Po definiciji, oružane snage su specijalizirana organizacija države, pripremljena i organizirana za vođenje oružane borbe, a kao imanentni dio državne organizacije one su središnji i najvažniji dio njezine vojne sile i glavni instrument za očuvanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta zemlje. U tom kontekstu, potrebno je razlučiti vojnu silu kao osnovni instrument države za ostvarivanje politike s pozicije sile i oružane snage koje su njezin operativni (i najvažniji) segment

Povijest ljudske civilizacije u tolikoj je mjeri ispunjena silom i nasiljem da su pojedini vojni i politički teoretičari došli do zaključka da je “u povijesnom hodu i čovjeka i naroda nasilje neprekidna popratna pojava, uzrok i pretpostavka njegova opstanka i iščeznuća” (F. Tuđman: Bespuća povijesne zbiljnosti, str. 172). Nasilje i sila općenito prate povijesni razvoj ljudskog društva, jer sila je produkt sukoba interesa koji nastaje isključivo kao društvena kategorija (hipotetički, rješavanjem sukoba interesa nenasilnim putem i sredstvima nestala bi potreba za silom kao društvenom kategorijom, međutim još uvijek za isključenje sile, kao najgrubljeg instrumenta rješavanja društvenih antagonizama iz života društva, nije dovoljna samo neodređena etička osuda, već i neposredna, konkretna akcija odgovarajuća primijenjenoj sili). Drugim riječima, za odvraćanje od uporabe sile učinkovita je jedino suprotstavljena sila adekvatna ugrožavajućoj, ili kao što kaže narodna poslovica – “klin se klinom izbija”.

Sila ima raznovrsne oblike koji se iskazuju na gospodarskom, financijskom, diplomatskom i drugim planovima, gotovo u svim sferama društvene djelatnosti, pa se može okarakterizirati kao sposobnost nametanja onih oblika ponašanja drugim subjektima koje posjednik sile želi. Iz njezina ukupnog potencijala koji postoji u nekom društvu proistječe politička sila države koju društvo formira, a pod tim terminom označava se određena moć i sposobnost utjecaja političkih subjekata na političke procese u društvu (taj utjecaj se može iskazivati u raznim formama, počevši od moralnih sugestija do najgrubljih oblika prisile, uključujući i oružano nasilje).

Oduvijek je politička sila bila važan čimbenik međunarodnih odnosa, i tijekom cijele povijesti je ostavljala snažne posljedice na njih. Ipak ona nije jedina osnova koja određuje međunarodne odnose već samo jedan od čimbenika koji na njih utječu (naime, apostrofiranje sile kao temeljnog čimbenika međunarodnih odnosa karakterizira realističku teoriju, čiji je najistaknutiji predstavnik je H. Morgenthau – detaljnije u “Razvoj teorija međunarodnih odnosa”, Hrvatski vojnik br. 166 od 14. 12. 2007.).

Vojna sila je jedan od produkata, a ujedno i sastavnih dijelova političke sile neke države koju ona stvara kao konkretizaciju svoje oružane moći i predstavlja cjelokupnost materijalnih i ljudskih potencijala koje neka zemlja može staviti u funkciju ostvarenja svojih vojno-političkih ciljeva. Dakle, to je moć proizvođenja društvenih promjena ili njihovog sprječavanja vojnim potencijalima društva, pa vojna sila ujedno predstavlja spremnost realizacije vlastite politike i zaštite državnih interesa oružanim nasiljem. Pri tome, mora se uzeti u obzir opća razina ratne tehnologije, te industrijski i sirovinski potencijali zemlje, kao i stanovništvo koje je na razne načine angažirano u funkciji ostvarenja tih ciljeva. Ova definicija daje dovoljno široko poimanje vojne sile, ali ne određuje pobliže njezinu društvenu i socijalnu suštinu, jer ne samo što je vojna sila oduvijek bila neizostavni čimbenik države u vođenju vanjske politike, već je po samoj svojoj prirodi neizostavni element u izgradnji cjelokupne nacionalne politike. Vojna sila se može manifestirati kroz različite oblike, od kojih su najvažniji:
• oružane snage;
• gospodarstvo (prvenstveno dio koji proizvodi za vojne potrebe);
• razne specijalizirane naoružane organizacije (policija);
• organizacije civilne obrane i
• razne druge društvene organizacije uključene u obrambene pripreme zemlje
U svakom slučaju, najvažniji segment vojne sile su oružane snage, koje u pojedinim zemljama i pod određenim okolnostima mogu činiti svi ostali oblici oružanog organiziranja društva (milicije, paravojne formacije, teritorijalna obrana, stranačke oružane formacije i sl. ).
Povijesni razvoj vojne organizacije

Kao organizacija specijalizirana za vođenje rata, oružane snage nastale su u doba raspadanja prvobitne zajednice i raslojavanja društva na klase, odnosno u vrijeme pojave države kao političkog oblika organiziranja društva. Evolucijom države, razvijaju se i oružane snage, pa iz spontane vojne organizacije prvobitnog društva, koja se stvarala u slučaju neposredne ratne opasnosti, izdvajaju se naoružani odredi pod neposrednom ingerencijom vladara, s isključivom zadaćom vođenja ratova. Razvoj robovlasničkog društva i potrebe vođenja dugotrajnih osvajačkih ratova uvjetovali su pojavu stajaćih vojski, manje ili više najamničkog karaktera. U vrijeme Aleksandra Velikog oružane snage već imaju sve karakteristike profesionalne vojske s teškim i lakim pješaštvom, te konjicom kao ravnopravnim rodovima.

Prva potpuno profesionalna vojska ustrojena je u Rimskom Carstvu nakon dalekosežnih reformi Marija Gaja, koji je uvidjevši neučinkovitost dotadašnjeg oblika novačenja, pretvorio vojsku sastavljenu od građanske milicije u profesionalnu vojsku lojalnu samo svojim zapovjednicima. Popuna je omogućena na dragovoljačkoj osnovi, a svi slobodni rimski građani mogli su stupiti u vojsku, bez obzira na imovinu koju su imali. Vojnici su s državom sklapali ugovor o vojnoj službi, a zauzvrat država ih je naoružavala, opremala i davala im plaću. Unificirana je proizvodnja oružja i vojne opreme, a svi vojnici izgledali su kao jedan (slika 2). Pojednostavljen je i sastav rimske legije, pa su ostali samo konjanici (equites) i teško pješaštvo (hastati), dok su ulogu lakih postrojbi sve više dobivali saveznički kontingenti pješaka i konjanika (foederati). Legija je postala stalna postrojba ujednačenog ustroja. Osim stalne kopnene vojske, formirane su stalne eskadre ratnih brodova u Ravenni i Miseniumu za zaštitu Tirenskog i Jadranskog mora, te manje eskadre u pograničnim pomorskim provincijama.

Feudalno doba donijelo je stagnaciju i nazadovanje u organizaciji oružanih snaga, zbog potpune teritorijalne rascjepkanosti feudalnih država i velike autonomije feudalaca na njihovim posjedima, pa se na svakoj stepenici feudalne ljestvice stvarala zasebna vojna organizacija. Sustav popune temeljio se na vojnoj obvezi proizašloj iz feudalnih društvenih odnosa, a stalne vojne postrojbe zadržane su i u ovom razdoblju, iako u znatno manjoj mjeri nego u vrijeme antičkih država. Pojavom vatrenog oružja započeo je nagli razvoj najamničkih vojnih formacija, sastavljenih pretežno iz pripadnika raspuštenih viteških redova, nižeg i osiromašenog plemstva, slobodnjaka i pustolova. Formira se topništvo kao novi rod vojske, a tijekom XVII. stoljeća oružane snage ustrojavaju se u različite postrojbe – od satnije, preko bojne do pukovnije, a poslije i brigade.

Francuskom građanskom revolucijom 1789. – 1794. i konsolidacijom nacionalnih država počinje kvalitativno novo razdoblje u razvoju i karakteru oružanih snaga, koje u punom smislu te riječi postaju instrument državne politike, a kapitalistički način proizvodnje iz temelja mijenja njihovu socijalno-ekonomsku i društvenu funkciju. Nagli razvoj tehnologije i pojava industrijske proizvodnje omogućili su opremanje oružanih snaga velikom količinom unificiranog naoružanja i vojne opreme, što je bio preduvjet stvaranja masovnih nacionalnih vojski, a Napoleonovi ratovi bili su katalizator stvaranja suvremenog ustroja oružanih snaga, sa svim potrebnim organizacijskim strukturama, unutarnjom organizacijom i metodologijom njihovog života i rada (slika 4). Uvođenje opće vojne obveze u drugoj polovici XIX. stoljeća utjecalo je na ogromni rast oružanih snaga i njihovo opremanje kvalitetnijim naoružanjem i vojnom opremom, te njihovu podjelu na dvije temeljne kategorije – djelatni sastav i pričuvu. Djelatna vojska postala je svojevrsna škola najširih slojeva građanstva za rat, u kojoj se stvarala pričuva za popunu oružanih snaga u slučaju potrebe. Većina europskih zemalja uvela je sustav permanentnog novačenja, evidenciju vojnih obveznika, planiranje popune postrojbi i dr. a mobilizacija postaje specifičan način popunjavanja oružanih snaga za ratne potrebe.

Svjetski ratovi bili su globalni društveni procesi koji su najsnažnije obilježili XX. stoljeće, radikalno mijenjajući evolutivne procese civilizacije u dva navrata i formirajući novu strukturu međunarodne zajednice, a njihovi uzroci leže u duboko poremećenim društvenim odnosima i narušenim strateškim interesima većeg broja međunarodnih čimbenika, što se razvijalo razmjerno dugo vremena. Po svom karakteru, svjetski ratovi su bili sveobuhvatni i totalni masovni oružani sukobi u kojima je sudjelovao veći broj zemalja svijeta, objedinjenih u vojno-političke koalicije. Njihova priprema i vođenje zahtijevala je izuzetno naprezanje cjelokupnog društvenog potencijala zaraćenih država, zbog čega su dinamika i opseg borbenih djelovanja poprimile do tada neviđene razmjere. Sukladno tome, oba svjetska rata imala su vrlo teške posljedice za cjelokupno čovječanstvo, kako u pogledu ljudskih žrtava, tako i u materijalnom razaranju i uništavanju civilizacijskih stečevina. Jedno od zajedničkih obilježja oba rata izuzetno je nagli vojno-tehnološki razvoj, koji je rezultirao produkcijom čitavog niza novih oružja, ratne tehnike i načina njihove primjene. U tom kontekstu, napredovala su taktika i strategija, što je dovelo do velikih transformacija oružanih snaga i njihovog prilagođivanja novim uvjetima ratovanja.

U kontekstu krupnih društvenih promjena, I. svjetski rat bio je sumrak velikih monarhija i starih vladarskih dinastija, a došlo je i do krupnog geo-političkog restrukturiranja Europe raspadom pojedinih država i stvaranjem novih. Po ogromnim dimenzijama, intenzitetu, surovosti, rušilačkom i uništavajućem djelovanju, I. svjetski rat višestruko je premašio sve prethodne ratove i prvi put bio totalan sukob zaraćenih strana. U njegovim pripremama sudjelovali su svi društveni slojevi i čimbenici – vojni, politički, ekonomski, diplomatski i ostali, a u njegovom izvođenju bile su angažirane sve snage i resursi zemalja-sudionica. Ratne operacije vođene su na kopnu, moru i u zraku čime su prvi put došle do izražaja sve tri prostorne komponente. S aspekta oružane borbe, to je bio rat masa – milijunskih armija, pa su i gubici zaraćenih strana bili ogromni.

Razvoj vojnih doktrina i oružanih snaga pojedinih zemalja između dva svjetska rata opredjeljivali su unutarnji društveni odnosi i ekonomske mogućnosti. Proizvodnja i osuvremenjivanje ratne tehnike naglo se razvijala, a motorna vozila, zrakoplovi i tenkovi stalno su usavršavani i postajali su sve važniji u novim ratnim koncepcijama. Formirane su veće motorizirane, oklopne i zrakoplovne postrojbe, a prvi put se javlja i novi rod vojske – zračno-desantne postrojbe. Automatsko oružje se počelo masovnije koristiti u pješačkim postrojbama, iako je još uvijek većina vojski kao glavno oružje pješaštva zadržala pušku repetirku. Povećan je domet, probojnost i pokretljivost topništva.

Sam II. svjetski rat, zabilježen kao najkrvaviji sukob u povijesti čovječanstva, predstavljao je u svim svojim dimenzijama kvalitativno novu ulogu oružane sile. U situaciji kada je 61 država bila zahvaćena ratnim operacijama, u koje je (tijekom 6 godina koliko je trajao) bilo uključeno više od 110 milijuna vojnika, postojeće masovne nacionalne vojske više nisu bile dovoljne za realizaciju strateških ciljeva sukobljenih strana, pa se stvaraju velike koalicije država u kojima su svi ljudski i materijalni resursi podređeni ostvarivanju ratnih ciljeva. U pravom smislu te riječi, II. svjetski rat bio je sukob koalicija država objedinjenih istim strateškim ciljevima.

Projekcija sukoba koalicija ostala je na globalnoj političkoj sceni i nakon završetka II. svjetskog rata, evoluiravši u stalnu koalicijsku vojnu doktrinu kroz stvaranje vojno-političkih blokova i blokovsku bipolarizaciju. Stvaranjem antagonističkih blokova započela je ubrzana utrka za prevlašću i utjecajem, koja se najkonkretnije očitovala utrkom u naoružavanju. To razdoblje blokovske bipolarizacije i vojno-političke zategnutosti (često i na samoj granici eskalacije otvorenog sukoba, zbog čega je visio nad glavama čovječanstva poput nekog suvremenog Damoklovog mača – slika 6) popularno je nazvano Hladni rat. Iako nikada nije prerastao u otvoreni oružani sukob širokih razmjera (što bi u onoj konstelaciji snaga i po kapacitetu arsenala suprotstavljenih strana, potpuno sigurno značio globalnu kataklizmu i uništenje života na zemlji).

Unatoč intenzivnom razvoju strateškog nuklearnog naoružanja globalnom utrkom u naoružavanju, ratne doktrine blokova i dalje predviđaju uporabu masovnih oružanih snaga, a rat sagledavaju kroz totalni sukob država, odnosno blokovskih saveza, slično II. svjetskom ratu samo znatno uvećanih dimenzija i dinamike. U situaciji u kojoj je konfrontacija velikih sila postala zaoštrenija, a atmosfera hladnog rata dominantna u međunarodnim odnosima, utjecaj vojnog čimbenika postajao je sve izraženiji, a društvena uloga vojne sile izrasla je u značajni čimbenik. U najrazvijenijim državama oružane snage transformirale su se u velike, izuzetno skupe i vrlo složene organizacijsko-tehničke sustave, isprepletene mnoštvom uzajamnih veza sa svim oblastima političkog, ekonomskog, znanstvenog i tehničko-tehnološkog razvoja, stvarajući vojno-industrijski kompleks. Tek je slom socijalizma kao društveno-političkog i socijalno-gospodarskog sustava, te uvjetovan time raspad SSSR-a i rasformiranje Varšavskog ugovora donio potrebu duboke i sveobuhvatne reforme obrambenih koncepcija većine zemalja i njihovih oružanih snaga. Nestankom SSSR-a s međunarodnopolitičke scene i raspadom socijalističkog bloka, društvena uloga oružanih snaga zapadnih zemalja i dalje se transformira.

Neke klasifikacije oružanih snaga
Tijekom povijesnog razvoja vojna organizacija mijenjala je formu, oblik i društvenu ulogu, što je postalo predmetom istraživanja i sistematizacije cijelog niza stručnjaka raznih profila, a osobito je dobilo na značaju nakon II. svjetskog rata. Sukladno tome i oružane snage su klasificirane na razne načine, dijeleći se u nekoliko tipova s više podvrsta, zavisno od okolnosti pod kojim su bili angažirani pojedini vojni teoretičari i na koje značajke su obratili težište svoje raščlambe. Npr. poljski sociolog i politolog Jerzy Wiatr dijeli oružane snage na:
• masovne armije,
• malobrojne armije i
• vojnu organizaciju društva bez zasebne institucije oružanih snaga.

Naravno, tu podjelu treba uzeti s većom rezervom, ne samo zbog vremena u kojem je nastala (1982. godine) i blokovske bipolarizacije koja je tada bila u zenitu, već prvenstveno zbog toga što je oduvijek na veličinu vojne organizacije utjecao niz čimbenika, od kojih su najznačajniji veličina države koja ih formira, njezina ekonomska moć i vanjskopolitička aktivnost (u principu, velike države imaju velike oružane snage, male i nedovoljno razvijene države, malobrojnu vojsku). Pod vojnom organizacijom društva bez zasebne institucije oružanih snaga Wiatr smatra razne oblike milicijskog i teritorijalnog vojnog organiziranja u slučaju neposredne ratne opasnosti, te vojne strukture nastale u revolucionarnim previranjima i građanskim ratovima.

Svojevremeno je velika skupina socijalističkih teoretičara primarno klasificirala oružane snage u skladu s društvenim uređenjem njihovih zemalja na:
• kapitalističke vojske;
• socijalističke vojske i
• vojske nerazvijenih zemalja.
Neki od tih teoretičara (kao što je npr. tvorac sovjetske vojne strategije maršal V. Sokolovski) jednostavno su podijelili oružane snage na “imperijalističke” i “revolucionarne”, razvrstavajući ih dalje u podgrupe u okviru te podjele. Taj pristup je krajnje jednostran, pojednostavljen i prilagođen potrebama blokovske politike i sovjetskog ekspanzionizma 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća, jer oružane snage stavlja isključivo u kontekst političkog uređenja države i dva antagonistička ekonomsko-politička sustava.

Pojedini vojni teoretičari (B. Liddell-Hart, C. Klark) težište su dali na način popune oružanih snaga i sustav izobrazbe, pa ih dijele na:
• profesionalne vojske;
• vojne organizacije s regrutacijskom popunom i
• milicijski tip vojne organizacije.
Svaki od ovih pristupa u nekom segmentu je dovoljno analitičan, no nedovoljno dotiče društvenu suštinu vojne organizacije, te čimbenike koji opredjeljuju izgradnju oružanih snaga među kojima posebno istaknuto mjesto imaju
• karakter društvenog uređenja neke države;
• mogućnosti njezine politike i gospodarstva;
• demografske i sociološke karakteristike pučanstva;
• geostrateški položaj države;
• veličinu i oblik državnog teritorija i sl.

Svi navedeni čimbenici neposredno utječu na izgradnju oružanih snaga, iako je njihova uloga vrlo promjenjiva (npr. dok su dominantni model vojske činile masovne oružane snage, popunjavane po vojnoj obvezi ili mobilizacijom, demografskom čimbeniku davao se prvorazredni značaj u izgradnji oružanih snaga, iako je njegov značaj protokom vremena u većoj mjeri reterirao razvojem vojne tehnike i oružanih sustava). Naime, dok je razvoj vatrenog oružja bio u povojima, brojnost oružanih snaga i motiviranost ljudstva za vođenje oružane borbe, direktno su utjecali na veličinu i potencijale vojne sile. Razvoj sofisticirane ratne tehnike (slika br. 8), posebno oružja za masovno uništavanje, u većoj mjeri su umanjili značaj brojnosti oružanih snaga kao odlučujućeg čimbenika u njihovoj izgradnji.

Završetkom XX. stoljeća praktično završava razdoblje masovnih vojski, a prekretnicu u tom evolucijskom procesu čini Zaljevski rat 1991. godine, koji je kvalitativno drugačiji od svih ostalih sukoba u XX. stoljeću i predstavlja uvod u oružane sukobe koji su početkom XXI. stoljeća dobili naziv “asimetrični ratovi” (slika br. 9). Radi se o tipu oružanih sukoba koji redefiniraju dotadašnje zakonitosti vojne vještine i unose nove elemente u taktiku vođenja ratnih operacija. Prvi put u povijesti planeri vojnih operacija uvode svojevrsnu tržišnu logiku prilikom razmatranja uporabe svojih oružanih snaga i oružanih sustava, jer je naoružanje i složena ratna tehnika krajem XX. stoljeća postala izuzetno skupa. Jednako složenim postalo je upravljanje tim borbenim sustavima, što zahtijeva poseban odabir ljudstva za posade i njihovu dugotrajnu (i vrlo skupu) izobrazbu i uvježbavanje. U takvim okolnostima, svaki gubitak borbenog zrakoplova, ratnog broda, pa i suvremenog tenka, ozbiljan je problem, ne samo zato što je izgubljena skupocjena ratna tehnika, čije nadomještanje znači priličan udar na džepove poreznih obveznika (što oni najčešće ne prihvaćaju blagonaklono), već ponajprije zbog toga što se tom prilikom obično ostaje i bez visoko obrazovane i dobro uvježbane posade, koju je vrlo teško nadomjestiti za kratko vrijeme. To je natjerala generale na maksimalno ekonomiziranje s postrojbama i trud da vlastite gubitke svedu na najmanju moguću mjeru, pa su masovni gubici u ratnim operacijama (kakvi su obilježili svjetske ratove) za sofisticirane vojske definitivno postali povijest. Stvoreni su uvjeti za razvoj malih, potpuno profesionalnih i vrlo sofisticiranih oružanih snaga (slika 10).

Marinko OGOREC