Prioritet kolonijalne Nizozemske prije 150 godina bila je vlast nad sultanatom na sjevernom dijelu Sumatre. Stoga se odlučila za vojnu ekspediciju, koja će se pretvoriti u dugotrajan niz sukoba

Sumatra u današnjoj Indoneziji pripada skupini Velikih Sundskih otoka. Po površini kopna (443 066 km²) šesti je otok na svijetu, a po popisu iz 2010. ima više od 52 milijuna stanovnika. Još od prvih dolazaka Portugalaca u XV. st. područje otoka i oko njega postalo je zanimljiva destinacija za Europljane. Nizozemci su s vremenom istisnuli Portugalce, te su se u XVII. i XVIII. st. preko svoje Ujedinjene istočnoindijske kompanije ondje učvrstili – i politički, i gospodarski. Tijekom napoleonskih ratova područje je privremeno bilo pod britanskom upravom, da bi Londonskim sporazumom 1824. godine Britanci odlučili Nizozemcima vratiti utjecaj nad Sumatrom. Alauddin Muhammad Da’ud Syah I. (1802. – 1838.), tadašnji sultan Aceha, nije se slagao s tim dogovorom. Njegov sultanat isticao se posebnostima: obuhvaćao je krajnji sjeverni dio Sumatre i još neke manje otoke. To znači da je mogao nadzirati iznimno važan Malajski prolaz, koji razdvaja Malajski poluotok i Sumatru. U XIII. stoljeću Aceh je postao prvo uporište islama u Indonezijskom arhipelagu, a sredinom XVI. povezao se s Osmanskim Carstvom. U prvoj polovini XVII. st. borci iz Aceha uz osmansku su potporu odnijeli i neke pobjede nad Portugalcima. No, s vremenom je Aceh postao rascjepkan zbog interesa različitih moćnika. Još jedan sultan iz loze, Alauddin Ibrahim Mansur Syah (umro 1870.), odlučio je postati novi faktor ujedinjenja i smanjiti utjecaj Europljana. Usprkos anglo-nizozemskom dogovoru, pokušao je uspostaviti odnose sa starim saveznikom Osmanskim Carstvom, pa je tako 1868. poslao svojeg najistaknutijeg diplomata u Carigrad. Cilj tog posjeta bilo je isključivanje nizozemske ili britanske dominacije. Diplomatska misija na kraju je propala.

Čin izdaje

Kad je 1869. završen Sueski kanal, glavni svjetski pomorski putovi temeljito su se promijenili. Britanci su se koncentrirali na Suez. Stoga su se 1871. u Drugom sumatranskom traktatu obje zemlje složile da se Nizozemcima dopuste zahtjevi za suverenost nad Acehom u zamjenu za besplatnu plovidbu i trgovinu za britanske trgovce na Sumatri. Nizozemci su tim dogovorom dobili povod za početak konačne uspostave vlasti nad Acehom. Vodio ih je i interes za prirodnim resursima tog kraja bogatog poljoprivrednim proizvodima i naftom. Izravan povod za vojnu ekspediciju leži u pokušaju novog sultana Alauddina Mahmuda Syaha II. da uspostavi političke odnose s drugim stranim silama. Njegov potez bio je razumljiv s obzirom na sve češće pokušaje Nizozemske da stavi sultanat pod svoju kontrolu. Taj su se put izaslanici Aceha obratili talijanskom i američkom konzulatu u Singapuru. Saznavši za to, nizozemski generalni konzul u Singapuru objavio je čin izdaje 20. veljače 1873. u pismu glavnom tajniku Nizozemske Istočne Indije, kako su Nizozemci nazivali skup teritorija koje su kolonizirali ili željeli kolonizirati. Nizozemci su smatrali da su potezi Aceha bili sabotaža sporazuma koji su dvije godine ranije potpisali s Britancima i iskoristili su to kao povod za vojno zaposjedanje sultanata. Vojna ekspedicija od oko 3000 vojnika pod vodstvom iskusnog generala Johana Köhlera (r. 1818.) krenula je 26. ožujka, nakon službene objave rata, u zaposjedanje Aceha. Bombardiran je glavni grad Banda Aceh, koji se nalazi na obali, a u prvom tjednu sukoba zauzeta je većina obalnih područja. Cilj je bio što prije zauzeti sultanovu palaču, što bi dovelo do potpune okupacije i kapitulacije. Međutim, izgleda da diplomatski potezi izaslanika Aceha u Singapuru nisu bili posve uzaludni jer je njihova vojska dobila pomoć u naoružanju. Najvjerojatnije su je dobili od Talijana i Britanaca, kojima je bilo bitno oslabiti nizozemsku kolonijalnu moć.

Sultanov bijeg i smrt

Vojska Aceha ubrzo je modernizirana i povećala je broj pripadnika: neki izvori navode da je ukupan broj dosegao oko sto tisuća. Nakon početnih uspjeha, Nizozemci su podcijenili vojne i gerilske sposobnosti protivnika te teške klimatske uvjete, što su platili porazom i pogibijom generala Köhlera. Taj događaj uvelike je potkopao moral nizozemske vojske, koja je bila prisiljena na povlačenje na Javu, ali njezina je mornarica nastavila pomorsku blokadu Aceha. Zbog toga se sultan obratio za pomoć stranim silama. Na njegov apel jedini su odgovorili Francuzi, no ne oružjem ili drugom pomoći, nego tek osudom nizozemske intervencije. Bilo je to premalo da bi se Nizozemci zaustavili.

Nakon nekoliko mjeseci nizozemska se vojska pregrupirala i u studenom 1873. krenula u drugi pokušaj osvajanja sultanata. Taj je put brojniju vojnu ekspediciju od 13 000 ljudi predvodio general Jan van Swieten (1807. – 1888.). Međutim, ona se poklopila s izbijanjem epidemije kolere koja je odnijela tisuće života na objema stranama. Unatoč žestokom otporu, nizozemska vojska sve je više potiskivala snage Aceha prema glavnom gradu, što je prisililo sultana Mahmuda da se početkom siječnja 1874. evakuira u unutrašnjost sjeverne Sumatre. Ubrzo su nizozemske snage prodrle u Banda Aceh i zauzele sultanovu palaču. Sultanat je ukinut i Aceh je pripojen Nizozemskoj Istočnoj Indiji, a uskoro od kolere umire i sultan. Nizozemci su smatrali da je okupacijom Banda Aceha i smrću sultana otpor ugušen, no bila je to pogrešna procjena. Aceh je za nasljednika proglasio maloljetnog, tek desetogodišnjeg člana dinastije, koji se zvao Alauddin Muhammad Da’ud Syah II. (1864. – 1939.). Opet je započela gerilska borba Aceha protiv Nizozemaca, koja se odvijala po brdima i u džunglama. Nizozemci su imali velike gubitke pa su odlučili promijeniti strategiju i koncentrirati se na obranu te nadzor većih gradova duž obale. To je dovelo do sve većih financijskih izdataka kolonijalne vlade, koja je 13. listopada 1880. primijenila novu taktiku te proglasila kraj rata i postavila civilnu vladu. Kako gerilski napadi nisu zaobilazili ni urbane sredine, financijski izdaci za obranu i dalje su iscrpljivali blagajnu. Nizozemci su pokušali smiriti tenzije te pridobiti potporu lokalnog stanovništva obnovom Velike džamije u Banda Acehu, no to im nije pošlo za rukom.

Preokret gerilca

Nove napetosti izbile su 1883., kad se britanski brod Nisero nasukao na dio obalnog područja koje su kontrolirale protukolonijalne snage. Mornari su zarobljeni i za njihovo oslobađanje tražen je velik novčani iznos. Nizozemski ministar rata August Willem Philip Weitzel (1816. – 1896.) zbog tog incidenta ponovno je proglasio otvoreni rat Acehu. Nizozemci su opet pod kontrolu doveli većinu urbanog teritorija, a protukolonijalni su se ratnici okrenuli gerilskom ratovanju. U njihovim zasjedama poginuli su brojni nizozemski vojnici, zbog čega su u znak osvete spaljena mnoga sela i ubijeni civili. To je dovelo do eskalacije sukoba u kojima se nizozemska vojska nije snašla, pa je opet bila prisiljena povući se u utvrđena naselja, posebice oko glavnog grada. Nakon još jednog neuspjeha u ovladavanju cijelim Acehom, Nizozemcima je bilo jasno da je jedini način kontroliranja Aceha pronalazak odane i utjecajne osobe među lokalnim stanovništvom. Bio je to gerilac Teuku Umar (1854. – 1899.), kojeg su potkupili novcem i titulom velikog ratnog zapovjednika. Umar je početkom 1894. primio od Nizozemaca izdašnu novčanu pomoć za ustrojavanje i opremanje vojske koja će pokoriti unutrašnjost Aceha. Međutim, dvije godine poslije toga on je s tom istom vojskom napao Nizozemce, što je izazvalo potpuni šok u kolonijalnoj vladi. Osim toga, Aceška vjerska ulema proglasila je sveti rat protiv nevjernika, što je dalo poticaj borcima Aceha koji su se smatrali mučenicima u borbi protiv osvajača. U toj fazi rat u Acehu počeo se označavati kao simbol muslimanskog otpora zapadnom imperijalizmu.

Kako bi uništili jedinstvo pobunjenika, Nizozemci su se poveli starom taktikom Zavadi pa vladaj, potpirujući nesuglasice između plemstva i vjerskih vođa. Tu kampanju vodio je Christiaan Snouck Hurgronje (1857. – 1936.), vodeći nizozemski stručnjak za islam, koji je zadobio povjerenje brojnih plemića u Acehu i tako prikupljao obavještajne podatke za nizozemsku vladu. Nizozemac je uspio pridobiti suca Hasana Mustafu i uvjeriti ga da muslimanima izda fetvu u kojoj im govori da se prestanu boriti te se pokore nizozemskoj kolonijalnoj vladi. U konačnici je 1894. u tome i uspio.

Dugo bez mira

Novi moment došao je 1898. godine. Joannes Benedictus van Heutsz (1851. – 1924.), pukovnik i zapovjednik nizozemske kolonijalne vojske u Acehu, proglašen je guvernerom Aceha. Slijedeći Hurgronjeove prijedloge, Nizozemci su napokon zavladali većim dijelom Aceha. Ondje gdje nisu uspjeli dobiti podršku lokalnih seoskih vođa, vodili su se strategijom raspoređivanja lako naoružanih postrojbi i taktikom spaljene zemlje. Glavni svjetovni vođe otpora i sam sultan predali su se 1903. godine. Nizozemska vojska predvođena pukovnikom Gottfriedom van Daalenom (1863. – 1930.) zapamćena je po optužbama da je 1904. počinila brojne zločine u selima koja su još pružala otpor, a među ubijenima bilo je puno djece i žena. No, do kraja te godine imala je kontrolu nad gotovo cijelim Acehom. Vlast su učvrstili postavljanjem lokalnih vlada koje su surađivale s kolonijalnom državom te proklamiranjem vjerske tolerancije kao sredstva odvraćanja od ponovnog podizanja oružane pobune. Ograničeni gerilski otpor ipak se zadržao u regiji Gayo sve do 1913. godine.

Rat u Acehu odnio je više od sto tisuća života, među kojima su gotovo trećina bili Nizozemci. Skupa nizozemska okupacija Aceha, protkana sporadičnim ustancima i samoubilačkim napadima pobunjenika na kolonijalnu vojsku, trajala je sve do 1942., kad se u jeku Drugog svjetskog rata cijela Indonezija našla pod japanskom upravom. Tri godine poslije Indonezija je proglasila neovisnost i Aceh je njezin sastavni dio. No, nemiri nisu prestali ni u novije vrijeme. Do prije desetak godina u pokrajini su djelovale gerilske skupine Pokreta za slobodni Aceh, koje su se borile za neovisnost. Veći sukobi prestali su tek 2005., nekoliko mjeseci nakon što je Aceh pogodio razorni cunami i ostavio tisuće mrtvih.

TEKST  Josip Buljan