Bitka kod Omdurmana

Omdurman je grad u današnjem Sudanu, zapravo dio prijestolnice Khartouma. Ondje se 2. rujna 1898. zbio vjerojatno jedan od najmasovnijih sukoba tijekom cjelokupne povijesti kolonijalnih ratova na afričkom prostoru

Sedamdesetih je godina XIX. st. Sudan bio pod kolonijalnom vlašću Egipta, revnog britanskog saveznika, a njegovi stanovnici snažno eksploatirani i masovno odvođeni u crno roblje. Istodobno, jačao je britanski utjecaj i težnja za potpunim kolonijalnim nadzorom cijele te regije. Nezadovoljstvo stanovništva kulminiralo je pobunom danas poznatom u vojnoj literaturi kao Sudanski ustanak, a koju britanski teoretičari nazivaju Mahdijskim ratom (Mahdist War). Započeo ju je 1881. vjerski vođa Muhammad Ahmad koji se prozvao al-Mahdi (od Boga izabran). Krenula je u provinciji Kordofanu iz koje se ustanak brzo proširio u ostala područja Sudana. U prvom su razdoblju ustanici bili prilično uspješni uništivši nekoliko britanskih ekspedicijskih kontingenata. Među većima bio je kontingent od oko 10 000 ljudi (mješovitog britansko-egipatskog sastava) pod zapovjedništvom generala Williama Hicksa (1883.), te slične snage pod zapovjedništvom Valentinea Bakera (1884.).

Stiže Kitchener

Izgledi za gušenje ustanka postajali su sve slabiji, a do sredine 1884. godine Britanci su držali gotovo samo Khartoum. Početkom 1885. sudanske su ustaničke snage imale više od 200 000 ratnika te su do kraja siječnja osvojile i Khartoum, natjeravši britanske snage na izvlačenje u Egipat. Cijeli je Sudan bio pod upravom mahdista koji počinju izgradnju vlastite države sa središtem u Omdurmanu. U ožujku 1896. započela je dugo i temeljito pripremana britansko-egipatska intervencija na mahdističku državu, pod zapovjedništvom mladog, vrlo sposobnog, ali i beskrupuloznog zapovjednika generala Horatija Herberta Kitchenera. Britansko-egipatske ekspedicijske snage bile su opremljene najsuvremenijim naoružanjem tog vremena, uključujući i strojnice Maxim. Postrojbe je činilo 8200 Britanaca i 17 600 sudanskih i egipatskih kolonijalnih vojnika u britanskoj službi. Sudanski su ratnici (oko 52 000 boraca od čega više od 3000 konjanika) bili uglavnom naoružani hladnim oružjem ili, u najboljem slučaju, zastarjelim puškama i pištoljima s paljenjem na kremen, bez konkretne strategije i taktike borbenog djelovanja, motivirani gotovo isključivo vjerskim i nacionalnim fanatizmom. U takvim je okolnostima došlo 2. rujna 1898. godine do Bitke kod Omdurmana.

Masovni napad

Bitka se odigrala oko 11 km sjeverno od Omdurmana, na obalama Nila. Kitchener je uspostavio borbeni postroj svojih snaga uz obalu s flotilom riječnih topovnjača koje su mu trebale pružati potporu. Konjaništvo je postavio na bokove, s osloncem na brežuljkasti teren s jedne i druge strane. Zapovjednik sudanskih snaga Abdullah al-Taashi raspolagao je znatno brojnijom silom pa se odlučio za frontalni napad po cijelom britansko-egipatskom borbenom postroju. Bitka je započela rano ujutro, oko 6:00 sati, masovnim napadom mahdista na britanske položaje. Britansko je topništvo odmah otvorilo snažnu paljbu po gustom poretku mahdista, nanijevši im ozbiljne gubitke i prije nego što su uspjeli doći na domet streljačkog oružja. Došavši na njegov domet, mahdisti su se prvi put susreli s razornim učinkom Maximovih strojnica koje su doslovno kosile njihove redove. Napad je brzo završio s više od 4000 poginulih Sudanaca pri čemu niti jedan napadač nije uspio prići britanskim položajima bliže od 50 m. Kitchener je odmah nakon slamanja napada zapovjedio protuudar kako bi preostale mahdiste odvojio od Omdurmana i onemogućio im povlačenje u grad gdje bi vjerojatno došlo do teških uličnih borbi. Zadaću je izvanredno izvršila 21. lansijerska pukovnija lakog konjaništva koja je snažnim napadom na nekoliko stotina dezorijentiranih mahdista uspjela onemogućiti izvlačenje njihove glavnine prema Omdurmanu. Napad glavnine mahdista na lansijersku pukovniju koja joj se ispriječila onemogućen je snažnim udarom britansko-egipatskih snaga iz pozadine što je dovelo do potpunog rasula mahdističkih snaga.

Nedostatak taktike

Britansko-egipatske snage imale su 47 poginulih i 382 ranjena vojnika i časnika, dok je, s druge strane, poginulo više od 10 000 mahdista, oko 13 000 je ranjeno, a oko 5000 zarobljeno. Toliki je nerazmjer u gubicima neposredno vezan uz naoružanje obiju strana, odnosno uvođenje novih sustava oružja (strojnice) na koje mahdisti nisu imali odgovor. Bitan je bio i nedostatak taktike u borbi mahdista koji su vođeni fanatizmom bezglavo jurišali na dobro uređenu britansku obranu, pomognutu teškim topništvom riječne flotile. Jedna je od zanimljivosti Bitke kod Omdurmana ta da je u njoj sudjelovao tadašnji konjanički poručnik u 21. lansijerskoj pukovniji Winston Churchill, budući ratni premijer (tijekom Drugog svjetskog rata) Ujedinjenog Kraljevstva. Prisjećajući se tih dana, Sir Winston Churchill nekoliko je puta izjavio kako svoj život može zahvaliti samo pištolju Mauser C-96. To je oružje zbog preciznosti i razmjerno velikog kapaciteta streljiva tad bilo vrlo popularno među konjaničkim časnicima većine europskih zemalja. Britanci nakon pobjede kod Omdurmana praktički više nisu nailazili na veći otpor. Ipak, Abdullah al-Taashi nastavio se odupirati sve do Bitke kod Umm Diwaikarata 25. studenog 1899. u kojoj je poginuo zajedno s još 1000 mahdista. Nakon njegove pogibije otpor u Sudanu je ugušen, a cijeli je taj prostor postao britanska kolonija. Britanci su time postali kolonijalni gospodari velikog dijela supsaharske Afrike te su praktički završili svoju kolonijalnu ekspanziju na afričkom tlu.

Marinko OGOREC