Sredinom XIX. stoljeća Francuska je još živjela u sjećanju na svoju veličinu iz doba Napoleona i činila sve da se vrate dani stare slave kada je bila glavni arbitar europske politike. S ratom protiv Prusije (1870.-1871), u kojem je bila vojnički poražena, politički ponižena i teritorijalno osakaćena, u Francuskoj je sazrela spoznaja da je svršeno sa svakom nadom o hegemoniji nad europskim kontinentom. Od tog trenutka Francuska usmjerava svoje ambicije prema europskom jugu i Mediteranu. Na tom se području njezini planovi sukobljavaju s interesima Italije, nove narastajuće pomorske sile, koja, naročito od uspostavljanja trojne alijanse s Austro-Ugarskom i Njemačkom, po svaku cijenu želi ostvariti dominaciju nad Sredozemnim morem.

Francuskim težnjama za stvaranjem i eksploatacijom kolonija, koje će se rasprostirati diljem svijeta, stajala je na putu jedna velika i nepremostiva zapreka – Velika Britanija, sa svojom ratnom flotom, koja nije dopuštala pojavljivanje i jačanje bilo kakvog ozbiljnijeg suparnika na moru. U dotadašnjoj povijesti nekoliko je puta dolazilo do vojnih sudara tih dviju država, a Francuska je uglavnom izvlačila deblji kraj. Velika Britanija je jednostavno bila moćnija od Francuske na ekonomskom i tehničkom području i nije bilo moguće da se njihove ratne flote toga doba uopće uspoređuju.

Osamdesetih godina XIX. stoljeća započelo je razdoblje velikog napretka tehničkih znanosti i činilo se da će novoizumljena oružja biti u stanju srušiti sve tradicionalne koncepte na kojima se temeljila britanska pomorska dominacija. To se odnosilo na nove sustave brodske propulzije te izgradnju brzih i snažnih oružja – ponajprije torpeda. Na krilima tih tehnoloških uspjeha u Francuskoj je začet mornarički pokret i način razmišljanja o pomorskoj moći poznat pod imenom jeune ecole (mlada škola). Taj pokret se temeljio na tehnološkim prednostima što ih je nudilo napredak tehnologije i znanosti. Francuske ambicije brzo su se okrenule prema izgradnji velikog broja malih i brzih brodova, torpiljarki i podmornica, velikih manevarskih sposobnosti naoružanih torpedima. Maleni i jeftini, brzi i ubojiti, bili su u stanju uspješno napasti i uništiti i velike oklopljene ratne brodove. Jeune ecole je podupirala francuska politička i vojna elita na čelu s admiralom Aubeom Hycinitom, koji je uskoro postao i ministar mornarice. Ministar Aube podržavao je realizaciju projekata malih i brzih brodova naoružanih torpedima ? torpiljarki i odmah se oduševio i podržao inženjera Gustava Zedea, koji mu je uspio ponovo prezentirati projekt svog podvodnog broda – podmornice, što ju je francuska mornarica već bila odbila. Nadahnut Aubeovom potporom, Gustav Zede obavio je određena poboljšanja na podmornici i nadjenuo joj ime Gymnote.

S podmornicom Gymnote započinje suvremena francuska podmorničarska povijest. Gymnote se pokazala uspješnom i francuska vlada je odmah počela proučavati načine izgradnje vojnih podmorničarskih projekata s ofenzivnim mogućnostima djelovanja. U početku su to bili projekti tzv. čistih podmornica, opremljenih električnim motorom koji je pokretala punjiva električna baterija.

Nakon razdoblja početnog entuzijazma, uskoro je postalo jasno da takav pristup i filozofija uporabe podmornice imaju velika taktička ograničenja: punjiva baterija mogla je osigurati relativno malen radijus djelovanja podmornici jer se ona svakako morala vratiti na kopneni uređeni vez, gdje je ponovo mogla napuniti bateriju. Taktička uporaba takvih podmornica svela se samo na blisku obranu pomorskih baza, glavnih trgovačkih luka i gotovo ništa više od toga.

Godine 1896. tadašnji francuski ministar mornarice Lockroy, uz dozvolu vlade raspisao je međunarodni javni natječaj, otvoren svim konstruktorima, za izgradnju podmornice koja će, uz ostale zahtjeve, moći ispuniti i onaj najvažniji: imati površinsku autonomiju od 100 NM i brzinu od osam čvorova. Na natječaju je pobijedio francuski konstruktor Maxime Labeuf, koji je prezentirao projekt površinske torpiljarke s klasičnim parnim pogonom. U njezinoj unutrašnjosti izgradio je otporni trup, okruglog poprečnog presjeka, u koji je ugradio električni motor i punjivu bateriju. Prostor između dvaju trupova bio je ispunjen vodom i služio je kao balast pri uronu podmornice. Labeufova podmornica dobila je ime Narval. Tijekom testnih plovidbi vrlo često je njezina podvodna uporaba bila znatno reducirana u odnosu na površinske zadaće. Uskoro se u Francuskoj razvoj podmorničarstva podijelio u dva glavna pravca: razvoj ronilica i razvoj podmornica. Nakon nekog vremena, razvoj ronilica bio je napušten. Podmorničarstvo je od tada u Francuskoj dobilo veliki razvojni impuls, ponajprije zbog toga što se u podmornici vidjela prilika da ona postane sredstvo koje će slomiti britansku pomorsku premoć, a time i njezinu svjetsku ekonomsko-političku hegemoniju kojoj je Francuska uvijek više ili manje uspješno težila. Taj razvojni impuls učinit će Francusku u posljednjim godinama XIX. stoljeća, uz SAD, vodećom svjetskom silom u području podmorničarske brodogradnje.

Francuske predserijske podmornice Gymnote, Gustave Zede, Morse i Narval

Francuska podmorničarska tehnološka i proizvodna ekspanzija na prijelomu iz XIX. u XX. stoljeće nepobitno je vezana uz ime jednog od najvećih francuskih konstruktora tog doba, briljantnog inženjera Dupuya de Lomea (1816.?1885.). Između ostalih inovacija i konstrukcija, poznat je po konstrukciji oklopnjače Gloire i cepelina France, koji je konstruirao u suradnji s još jednim izuzetnim francuskim inženjerom Gustavom Zedeom.

Dupuy de Lome i Gustave Zede zajednički su radili na konstrukciji tzv. podvodne torpiljarke. Nakon smrti Dupuya de Lomea, njegov suradnik je nastavio radove na razvoju torpiljarke i uspio ministarstvu mornarice predstaviti projekt, koji je ono odbilo kao neperspektivan. Dolaskom admirala Aubea Hyacinta na mjesto ministra mornarice, Zede je odlučio pokušati ponovo. Aube se oduševio projektom i svesrdno je podupro napore Gustavea Zedea.

Potkraj studenog (22. studenog 1886.) ministarstvo mornarice naručilo je od Zedea izradu čelične jednotrupne podmornice, čija je kobilica položena na navoz brodogradilišta Arsenal du Mourillon u Toulonu 20. travnja 1887. Na svom porinuću 24. rujna 1888. godine dobila je ime Le Gymnote i kodnu oznaku Q-1.

Gymnote je bila malih vanjskih dimenzija i malog deplasmana, ali je ipak u svoju unutrašnjost mogla primiti 5 do 7 članova posade. Propulzija podmornice bila je riješena uporabom električnog motora koji se napajao strujom iz akumulatorske baterije što se sastojala od čak 540 članaka. Naoružanje podmornice činila su dva torpeda tipa Tissier, smještena u torpednim cijevima na palubi podmornice. Tijekom svoga operativnog života, podmornica Gymnote bila je korištena za dvije tada najvažnije zadaće: evaluaciju svih tehničkih sustava ugrađenih u nju te za izobrazbu budućih francuskih podmorničara. Do otpisa iz službe 22. svibnja 1908. podmornica je doživjela mnoge tehničke modifikacije, čak i produljenje trupa. Naime, originalna duljina podmornice iznosila je 17,20 m, a 1889. godine produljena je za 0,6 m, tako da je njezina konačna duljina preko svega iznosila 17,80 m. Nesretnim slučajem, došlo je 15. rujna 1905. do prevelike koncentracije vodika u unutrašnjosti podmornice. Samo jedna iskra bila je dovoljna da izazove eksploziju u kojoj su život izgubila dva člana posade. Nakon nesreće akumulatorska baterija kompletno je zamijenjena novom. No, nesrećama na podmornici Gymnote tu nije bio kraj. Doživjela je i potonuće u doku broj 1 u Castigneauu, tj. u arsenalu u Toulonu 19. lipnja 1907., poslije čega je izvađena s dna i temeljito remontirana te vraćena u službu. Zanimljivo je da se na njoj izmijenilo čak 17 zapovjednika, što je vjerojatno svjetski rekord, koji nijedna ratna mornarica nije premašila do današnjih dana.

Drugu predserijsku francusku podmornicu iz toga doba konstruirao je također Gustave Zede, uz asistenciju mladog inženjera Gastona Romazzottija. Njih dvojica su konstruirali tzv. bateau d´ attaque torpilleur garde cote, tj. podvodnu torpiljarku dalekog djelovanja. Drugim riječima bila je to izričito vojna inačica podmornice Gymnote. Po svojoj podvrsti radilo se o čistoj podmornici kako se tada nazivalo podmornice s isključivo električnom propulzijom. Godine 1891. nesretni slučajem pogiba Gustave Zede, pa Romazzotti sam završava podmornicu. Prvobitno, na porinuću 1. veljače 1893. u Toulonu, nazvana Sirene, podmornica je promijenila ime u čast glavnom konstruktoru pa je dobila službenu oznaku Q-2 uz ime Gustave Zede. U odnosu na Gymnote bila je znatno većih dimenzija i deplasmana. Njen propulzivni sustav električnom stujom opskrbljavala je baterija od čak 720 članaka. Borbeni komplet bio je podvostručen u odnosu na broj torpeda koje je nosila podmornica Gymnote. Služila je kao ispitna podmornica i plovilo za uvježbavanje podmorničara. Tijekom svoga operativnog vijeka višekratno je modificirana pa je tako s vremenom dobila i krmene hidrofolne površine, a reduciran je i broj akumulatorskih članaka itd. Otpisana je iz službe francuske mornarice 9. kolovoza 1911.

Važno je napomenuti da je od samog početka ozbiljnijeg razvoja podmorničarstvo imalo potporu najviših političkih vrhova Francuske. Podmornice Gymnote i Gustave Zede ugostile su mnoge francuske dužnosnike. Ostalo je zabilježeno da je tadašnji predsjednik Francuske Republike, Emile Loubet posjetio podmorničare u Toulonu i plovio zajedno s njima na podmornici Gustave Zede u travnju 1901. Podmornica je tijekom programa ispitivanja uspjela preploviti u podvodnoj plovidbi rutu od Toulona do Marseillea dugu 41 NM u jednom komadu. Isto tako zabilježila je 2500 zarona bez incidenta.

Treća predserijska podmornica samostalno je konstruktorsko djelo Gastona Romazzottija. Naručena je i konstruirana prema specifičnim zahtjevima francuske mornarice koja je željela imati podmornicu što bi svojim dimenzijama i deplasmanom popunila prazninu između malene podmornice Gymnote i velike podmornice Gustave Zede. Po prvobitnim planovima ona je trebala biti izgrađena kao autonomna podmornica, a što je podrazumijevalo da svojim vanjskim izgledom, pričuvnim uzgonom i svim drugim obilježjima bude identična čistim podmornicama uz jednu bitnu razliku. Ta se očitovala u postojanju jednog ili više endotermičkih motora koji bi bili u stanju puniti akumulatorsku bateriju strujom za vrijeme površinske plovidbe morem. U to vrijeme jedini raspoloživi bio je benzinski motor. Zbog svoje neefikasnosti i nepouzdanosti te vrlo velike opasnosti od eksplozije benzinskih para i zapaljenja samog goriva, nakon velikih polemika odlučeno je da podmornica Q-3 Morse bude izgrađena u tzv. čistoj konfiguraciji.

Druga važna odlika ove podmornice jest to što je njezin trup bio izgrađen od bronce, kako bi se maksimalno smanjio utjecaj morske soli i korozije na propadanje materijala od kojega je izgrađena. U svom 11 godina dugom operativnom vijeku podmornica Morse služila je samo u ispitne i obučne svrhe. Dana 30. ožujka 1906., podmornica Q-3 Morse doživjela je ozbiljniju havariju u luci Cherbourg. Prilikom pristajanja otkazalo je kormilo britanskom parnom teretnjaku Greenwich i on je potom, nesposoban za manevriranje, udario u podmornicu koja je bila na obližnjem vezu. Osim većih oštećenja na trupu, dosta velika oštećenja pretrpjela je i propelerska osovina s elisom. Nakon duljeg popravka vraćena je u službu. Tijekom godišnjeg pregleda trupa podmornice u rujnu 1909. otkrivena su oštećenja trupa nastala nagrizanjem kiseline što se neopaženo bila prelila iz nekoliko akumulatorskih članaka. Zbog sigurnosnih razloga, operativna dubina podmornice smanjena je s 25 na samo 18 metara dubine. Podmornica Q-3 Morse povučena je iz službe francuske ratne mornarice u ožujku 1910.

Četvrta iz grupe predserijski izgrađenih francuskih podmornica bila je podmornica pod oznakom Q-4 i imenom Narval. Njezin konstruktor bio je Maxime Labeuf (1864.?1939.) koji je s tim projektom pobijedio na natječaju što ga je raspisalo ministarstvo mornarice. Labeufov projekt izazvao je u početku zgražanje kada ga je konstruktor opisivao kao hibrid između površinske torpiljarke i podvodne ronilice. Admiral Drujon ironično je replicirao da je “njegovo plovilo samo jedna torpiljarka koja vuče ronilicu i koja joj daje energiju da može zaroniti”.
Prava istina o podmornici Narval bila je zapravo da je to prava podmornica, predviđena doduše da najveći dio vremena provodi u površinskoj plovidbi, ali i da prema potrebi, uranjanjem u morske dubine, jednostavno nestane ili krene u iznenadni napad na mogućeg neprijatelja. U svakom slučaju, podmornica Q-4 Narval bila je veliki napredak s tehnološke točke gledišta, jer se odlikovala vrlo velikim doplovom. Njezina najslabija točka bila je propulzija u površinskoj plovidbi. Za površinsku plovidbu izvorno je bio ugrađen parni stroj tipa Brule od 225 KS, čiji su se kotlovi tipa DuTemple ložili mazutom.

Plovidba u površinskoj vožnji podmornicom Narval bila je još koliko-toliko podnošljiva. Pravi problemi nastupali su kada bi trebalo prijeći u podvodnu plovidbu. Razvijena toplina uskoro bi životne uvjete u podmornici učinila gotovo nesnošljivima unatoč činjenice da bi se po gašenju kotlova redovito obavljalo forsirano provjetravanje podmornice ugrađenim ventilatorima. Budući da je normativ za zaranjanje Narvala, koji je zahtijevala mornarica, iznosio 20 minuta to vrijeme nije ni izdaleka bilo dovoljno da rashladi kotlove i unutrašnjost podmornice. U posljednjim godinama njenog operativnog vijeka parni stroj je bio zamijenjen s dizelskim motorom, pa je život i rad na podmornici postao znatno podnošljiviji. Istodobno, vrijeme zaranjanja skraćeno je s 20 na 12 minuta. Služila je kao ispitno plovilo za definiranje novih zahtjeva i tehničko-tehnoloških mogućnosti opreme, ali i kao plovilo za uvježbavanje novih podmorničara. Otpisana je iz službe francuske ratne mornarice u ožujku 1909., a u svibnju 1910. pretvorena je u ploveće skladište goriva. U toj ulozi podmornica je bila sve do lipnja 1920., kada je izbrisana iz flotne liste i upućena u rezalište.

Zanimljivo je kako su francuske podmornice dobile kodnu oznaku u obliku slova Q. Već od početka svog postojanja francuska ratna mornarica (Marine Nationale) koristila se sustavom označavanja svojih površinskih plovila velikim slovima uz dodatak određenog broja. Posljednje slovo koje je iskorišteno za označavanje brodova bilo je slovo P, kojim su se označavale torpiljarke prve klase (Torpilleurs de 1ere Classe). Budući da je u trenutku uvođenja podmornice u operativnu službu francuske ratne mornarice sljedeće slovo po francuskoj abecedi bilo Q, ono je postalo službena kodna oznaka za podmornice. Prva podmornica koja je i službeno dobila oznaku Q bila je podmornica Q-5 Sirene. Sve ostale predserijske podmornice dobile su retroaktivno uz svoje ime i oznaku Q s progresivno rastućim brojem: Q-1 Gymnote, Q-2 Gustave Zede, Q-3 Morse i Q-4 Narval.

Tehničke odlike francuskih predserijskih podmornica
	GYMNOTE	GUSTAVE ZEDE Q-2	MORSE	NARVAL
	Q-1		Q-3	Q-4
Duljina	17,80 m	48,5 m	36,5 m	34,0 m
Širina	1,80 m	3,2 m	2,75 m	3,80 m
Gaz (sr)	1,68 m	3,23 m	2,82 m	1,86 m
Deplasman	30,9 / 33,2 tone	261/ 269,5 tona	143 / 149 tona	117 / 202 tone
Tip	jednotrupna	jednotrupna	jednotrupna	dvostruki trup
Propulzija	Električni motor tipa Krebs 51 KS zamijenjen 1897. el. motorom tipa Sautter-Harle od 91 KS	Električni motor tipa Sautter-Harle od 720 KS	2 x električni motor tipa Sautter-Harle 2 x 150 KS	1 x parni stroj tipa Brule od 225 KS, kasnije je bio zamijenjen DM.
				2 x električni motor tipa Hillairet- Huguet 2 x 86 KS
	1 propelerska osovina	1 propelerska osovina	1 propelerska osovina	1 propelerska osovina
Autonomija	Povr: 31 NM / 7čv	Povr: 220 NM / 5,5 čv	Povr: 90 NM / 4,2 čv	Povr: 345 NM / 8,8 čv
	Podv: 25 NM/ 4 čv	Podv: 10,5 NM/ 4,4 čv	Podv: 5,5 NM/ 5,5 čv	Podv: 58 NM/ 2,8 čv
Baterija	Tip: SFCH * od	Tip: STEM * od	Tip:	Tip:
	540 članaka	720 članaka	nepoznat	nepoznat
Maksimalna brzina	7,3 / 4,25 čv	9,2 / 6,5 čv	7,25 / 5,5 čv	9,8 / 5,3
Naoružanje	2 x TC od 356 mm – na palubi	1 x TC od 450 mm – u pramcu	1 x TC od 450 mm – u pramcu	4 x TC od 450 mm – na palubi
Borbeni komplet	2 torpeda 356 mm tipa Tissier	4 torpeda 450 mm tipa Tissier	3 torpeda 450 mm tipa Tissier	4 torpeda 450 mm tipa Drzewiecki
Dubina	25 m	15 m	25 m / (18 m)	25 m
zarona
Posada	5-7	10 / 2 časnika	13 / 2 časnika	13 / 2 časnika
Brodogradilište	Arsenal du Mourillon, Toulon	Arsenal du Mourillon, Toulon	Arsenal de Cherbourg	Arsenal de Cherbourg
Položena kob.	20.04.1887.	01.02.1891.	19.06.1897.	23.11.1898.
Porinuta	24.09.1888.	01.06.1893.	04.07.1899.	21.10.1899.
Ušla u službu.	01.05.1900.	01.05.1900.	03.03.1900.	26.06.1900.
Otpisana	22.05.1908.	09.08.1909.	09.03.1910.	09.03.1909.
SFCH – Societe des Forges et Chantiers du Havre
STEM – Societe pour le Travail Electrique des Metaux

 

Igor SPICIJARIĆ