Među najpotresnija poglavlja vezana uz događanja i ljudske sudbine tijekom Domovinskog rata spadaju ona vezana uz ratna zarobljavanja, zatočeništva i razmjene ratnih zarobljenika. Prema službenim podacima, 7807 hrvatskih državljana, branitelja i civila bilo je tijekom Domovinskog rata zarobljeno, držano u zarobljeničkim logorima te zatim u razmjenama ratnih zarobljenika vraćeno na područje pod upravljanjem Republike Hrvatske. Prema podacima koje koriste udruge taj je broj bio znatno veći…

Razmjena ratnih zarobljenika održana 14. kolovoza 1992. u Nemetinu, na ničijoj zemlji, na cesti između Nemetina i Sarvaša bila je najveća razmjena hrvatskih zatočenika iz srbijanskih logora, uglavnom vukovarskih branitelja, koja je tijekom Domovinskog rata provedena. Kasnije, mnogi će od njih, a stiglo ih je tad 662, ponavljati kako je 14. kolovoza 1992. dan njihova ponovnog rođenja. No, trenutku u kojem se tog dana u drhtavoj izmaglici isijavanja vrelog asfalta i jare kolovoškog podneva u daljini pojavio prvi u koloni autobusa, trenutku u kojem je netko viknuo: “Evo ih! Evo ih! Stižu!”, prethodili su mjeseci dugih, tvrdih i neizvjesnih pregovora.

Pregovori i sporazumi

Oslobađanje hrvatskih branitelja i civila iz neprijateljskih logora vrlo brzo se, samim početkom oružanih sukoba i agresije na Republiku Hrvatsku nametnulo kao važan problem i prioritetni cilj Vlade Republike Hrvatske. Njezinom je Uredbom 27. rujna 1991. osnovana Komisija za postupanje s osobama zarobljenim u oružanim sukobima u Republici Hrvatskoj, a zadaća Komisije bila je da primjenom odredaba Ženevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima provodi repatrijaciju i razmjenu ratnih zarobljenika. Uloga članova Komisije bila je pregovaračka i upravo oni bili su predstavnici Republike Hrvatske na pregovorima sa suprotnom stranom. Između predstavnika hrvatske Vlade i Oružanih snaga SFRJ, a u prisutnosti predstavnika Promatračke misije Europske zajednice, 6. studenog 1991. zaključen je Sporazum o razmjeni zarobljenika. Bio je to temelj na kojem su ostvarivane sve buduće razmjene, pregovori i dogovori. Strane su se Sporazumom usuglasile oko toga da će se razmjene provoditi prema načelu “svi za sve”, prihvaćena je posrednička uloga Međunarodnog odbora Crvenog križa (MOCK), te njegove aktivnosti posjeta i registracije ratnih zarobljenika u logorima. Sporazumom je također usuglašeno kako se pojmom “zarobljenik” obuhvaćaju sve osobe zarobljene i lišene slobode u vezi s oružanim sukobom u Republici Hrvatskoj, bez obzira na to je li protiv njih pokrenut sudski postupak te bez obzira na mjesto zarobljavanja i teritorij gdje se nalaze.

Sklopljeni Sporazum bio je koristan i potreban, no svaka razmjena koja je uslijedila nakon njega bila je po jedna teška i do samog kraja neizvjesna bitka. Nije se moglo znati hoće li se, u kojem trenutku i na koji način dogovoreno izokrenuti. Srpska strana puno je puta već dogovorene razmjene u zadnji trenutak, uz objašnjenje ili bez njega, odgađala ili blokirala. Zarobljenici koji su bili na popisima često ne bi bili dovedeni na razmjenu, a bilo je situacija – kao u Karlovcu 12. prosinca 1991. – kad je suprotna strana dogovorenu razmjenu ratnih zarobljenika iskoristila kao priliku za početak iznenadnog napada na hrvatske položaje u Turnju.

No, razmjene su se ipak održavale, a sve veći broj tako oslobođenih branitelja i civila svojim je izgledom, još svježim ranama i svjedočanstvima preživljenih užasa, patnji, sakaćenja i zlostavljanja otkrivao stvarnost srbijanskih logora. I dok se svjetska, a pogotovo europska politička elita na svojim diplomatskim čajankama složno gnušala nad samom idejom postojanja logora na europskom kontinentu krajem XX. stoljeća, za Stajićevo ili Sremsku Mitrovicu do danas nitko nije odgovoran.

Razmjena u Nemetinu

Tijekom prve polovine 1992. pregovarački i diplomatski napori rezultiraju daljnjim sporazumima pa tako, uz snažne pritiske majki okupljenih u Bedemu ljubavi i u nazočnosti predstavnika Međunarodnog odbora Crvenog križa u Pečuhu 6. svibnja 1992. dolazi do sporazuma s Jugoslavenskom armijom o otpuštanju hrvatskih vojnika iz JA. Krajem srpnja te godine Mate Granić s tadašnjim premijerom Savezne Republike Jugoslavije Milanom Panićem te predstavnikom Međunarodnog odbora Crvenog križa Corneliom Sommarugom u Ženevi potpisuje Sporazum o repatrijaciji i razmjeni svih zarobljenika. Posebno važan dio Sporazuma, koji je 7. kolovoza bio potvrđen i u Budimpešti te ovjeren potpisom tadašnjeg predsjednika Vlade Republike Hrvatske Franje Gregurića, bilo je održavanje razmjene u Nemetinu. U skladu s njim, razmjena u Nemetinu 14. kolovoza 1992. trebala je biti provedena na temelju popisa zarobljenika koje je Međunarodni odbor Crvenog križa registrirao kod obiju strana do mjeseca srpnja 1992. prema načelu “svi za sve”. Obveza obiju strana bila je priznanje i sukcesivno oslobađanje preostalih zarobljenika koji se nalaze u Republici Hrvatskoj i Republici Srbiji, a nisu na popisima Međunarodnog odbora Crvenog križa. Također, obje su se strane obvezale na donošenje zakona o amnestiji na osnovi kojeg bi se oslobodili od kaznenog progona svi zarobljenici, osim onih čiji je progon obvezan po međunarodnom pravu.

Razmjena u Nemetinu održana prije 28 godina, 14. kolovoza 1992., provedena je na temelju popisa zarobljenika koje je MOCK registrirao do srpnja 1992. godine. Hrvatska je trebala osloboditi 424, a srpska strana 790 osoba. Na razmjeni su sudjelovali predstavnici Vojske Jugoslavije na čelu s general-majorom dr. Radovanom Radinovićem i predstavnici Vlade RH na čelu s ministrom i tadašnjim predsjednikom Komisije Muhamedom Zulićem. Sudjelovao je i MOCK, kojeg je predstavljao Paul Bonnar, a razmjeni su prisustvovali i predstavnici UNPROFOR-a.

Hrvatska je sve Sporazumom preuzete obveze dosljedno ispunila. Na razmjenu je dovedeno 415 osoba, od kojih je 156 odbilo razmjenu, dok devet osoba koje su bile na popisu MOCK-a nije dovedeno jer je utvrđeno kako su počinile kazneno djelo koje nije u vezi s oružanim sukobom. SRJ je na razmjenu u Nemetin doveo 666 osoba, od kojih su četiri odbile repatrijaciju u Republiku Hrvatsku. No, srpska strana tad na razmjenu nije dovela 124 osobe iz zatvora u Somboru i Padinskoj Skeli te druge zatočene iz logora Knin, Manjača, Beli Manastir, Dalj itd. Na samoj su razmjeni predstavnici Vojske Jugoslavije javno potvrdili svoju obvezu, pred MOCK-om i UNPROFOR-om, kako će sve osobe osloboditi najkasnije do 10. rujna 1992., no i taj je dogovor srpska strana opstruirala.

Razmjenom u Nemetinu oslobođeni su zatočenici iz Sremske Mitrovice, među kojima su vukovarski branitelji s Mitnice te ranjenici iz vukovarske bolnice, Morinja, Vojno-istražnog zatvora u Beogradu, Vojnog zatvora u Nišu, Valjeva. Dio tad oslobođenih hrvatskih branitelja bio je osuđen na dugogodišnje kazne zatvora ili su nad njima vođeni paralegalni sudski postupci kojima su tri osuđena na smrtnu kaznu.

---

Korak u slobodu na ničijoj zemlji

Posljednji punkt Hrvatske vojske označen hrvatskom zastavom ostao je daleko iza – 500, 1000 metara, možda i više. A ispred, prema mjestu gdje se kao kost bijela cesta razlijeva u drhtavo vrelo isijavanje netko upire prst i vikne: “Evo ih!” I razmjena ratnih zarobljenika konačno je počela…

Onaj tko je na cesti između Nemetina i Sarvaša, na točki tad zvanoj ničija zemlja tog podneva, 14. kolovoza 1992. stajao i čekao, mogao je osjetiti kako vrelina ljepljivog asfalta kroz đonove prži tabane, i mogao je vidjeti kako se kroz pukotine na cesti kojom odavno nitko nije prolazio žilavo probijaju vlati trave. Posljednji punkt Hrvatske vojske označen hrvatskom zastavom ostao je daleko iza – 500, 1000 metara, možda i više. A ispred, prema mjestu gdje se kao kost bijela cesta razlijeva u drhtavo vrelo isijavanje netko upire prst i vikne: “Evo ih!” I razmjena ratnih zarobljenika konačno je počela.

Prvi u koloni autobusa polako je prišao, stao stotinjak metara ispred i otvorio vrata. Oni koji su izlazili zastajali su zaslijepljeni suncem, nepovjerljivo se osvrtali, a onda su se, u koloni po jedan, kroz špalire unproforaca, promatrača, vojske i Vojne policije počeli približavati ovoj strani. Nama. Svojima.

Prvo neodlučno, usporeno, kao da još ne shvaćaju da su koraknuli u slobodu, a onda koliko god mogu žustrije i brže. A koljena im bila klecava i slaba, kraste po potiljku, ključne kosti i ramena strše, udarcima izbijeni zubi, odsječeno uho, prevelike hlače spadaju, pa plaču i smiju se sve u istom dahu i jednakom grcanju, i koščatim prstima stežu ispružene ruke – a svi im pružamo ruke, i jabuku, i vodu, i zagrljaj – “Hvala! Hvala!”, ponavljaju oni i grle redom znane i neznane, pa padaju i ljube zemlju dok ih drugi pridižu, a netko vrišti: “Vode! Dajte vode! Doktora.”

****

Par sati kasnije, nakon što je razmjena na ničijoj zemlji završena, autobusi s donedavnim zarobljenicima kreću za Osijek. Tamo ih čekaju cijeli dan. Na osječkom Trgu Ante Starčevića more je ljudi, autobusi se jedva provlače kroz masu, Vojna policija na sigurno odmiče matere s uplakanom djecom na rukama, sijede starce, a oni trče uz autobus, za autobusom i zbijaju se, natiskuju i guraju kao da bi čitav taj autobus odjednom zagrliti htjeli.

Policija civilna i vojna, redari, vojska pokušavaju zaustaviti masu, osigurati koridor kojim će oslobođeni zarobljenici moći proći kad iziđu iz autobusa dok spiker preko razglasa izgovara njihova imena – ali uzalud je. Kad se ugledaju, kad se konačno ugledaju oni koji su sve očaje, strave i nadanja probdjeli, koji su ih kao zrna krunice u beskraju noći prebrojavali – kad se oni poslije svega i ipak ugledaju tad na tren zemlja mora stati, i sve mora prestati. I jedino što može tad biti je onaj zagrljaj do pucketanja kostiju, i onaj jecaj do dna pluća. Do neba.

Onaj tko je tad tamo bio taj zna, vibriralo je i treslo se pod nogama, tuklo je u sljepoočnicama i u grudnom košu od eksplozija emocija. I sve u istom trenu, na istom mjestu: ovdje ženica umotana u crno, dva je sina danas dočekala; malo dalje djevojka ne ispušta i ljubi mladića sa zavojem na glavi a on jedva stoji; sijede kose oca koji otvorenim dlanom brzo otire i sakriva suze; dječačić koji se boji prići jer ne prepoznaje svojeg tatu. A između njih provlači se žena. Blijeda, sitna i žilavo uporna, razdvaja zagrljene, povlači za rukav, upada u razgovore, ne da se ne vidjeti, ne da se ne čuti – pa svakome tko je pogleda pokazuje malu, crno-bijelu, iskrzanu fotografiju i ponavlja: “Jeste li ga vidjeli? Je l’ znate nešto? Moj Ivan, 19 godina, ma dijete je.” Odmahuju glavama, sliježu ramenima, a ona tko zna otkad već noseći tu fotografiju na tko zna koliko već razmjena, otvrdnula na sažalne poglede provlači se dalje i opet nekog vuče za rukav.

****

Izmožden i usukan, ispijenih obraza, spuštene glave i zadignutih ramena nepomičan stoji nasred osječkog trga. Steže bijelu najlonsku vrećicu, nakratko se plaho osvrne pa opet spusti pogled na vrhove cipela, na onaj pedalj tla na kojem stoji. Njegovo ime nitko ne doziva, nitko ga ne čeka, nitko ga ne traži.

“Jeste li dobro?”

Polako, jako polako podiže pogled, pa šuti, šuti a onda hroptavo prošapuće:

“Ne mogu javiti svojima da sam tu. Ne znam… zaboravio sam broj telefona. Pomozite mi.”

---

Na razmjenu u Nemetinu 14. kolovoza 1992. iz neprijateljskog su zatočeništva u Hrvatsku stigle ukupno 662 osobe. Od ukupnog su broja 573 bili hrvatski branitelji, a civila je bilo 89. Muškaraca je bilo 657, razmijenjenih žena pet. Najstariji tad razmijenjeni zatočenik srbijanskih logora imao je 67 godina, a najmlađi 16. Osam je osoba bilo u rasponu od 16 do 18 godina, a dvije su bile starije od 65 godina.

Najviše razmijenjenih, njih 566, zatočeno je između 18. i 20. studenog 1991. na području Vukovara, a prosječno su u zatočeništvu proveli 250 dana. Na razmjenu u Nemetin 484 osobe dovedene su iz Sremske Mitrovice, 15 iz Niša, 68 iz Morinja, dvije iz Valjeva, jedna iz Padinske Skele, a čak 92 iz Vojno-istražnog zatvora u Beogradu.

---

Prva veća razmjena ratnih zarobljenika u Domovinskom ratu provedena je 9. studenog 1991. u Bosanskom Šamcu. Tad su razmijenjena 353 ratna zarobljenika i to uglavnom iz logora Manjača, koji su u najvećem broju zatočeni 12. rujna 1991. nakon okupacije Hrvatske Kostajnice. Već tijekom 1991. razmijenjeno je i oslobođeno više od 2000 zarobljenika, a do završetka Domovinskog rata, do 1996. godine kad je provedena zadnja razmjena ratnih zarobljenika, razmijenjeno je odnosno oslobođeno 7807 osoba.

Prema državi zatočeništva 3543 oslobođene osobe bile su zatočene na području Republike Srbije, a 354 u Crnoj Gori. Na privremeno okupiranim područjima Republike Hrvatske bilo je zatočeno 2517 osoba, dok je 610 bilo zatočeno na području Bosne i Hercegovine. Za 783 nisu poznati podaci o mjestu zatočenja.

---

Nekadašnji logoraši posebno su ranjiva društvena skupina, kod koje se bilježi povećana stopa obolijevanja i smrtnosti. Posljedica je to proživljenih psihičkih i fizičkih zlostavljanja u zarobljeništvu. Skrb o logorašima regulirana je Zakonom o pravima hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji, no poseban su problem logoraši kojima još uvijek nije riješen status, oni koji su bili civilne žrtve i nisu obuhvaćeni tim Zakonom.

---

Na inicijativu Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora, Vlada RH je na temelju službenog, poimeničnog popisa i u znak sjećanja na izlazak najvećeg broja hrvatskih branitelja i civila iz zatočeništva, uputila prijedlog, a Hrvatski sabor donio Odluku o proglašenju 14. kolovoza Danom sjećanja na zatočenike neprijateljskih logora tijekom Domovinskog rata. Iako se na spomen-obilježju ističe podatak o tada 714 razmijenjenih/oslobođenih osoba, bilo ih je 662.  Analiza je napravljena na temelju službenih podataka proizišlih neposredno nakon razmjene u Nemetinu i istovjetna je podacima Međunarodnog odbora Crvenog križa.

---

 

Lada Puljizević; Foto: Hrvatski vojni arhiv

Izvor korištenih podataka: Ministarstvo hrvatskih branitelja, srpanj 2020.