Projekt razarača Type 82 mogao bi se ocijeniti kao rijetki promašaj britanske ratne mornarice, podjednako glede ukupne koncepcije broda, njegovog pogona i naoružanja

Originalna uloga razarača Type 82 trebala je biti zaštita velikih nosača zrakoplova klase Queen Elizabeth (CVA-01) koji su u operativnu uporabu trebali ući početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Prvobitni je plan s početka šezdesetih godina prošlog stoljeća predviđao gradnju dva nosača – HMS Queen Elizabeth i HMS Duke of Edinburgh. Ti veliki nosači istisnine 54 500 tona i dužine 271 metar trebali su nositi do 50 zrakoplova i imati dva parna katapulta. Zadaće protuzračne i protupodmorničke zaštite tih velikih nosača britanska je ratna mornarica namjeravala dodijeliti velikim višenamjenskim razaračima klase Bristol (Type 82), koji su prvobitno označeni kao krstarice, te ih se i danas u nekoj stručnoj literaturi može naći pod tom klasom brodova. Projekt gradnje nosača zrakoplova CVA-1 napušten je 1966. jer tadašnja britanska bijela knjiga o obrani (Defence White Paper) nije više predviđala uporabu tako velikih brodova. Po službenoj verziji do promjene planova došlo je jer je unutar NATO saveza Britaniji dodijeljena uloga zaštite sjevernoatlantskih plovnih putova od napada sovjetskih nuklearnih podmornica. Neslužbeni i pravi razlog bio je da se je Velika Britanija potkraj šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća našla u velikoj ekonomskoj krizi te da nije imala novaca za tako skupe projekte kao što je gradnja nosača zrakoplova istisnine 54 000 tona. Umjesto njih britanska se ratna mornarica morala zadovoljiti lakim nosačima zrakoplova klase Invicible koji su i danas u uporabi.

Nakon otkazivanja programa gradnje nosača SVA-01 postavljeno je pitanje treba li britanska ratna mornarica i krstarice Type 82, koje su namjenski projektirane kao eskortni brodovi nosača, te su stoga imali neke dobre strane ali i jako puno nedostataka. Kako bi uspješno pratili velike nosače zrakoplova krstarice Type 82 su projektirane kao veliki ratni brodovi relativno slabog naoružanja. U isto vrijeme kad je Velika Britanija odustala od gradnje velikih nosača zrakoplova donesena je i politička odluka da britanska ratna mornarica neće više imati i zbog čega su i krstarice Type 82 na papiru postale razarači. Uz to na novonastalim razaračima Type 82 primijenjen je i neobičan pogonski sustav koji je kombinirao plinske i parne turbine, što je opet bila neposredna posljedica njihove osnovne namjene.
S druge strane, početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća britanska ratna mornarica neodgodivo je trebala suvremene razarače naoružane najsuvremenijim protuzračnim raketnim sustavima, te je stoga odlučeno da se, unatoč otkazivanju programa CVA-01, nastavi s gradnjom razarača Type 82. Uostalom, kobilica za prvi razarač HMS Bristol (D23) položena je još 15. studenog 1967., te bi njegova obustava gradnje i njegovo rezanje stajalo tek nešto jeftinije od njegovog dovršenja. Tako je Bristol porinut 30. lipnja 1969., a opremanje je broda dovršeno u prosincu 1972. Nakon ispitivanja na moru i potrebne preobuke posade u operativnu je uporabu ušao 31. ožujka 1973. Još tijekom gradnje HMS Bristola britanska je ratna mornarica donijela odluku da neće nastaviti s gradnjom tih velikih i skupih razarača, te da će umjesto njih naručiti znatno manje i podjednako učinkovite razarače Type 42 (klasa Sheffield). Tako je razarač HMS Bristol ostao jedini brod u svojoj klasi.
Unatoč lošem startu HMS Bristol je i te kako pomogao u razvoju britanske ratne mornarice jer je poslužio kao ispitni brod za mnoga napredna oružja i elektroničke sustave. HMS Bristol je bio prvi britanski ratni brod opremljen protuzračnim raketnim sustavom Sea Dart (koji je i danas u operativnoj uporabi) te protupodmorničkim raketnim sustavom Ikara.

Zbog svoje je veličine HMS Bristol pružao više nego dovoljno prostora za smještaj posade te je tijekom modernizacije od 1979. do 1980. u njega ugrađena potrebna komunikacijska oprema kako bi mogao poslužiti i kao zapovjedni brod flote. U svojoj kratkoj “karijeri” HMS Bristol nije služio samo kao ispitni brod za nova oružja, ili kao “maneken” za obilaske prijateljskih mornarica, već je sudjelovao i u ratu za Falklandsko otočje 1982. HMS Bristol je prema južnom Atlantiku krenuo tek 10. svibnja 1982. kao zapovjedni brod eskadre koju su još činili razarača Cardiff (Type 42) i fregate Active i Avenger (Type 21). Ta je eskadra poslana prema Falklandima kao zamjena za dotadašnje britanske gubitke. HMS Bristol do Falklandskog su otočja doplovili tek 26. svibnja, a u borbu su uključeni dva dana kasnije. Osnovna zadaća HMS Bristola bila je protuzračna obrana flote, posebno nosača zrakoplova, svojim protuzračnim raketnim sustavom Sea Dart. Nisu dostupni podaci da je HMS Bristol djelovalo protiv ijednog argentinskog cilja. U matičnu luku u Portsmonuthnu HSM Bristol vratio se 17. rujna 1982.
HMS Bristol je od 1984. do ožujka 1986. bio na velikom remontu i modernizaciji koja je napravljena na osnovama iskustava stečenih tijekom rata za Folklandsko otočje. Zamijenjen mu je radar za kontrolu zračnog prostora te je uklonjen protupodmornički raketni sustav Ikara, tako da je nakon toga mogao još samo obavljati dužnosti protuzračne obrane.
Od 1987. HMS Bristol je izbrisan s popisa aktivnih ratnih brodova britanske ratne mornarice, ali nije potpuno otpisan. Umjesto toga određena mu je uloga školskog broda i zapovjednog broda velikih pomorskih vježbi. Zbog toga su svi brodski sustavi ostali aktivni te ga se moglo, po potrebi u svakom trenutku vratiti u aktivnu službu. Definitivno je otpisan 1991., a 1993. sa njega je skinuto sve naoružanje i elektronička oprema, te je otegljen u centar za obuku HMS Excellent na Whale Island pokraj Portsmouthna. HMS Bristol je i danas tamo i služi kao statični brod za obuku.

Opis broda

Pri projektiranju razarača klase Bristol velika, možda i prevelika pozornost pridavala se njihovoj osnovnoj namjeni – eskortiranju nosača zrakoplova. Zbog toga je cijeli dizajn imao neka rješenja koja se danas smatraju nerazumljivim. Kao osnova projekta uzeti su razarači klase County čija je osnovna namjena također bilo eskortiranje nosača zrakoplova, ali koji su bili naoružani ne baš uspjelim protuzračnim raketnim sustavom Sea Slug. Uz znatno bolji protuzračni raketni sustav Sea Dart razarači Type 82 trebali su dobiti i znatno bolje elektroničke sustave i najsuvremenije protupodmorničko naoružanje. Zanimljivo je da su, iako znatno stariji, razarači klase County dobili mogućnost nošenja jednog protupodmorničkog helikoptera Westland Wessex, dok je HMS Bristol imao mogućnost samo kratkotrajnog prihvata helikoptera na maloj platformi na krmi broda. Kasnije će se nemogućnost nošenja helikoptera navoditi kao jedan od tri najveća nedostatka HMS Bristola, te će utjecati na odluku da se na razaračima klase Sheffield (Type 42) umjesto ne baš najuspješnijeg protupodmorničkog raketnog sustava Ikara postavi hangar za smještaj helikoptera Lynx. Odluka da razarači Type 82 ne dobju mogućnost nošenja helikoptera bila je uvjetovana njihovom namjenom – eskortiranjem nosača zrakoplova, te se smatralo da će svu zračnu potporu potrebnu u protupodmorničkoj borbi dobiti s njih. Istu je logiku preuzela i američka ratna mornarica kad je projektirala razarače klase Arleigh Burke čija je osnovna zadaća eskortiranje nosača zrakoplova, a čija prva serija također nije imala helikopterski hangar.

Već je spomenuto da su razarači Type 82 u odnosu na razarače klase County trebali dobiti znatno naprednije naoružanje. Zbog toga je pramčani dio broda ostavljen potpuno ravan te su na njega postavljeni jedan višenamjenski top velikog kalibra i lanser protupodmorničkog raketnog sustava. Između lansera i zapovjednog mosta postavljeno je malo nadgrađe za smještaj iluminacijskog radara protuzračnog raketnog sustava.
Zbog visoke kupole iluminacijskog radara i zapovjedni je most bio visok i uzak. Praksa je pokazala da takav razmještaj znatno smanjuje zonu djelovanja pramčanog iluminacijskog radara, te da bi bilo puno učinkovitije da su projektirali niži zapovjedni most, a na njegov krov postavili antene iluminacijskog radara. Taj je nedostatak uklonjen na razaračima klase Sheffield kod kojih su antene pramčanog iluminacijskog radara smještene na krovu zapovjednog mosta. Na razaraču HMS Bristol prostor iza zapovjednog mosta iskorišten je za smještaj malog jarbola na čijem je vrhu postavljena antena radara za nadzor zračnog prostora. U veliko nadgrađe koje se pružalo sredinom broda još su ukomponirana dva dimnjaka pogonskog sustava i visoki središnji jarbol na čijem je vrhu bila antena navigacijskog radara. Na kraju središnjeg nadgrađa postavljen je i drugi iluminacijski radar protuzračnog raketnog sustava.
Krmeni je dio bio za jednu palubu niži i na njemu je postavljen jedan dvostruki lanser protuzračnog raketnog sustava i protupodmornički bacač. Protupodmornički je bacač vrlo brzo uklonjen zbog neučinkovitosti protiv suvremenih nuklearnih podmornica te je na njegovo mjesto postavljena mala helikopterska platforma na koju su mogli slijetati laki helikopteri.
HMS Bristol imao je standardnu istisninu 6300 tona, dok mu je puna bila 7100 tona. Dužina preko svega bila mu je 145,5 metara i najveća širina 16,8 m. Najveći mu je gaz bio 5,2 m. Unatoč vrlo suvremenim sustavima za tadašnje vrijeme posada mu je brojala čak 397 članova, od čega je bilo 30 časnika.

Pogonski sustav

HMS Bristol naslijedio je COSAG pogonski sustav od razarača klase County. Skraćenica COSAG označava COmbination Of Steam And Gas turbine ili kombinirani pogonski sustav koji rabi parne i plinske turbine. Ideja je bila da se parni pogon rabi pri brzinama plovidbe do 18 čvorova, te da se za postizanje većih brzina uključuju plinske turbine. Po jedna parna i plinska turbina pokretale su jedan brodski vijak, a njihova se snaga sjedinjavala pomoću reduktora. COSAG je imao znatne nedostatke, kao što je potreba za velikom strojarnicom u koju će se smjestiti parni kotlovi i parne turbine. Uz to je održavanje parnih kotlova bilo vrlo teško te su se često kvarili. Tako je HMS Bristol neposredno nakon ulaska u operativnu službu doživio požar u dijelu strojarnice s parnim kotlovima, te je cijeli program ispitivanja oružja i brodske opreme obavljen isključivo uz uporabu plinskih turbina. Zbog svih tih nedostataka COSAG se danas više ne rabi te je zapravo HMS Bristol bio zadnji ratni brod s tom vrstom pogona. Zanimljivo je da COSAG nikada nisu uporabili sovjetski ili kineski projektanti iako su se ovi rado koristili parnim pogonom.

Nakon što je s njega skinuto sve naoružanje i elektronička oprema HMS Bristol je otegljen u centar za obuku HMS Excellent na Whale Island pokraj Portsmoutha, gdje je i danas
Neprimjerenost uporabe COSAG pogona na HMS Bristolu bila je tim veća jer je snaga parnog pogona, koji se sastojao od dva parna kotla i dvije parne turbine, bila potpuno ista kao i snaga plinskih turbina – 30 000 KS. Zbog toga bi daleko bolje, i zbog ekonomičnosti potrošnje goriva i bolje iskoristivosti prostora, da je iskorišten pogonski sustav COGAG (COmbined Gas turbine And Gas turbine – kombinirani paralelni pogon plinskim turbinama), tim prije jer bi se ostvarila ista izlazna snaga. HMS Bristol dobio je dvije plinske turbine Bristol Siddeley Olympus (sada Rolls-Royce) svaka snage 30 000 KS.
Ukupna snaga tog pogonskog sustava bila je dovoljna za vršnu brzinu od 30 čvorova. Na brod se moglo ukrcati 900 tona goriva što je bilo dovoljno da se krstarećom brzinom od 18 čvorova preplovi 5750 nautičkih milja.

Protuzračni raketni sustav

Kao što je već spomenuto razarač HMS Bristol opremili su protuzračnim raketnim sustavom Sea Dart (GWS 30) koji se početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća smatrao jednim od najsuvremenijih na svijetu. Široj svjetskoj javnosti Sea Dart je postao poznat 1982. tijekom rata za Falklandsko otočje u južnom Atlantiku, u kojem se baš i nije proslavio. Raketa sustava Sea Dart ima cilindrično tijelo na čijem se kraju nalazi startni raketni motor istog oblika. Raketa ima prstenast usisnik zraka za protočno-mlazni putni motor. Usisnik je opremljen radomom konusnog oblika u centru i s četiri antene raspoređene oko usisnika. Ta je konfiguracija prvi put uporabljena na američkoj raketi Talos sredinom pedesetih godina i pokazala se uspješnom. Od sredine tijela prema kraju pružaju se četiri delta krila za stabilizaciju leta. U njihovoj liniji na samom kraju rakete smještena su četiri krilca za upravljanje letom rakete. I startni raketni motor ima četiri velika pravokutna krila namijenjena stabilizaciji leta rakete od trenutka lansiranja pa do trenutka odbacivanja motora. Ta su krila tijekom transporta i skladištenja rakete sklopljena, a rastvaraju se u trenutku lansiranja.

Raketa je dugačka 4,36 metara i ima promjer tijela 420 mm. Razmah krila je 910 mm. U trenutku lansiranja ima masu od 550 kilograma. Sve su komponente rakete tako oblikovane da čine dvojni zid usisnika koji ide kroz središnji dio rakete.
U trenutku lansiranja startni raketni motor na čvrsto gorivo “Chow” Mk 52 potiska 15 876 kp ubrzava raketu do 2 Macha prije nego što se odvoji od nje. Pri toj brzini aktivira se protočno-mlazni motor “Odin” tvrtke Rolls Royce. Zapravo aktiviranje “Odina” počinje još za vrijeme rada “Chowa” tako da se obavi inicijalno ispuhavanje kroz međustupanjske ventile tako da se aktiviranje protočno-mlaznog motora može obaviti u istom trenutku s odvajanjem startnog raketnog motora. On ubrzava raketu do putne brzine od 2,5 Macha koja se održava sve do maksimalnog dometa djelovanja zahvaljujući činjenici da, za razliku od raketnog motora, protočno-mlazni motor ima znatno duže vrijeme rada pri čemu zadržava punu snagu potiska. Oko maksimalnog dometa i dandanas postoje nejasnoće. Naime, britanska ratna mornarica nikada nije objavila službeni podatak o dometu Sea Darta. Rani izvori iz osamdesetih godina navode domet od čak 80 kilometara. Neki američki izvori tvrde da je maksimalni domet rakete 35 milja (oko 55 kilometra). Publikacije izdavačke kuće Jane’s Inforamtion Group Limited navode podatak o maksimalnom dometu od 40 kilometra. Američki izvori navode da raketa može djelovati protiv ciljeva koji lete na visinama do 20 000 metara, a Jane’s navodi podatak o rasponu djelovanja u rasponu od 100 do 18 500 metara.
Raketa se u prvoj fazi leta koristi inercijalnim vođenjem sve dok pasivni radarski prijamnik u njenom nosu ne zahvati dovoljno jak radarski signal koji se odbija od cilja. Raketa tada prelazi na poluaktivno radarsko navođenje (SARH). Za to se rabe četiri interferometarske prijamne antene oko nosnog usisnika. Na početku operativne uporabe sustava razmatrala se mogućnost da se u konus ugradi i tanjurasta antena, ali su projektanti otklonili početne probleme oko vođenja tako da se od toga na kraju odustalo. Brodsko borbeno računalo će upozoriti operatera kad je uništavanje cilja neizbježno tako da može odabrati novi. Za osvjetljavanje ciljeva rabila su se dva iluminacijska radara Type 909. Procjenjuje se da radar Type 909 ima doseg iluminacije 70 kilometara protiv ciljeva koji lete na velikim visinama i radi u frekvencijskom rasponu od 4 do 8 GHz. Kako bi ih zaštitili od utjecaja slane vode radari su smješteni unutar zaštitne kape. Iluminacijski radar automatski prati cilj i usmjerava lanser u njegovom smjeru. Iluminacijski radar “osvjetljava” cilj sve do pogotka rakete u njega.

U početku se za motrenje zračnog prostora rabio radar Marconi Type 965 s dvojnom antenom zajedno s radarom Cossor za IFF detekciju, ali je on nakon neugodnih iskustava u ratu za Falklandsko otočje zamijenjen radarom Marconi/Signaal Type 1022. Radar Type 1002 tvrtke Marconi-Signaal je dosega motrenja 265 kilometra koji radi u frekvencijskom rasponu 1-2 GHz.
Sea Dart se na brodove postavlja s dvostrukim lanserima koji su opremljeni automatskim punjačima. Dvadeset i dvije pričuvne rakete smještene su u spremištu u potpalublju ispod lansera. Rakete su postavljene vertikalno spremne za lansiranje. Podižu se kroz prelazni stadij, te se postavljaju na klizače lansera pod elevacijom od 90 stupnjeva. Električni lanser prati cilj, a odabrana raketa lansira se automatski. HMS Bristol imao je dvojni lanser Sea Dart GWS 30 s ukupno 40 projektila spremnih za lansiranje. Više o protuzračnom raketnom sustavu Sea Dart pročitajte u Hrvatskom vojniku broj 6.

Topničko naoružanje

HMS Bristol prvi je britanski ratni brod koji je dobio Vickersov Mk 8 Mod 0 kalibra 114 mm i dužine cijevi 55 kalibara. Razvoj ovog topa počeo je početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća, a prvi je prototip dovršen 1966. Riječ je o modernom automatskom višenamjenskom topu koji je još i danas u uporabi. Tvrtka BAE Systems za taj je top razvila Sea Archer 30 (GSA 8) elektrooptički sustav za kontrolu paljbe pogodan za gađanje ciljeva u zraku i na površini mora. Tijekom operativne uporabe zabilježeni su mnogi problemi s ovim topom. Tako su tijekom rata za Falklandsko otočje korvete HMS Arrow i HMS Avenger često morale obustavljati djelovanja iz svojih topova Mk 8 zbog kvarova i zastoja. Zbog toga je Vickers razvio modele modernizacije koji su navodno otklonili sve uočene nedostatke. Činjenica je da se top Mk 8 u inačici Mod 1 ugrađuje na najnovije britanske razarače klase Daring.

Top Mk8 Mod 0 pogodan je za ugradnju na velike ratne brodove kao što su fregate i razarači. Ukupna masa topa s automatskim punjačem je 30,4 tone. Ciljeve u zraku može gađati do udaljenosti od šest kilometara, dok je domet protiv ciljeva na površini mora 22 km. Kako nema vodeno hlađenje cijevi brzina paljbe ograničena je na 20 do 26 granata u minuti. Britanska je ratna mornarica zapravo tražila da umjesto velike brzine paljbe top ima vrlo kratko vrijeme reakcije, koje je navodno manje od 10 sekundi. To je navodno trebalo pomoći u njegovom djelovanju protiv protubrodskih vođenih projektila, iako je praksa pokazala da je Mk 8 neuporabljiv u ulozi proturaketne obrane. Uz kratko vrijeme reakcije ovaj top ima i, s obzirom na svoju masu i veličinu, i vrlo veliku brzinu okretanja po horizontali od 42 stupnja u sekundi. Pomicanje cijevi po vertikali moguće je brzinom od 38 stupnja u sekundi u rasponu od – 10 do + 55 stupnjeva.
Za blisku obranu na svaki bok postavljen je po jedan top Oerlikon Mk 7A kalibra 20 mm. Ovi topovi imaju maksimalnu brzinu paljbe od čak 800 granata u minuti, a učinkovit im je domet dva kilometra. Kako se na cilj navode ručno njihova je mogućnost djelovanja protiv protubrodskih vođenih projektila gotovo nikakva.
Zbog neugodnih iskustava u ratu za Falklandsko otočje HMS Bristol je u drugoj modernizaciji dobio i dva dvocijevna topa Oerlikon/BMARC GCM-A03 kalibra 30 mm, po jedan na svakom boku. Ovi topovi imaju brzinu paljbe od 650 granata u minuti i maksimalni domet od 10 km. Unatoč tome što su znatno moderniji od topova Oerlikon Mk 7A ipak nisu pogodni za uporabu u proturaketnoj obrani broda.

Protupodmorničko naoružanje

Osnovno protupodmorničko oružje razarača HMS Bristol bio je australski raketni sustav Ikara, koji je trebao biti pandan američkom sustavu SUBROC. Jedina je razlika što se američki sustav rabi i danas, a Ikara je već odavno izvan uporabe, što najbolje govori o njezinoj kvaliteti. Sustav se sastojao od projektila nosača dužine 3,43 m i razmaha krila 1,52 m. Projektil je nosio lako torpedo Mk-44. Maksimalni domet sustava bio je 18 km. Osim na razaraču HMS Bristol britanska je ratna mornarica Ikaru postavila i na fregate klase Leander. Kao se cijeli sustav pokazao težak za upravljanje i zahtijevao je puno posla oko pripreme projektila ubrzo je izbačen iz naoružanja britanske mornarice.
Na krmenom dijelu broda postavljen je i protupodmornički bacač Mk 10 Limbo. To je bio trocijevni bacač kalibra cijevi 305 mm i dometa samo 0,8 km. Nakon što su i sovjetske podmornice dobile navođena torpeda velikog dometa njegova je uporaba postala beskorisna te je uklonjen već tijekom prve modernizacije.

Zaključak

Projekt razarača Type 82 mogao bi se ocijeniti kao veliki promašaj britanske ratne mornarice, podjednako glede ukupne koncepcije broda, njegovog pogona i naoružanja. Činjenica da su ovi razarači trebali imati točno određenu ulogu kao eskortni brodovi nosača zrakoplova samo djelomično opravdava naručitelja i projektante. Uporaba COSAG pogona, iako su već postojale dovoljno snažne plinske turbine koje su i ugrađene na HMS Bristol, bio je veliki promašaj. Isto tako i ugradnja protupodmorničkog bacača Mk 10 Limbo koji je samo zauzeo prostor na krmi gdje se mogao postaviti hangar za smještaj helikoptera. Mogućnost nošenja protupodmorničkog helikoptera utklonila bi potrebu za ugradnjom neuspješnog protupodmorničkog raketnog sustava Ikara, što bi pak omogućilo ugradnju lansera PZO raketnog sustava Sea Dart na pramac broda. Sve je to tako učinjeno na razaračima klase Sheffield, koji su, iako znatno manji bili učinkovitiji od razarača HMS Bristol.

Siniša RADAKOVIĆ