Planine i općenito brdsko-planinski prostor su zbog svojih specifičnih geomorfoloških, hidrografskih, klimatskih, demografskih i drugih odlika oduvijek utjecali na ratne operacije i uporabu oružanih snaga. Dugo vremena planine su smatrane potpuno neprimjerenim prostorom za izvođenje bilo kakvih ratnih operacija i oružane snage nisu pripremane za izvođenje borbenih aktivnosti u tim uvjetima, što ima svoje puno opravdanje

Borbena djelovanja, pa i sam dugotrajniji boravak na visoko planinskom zemljištu (osobito iznad 1000 m nadmorske visine) zahtijevaju iznimne napore za koje je potrebna i odgovarajuća oprema i velika psihofizička kondicija vojnika. Disanje je često otežano zbog jako razrijeđenog zraka, dugotrajnije kretanje znatno brže umara ljude, a orijentacija je vrlo često otežana i zahtijeva posebnu vještinu i smisao uočavanja markantnih objekata. Osim toga, vrlo surovi klimatski uvjeti, s jakim hladnoćama i velikim snježnim nanosima tijekom zime, te vrlo snažnim vjetrovima kroz cijelu godinu, krajnje negativno djeluju na vojnike, zbog čega je jako otežano očuvanje borbenih sposobnosti postrojbi i borbena motivacija svakog pojedinca, a od časnika se zahtijeva vrlo široka inicijativa, snalažljivost i pojačani osobni angažman. S druge strane, planinski prostor je obično slabo naseljen i bez važnijih urbanih sredina za koje bi se mogle vezati ratne operacije, bilo na strateškom, operativno-taktičkom ili logističkom planu.

Kada se ratovanje prenijelo na brdsko-planinski prostor, za borbene aktivnosti oduvijek je najpogodniji rod vojske bio pješaštvo, čije mogućnosti za pokret, manevar i vođenje ratnih operacija su nadilazile sve ostale rodove kopnene vojske (bolje rečeno, jedino je pješaštvo bilo u stanju izvoditi ratna djelovanja na zemljištu koje se bitno razlikuje od uobičajenog terena na kojem su izvođene ratne operacije, ali i ono je na tom prostoru rabljeno samo u iznimnim situacijama).

Planinsko ratovanje u epohi hladnog oružja
U starom vijeku planinsko zemljište nije imalo većeg značaja u vođenju ratnih operacija iz dva osnovna razloga – jedino se u ravnici mogao primijeniti duboki, zbijeni borbeni postroj kakav je činila falanga (tada dominantna taktika uporabe oružanih snaga), a drugi razlog je već naveden (planinski prostor je uglavnom bio vrlo rijetko naseljen, bez većih urbanih središta koja bi se isplatilo zauzimati ili braniti). S druge strane, ako se planinski prostor ipak morao rabiti, to je najčešće činila slabija strana kako bi osloncem na dominantne zemljišne objekte stekla odlučujuću taktičku prednost nad protivnikom koji je u takvim okolnostima bio u znatno nepogodnijoj situaciji. Obično bi se protivnik dočekao u zasjedi na šumovitim brdskim padinama ili bi se zaposjedali klanci, tjesnaci i slični zemljišni objekti koji su kanalizirali borbena djelovanja nadmoćnijeg protivnika i reducirali njegovu brojčanu nadmoć. Jedna od najpoznatijih bitaka na planinskom prostoru u starom vijeku bio je nesumnjivo boj u Termopilskom klancu 480. godine pr.n.e. (slika br. 1), u kojem su malobrojne grčke snage dva dana zadržavale znatno nadmoćniju perzijsku vojsku. Hanibal Barka je nakon legendarnog prelaska preko Alpa (slika br. 2) kojim je postigao strateško iznenađenje (jer se takav poduhvat smatrao nemogućim, a Alpe praktično neprohodne), u bitki kod Trasimenskog jezera 217. godine pr.n.e. postavio glavninu svojih snaga u zasjedu na strmim i pošumljenim planinskim obroncima, a ostatak svoje vojske u tjesnac između obronka planine jezera čime je zaštitio bokove, rimske snage doveo u potpuno okruženje i ostvario punu pobjedu (slika br. 3). Slično je postupio Julije Cezar u bitki kod Bibracte, postrojivši svoje legije na sredini padine brda, što mu je olakšalo razbijanje Helvećana koji su se penjali uz strminu.

Tijekom srednjeg vijeka, u kojem je glavnu ulogu imalo snažno, oklopljeno konjaništvo, ratne operacije na brdsko-planinskom zemljištu praktično nisu izvođene, a ukoliko je i došlo do povremenih sukoba u tjesnacima ili na nižim obroncima brdskog terena, nisu imali većeg značaja na ukupni tijek ratnih operacija (svojevrsni izuzetak čini bitka kod Morgartena u kojoj je trijumfiralo pješaštvo nad oklopljenim konjaništvom – detaljnije u članku “Usponi i padovi konjaništva kroz stoljeća”, “Hrvatski vojnik br. 245 od 19. 06. 2009.). Pojavom vatrenog oružja, te jačanjem pješaštva i slabljenjem značaja konjaništva, odnos prema ratovanju u brdsko-planinskom prostoru nije se značajnije promijenio, jer sustav popune i ustroja oružanih snaga, kao i prevladavajuća taktika borbenih djelovanja (linijski borbeni postroj) nisu omogućavali opsežnije vojne operacije na takvom terenu. Tek su povremeno zabilježeni značajniji pokreti preko planinskih prijevoja, prvenstveno u cilju postizanja taktičkog ili operativnog iznenađenja, kojim se nastojao eksploatirati borbeni uspjeh u ravnici (npr. francuski maršal Catina je u studenom 1690. godine prešao alpski prijevoj Fenestrelle s tri pukovnije draguna, kako bi iznenadio savojsku vojsku, a sa sličnom namjerom Eugen Savojski krajem svibnja 1701. godine na čelu vojske od oko 20 000 pješaka i 12 000 konjanika prelazi alpski prijevoj Monte Lessini). Značajniji pomaci u planinskom ratovanju nastupaju tek u francuskim revolucionarnim i Napoleonovim ratovima.

Početci suvremenog planinskog ratovanja
Francuska revolucionarna vojska je po svom socijalnom karakteru, te primjeni elastične taktike streljačkog postroja i napadnih kolona bila znatno pogodnija za planinsko ratovanje od taktike linijskog postroja koju su primjenjivale ostale stajaće vojske tog doba, ali niti ona još nije bila prilagođena za pune borbene aktivnosti na brdsko-planinskom prostoru, unatoč dragocjenim iskustvima koje su imale postrojbe planinskih lovaca. Ipak, tijekom francuskih revolucionarnih i Napoleonovih ratova borbe u planinama postaju sve češće i intenzivnije.

Tijekom Talijanske kampanje 1796. francuska vojska izvela je snažni napad na spoj austrijskih i pijemontskih snaga, razvučenih duž grebena sjevernih Apenina, razdvojila ih i razbila po dijelovima (slika br. 4). Istovremeno, pokreti preko planinskih masiva i dalje predstavljaju nezaobilazni dio strateškog iznenađenja, pa francuske snage 1797. prelaze oko 100 km preko Alpa i izbijaju kod Beča, savladavši pri tome tri izuzetno teško prohodna planinska prijevoja. Sličnu operaciju poduzima maršal André Masséna 1799. prešavši s 4 divizije preko teško pristupačnih prijevoja Glarner Alpa u švicarski kanton Graubünden, gdje je potukao austrijske snage koje ga nisu očekivale na tom prostoru. Odlučujuće strateško iznenađenje postigao je Napoleon prebacivši Rezervnu armiju (oko 30 000 vojnika) 1800. godine u 5 ešalona preko Grand-Saint-Bernarda i izbivši u pozadinu austrijskih snaga pod vodstvom potpuno iznenađenog generala Michaela Melasa, nakon čega je uslijedila velika Napoleonova pobjeda u bitki kod Marenga. Kako bi se ostvario taj pokret s visinskom razlikom od gotovo 2000 m, angažirano je gotovo 6000 lokalnih žitelja na proširivanju puteva i planinskih staza, a topnička oruđa su rastavljena i prebacivana na improviziranim sanjkama i drvenim deblima. Sličan pothvat ponovio je i ruski vojskovođa Suvorov, proslavivši se pohodom u Švicarsku preko iznimno teško prohodnog St. Gotarda (slika br. 5). U tom razdoblju izlaze i prvi teoretski radovi o ratovanju u planinama iz pera čuvenih vojnih teoretičara Clausewitza i Jominia, međutim suvremeno planinsko ratovanje počinje tek ustrojavanjem namjenskih planinskih postrojbi.

Pojava i razvoj planinskih postrojbi
Prve postrojbe za izvođenje borbenih aktivnosti na brdsko-planinskom prostoru (bolje rečeno, preteča planinskih postrojbi) javljaju se u francuskim oružanim snagama još tijekom vladavine Louisa XIV. ustrojavanjem nekoliko bojni tzv. “planinskih lovaca” (chasseurs de montagne), zbog vođenja ograničenih operacija na francusko-talijanskoj granici protiv snaga Vittoria II. Amadea, koje su ostale vrlo aktivne i djelotvorne i tijekom Napoleonovih ratova. Međutim, namjenski ustrojene, posebno opremljene, naoružane i uvježbane snage isključivo (ili barem primarno) za ratovanje u planinama formiraju se tek duboko nakon Napoleonovih ratova, u sjevernoj Africi tijekom francuske okupacije Tunisa 1881. i na alpskom pograničnom pojasu s Italijom (slika br. 6). U razdoblju 1883. – 1888. francuske oružane snage već raspolažu s 12 bojni alpskih lovaca (chasseurs alpins), kojima se kasnije priključuje i planinska pješačka bojna. Početkom XX. stoljeća te postrojbe se ojačavaju topničkim dijelovima pogodnim za prijenos tovarnim konjima, tako da već 1912. godine Francuska raspolaže s 13 alpskih skupina, pri čemu je svaka bila sastavljena od alpske lovačke bojne, planinske topničke bitnice i pionirske desetine. Osim toga, u svim pješačkim pukovnijama razmještenim uz francusko-talijansku granicu (ukupno 7 pukovnija u to vrijeme), po jedna bojna imala je obvezu izvršiti obuku u planinskom ratovanju, te je raspolagala i s odgovarajućom opremom.

Talijanska ratna iskustva protiv francuskih planinskih lovaca pokazala su njihovu prednost, zbog čega je odmah nakon Francuske i Italija pristupila ustrojavanju i obuci svojih planinskih postrojbi, tako da je već 1874. formirano 15 alpinističkih satnija u sastavu alpskih vojnih okruga, slijedeće godine bilo ih je već 24, a iste godine započelo se i s ustrojem alpinističkih bojni. Prve alpinističke satnije uglavnom su završavale obuku u alpinističkom penjanju i korištene su prvenstveno za izvidničke zadaće, a ustrojavanjem bojni dobivaju novu kvalitetu i sposobnost gotovo samostalnog izvođenja borbenih operacija na planinskom zemljištu. S druge strane, prva ratna iskustva tako ustrojene talijanske planinske postrojbe stekle su tijekom rata u Libiji 1912.- 1914. (u kojem je sudjelovalo 7 alpskih bojni), ali su korištene uglavnom kao standardne pješačke bojne, prvenstveno za represalije prema lokalnom pučanstvu (slika br. 7).

U Austriji su dugo vremena postojale snage namijenjene za borbu u planinama (prvenstveno za zaštitu Tirola), međutim nisu bile posebno obučavane i opremane za planinsko ratovanje. Te postrojbe su uglavnom ustrojavane kao milicijski tip vojne organizacije i vrlo učinkovito su djelovale protiv francuskih snaga u Napoleonovim ratovima i kasnije u Tirolskom ustanku 1848. – 1849. godine. Uvođenjem opće vojne obveze milicijske postrojbe su ušle u sastav Landwehra, pri čemu su tri pukovnije tirolskih zemaljskih strijelaca (Tiroler Landesschützenregimenter) i koruška landwehrska pukovnija preustrojene u planinske pukovnije 1906. godine. Švicarska svoje planinske postrojbe ustrojava znatno kasnije, pa su do 1911. godine u sastavu 4 divizije ustrojene po jedna planinska brigada sa po dvije planinske pukovnije, strojničarske i pionirske satnije, topničkog diviziona i odgovarajućih logističkih postrojbi.

Razumljivo je da su prve postrojbe namijenjene prvenstveno za ratovanje u planinskom području bile uglavnom iz sastava pješaštva, koje je dugo vremena jedino moglo vršiti pokret i potrebni manevar na tako teško prohodnom zemljištu, međutim od samog početka osjećala se stalna potreba za njihovom odgovarajućom paljbenom potporom, zbog čega dolazi do razvoja brdskog topništva. Prve topničke planinske postrojbe ustrojene su još u Francuskoj tijekom Napoleonove Talijanske kampanje, pri čemu je sastav tih postrojbi izuzet iz poljskih topničkih pukovnija, a korištena su isključivo lakša i mobilnija topnička oruđa (u početku su to bili isključivo topovi od 3 funte – slika br. 8). Kasnije su uključena i nešto teža oruđa koja su se mogla jednostavno rastavljati zbog prenošenja na tovarnim grlima i brzo sastavljati na paljbenom položaju (npr. u Francuskoj je 1828. godine uvedena u naoružanje brdska haubica kal. 120 mm, mase 203 kg i učinkovitog dometa do 1770 m, koju su u rastavljenom stanju prenosile dvije mazge). Uvođenjem užljebljenog topničkog naoružanja, brdske haubice zamjenjuju se topovima, a krajem XIX. stoljeća brdsko topništvo ustrojava se kao samostalna vrsta topništva i dobiva stalni mirnodopski ustroj.

Širenje ratnih operacija na brdsko-planinski prostor
Razvojem industrije, sredstava transporta (osobito željeznice), te usavršavanjem naoružanja i individualne vojne opreme na kraju XIX. stoljeća, mogućnosti izvođenja borbenih aktivnosti na brdsko-planinskom zemljištu postaju znatno veće, pa se i taj prostor sve češće uključuje u ratne operacije.

Preciznije užljebljeno oružje omogućava učinkovito gađanje na većim udaljenostima, što u planinskom ratovanju može biti od presudnog značaja, orijentacija na terenu osjetno je poboljšana izradom novih vrsta zemljovida, a počinje i izgradnja fortifikacijskih objekata i utvrđenja na strateškim planinskim objektima i prijevojima. U europskim zemljama s izraženim planinskim područjem (prvenstveno Švicarska, Francuska, Italija i Austro-Ugarska) opremanju i uvježbavanju planinskih postrojbi posvećuje se dodatna pozornost – otvaraju se središta za alpinističku i skijašku obuku, postrojbe se opremaju posebnom opremom za penjanje i skijanje, individualna oprema i odjeća vojnika prilagođavaju se uvjetima oštre planinske klime i zahtjevima kretanja po planinama i sl. Kada je početkom XX. stoljeća u operativnu uporabu uvedena strojnica, uvjeti za izvođenje borbenih aktivnosti u planinama postaju još povoljniji, zbog povećane gustoće paljbe i znatno boljih mogućnosti kontrole međuprostora i teško prohodnih, kanaliziranih smjerova kretanja. Unatoč tome, planinsko ratovanje i dalje je izbjegavano, jer je teško prohodno zemljište usporavalo pokrete postrojbi, te samim time manevar i potrebnu snagu udara, a ishod borbenog djelovanja vrlo često je do samog kraja bio krajnje neizvjestan. Te okolnosti posebno su došle do izražaja u pojedinim ratovima s kraja XIX. i početkom XX. stoljeća, u kojima su najžešće bitke vođene upravo na brdsko-planinskom prostoru.

Jedan od takvih ratova, koji je praktično vođen u cijelosti na planinskom zemljištu, bio je Crnogorsko-turski rat 1876. – 1878. u kojem je crnogorska vojska uglavnom izvodila taktiku zasjeda, danonoćno napadajući znatno nadmoćnije turske snage. Najteže borbe u Rusko-turskom ratu 1877. – 1878. vođene su na planini Balkan (slika br. 9), a slično se ponovilo i u Rusko-japanskom ratu 1904. – 1905. u kojem su teške borbe za pojedine prijevoje i planinske visove postale ratna svakodnevnica.

U Balkanskim ratovima 1912. – 1913. borbe na planinskom zemljištu bile su još češće i intenzivnije, zapravo, moglo bi se reći kako je tek u tim ratovima planinski prostor postao dio integralnog ratišta u punom smislu te riječi. Slično kao i Rusko-japanskom ratu 1904. – 1905. i u ovom je snaga obrane osjetno pojačana strojnicama, streljačkim rovovima niskog profila (uglavnom zbog kamenitog terena, teškog za kopanje) i opsežnom primjenom prepreka, naročito žičanih, a topništvo se razmještalo na veću dubinu, odakle je upotrebljavano uglavnom posrednim gađanjem sa zaklonjenih paljbenih položaja. Braniteljeva vatra bila je u najvećem broju slučajeva toliko jaka da se napadač morao ukopavati tijekom nastupanja s polaznog na jurišni položaj, pa je tako organizirani sustav obrane, uz krajnje nepovoljne karakteristike planinskog zemljišta, znatno otežavao i usporavao napad. Zbog povećanih teškoća frontalnog napada (slika br. 10) porasla je važnost obuhvatnog manevra, ali se zbog širine bojišta i braniteljevog oslonca na jake zemljišne objekte rijetko mogao ostvariti. Progon potučenog protivnika u ovom ratu nije imao većeg značaja, jer je konjaništvo (kao glavni nosilac te borbene aktivnosti do kraja I. svjetskog rata) bilo prisiljeno na borbu pješice, a jačina paljbe zaštitnica i pretežito planinsko zemljište na kojem su vođene borbe, praktično su onemogućili bilo kakav učinkovitiji progon.

Nakon Balkanskih ratova borbena djelovanja na brdsko-planinskom ratištu postaju predmetom izučavanja većine vojnih teoretičara i stratega gotovo svih razvijenih europskih zemalja, što je rezultiralo nizom vrlo zapaženih radova i studija (izučavanjem planinskog ratovanja posebno intenzivno se bavio austrijski general Franz Kuhn, koji je napisao i jedan od najkvalitetnijih radova iz tog područja), te njihovim uvođenjem u vojnu praksu. Odredbe i naputci o borbenom djelovanju u planinama unose se u borbena pravila, a javljaju se i posebne upute o taktici i uporabi pojedinih rodova na planinskom zemljištu. U planinskom ratovanju posebno se upozorava na važnost stalnog izviđanja, teškoće uspostavljanja i održavanja veze, nužnost utvrđivanja, ali i izuzetne poteškoće pri tome, osjetljivost bokova i pozadinskih komunikacija i sl. Ipak, svoju punu važnost i potpunu integraciju u cjelokupni ratni prostor planinsko ratovanje ostvariti će tek u svjetskim ratovima, iz kojih se dragocjena iskustva u većoj ili manjoj mjeri i danas koriste.

Marinko OGOREC