Prvobitna namjena višecijevnih bacača raketa bilo je “pokrivanje” ciljeva na velikom prostoru. Uvođenje novih lakih lansera i precizno vođenih projektila od VBR-a su načinili idealno oružje za asimetrično ratovanje

Američki višecijevni bacači raketa tipa MRLS (Multiple Launch System) mogu cjelokupno punjenje od 12 raketa ispaliti za manje od minute. Svaka raketa M26 opremljena je bojnom glavom mase 156 kilograma koja sadrži 644 kasetne bombe M77 Dual-Purpose Improved Conventional Munition s rasprskavajućim i kumulativnim djelovanjem. Jedan plotun od dvanaest raketa može potpuno pokriti četvorni kilometar, a maksimalni domet rakete M77 je 31 600 metara. Tijekom Zaljevskog rata od 1990. do 1991. više od 230 američkih i 12 britanskih MLRS-a svakodnevno je ispaljivalo te rakete na iračke vojnike ukopane u rovovima. Iračani su njihovo djelovanje nazvali “čelična kiša”. Učinak je bio razarajući i za borbena sredstva i za moral. Jedna iračka divizija izgubila je 97 od svojih 100 topova tijekom djelovanja 1800 MRLS-ovih raketa i dvije bojne haubica M110 kalibra 203 mm.

MRLS i drugi višecijevni bacači raketa (multiple rocket launchers – MRL) projektirani su za brzo pokrivanje ubojitom paljbom velikih površina bojišta. Specijalnost im je uništavanje nezaštićenih ili slabo zaštićenih ciljeva koji zaposjedaju veliku površinu kao što su topnički položaji, položaji protuzračne obrane i zapovjedna središta. MRLS je razvila tvrtka Lockheed Martin Missiles and Fire Control Systems (razvoj je započela tvrtka Ling Tempco Vought koju je naknadno kupio Lockheed Martin) i europski partneri kako bi britanska, zapadnonjemačka, francuska, talijanska i američka vojska dobili ubojito oružje. Prvotbina mu je namjena bila potpora teškim motoriziranim snagama, pa su stoga MLRS-ov lanser M270 postavili na produženo i modificirano tijelo borbenog vozila pješaštva M2 Bradley. U lanser stanu dva kontejnera, svaki s po šest raketa kalibra 227 mm. Opremljen je i automatskim sustavom za punjenje. S maksimalnim dometom od 31 600 metara M26 je bilo oruđe s najvećim dometom od svih tadašnjih topničkih sustava članica NATO saveza. Za potrebe američkih oružanih snaga napravljeno je 1000 MRLS-a, dok je još 292 proizvedeno u kooperaciji s europskim tvrtkama za opremanje zapadnoeuropskih vojski. Francuska je kupila 55 MRLS-a, Zapadna Njemačka 150, Italija 24 i Velika Britanija 63. Naknadno su se za MRLS odlučili i Bahrain (9 lansera), Danska (8), Egipat (26), Grčka (41), Izrael (54), Japan (77), Južna Koreja (29), Nizozemska (22, u međuvremenu su izvučeni iz operativne uporabe), Norveška (12) i Turska (15).

Tako velik prodajni uspjeh ne čudi jer su tijekom I. zaljevskog rata američki zapovjednici bili vrlo zadovoljni mogućnostima MLRS-a. Tim prije jer je iračka vojska imala topničke sustave kalibra 155 mm čiji je maksimalni domet bio veći od američkih topničkih sustava istog kalibra. Zbog toga su MLRS-e na brzinu naoružali novim raketama povećanog dometa – Extended Range MLRS (ER-MLRS). Iako su zadržale kalibar od 227 mm ER-MLRS imaju domet od čak 45 kilometara. Povećanje dometa ostvareno je smanjenjem bojne glave na 518 kasetnih bombi. Za uništavanje vrijednih ciljeva američka kopnena voska rabi Lockheed Martinov Advanced Tactical Missile System (ATACMS) raketa. Iz jednog MLRS-a istodobno se mogu ispaliti dvije rakete. M39 Block 1 raketa (32 su lansirane tijekom rata u Zaljevu 1991.) ima bojnu glavu mase 591 kilogram. U njoj je 950 kasetnih bombi M74 namijenjenih uništavanju ljudi i borbenih sredstava. Maksimalni domet joj je 165 kilometara. Od kraja devedesetih godina prošlog stoljeća u naoružanju američke kopnene vojske nalazi se i raketa M39A1 Blosk 1A minimalnog dometa 70 i maksimalnog 300 kilometara. Kako bi se ostvarilo povećanje dometa smanjen je broj kasetnih bombi M74 na 300 komada. ATACMS su kupile Grčka, Južna Koreja i Turska.

Novi zahtjevi

Nakon okončanja hladnog rata promijenili su se zahtjevi za uporabom MLRS-a. Umjesto sposobnosti brzog “pokrivanja” velikog područja zatražena je mogućnost preciznog uništavanja pojedinačnih ciljeva. U studenome 1998. tvrtka Lockheed Martin, sa svojim partnerima Diehl, MBDA i Fiat Avio, dobila je 48-mjesečni ugovor za razvoj i demonstraciju mogućnosti (System Development and Demonstration – SDD) XM30 Guided MRLS (GMLRS) projektila. Plaćanje pola troškova na sebe su preuzele Sjedinjene Američke Države, dok je svaki od europskih partnera na sebe preuzeo 12,5 posto troškova. Rabeći ER-MLRS kao osnovu novi je projektil dobio inercijalni sustav kontrole leta i GPS satelitski navigacijski sustav. Kako bi se dobilo precizno upravljanje letom na nos rakete su postavlejne kontrolne letne površine (kanardi). Tako je dobiven vođeni projektil zemlja-zemlja koji na dometu većem od 70 kilometara ima CEP (Circular Error of Probability) od samo pet metara. Prva bojna glava namijenjena GMLRS-u kasetnog je tipa i nosi 404 kasetne bombe M85 DPCIM. Maloserijska proizvodnja vođenog projektila M30 za potrebe američke kopnene vojske započela je sredinom 2003.

Kako bi se do kraja iskoristile sve mogućnosti GMLRS-a američka je vojska morala 226 MLRS-a podignuti na standard konfiguracije M270A1. Modernizacija je obuhvatila novi sustav kontrole paljbe (Improved Fire Control System -IFCS) i nosi sustav za automatsko punjenje lansera (Improved Launcher Mechanical System – ILMS). Ugradnjom ILMS-a omogućeno je šest puta brže punjenje lansera u odnosu na originalni sustav na lanserima M270. Prvi modernizirani M270A1 vraćen je u operativnu uporabu 2002. Zasad jedini strani naručitelj M270A1 lansera je Južna Koreja.

Iako primarno razvijen za MLRS-e projektil GMLRS će se rabiti i s VBR-a M142 High Mobility Artillery Rocket System (HIMARS). Tvrtka Lockheed Martin započela je razvoj HIMARS-a potkraj devedesetih godina prošlog stoljeća kako bi američkoj vojsci dala VBR koji će ujediniti paljbenu mogućnost MLRS-a i vozila dovoljno malog (laganog) da se može prevoziti u taktičkom transportnom avionu C-130 Hercules. HIMARS se sastoji od pokretnog lansera u koji stane šest raketa kalibra 227 mm ili jedan ATACMS. Lanser je postavljen na petotonski kamion Stewart & Stevenson Family of Medium Tactical Vehicles (FMTV) u konfiguraciji pogona 6×6. Odlukom da će se rabiti GMLRS ujedno je obuhvaćena i uporaba IFCS i ILMS sustava. Tri od četiri prototipa koji su izrađena po ugovoru iz 1996. isporučena su XVIII Airborne Corpsu na dvogodišnju evaluaciju. Kako su sva testiranja prošla vrlo dobro, američka je vojska odlučila zadržati prototipove u Corpovoj bojni opremljenoj MLRS-ima sve do dolaska prvih serijskih HIMARS-a.

Tijekom operacije Iraqi Freedom ti su HIMARS-i lansirali više od 12 000 raketa kalibra 227 mm i 450 ATACMS-a. Dvije topničke bojne XVIII Airborne Corpsa bit će prve postrojbe koje će opremiti HIMARS-ima čija je proizvodnja odobrena u proračunskoj godini 2005. U međuvremenu je tvrtka Stewart & Stevenson za HIMARS i opskrbno vozilo razvila oklopljenu kabinu smanjene zamjetljivosti (Low Signature Armored Cab). To se vozilo također temelji na FTMV 6×6 kamionu. Očekuje se da će američka kopnena vojska i marinci naručiti 900 HIMARS-a. U rujnu 2006. američka je Vlada od Kongresa zatražila odobrenje prodaje 20 HIMARS-a Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Ugovor obuhvaća prodaju raketa i projektila te obuku posada i održavanje, a vrijedan je 752 milijuna dolara.

Nastavljen je i razvoj GMLRS projektila. Inačica XM31 GMLRS Unitary ima mogućnost uništavanja točkastih ciljeva. Nakon uspješnih letnih testova 2002. Lockheed Martin je u listopadu 2003. dobio ugovor za SDD. Paralelno je i tvrtka General Dynamics Ordnance and Tactical Systems dobila podugovor za razvoj nove razorno-rasprskavajuće bojne glave mase 89 kilograma. Novi upaljač može se programirati da aktivira bojnu glavu još u letu, tijekom udara u cilj ili s odgodom. U siječnju 2005., nakon što su američki zapovjednici u Iraku zatražili hitnu isporuku novog oružja, započela je isporuka Unitary Urgent Materiel Release (UMR) serije projektila opremljenih jednostavnim kontaktnim upaljačem s mogućnošću odgode detonacije. Prvi projektil iz te serije borbeno je uporabljen 9. rujna 2005. u zapadnoiračkoj regiji Tal Afar tijekom potpore operaciji Restoring Rights. Osam GMLRS UMR projektila uništilo je dva položaja pobunjenika udaljena više od 50 kilometara. Idućeg dana šest projektila uništilo je most Mish’al onemogućivši izvlačenje pobunjenika preko njega.
Tako je oružje, prvobitno namijenjeno uništavanju ciljeva na velikim površinama, konstantnim razvojem dovedeno do dalekodometnog sustava vrlo visoke preciznosti. U odnosu na blisku zračnu potporu njegove su prednosti kraće vrijeme reagiranja te manja cijena nabave i uporabe. Već je to bilo dovoljno da neki stručnjaci za topništvo ustvrde kako je započela nova revolucija na tom području koja će bitno utjecati na vođenje vojnih operacija. Donedavno se VBR-i nisu mogli rabiti za blisku paljbenu potporu (zbog svoje nepreciznosti), ali preciznost koju je pokazao GMLRS natjerala je zapovjednike i planere da ponovno razmotre i tu mogućnost. Domet, ograničena kolateralna šteta i preciznost GMLRS Unitarya omogućavaju uništavanje ciljeva koji su samo 200 metara udaljeni od prvih crta prijateljskih snaga. U nekim uvjetima ta udaljenost može biti i znatno manja. Američka kopnena vojska u siječnju 2006. objavila je da je stopa zatajenja M85 DPICM kasetnih bombi nikada nije manja od jedan posto, te da će u budućnosti većina (a možda i sve) GMLRS-a u operativnoj uporabi biti inačica M31.

U nastojanju da svoj proizvod što više prilagodi potrebama kupaca tvrtka Lockheed Martin je u lipnju 2006. obavila prvi test GMLRS projektila opremljenog bojnom glavom Enhanced Blast Warhed (EBW) koja bi trebala donijeti znatno povećanje učinkovitosti protiv ciljeva u urbanim područjima. Razvijena je i jednodijelna bojna glava koja omogućava povećanje dometa ATACMS projektila. Kao osnova za razvoj poslužila je bojna glava i upaljač koji se rabe na Boeingovom projektilu zrak-zemlja AGM-84 Harpoon Stand-Off Land Attack Missile. Testiranje prvog prototipa M48 ATACMS Block 1A Quick Reaction Unitary obavljeno je u travnju 2001. U prvim danima operacije Iraqi Freedom lansirano je 13 tih projektila prema zapovjednim centrima iračke vojske. Lockheed Martin planira u siječnju 2008. obaviti prvo testiranje projektila ATCAMS Unitary Product Improvement opremljenog upaljačem s tri moda rada, istim koji je ugrađen i u bojnu glavu projektila GMLRS Unitary Rocket.

Britanska je vojska postala prvi strani kupac GMLRS-a kad je sredinom 2005. za 55 milijuna američkih dolara naručila te projektile opremljene jednodijelnim bojnim glavama Unitary UMR. Isporuka projektila započela je 2006. Jedan od razloga zašto su se Britanci odlučili za jednodijelnu bojnu glavu je i činjenica da zbog zatajenja kasetnih bombi one ostaju opasnost i nakon okončanja borbi. Uporabom jednodijelne bojne glave ta se opasnost u potpunosti eliminira. Uz to, novi projektil britanskoj vojsci omogućava znatno povećanje dometa i preciznosti njihovih MLRS-a. Njihove procjene govore da će uporabom GMLRS-a za čak 80 posto smanjiti potrošnju raketa po cilju. Britanci su kupili i 15 Lockheed Martinovih Future Fire Control System (FFCS) kako bi dio svojih MLRS-a podigli na standard M270A1, potreban da se iskoriste sve mogućnosti projektila GMLRS. U međuvremenu je europska tvrtka EADS-Dornier razvila European Fire Control System (prvi je put prikazan 2006.). Nadaju se da će njime modernizirati europske MLRS-e, ističući kako i European Fire Control System omogućuju uspješnu uporabu GMLRS-a.

Limaws
Tvrtka Lockheed Martin UK nada se da će britanskoj kopnenoj vojsci ubrzo početi isporučivati novi VBR koji bi se trebao rabiti unutar Lightweight Mobile Artillery Weapons System (Limaws). Limaws (Rocket) koji nudi Lockheed Martin UK projektiran je za uporabu GMLRS-a i ATACMS-a. Topničku komponentu Limawsa (Gun) činit će laka haubica kalibra 155 mm povećanog dometa i male mase. Oba sustava namijenjena su naoružavanju zračnodesantnih i lakih (specijalnih) snaga te mornaričkog pješaštva. Očekuje se da će britanska vojska naručiti 24 Limaws(R) VBR-a koji bi u operativnu uporabu trebali ući 2010. Osnovni je zahtjev da veličina Limaws(R) VBR-a mora biti dovoljno mala kako bi se jedan lanser napunjen raketama mogao prevoziti podvješen ispod helikoptera CH-47 Chinook, a dva lansera bez raketa mogla prevesti jednim produženim C-130 Herculesom.

Prvi demonstrator tehnologija Limaws(R)-a dovršen je u siječnju 2005. i podvrgnut intenzivnom testiranju mobilnosti i paljbenih mogućnosti. Kako bi se uštedjelo na masi lanser je postavljen na kamion Stewart & Stevenson HMT Supacat 600 u konfiguraciji 6×4, iako bi konfiguracija 6×6 pružila nešto veću mobilnost. Novi lagani lanser, koji je razvila tvrtka Lockheedm Martin, može se napuniti sa šest standardnih MLRS raketa ili jednim ATACMS-om. Tročlana posada smještena je u kabini koja se, ako je potrebno, može zaštititi dodatnim pasivnim oklopom. Iako je lanser opremljen suvremenim sustavom za podizanje nema mogućnost pokretanja po smjeru, već se to mora obaviti usmjeravanjem vozila. To je rješenje odabrano kako bi se dodatno uštedjelo na težini. Sve će lansere opremiti FFCS sustavom tako da će moći lansirati GMLRS projektile. Bez dodatnog oklopa demonstrator tehnologija ima masu od 8,8 tona.

Ostatak svijeta
Iako njegovi korijeni sežu još u pedesete godine prošlog stoljeća, sovjetski VBR BM-21 (kalibra 122 mm) i njegovi derivati još su uvijek u operativnoj uporabi diljem svijeta, pa tako i u oružanim snagama država srednje i istočne Europe koje su se nedavno priključile NATO-u. Dometa 20 380 metara, nevođena raketa Grad već odavno ima manji domet od topničkih sustava kalibra 152 i 155 mm. Zbog toga je razvijeno ili je u razvoju nekoliko raketa povećanog dometa koje će poslužiti za modernizaciju tog nasljedstva iz doba Varšavskog pakta. Jedan od najambicioznijih projekata je Larom 160 koji je razvila rumunjska tvrtka Aerostar u suradnji s Israel Miliraty Industries (IMI). Iako je Larom 160 izvorno razvijen s namjerom modernizacije rumunjskih VBR-a Apra 40, može se uporabiti i na drugim VBR-ima. Aerostar je proizvela 160 Apra 40 VBR-a koji su kombinacija lansera BM-21 i rumunjskog kamiona DAC 665T 6×6. Nakon što je zbog nedostatka novca rumunjska vlada odgodila modernizaciju vojske, Aerostar je dobio dopuštenje da Larom 160 ponudi stranim kupcima. Tvrtka nudi modernizaciju postojećih Apra 40 VBR-a raketama kalibra 122 mm ili njihovu modifikaciju na nevođene rakete IMI Lar 160 kalibra 160 mm. Proizvođač ističe da se rakete kalibra 122 mm mogu rabiti za obuku, tako da se ne moraju “trošiti” znatno učinkovitije ali i skuplje rakete kalibra 160 mm. Svaka Lar 160 raketa ima domet veći od 40 kilometara i nosi bojnu glavu sa 104 kasetne bombe namijenjene neutraliziranju ljudi i vozila. Svaka je kasetna bomba opremljena samouništavajućim upaljačem kako bi se spriječilo njihovo zaostajanje nakon završetka sukoba. Rakete se mogu lansirati pojedinačno, u grupi ili u salvi od 26 komada. Rumunjska je vojska dosad dobila 18 Larom 160 lansera, a nada se da će dobiti dodatna sredstva za modernizaciju i preostalih VBR-ova.

Rumunjska je 2004. postala prvi kupac IMI-ovih raketa s mogućnošću korekcije putanje Accular LAR kalibra 160 mm. Accular LAR opremljene su istim sustavom za korekciju putanje koji je IMI razvio početkom devedesetih godina prošlog stoljeća za nevođene rakete kalibra 227 mm koje rabi izraelska vojska sa svojih MLRS-a. Sustav za korekciju putanje, smješten iza nosa rakete, šalje podatke o letu rakete u kontrolnu postaju na zemlji, gdje se oni obrađuju. Nakon što kontrolna postaja utvrdi veličinu odstupanja od idealne putanje, korekcija se šalje sustau za korekciju putanje u raketi. Po tvrdnjama IMI-a taj sustav toliko povećava preciznost raketa da je za uništenje cilja potrebno lansirati čak 95 posto manje raketa.

Kako bi osigurali što širu uporabu svojih Lar 160 raketa, IMI je razvio modularne lansere koji se jednostavno mogu ugraditi na više vrsta vozila. Zbog modularnosti lanser se može prilagoditi za uporabu osam, deset ili 13 raketa. Opcija s osam raketa dovoljno je mala i lagana da se može postaviti i na laka terenska vozila kao što su Jeep ili Hummer.
Slovačka je odabrala njemačku tvrtku Diehl Munitionssysteme za modernizaciju VBR-a RM-70 i RM-70/85 kalibra 122 mm (četrdeset raketa u lanseru) koje je naslijedila nakon raspada Čehoslovačke. Ti su VBR-i bazirani na kamionu Tatra 813 8×8. Projekt Morak odvijat će se u dvije faze. Prva je modernizacija RM-70 i RM-70/85 VBR-a na standard RM-70/85 Morak ugradnjom novog računalnog navigacijskog i ciljničkog sustava. Druga faza će biti ugradnja novog lansera koji će moći rabiti i standardne MLRS-ove rakete kalibra 227 mm (šest raketa po laseru) te integraciju novog ciljničkog softvera kako bi se dobio Modular Morak. Kao i kod rumunjskog Laroma 160 i ovdje se predviđa uporaba raketa od 122 mm za potrebe obuke i raketa od 227 mm isključivo u borbenim djelovanjima. Na kraju će svi Modular Morak VBR-i biti opremljeni oklopljenim kabinama. Posljednji od 26 VBR-a namijenjenih modernizaciji bit će dovršen potkraj ove godine. Partneri se nadaju da će Morak modernizacijska opcija biti dovoljno privlačna ne samo za vojske koje rabe RM-70 VBR-e već i za one koje rabe BM-21.

Francuska tvrtka Roxel razvila je raketni motor s krutim kompozitnim gorivom koji povećava domet rakete Grad s 20 380 na 41 000 metara. Motor je odabrala poljska vojska za modernizaciju svojih raketa Grad koje rabi s BM-21 VBR-ova. Uz to, oko 200 MB-21 lansera premjestit će sa sovjetskih kamiona Rual-375D 6×6 na poljske Star 1466 6×6. U kabinu kamiona Star 1466 stanu tri člana posade itri putnika. Najveći korisnik najrazličitijih VBR-a bila je vojska Sovjetskog Saveza. Jedan od suvremenijih sovjetskih VBR-a koji je i danas u uporabi je BM9A52 Smerch kalibra 300 mm tvrtke Splav. U operativnu je uporabu uveden 1987., a prodan je Alžiru (18 lansera), Bjelorusiji (40), Kuvajtu (27), Ukrajini (94) i Ujedinjenim Arapskim Emiratima (šest 9A52 Smerch-M). Nepoznat broj Smercha-M kupila je i Indija. Velika prednost Smercha je mogućnost uporabe različitih raketa, a Smerch-M ima domet veći od 90 km. Najveći mu je nedostatak čak 20 minuta potrebnih da se ponovno napuni njegovih 12 cijevi. Zbog toga tvrtka Splav razvija novi sustav za punjenje koji će bitno smanjiti vrijeme punjenja.

Siniša RADAKOVIĆ