Svakodnevni primjeri iz Ukrajine pokazuju koliko nedostatak snažne protuzračne obrane ima razarajuće učinke. Europi stoga treba objedinjena protuzračna i proturaketna obrana. Objedinjena ne samo u smislu političke odluke već i umrežena kako bi jedinstveno djelovala u svakom trenutku. To je najlakše postići uporabom jednakih ili kompatibilnih sustava

Američki državni tajnik Marco Rubio rekao je 4. travnja 2025. tijekom svojeg prvog posjeta Europi i NATO-u da je američka želja glede NATO-a da se svaka članica obveže i ispuni obećanje da će dosegnuti do pet posto potrošnje na obranu. Misleći na predsjednika Donalda Trumpa, istaknuo je: “On nije protiv NATO-a. On je protiv NATO-a koji nema kapacitete potrebne za ispunjavanje obveza koje ugovor nameće svakoj članici.” Državni tajnik zaključio je da treba izgraditi NATO koji ima sposobnost obrane teritorija svojih članica i odvraćanja svakog djelovanja koje bi značilo agresiju prema bilo kojoj od njih.

Dakle, nova američka sigurnosna politika favorizira djelovanje u Aziji, a od europskih saveznica očekuje jačanje obrambenih mogućnosti kako bi se mogle samostalno braniti. Doduše, zahtjev za pet posto izdvajanja ne treba odmah ispuniti. Rubio je istaknuo: “Nitko ne očekuje da će se to moći učiniti za godinu ili dvije, ali treba ići prema tome.” Na kraju su se čelnici zemalja NATO-a na samitu u Den Haagu složili: ići će se prema pet posto.

Kao još jedan svojevrstan odgovor na američke zahtjeve mogao bi poslužiti dokument koji je nešto prije, u ožujku 2025., objavila Europska komisija: Bijela knjiga o europskoj obrani – Readiness 2030 (White Paper for European Defence – Readiness 2030). Autori prve paneuropske bijele knjige o obrani jesu visoka predstavnica EU-a za vanjske poslove i sigurnosnu politiku Kaja Kallas i povjerenik za obranu i svemir Andrius Kubilius.

Četvrti odlomak Bijele knjige naslovljen je Closing the Gaps (Zatvaranje, bolje rečeno Popunjavanje praznina), te donosi sedam prioriteta. Prvi je ulaganje u sustave protuzračne i proturaketne obrane, što bi mogao biti jako velik problem. Francuska je jedini veliki europski proizvođač kompleksnijih protuzračnih sustava. No vojske brojnih članica EU-a imaju američke sustave MIM-104 Patriot. Njemačka vlada naručila je i izraelski proturaketni sustav Arrow 3. Budući da Francuska (zajedno s Italijom) privodi kraju razvoj svojeg novog PZO sustava SAMP/T NG, ne čudi da je njemačka odluka izazvala raspravu Pariza i Berlina. Berlin je usto pokrenuo program za zajednički razvoj sustava protuzračne obrane European Sky Shield Initiative (ESSI). U njemu zasad baš i nema zemalja koje koriste francuske protuzračne sustave ili ih namjeravaju kupiti.

Kvaliteta traži i kvantitetu

Posljedica tri četvrt stoljeća oslanjanja na američku zaštitu jest da doslovno sve članice Europske unije koje su ujedno i članice NATO-a nemaju dostatno razvijenu protuzračnu obranu. I one sposobnosti koje su postojale početkom 1990-ih odavno su izgubljene. Svakodnevni primjeri iz Ukrajine pokazuju koliko nedostatak snažne protuzračne obrane ima razarajuće učinke. Balistički projektili malog i srednjeg dometa te krstareći projektili svih vrsta razaraju ukrajinske gradove upravo zbog nedostatka sveobuhvatnog protuzračnog sustava. To vrijedi čak i za one najjednostavnije kao što su Shahed 136/Geranj-2. Ti se sustavi u javnosti često označuju kao lutajuće streljivo (loitering munition), no to je upitno. Nemaju zapravo dovoljno elemenata koji bi ih činili takvim oružjem. No, bez obzira na to, iznimno su opasni unatoč činjenici da, barem na papiru, ukrajinska protuzračna obrana posjeduje neke od najboljih protuzračnih raketnih sustava na svijetu. Prije svega američki MIM-104 Patriot i francusko-talijanski SAMP/T, poznat i kao Mamba. Ti su sustavi dodatno podržani vrlo modernim PZO raketnim sustavima malog i srednjeg dometa IRIS-T SLS/SLM i NASAMS, te nešto starijim sustavima MIM-23 Hawk i Aspide. Iako je kvaliteta prisutna, Ukrajini nedostaje kvantiteta, tj. nema dovoljan broj sustava kako bi zaštitila cjelokupan teritorij. Ruski napadi prouzročuju golema razaranja. Napadi na elektrane i distribucijski sustav električne energije redovito za posljedicu imaju prestanak napajanja velikih dijelova Ukrajine. Mnoga su postrojenja razorena već 2022. godine. Napadi na postrojenja u Odesi i drugim lukama paraliziraju izvoz žitarica i uljarica. I ono najgore: masovna su stradavanja civila redovita pojava.

Ograničene sposobnosti

Odluči li netko jednakom žestinom napasti europske članice EU-a i NATO-a, posljedice bi vjerojatno bile jednako razorne, ako ne i razornije. Kad bismo na skup stavili sve veće PZO raketne sustave europskih oružanih snaga, dobili bismo nedovoljno uvjerljiv prizor. Manje od 50 bitnica sustava MIM-104 Patriot i Mamba. Bilo je i sustava S-300, ali oni su uglavnom donirani Ukrajini, a Europa bi ih ionako trebala otpisati zbog sovjetskog/ruskog podrijetla. Uostalom, ukrajinski S-300 nisu uspijevali zaustaviti napade balističkih projektila. Da stvar bude gora, većina tih sustava može djelovati samo protiv krstarećih projektila i balističkih projektila malog dometa. Protiv balističkih projektila srednjeg dometa su nemoćni, a upravo bi njih najvjerojatnije odabrao potencijalni napadač.

Potencijali obrane od krstarećih projektila, barem teoretski, puno su veći. Europske vojske imaju oko sto bitnica PZO raketnih sustava NASAMS, Iris-T SLM i 2K12 Kub/9K37 Buk. Kao i S-300, i potonji zbog sovjetskog podrijetla ima upitnu uporabljivost. Tomu treba pridodati i dvjestotinjak bitnica sustava Crotale, Aspide i 9K33 Osa (još jedna sovjetska priča). Za kraj se može spomenuti i više od četiri tisuće lansera lakih protuzračnih sustava (MANPADS). Da zaključimo: trenutačno brojne europske zemlje ili uopće nemaju ili imaju vrlo ograničene sposobnosti protuzračne obrane. Dio njih taj problem namjerava riješiti kroz spomenutu inicijativu ESSI, koja zasad obuhvaća 24 zemlje.

Ključni je problem u tome što trenutačno na popisima vojski Starog Kontinenta dominiraju sustavi koji nisu proizvedeni u Europi, nego u SSSR-u i Sjedinjenim Američkim Državama. Ako hitno ne dođe do promjena, do 2029. godine broj sustava koji nisu proizvedeni u EU-u i Ujedinjenoj Kraljevini porast će na 65 posto. Problem može biti i nepovjerenje: Njemačka je odlučila kupiti izraelski protubalistički raketni sustav Arrow 3 i zbog procjene da francuski SAMP/T NG neće imati zadovoljavajuće odlike.

Ipak, ne treba biti isključivi pesimist. Četrdesetak bitnica sustava Patriot i Mamba može biti znatno pojačano protuzračnim sustavima smještenim na brodovima (razaračima i fregatama) koji bi djelovali iz priobalja Norveške, s Baltika, Jadrana i Crnog mora. Ratni brodovi mogli bi biti presudni u obrani nekih od deset tisuća strateški važnih energetskih objekata, transportne mreže, logistike i proizvodnih središta. Problem je u tome što je velik broj tih objekata (prije svega elektrane) smješten izvan obalnih područja pa bi se našao izvan protuzračnog kišobrana brodova. Rat u Ukrajini pokazao je u svakom slučaju koliko su strateški važni infrastrukturni ciljevi ranjivi te kakve posljedice ima njihovo uništenje ili oštećenje.

Ukrajina kao primjer

Usprkos činjenici da ukrajinski PZO neprestano jača, još uvijek nije ni približno dovoljan da obrani sve potencijalne ciljeve. Čak i gradovi za koje se procjenjivalo da imaju dostatno snažnu protuzračnu obranu trpe goleme udare. Na tom su popisu i najveći gradovi: Kijev, Harkiv, Odesa, Doneck, Dnjipropetrovsk i Zaporižja. Pritom treba uzeti u obzir i da ukrajinski PZO brani površinu manju od 600 000 km², a da ukupna površina članica EU-a iznosi 4 233 255 km². Budućnost razvoja europske protuzračne i proturaketne obrane temelji se na vrlo svježim, moglo bi se reći svakodnevnim primjerima iz Ukrajine. Tamošnji gradovi napadani su balističkim projektilima malog dometa 9M723 Iskander-M i Hwasong-11A/KN-23, krstarećim projektilima H-101, 3M14/54 Kalibr i Shahed 136/Geranj-2. U najmanje jednom napadu uporabljen je i balistički projektil velikog dometa RS-26 Rubež. U kontekstu protuzračne obrane Europe vrijedi opisati neke od njih.

Balistički projektil 9M723 Iskander-M službeno ima domet 490 km, kako bi se uklopio u Sporazum o nuklearnim snagama srednjeg dometa (Intermediate-Range Nuclear Forces Treaty – INF Treaty). Sporazum su 8. studenog 1987. potpisali američki predsjednik Ronald Reagan (1911. – 2004.) i generalni sekretar Centralnog komiteta Komunističke partije Sovjetskog Saveza Mihail Gorbačov (1931. – 2022.). Države potpisnice njim su se obvezale da neće razvijati balističke projektile dometa većeg od 500 i manjeg od 5500 km. Ta se ograničenja ne odnose na Sjevernu Koreju i njezin balistički projektil Hwasong-11A, koji je dostavila Rusiji. Domet mu je, ovisno o masi bojne glave, 600 do 900 km, a najveća korisna nosivost 500 kg.

Ruski krstareći projektil H-101 razvijen je kao zamjena za sovjetski H-55. Na samom početku ruske agresije na Ukrajinu uporabljeno je nekoliko H-55 s balastom umjesto nuklearnim bojnim glavama, a služili su kao mamci za zavaravanje. Zapadni izvori jako se razlikuju u procjeni dometa H-101. Počinju od 2000 pa završavaju na više od 5000 km. Većina ih se slaže da je masa bojne glave 400 ili 450 kg. Iz Ukrajine su početkom 2024. stigla izvješća da je masa bojne glave povećana na 800 kg, i to smanjenjem spremnika goriva. Time je znatno povećana razorna moć, ali uz smanjenje dometa. Krstareći projektil 3M54 Kalibr namijenjen je djelovanju s podmornica, brodova i zrakoplova. U agresiji na Ukrajinu ruska mornarica najviše ga rabi s podmornica, fregata i korveta. Domet mu je 2500 km.

Smrtonosni Geraniji

Rat u Ukrajini pokazao je i novo oružje o kojem prije nije bilo riječi – tehnološki jednostavan i zato jeftin krstareći projektil koji se može masovno proizvoditi. Ruski Geranj-1 i Geranj-2 nastali su kao inačica iranskih projektila Shahed 131 i Shahed 136. Budući da su korištene jeftine komponente, još je proizvodnja iranskih sustava bila povoljna. Osim toga, projektili nisu tehnološki kompleksni, što je pojednostavilo i ubrzalo proizvodnju. Ruski inženjeri uspjeli su projektile Geranj-1 i Geranj-2 učiniti još jednostavnijim i jeftinijim. Zapadni izvori procjenjuju da jedan Geranj-2 stoji između 20 i 30 tisuća dolara. Pogon u gradu Jelabugi u Tatarstanu proizvede mjesečno do petsto projektila Geranj-2.

S bojnom glavom od oko 40 kg i navođenjem koje kombinira inercijski i satelitski sustav, borbena učinkovitost nije posebno velika. Međutim, to se nadoknađuje mogućnošću brzog lansiranja velikog broja projektila. Usto, jako velik broj ciljeva odlično služi za preopterećivanje protuzračne obrane, kroz koju onda lakše prolaze veći i ubojitiji krstareći projektili.

Najnovija je prijetnja krstareći projektil Shahed 238 ili Geranj-3. Najveća je razlika u odnosu na Geranj-2 uporaba turbomlaznog motora Toloue-10 potiska 3,7 kN. To je dovoljno da Geranj-3 postigne krstareću brzinu od 600 km/h. U poniranju na cilj projektil doseže do 700 km/h. Povećan je i vrhunac leta, i to na nešto više od devet tisuća metara. U spremnicima ima dostatno goriva za dva sata leta, što znači domet od oko 1200 km. Masa bojne glave je 50 kg. Ipak, uporaba turbomlaznog motora uvjetovala je i znatno povećanje cijene projektila na oko 150 tisuća dolara. Druga su negativna strana povećane dimenzije: duljina tri i raspon krila tri i pol metra, te poletna masa od 380 kg. To potpuno eliminira bilo kakvo ručno postupanje te zahtijeva dizalice i potrebne alate. Otežana je stoga bilo kakva priprema na terenu, već se lanseri moraju napuniti u bazama.

Povećanje proizvodnih kapaciteta

Danas je velik problem europskih zemalja, žele li imati autohtoni PZO, u tome što jedino Francuska i Italija imaju vlastiti protuzračni raketni sustav velikog dometa. Spomenuta Mamba će u izvedenici SAMP/T NG, čije bi isporuke dvjema vojskama trebale započeti ove godine, imati domet veći od 150 km. Druge zemlje ili nemaju ništa ili imaju zastarjele sustave sovjetskog podrijetla. Što se tiče zemalja koje imaju PZO raketni sustav srednjeg/velikog dometa, to je gotovo isključivo MIM-104 Patriot. Kako je američkog podrijetla, u novim jako složenim sigurnosnim okolnostima u kojima Europa traži vojnoindustrijsku samodostatnost, to mu više nije dobra odlika.

Njemačka je nedavno počela dobivati prve komponente za tri bitnice protubalističkog raketnog sustava Arrow 3. Kao i kod sustava Patriot, i kod Arrowa 3 problem bi mogla biti činjenica da ga zajednički proizvode Israel Aerospace Industries (IAI) i američki Boeing. Drugi je problem u tome što bi sve nabrojene bitnice trebale projektile: iz vlastitih europskih pogona ili uvozne. To znači godišnju proizvodnju od barem 1500 projektila za obaranje balističkih projektila, koji su se u Ukrajini pokazali najrazornijim oružjem. Usto još barem 2000 protuzračnih projektila srednjeg i 5000 projektila kratkog dometa.

Idealno bi bilo da sve to dođe iz europskih pogona, no dva su golema problema. Prvi je što se projektili za sustav Patriot proizvode jedino u Sjedinjenim Državama i, iznenađujuće za one koji ne znaju – u Japanu. Mitsubishi Heavy Industries godišnje proizvede 30 projektila, a raspolaže kapacitetima za dvostruko više. Japanu ugovor o licenciji brani izravni izvoz trećim zemljama. Svi korisnici sustava Patriot moraju zato projektile kupovati od tvrtke Lockheed Martin, koja mora poštovati političke odluke Bijele kuće i Kongresa o izvozu proizvoda vojne namjene.

Ništa manji problem jest i nedostatak europskih proizvodnih kapaciteta. Europska vojna industrija proizvodi PZO sustave srednjeg i malog dometa. Međutim, umjesto godišnje proizvodnje od 2000 projektila srednjeg dometa, može ih proizvesti između 250 i 300, s tendencijom povećanja kapaciteta. Paneuropska tvrtka MBDA, specijalizirana za raketne oružne sustave, pokušava skratiti vrijeme proizvodnje projektila Aster kojima, uz ostale, djeluje sustav SAMP/T. Želi da na tvorničkim trakama budu manje od 18 mjeseci. Bio bi to golem napredak jer je vrijeme proizvodnje 2022. godine bilo čak 42 mjeseca.

Europske domaće opcije

Najpotentniji je, barem na papiru, europski protuzračni / proturaketni protuzračni sustav francusko-talijanska Mamba (SAMP/T NG) s projektilima Aster 30B1 i Aster B1 NT. Prvi projektil sposoban je pogađati balističke projektile malog dometa kao što je ruski Iskander-M. Projektil B1 NT još je uvijek u fazi razvoja. Prvo uspješno lansiranje obavljeno je 8. listopada 2024.

Zašto je SAMP/T NG najpotentniji na papiru? Zato što iz Ukrajine dolaze informacije da aktualne inačice imaju probleme s pouzdanošću. Doduše, informacije dolaze preko američkog tiska, koji se poziva na izvore u ukrajinskim oružanim snagama. Te informacije tvrde da Mamba ima probleme sa softverom, što znatno smanjuje borbene odlike. Zbog toga je Ukrajina ne koristi kao primarni PZO sustav, već se oslanja na američki MIM-104 Patriot, jedini sustav koji može obarati ruske projektile Kinžal. Francuski mediji tvrde da je problema bilo, i to sa softverom, no da su vrlo brzo riješeni.

Problem koji je puno teže riješiti jest još uvijek nedostatna proizvodnja projektila ASTER 30B1. MBDA pokušava povećati proizvodnju, no činjenica je da je ona premala za ukrajinske potrebe. Osim toga, MBDA mora ispunjavati i već sklopljene ugovore s ministarstvima obrane Francuske, Italije i Ujedinjene Kraljevine (ASTER 30 koristi se i na brodovima).

Drugi je veliki problem radar Arabel, koji nije namijenjen otkrivanju balističkih projektila. S instrumentalnim dometom od samo 100 te uporabljivim od 80 km, ima puno premali domet otkrivanja brzih ciljeva, što sustavu znatno skraćuje vrijeme odgovora. Taj je problem moguće lako riješiti znatno boljim radarom. Međutim, teško da će ga Ukrajina dobiti.

Jedan je od potencijalno boljih radara Ground Fire 300 (GF300) francuskog Thalesa. Ima domet motrenja 400 km, a u završnoj je fazi testiranja. Druga je opcija Kronos Grand Mobile High Power (KGMHP), proizvod talijanske tvrtke Leonardo. Zona motrenja mu je 300 km za konvencionalne ciljeve, a balističke projektile otkriva na udaljenosti od 250 km. Oba radara uvelike povećavaju borbene mogućnosti sustava Mamba.

MBDA proizvodi i PZO raketni sustav Vertical Launch (VL) MICA, koji se temelji na vođenom projektilu zrak-zrak MICA. S izvornim projektilom domet sustava VL MICA iznosi 20 km. Međutim, uskoro će u operativnu uporabu ući projektil VL MICA NG GBAD dometa povećanog na 40 km.

Puno je poznatiji PZO sustav, prije svega zbog uporabe u Ukrajini, IRIS-T SLM njemačke tvrtke Diehl Defence. Taj se sustav u Ukrajini pokazao jako učinkovitim protiv krstarećih projektila, prije svega zahvaljujući radaru TRML-4D njemačke tvrtke Hensoldt. Instrumentalnog dometa 250 km, ciljeve veličine borbenog aviona otkriva i prati na udaljenostima većim od 120 km, a krstareće projektile, ovisno o veličini i visini leta, na onima većim od 60 km. S obzirom na to da je domet projektila 40 km, to je dostatno za njegovo uspješno djelovanje. Postoje i druge radarske opcije. Jedna je od njih Giraffe Agile Multi Beam tvrtke Saab. S antenom postavljenom na kran posebno je pogodna za otkrivanje ciljeva koji lete na vrlo malim visinama. Ovisno o izvedenici, domet otkrivanja ciljeva je od 30 do 100 km.

Sve oko jednog projektila

Enhanced Modular Air Defence Solutions (EMADS) još je jedan PZO raketni sustav koji dolazi iz MBDA-e. Njegova je osnova projektil CAMM (Common Anti-air Modular Missile), operativnog dometa većeg od 25 km. Izvorno je riječ o projektilu površina-zrak koji djeluje s brodova, a MBDA je, uvidjevši njegovu svestranost, projektirala i konstruirala inačicu za uporabu s kopnenih položaja, koju koriste britanske oružane snage kao dio sustava Sky Sabre. Dio sustava je, prema navodima službenih britanskih izvora, i spomenuti Saabov radar Giraffe Agile Multi Beam 3D, baš kao i zapovjedno-nadzorni sustav izraelske tvrtke Rafael, koja ima podružnicu u UK. On ne samo da povezuje radar s projektilima i upućuje potonje prema metama, nego i omogućuje da Sky Sabre bude povezan s brodovima i avionima britanskog OS-a te saveznica.

MBDA razvija i dosad najpotentniju inačicu: CAMM-ER (Common Anti-air Modular Missile Extended Range). U nju je ugrađen jači raketni motor talijanske tvrtke Avio, čiji je domet proklamirano povećan na više od 40, a vjerojatno i na više od 45 km. Duljina sustava CAMM-ER je 4,2 m, a promjer 190 mm. Masa u trenutku lansiranja iznosi 160 kg. Dostupni podaci o vrhuncu leta razlikuju se, a moguće je da doseže 10 000 m. Prvi je naručitelj sustava Ministarstvo obrane Italije, koje će njim zamijeniti protuzračne raketne sustave SPADA. MBDA je na zahtjev kupca spremna kombinirati CAMM s bilo kojim radarom koji on odabere i sve to postaviti na terenske kamione, također po njegovu odabiru.

Kupac može birati neki od brojnih radara. Jedna je opcija Saab Giraffe AMB, koji je odabrala Ujedinjena Kraljevina. Italija, još jedan korisnik CAMM-a, odabrala je Leonardo Kronos Land. Odlika je tog radara da je antena, kao i na Giraffeu, postavljena na kran kako bi se povećala zona otkrivanja ciljeva koji lete na vrlo malim visinama. Instrumentalni domet radara iznosi 250 km. EMADS će biti proizvod koji će zamijeniti spomenuti talijanski sustav SPADA. CAMM je uključen i u PZO sustav Mała NAREW, koji razvija poljski konzorcij PGZ-NAREW.

 Što Europi treba?

Europi treba objedinjena protuzračna i proturaketna obrana. Objedinjena ne samo u smislu političke odluke već i umrežena kako bi jedinstveno djelovala u svakom trenutku. To je najlakše postići uporabom jednakih ili kompatibilnih sustava. Upravo u tom smjeru ide European Sky Shield Initiative, no baš se pritom i ne oslanja na europske sustave.

Tom programu od većih zemalja zasad nije pristupila Francuska, Španjolska i Italija. Vlada socijalističkog španjolskog premijera Pedra Sáncheza zasad odbija ući u program ESSI, vjerojatno procjenjujući kako su sigurnosne prijetnje njegovoj zemlji vrlo niske razine. Tehničke zapreke nema, jer je španjolski PZO opremljen sustavom MIM-104 Patriot i norveškim NASAMS-om, kompatibilnim sa zamišljenom konfiguracijom programa ESSI.

Većina analitičara navodi da Francuska i Italija odbijaju ući u program ESSI jer su ostale članice dosad odbijale kupiti njihov PZO raketni sustav Mamba / SAMP/T NG. Kažemo dosad jer bi novi političko-sigurnosni odnosi između Europske unije i Sjedinjenih Država mogli dovesti do velikih promjena i u nabavi naoružanja. Europske države mogle bi početi kupovati samo europsko oružje. Zasad su to najave koje se tek trebaju ostvariti.

Postizanje zadovoljavajuće razine proturaketne obrane cijele Europe zahtijeva najmanje 110 bitnica proturaketnih sustava velikog dometa koji se mogu nositi s balističkim projektilima srednjeg dometa. Zaštita od balističkih projektila malog dometa te krstarećih projektila svih vrsta i tipova zahtijeva najmanje 200 bitnica PZO raketnih sustava srednjeg dometa. Za dodatnu obranu posebno važnih objekata potrebno je najmanje 1000 bitnica PZO-a kratkog dometa, kao zadnje crte obrane. To znači puno više nego što ih sve europske zemlje trenutačno imaju. Idealna kombinacija bio bi zajednički PZO sastavljen od europskih sustava. No, pitanje je koliko je ta kombinacija ostvariva? Barem u dogledno vrijeme…

Metali iz Kine i Rusije

Tu je i problem opskrbe rijetkim metalima, čijom proizvodnjom dominira Kina. U trgovinskom ratu sa Sjedinjenim Državama, jedan od kineskih odgovora bio je ograničenje izvoza rijetkih metala. Europa je 2021. godine ukupno uvezla 16 900 tona rijetkih metala, pri čemu je tržišni udio Rusije bio 27,2, a Kine 35,5 posto. Europska unije je 2024. uvezla 12 900 tona rijetkih metala u vrijednosti od 101,5 milijuna eura. Prema podacima koje je objavio Eurostat, Kina je dodatno ojačala svoju poziciju, osiguravajući 46,5 posto ukupnog iznosa, dok se udio Rusije povećao na 28,7 posto. Udio ostalih zemalja pao je na 24,8 posto. Ostaje vidjeti kako će se najnovija kineska ograničenja izvoza rijetkih metala odraziti na europske vojne proizvodne kapacitete.

TEKST: Mario Galić