Thunderbird je bio odličan PZO raketni sustav koji je imao samo jednu veliku manu – “pogreškom” je proglašen mobilnim sustavom

Potkraj II. svjetskog rada Velika se Britanija suočila s dotad neviđenim oružjima. Prvo su na London i druge britanske gradove počeli padati krstareći projektili V-1, da bi se tek nekoliko mjeseca poslije našli na udaru balističkih projektila V-2. I dok se britansko ratno zrakoplovstvo i protuzračna obrana još mogla nekako braniti od V-1, od V-2 nije bilo nikakvih mogućnosti obrane.

Tijekom zračne bitke za Veliku Britaniju, koja je započela 10. srpnja 1940. i završila 31. listopada iste godine, unatoč činjenici da njemačko ratno zrakoplovstvo nije imalo strateške četveromotorne bombardere, bio je porušeno mnogo tamošnjih gradova. To je rezultiralo gubitkom od 27 450 civila i ranjavanjem još 32 138. Iako su se britanski lovački avioni i PZO topništvo pokazali učinkoviti, britanska je vojska, posebice ratno zrakoplovstvo (RAF), potražila i neke nove mogućnosti obrane. Tako je pokrenut projekt razvoja prvog britanskog raketnog PZO sustava Brakemine.

Brakemine je jedini britanski PZO raketni sustav zemlja-zrak koji je razvijan tijekom II. svjetskog rata. Projektil je nastao na osnovama privatnog istraživačkog rada satnika H. B. Sedgefielda. Za Sedgefieldov se rad zainteresirao general Alfred Pile, zapovjednik protuzračnih snaga. General Pile je u Sedgefieldovu radu vidio mogućnost razvoja novog protuzračnog oružja, znatno učinkovitijeg od tadašnjih protuzračnih topova. Tako je u travnju 1943. Sedgefieldov rad preuzeo Research and Experimental Workshops smješten u Park Royalu. Tvrtka Cossor je bila zadužena za razvoj sustava za upravljanje. Prvi planovi bili su gotovi u veljači 1944. Pokazivali su projektil s križno postavljenim krilima i stražnjim krilcima za upravljanje te četiri para startnih raketnih motora postavljenih s vanjske strane. Poslije je to izmijenjeno na šest motora i zasebne stabilizatore startera. Prvi projektil neuspješno je lansiran 1944. Pokusi su nastavljeni sljedeće tri godine, a najviše je pozornosti posvećeno usavršavanju tehnologije posebnih kamera, te pronalaženju i osposobljavanju pokusnih vozila. Daljnje neuspjehe izazvali su divergirajući motori, no od 11. do 20. pokusne rakete uvedeno je radiovođenje. Naknadno je oblik projektila pojednostavljen, razmak između krila smanjen, površina s krilicima za upravljanje udvostručena, te je poboljšan i lanser. Tako je postupno Brakemine pretvoren u projektil koji se može uspješno rabiti. No, završetak razvoja poklopio se s velikim smanjenjem izdvajanja proračunskih sredstava za vojnu namjenu. Zbog toga je 1947. zaustavljen daljnji rad na razvoju.

Početak razvoja
Iako je bilo logično da se prvi britanski raketni PZO sustav napravi na osnovama sustava Brakemine, nije učinjen nikakav napor da se dobivena iskustva prenesu na novi projekt. Zbog toga je razvoj novog raketnog PZO sustava krenuo od početka. Tako je 1949. tvrtka English Electric Aircraft, a na poticaj britanskog ministarstva obrane, formirala poseban odsjek za razvoj protuzračnih vođenih projektila Guided Weapon Division u gradu Lutonu. Zanimljivo je da su od novog PZO sustava očekivali da bude mobilan te da služi za obranu snaga na bojišnici. Uz to trebao je imati domet veći od 20 milja (32 km). Taj PZO sustav je trebao zamijeniti PZO topove kalibra 3,7 inča (94 mm) koji su masovno rabljeni tijekom II. svjetskog rata. No, sve većom uporabom turbomlaznih motora borbeni su avioni postizali brzine veće od 800 km/h, te su topovi, čak iako bi rabili radarsko navođenje paljbe, postali zastarjeli. U to vrijeme nabava vojne opreme išla je preko ministarstva opskrbe, koje je novom sustavu nadjenulo ime Red Shoes, dok je službena oznaka ministarstva obrane postala Thunderbird 1. Namjena sustava je bila djelovanje protiv nadzvučnih i visokopodzvučnih borbenih aviona koji bi djelovali na malim i srednjim visinama. Kako nije bilo odgovarajućih (ili bolje rečeno boljih) PZO raketnih sustava, odlučeno je da će se Thunderbird 1 (privremeno) rabiti i za obranu zrakoplovnih baza u kojima su bili smješteni britanski strateški bombarderi.

U početku su stručnjaci English Electrica rabiti raketne motore s tekućim gorivom. No, britanska je vojska odlučno odbila da na terenu rabi projektile s tako opasnim supstancama. Zbog toga projektanti morali pronaći odgovarajuće raketne motore sa čvrstim gorivom. Kako zbog toga su projekt ne bi bio u zaostatku, napravljena su razvojne letjelice označene kao D1, D2, D3 i D4. D3 i D4 rabljene su za potvrdu aerodinamičke učinkovitosti. Sam će projektil dobiti naziv Luton Test Vehicle ili LTV. Testiranja projektila s raketnim motorima na čvrsto gorivo obavljena su od 1950. do 1954. Zanimljivo je da su sva testiranja, zbog prenapučenosti Velike Britanije, obavljena u Australiji na poligonu Woomera.

Ubrzo je britansko ministarstvo obrane započelo razradu planova za PZO obranu cjelokupnog državnog teritorija, pa je skroman domet projektila Thunderbird 1 postao neodgovarajući. Zbog toga je pokrenut razvoj još većeg projektila koji je trebao imati dvostruko veći domet, povećanu brzinu i visinu djelovanja. Novi je projektil nazvan Green Sparkler, ali će mu ime neposredno prije ulaska u operativnu uporabu promijeniti u Thunderbird 2.

Opis projektila
Izvorni je projektil imao križno postavljena krila i stražnja upravljačka krilca. Putni raketni motor je bio na tekuće gorivo. Kako bi se postiglo potrebno ubrzanje za lansiranje, na projektil su postavljena i četiri raketna startna motora sa čvrstim gorivom. Kako bi se povećala stabilnost projektila, na stražnji dio svakog startnog raketnog motora postavljeno je veliko krilo. Ovo je krilo imalo i zadaću da svojim otporom zraku pomogne odvajanju startnih raketnih motora od projektila nakon što su potrošili sve gorivo. Iz istog razloga startni raketni motori su imali i asimetrične kape na vrhu. Naknadno je raketni motor s tekućim gorivom promijenjen motorom s krutim gorivom.

Iako se u početku razmišljalo o uporabi radionavođenja, ipak je odabrana uporaba poluaktivno radarsko navođenje. Zbog toga je u prednji dio projektila ugrađen poluaktivni radar, a neposredno iza njega velika bojna glava u obliku cilindra. Za otkrivanje i praćenje ciljeva te navođenje projektila na njih rabi se Ferrantinov radar Type 83 Yellow River.

Međutim otprilike istodobno s razvojem projekta Red Shoes tvrtka Bristol je pokrenula razvoj sustava nazvanog Red Duster, a koji će s vremenom postati sustav Bloodhound. Red Duster je po mnogočemu bio bolji od Red Dustera, ali je imao i nekoliko nedostataka. Najveći mu je bio da je bio znatno veći i teži te nije mogao biti rabljen kao mobilni PZO sustav. Povrh toga, razvoj Red Dustera je u jednom trenutku bio usporen jer se pojavila cijela serija problema. Iako su ti problemi brzo riješeni, pa je čak Bloodhound ušao u operativnu uporabu prije Thunderbirda, britanska kopnena vojska je ipak odabrala ovaj potonji.

Iako bi se prema današnjim standardima za Thunderbird teško moglo reći da je mobilan, krajem pedesetih godina prošlog stoljeća britanska kopnena vojska nije imala bolji izbor. Zbog toga je Thunderbird 1 uveden u operativnu uporabu 1959. kao prvi PZO raketni sustav britanske kopnene vojske. Njime su opremljene 36 i 37 Heavy Air Defence Regiments. Svaka je bitnica imala službu za navođenje, radar za taktičko motrenje i radar za određivanje visine cilja. Ona je kontrolirala do šest lansirnih položaja. Svaki je lansirni položaj imao kontrolu lansiranja, radar za iluminaciju cilja i tri lansera. Svi su ovi elementi, osim lansera, postavljeni na kamione ili prikolice. Problem je bio što se svaki projektil vozio na posebnoj prikolici, te ga je prije lansiranja trebalo dizalicom postaviti na lanser. A to je tražilo jako mnogo vremena i ljudi. Zbog toga je svaka regimenta imala 580 pripadnika.

S obzirom na složenost uporabe i brojnost ljudi, ne čudi da je sustav Thunderbird 1 na kraju uglavnom rabljen kao stacionarni. U operativnoj je uporabi ostao do 1966. Iduće godine Saudijska Arabija je kupila 37 rabljenih projektila i isto toliki broj lansera, koji su ostali vrlo kratko u operativnoj uporabi jer ih je vrlo brzo zamijenio američki PZO raketni sustav Hawk. Za Thunderbird 1 i Bloodhound bili su zainteresirani i Finci. Iako su Finci na kraju odustali od kupnje, navodno zbog političkog pritiska tadašnjeg Sovjetskog Saveza. Međutim, sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća Finci su kupili nekoliko sustava za obuku, koje su rabili sve do 1979. Ovi projektili nisu imali bojnu glavu ni raketne motore te su rabljeni isključivo za školovanje budućih časnika i dočasnika.
PZO raketni sustav Thunderbird 1 naručila je i Libija, ali je nakon Libijske revolucije, kad je na vlast došao pukovnik Gaddafi, narudžba zaustavljena. Za sustav je jedno kratko vrijeme bila zainteresirana i Zambija, ali do isporuke nikad nije došlo.

Novi radari
Potkraj pedesetih godina prošlog stoljeća razvoj radarske tehnologije napredova je ogromnim koracima pa je tako i sustav Thunderbird ubrzo dobio znatno modernije radare s kontinuiranim zračenjem koji su imali znatno bolje mogućnosti otkrivanja i praćenja ciljeva. Kad sustava Thunderbird uvođenje novih radara započelo je i prije nego što je dovršen razvoj novog projektila Green Sparkler. Taj je proces označen kao Stage 11/2 i označavao je uvođenje novih radara uz daljnju uporabu starog projektila Thunderbird 1. Tako je u operativnu uporabu uveden radar za iluminaciju ciljeva AMES Type 86, koji je razvijan pod imenom Indigo Corkscrew. Zapravo je razvoj započeo pod imenom Green Flax, pa onda Yellow Temple, da bi na kraju dobio ime Indigo Corkscrew. Ali ni ta oznaka nije dugo trajala jer su ga u postrojbama označavali tek kao Radar, AD, No 10 (fire control). AMES Type 86 rabljen je i u sustavu Thunderbird (za koji je razvijen), ali i u sustavu Bloodhound. Zahvaljujući novoj tehnologiji kontinuiranog zračenja Type 86 je imao znatno bolje mogućnosti otkrivanja ciljeva koje su letjeli na malim i vrlo malim visinama, te povećanu otpornost na elektronička ometanja. Razvijena je i izvozna inačica Firelight namijenjena uporabi u sustavu Bloodhound. Zajedno s tim PZO sustavom Firelight je izvezen u Australiju, Švedsku i Švicarsku.

Za motrenje zračnog prostora Stage 11/2 je dobio radar AMES Type 88 Tactical Control Radar, koji je u postrojbama dobio nadimak Big Ears. Ovaj je radar tvrtka Marconi razvila pod nazivom Green Ginger namjenski za sustav Thunderbird. Osnovni zahtjev je bio da radar bude dovoljno mali da se može lako prevoziti s položaja na položaj. Službena tvornička oznaka radara bila je Marconi S303, dok je službena oznaka britanske kopnene vojske bila Radar, AD, No 11. Radar Type 88 zapravo se sastojao od dva radara koja su radila kao jedinstveni sustav. Zbog toga je rabio i dvije antene smještene jedna iza druge. Iako su antene bile identične, radile su u različitim frekventnim rasponima. Jedna je emitirala radarske zrake u S frekventnom rasponu a druga u L. Zahvaljujući tomu radar Type 88 je imao povećanu otpornost na ometanje.

Kako je radar Type 88 mogao određivati smjer cilja i brzinu kretanja, ali ne i visinu leta, uz njega je išao i radar Type 89. Ovaj je radar imao tvorničku oznaku Marconi S404. “Lokalna” oznaka radara u britanskoj kopnenoj vojsci bila je Radar, AD, No 12, dok su ga posade od milja zvale Noddy. Noddy je radio u C frekventnom rasponu. Podaci s ovih radara slali su se u zapovjedno središte, otkud se upravljalo djelovanjem radara Type 86. Radari Type 88 i Type 89 su od 1977. predani britanskom ratnom zrakoplovstvu koji ih je rabio za taktički nadzor zračnog prostora.

Thunderbird 2
Prijelaz s raketnog motora na tekuće gorivo na raketni motor sa čvrstim gorivom ima je više dobrih i loših strana. Dobra strana je bila znatno pojednostavljenje uporabe i neusporedivo povećana sigurnost za posade. S druge strane raketni motor na čvrsto gorivo donio je značajno smanjenje dometa projektila. Iako je početni zahtjev bio domet od 20 milja (32 km), projektanti su domet uspjeli povećati na oko 30 milja (48 km). No, britanska kopnena vojska nije bila zadovoljna ni s tim dometom jer projektil nije mogao djelovati protiv bombardera koji su velikim brzinama letjeli na velikim visinama. Zapravo je pravo razlog bio to da je PZO raketni sustav Bloodhound (projektil Red Duster), koji je rabilo britansko ratno zrakoplovstvo, imao znatno veći domet i bolje borbene odlike od njihova Red Shoesa. Zbog toga su u Guided Weapons Division i prije nego što je okončan razvoj Thunderbirda 1 započeli s razvojem naprednijeg projektila znatno poboljšanih odlika. Novi je projektil “radno” označen kao Green Sparkler. Green Sparkler je trebao omogućiti djelovanje protiv borbenih i izvidničkih aviona koji su letjeli na visinama od 1650 do 21 700 metara, te pri brzinama oko dva Macha.
Rad na razvoju novog projektila započeo je još 1956., da bi do 1959. uglavnom bio dovršen razvoj novih tehnologija koje će se na njemu rabiti. Nakon što je prošao program testiranja, projektil Green Sparkler je preimenovan u Thunderbird 2.

Novi je projektil imao nove startne raketne motore veće snage koji su omogućavali veća ubrzanja tijekom lansiranja zbog čega je mogao djelovati i protiv bržih ciljeva. Ugrađen je veći i jači putni raketni motor koji je omogućio povećanje dometa na 75 kilometara. Usprkos povećanju putnog motora dimenzije projektila se nisu mijenjale. Izvršena su i aerodinamička poboljšanja na krilima i upravljačkim krilcima. Startni raketni motori su, radi smanjenja otpora zraka, dobili pravilne nosne konuse. Kako bi se osiguralo njihovo pravilno odvajanje nakon prestanka rada ugrađena su im veća krila na čijem su vrhovima ugrađene dodatne vodoravne površine. Cijeli se sustav mogao prevoziti zrakom transportnim avionima Argosy.

Prema nekim izvorima Thunderbird 2 je u operativnu uporabu uveden 1963., dok drugi tvrde da se je to zbilo tek 1966. Između ostalog rabile su ga postrojbe koje su bile stacionirane pokraj Dortmunda u Zapadnoj Njemačkoj. Iz operativne je uporabe povučen 1977.

Zaključak
Razvijen tek kao zamjena za protuzračne topove, PZO raketni sustav Thunderbird je ubrzo postao mnogo više od toga. Iako je projektil Thunderbird 1 imao relativno ograničeni domet i mogućnosti djelovanja protiv brzih ciljeva, njegovo poluaktivno radarsko navođenje ipak ga je činilo znatno učinkovitijim od PZO topništva. Sustav Thunderbird 2 je bio znatno učinkovitiji u odnosu na prethodnika. Jedini je problem bio taj da je bio prevelik i pretežak da bi se zaista mogao smatrati mobilnim PZO raketnim sustavom. Zbog toga ne čudi da ga je britanska kopnena vojska zapravo rabila kao stacionarni sustav.

U odnosu na konkurenti Bristolov Bloodhound PZO raketni sustav, Thunderbird je bio znatno manje uspješan. Thunderbird je u operativnoj uporabi bio samo do 1977. dok je Bloodhound u operativnoj uporabi ostao sve do 1991. (bilo je planirano da ostane operativan do 1995.). Povrh toga, Thunderbird je prodan tek Saudijskoj Arabiji, dok je Bloodhound prodan Australiji, Burmi (sada Minđamar), Singapuru, Švedskoj i Švicarskoj. I mornarički PZO raketni sustav Hawker Siddeley Sea Slug, razvijen za uporabu na razaračima klase Conty, u operativnu je uporabu ušao 1961. te je iz nje povučen tek 1991. Ako bi po tome sudili, Thunderbird je bio neuspješan PZO raketni sustav koji je britanska vojska vrlo brzo zamijenila znatno kompaktnijim američkim sustavom Hawk. Zanimljivo je da je izvorni projektil Hawk MIM-23A imao domet od tek 24 kilometara, te da je tek projektil MIM-23B imao domet od 40 kilometra.

	Thunderbird 2	Bloodhoud 2	Sea Slug 2
Dužina	6,35 m	8,46 m	6,1 m
Promjer	527 mm	546 mm	409 mm
Raspon krila	1,63 m	2,83 m	1,437 m
Masa pri polijetanju	nije poznata	2270 kg	2384 kg
Domet	75 km	85 km	32 km

 

Igor KAUCKI