Rat je ono poslije rata

Na Natječaju za kratku priču o Domovinskom ratu za učenike srednjih škola u Republici Hrvatskoj 2020. Ministarstva hrvatskih branitelja dodijeljeno je pet trećih nagrada

Svi kažu da je život nepredvidiv. I, dok mnogi u to ne vjeruju, ja sam s vremenom shvatio da to uistinu jest nepobitna činjenica. Rat je već debelo pred vratima. Odlazim, ostavljam majku samu u kući. Znam da će se jako brinuti za mene, ali moja domovina zove, treba me. Svaka je pomoć dobrodošla. Krećem ni ne sluteći što mi se sve može dogoditi; što će se dogoditi, što ću vidjeti i čuti.

Već od svibnja 1991. postavljam minska polja. Takav posao zahtijeva visok stupanj koncentracije i smirenosti. Zbog toga nikako nemam vremena razmišljati o najmilijima. Dok većina okupira glavu time gdje su im braća, sestre, otac, majka, netko drag, ja pokušavam izbaciti iz glave takve misli. Ne zato što sam hladnokrvan, to nipošto, već volim biti smiren. Ne bih želio da mi takva misao padne na pamet usred postavljanja mine. Svaka me pogreška može skupo koštati. Često razmišljam o tome. Što ako ne uspijem? Što ako umrem? Tko će uopće žaliti za mnom? Hoće li itko? Pa premlad sam još za takve crne misli, premlad za smrt.

Sporo se vuku i prolaze dani. Rujan je. Trenutno smo na njivama prema Petrovcu. Od nas petorice, dva dečka i ja miniramo. Završio sam upravo šestu ili sedmu minu. U polučučećem položaju oslobađam žicu od kukuruza. Odjednom bljesak. To je sve što sam vidio. Gubim svijest i nakon nekoga vremena otvaram oči. Dolazim polako sebi, ali glasno vrištim i jecam. Mučnina kakvu nikada nisam osjetio. Počinjem puzati, ali spor sam i bol me sprječava. Hvata me panika. Pored mene odnekud se stvorio Ivan koji je minirao sa mnom. Govori mi kako je tek desetak metara od mene pala 120 milimetarska minobacačka granata. Gleda me u očaju, pokušava me umiriti govoreći da će pomoć, navodno, brzo doći. Trčao je 400-tinjak metara do sela te zatekao moga ujaka koji je upravo stigao kući iz Vinkovaca. Sjedaju u njegova Fiću i kreću po mene. Za to me vrijeme Darko, Hrvoje i Josip lagano podižu. Fićo ne može do nas pa me moji suborci i supatnici prenose. Osjećam snažnu, probadajuću bol. Moraju se zaustaviti. Spuštaju me i ja počinjem urlati. Vičem. Molim ih da me ubiju. Ne žele. Nastavljam preklinjati. Darko je posebno izbezumljen i nosi me teškom mukom jer sam obliven krvlju. Spuštaju me i po treći put. Osjećam užasnu nelagodu u nozi i lijevom rukom skidam čizmu misleći kako me vezice stežu. Tada vidim scenu koja kao da ne može biti stvarna, ne može biti dio ljudskoga života, već pripada horor filmu – malo ispod koljena noga mi je ostala visjeti na nešto mesa. Nisam mogao gledati, ne mogu to podnijeti. Napokon dolazimo do Fiće. Posjedaju me na zadnje sjedište. Ujak mahnito trubi kroz cijele Bogdanovce i Nuštar, sve do bolnice u Vinkovcima. Negdje na pola puta uočavam i svoju desnu šaku. Ostao sam bez prstiju. Tada ugledam i desnu nogu. Bio je to potpuno grozan i odvratan prizor, gadio sam se sam sebi. Razmišljam kako ću ostati invalid.

Pobogu, tek mi je 26 godina! Preda mnom je čitav život… Život koji ću provesti kao invalid. Ipak, ne zadržavam se dugo misleći o tome jer fizička je bol trenutno ta koja me ubija. Prenose me u bolnicu. Treći kat, kirurgija. Pitaju moje, majčino i očevo ime i prezime, adresu, datum rođenja. Ošamućeno odgovaram. Medicinska sestra skida s mene odjeću, a krv šprica po njoj. Njena bijela odora sada je crvena, natopljena je krvlju. Poslije toga, sve mi je nekako mutno. Budim se tek sljedećega dana. Kažu mi da je operacija trajala tri sata. Vrijeme prolazi u izmaglici. Sutradan mi u posjet dolaze prijatelji. Sve što sam uspio protisnuti kroza zube bilo je pitanje jesu li završili minsko polje. To je bilo jedino što sam progovorio.

Sljedećih sam dana pod teškim lijekovima. Neprijateljska vojska iz Mirkovaca počinje pucati na bolnicu. S trećega kata premještaju me u podrum, zajedno s ostalim ranjenicima. Dolje je dosta mračno i zagušljivo. Previše je ljudi unutra, mnogi leže na krevetima, nepokretni poput mene, dok medicinske sestre, liječnici i čistačice gotovo bezglavo jure gore-dolje, na sve strane. Previše je pacijenata, a nedovoljno je bolničkoga osoblja. Obavljaju operacije i silne zahvate, brinu o nama. Ne zna se kada je dan, a kada noć. Ogorčen sam cijelo vrijeme, ne samo tim događanjima nego i samim sobom. Više od ičega, vodi me mržnja. Uglavnom ona prema neprijateljima. Konstantno se pitam – zašto? Zašto rat? Zašto toliko žrtava? Zašto se baš meni moralo ovo dogoditi? Zašto moram osjećati toliku bol? Zašto sam baš ja morao zadobiti takve ozljede? Pitam se, najviše se i najčešće pitam, zašto je Bog dopustio da mi se sve to dogodi. Krivim Ga. Ono što me ponajviše muči jest misao kako će moj život izgledati kada se oporavim. Kako ću se oporaviti? U kojoj mjeri? Kako ću kuhati, odijevati se, prati se, ustajati ujutro… Crne i negativne misli bile su sve što je ostalo od mene kao čovjeka.

Tek sam kasnije počeo shvaćati i uviđati da se, unatoč svemu, oko mene događaju i neke sasvim obične i lijepe stvari. Medicinska sestra, koja bi u tom času njegovala drugoga, došla bi do mene i donijela mi čašu vode kad god bih rekao kako sam nesnošljivo žedan. I to ne samo za mene, već za sve nas – bolničko osoblje davalo je sve od sebe, ulagalo svaki atom snage da nam ugodi. Ti ljudi radili su bez prestanka i nikada se nisu žalili. Gledajući ih kako se ponašaju, kako skrbe o nama, kako rade, s kakvim nam stavom i energijom pristupaju, moje su se najtamnije i najcrnje misle počele pretvarati u pozitivne.

Dvadesetak dana kasnije iz bolnice u Vinkovcima odlazim u Đakovo. Ne zadržavam se dugo. Sele me u Čakovec. Do Čakovca se vozimo blindiranim autobusom. U mojoj su sobi tri kreveta, a ja sam u sredini. Točno tu, po sredini, probija se tračak Sunčeva svjetla. Stalno ga promatram. Netko od osoblja primjećuje da su mi oči crvene. Mislim, siguran sam, da je od svjetla. Ipak, odvode me oftalmologu i tada slijedi još jedan šok – uočavaju gelere u desnome oku. Operiraju me istoga dana. Kasnije me liječnik obavještava kako je jedan komadić gelera još uvijek u oku i kako bi pametnije bilo ne dirati ga. Ništa me više ne šokira, mislim se, bolje to nego da sam još i slijep na jedno oko. Nešto kasnije saznajem da imam gelere i u ruci. Desetak dana poslije poslan sam na daljnje liječenje pa u Varaždinske toplice. Ondje sam na rehabilitaciji i konačno dobivam proteze. Ponovno učim hodati, baš kao malo dijete. Osjećaj je čudan, ali svladat ću i to – ide mi!

Do 2000. godine hodam sam, na lijevoj protezi i uz pomoć štaka. Nakon toga, počinjem se služiti kolicima. Neki ta kolica vide kao defekt, kao smetnju, kao prepreku, ali ne i ovaj novi ja. Ja ih vidim kao motivaciju. Motivaciju da svaki dan živim što boljim životom. Ne moram živjeti u očaju. Bog mi je otvorio oči i sada vidim samo sreću, sve ono dobro i lijepo u svijetu. Zahvalan sam na svemu u životu, prije svega Bogu, a onda i svim dragim ljudima koji me okružuju. I danas često mislim na svoju majku, na prijatelje i na sve one predivne ljude u bolnicama iz ratnih vremena. Ispunjen sam ljubavlju i ponosom prema svojoj domovini. Trenutno tu ljubav iskazujem pjesmama. Da moram ponovno stati na branik svoje Hrvatske, pa čak i da znam što me sve čeka, zasigurno bih to opet učinio. Branio bih svoju domovinu i opet se borio za nju. Moje posljedice jesu vidljive, kao i kod tisuća drugih ratnih stradalnika. No, važnije su one oku nevidljive, duševne i duhovne – one koje su me promijenile i, unatoč svemu, učinile me boljim čovjekom. Zato sam uvjeren – rat je ono poslije rata!

Lucija Vilić

  1. razred II. gimnazije, Split