Robert Fulton ostavio je znatan trag u svjetskoj podmorničarskoj i brodograđevnoj povijesti. Njegov rad, izumi i inovacije bili su i ostali dobrim dijelom zaogrnuti nekom vrstom tajnovitosti ali i špekulacija

Robert Fulton rođen je 1765. godine u gradiću Little Britain, u okrugu Lancaster u američkoj Pennsylvaniji. Njegov otac je emigrirao u Ameriku iz Irske, iz gradića Kilkennya početkom XVIII. stoljeća. Mladi Robert od malih je nogu pokazivao izraziti interes za tehniku. Već 1778. u dobi od samo 13 godina, konstruirao je pogonski kotač s lopaticama kojeg je uspješno primijenio na ribarskim čamcima. Nemirnog duha, mladi Fulton bavio se svim i svačim pa je stalno pronalazio nove zanimacije. Godine od 1782. do 1785. posvetio se crtanju minijaturnih portreta i pejzaža, tehničkim i mehaničkim crtežima, ali i svega ostaloga što je moglo pobuditi njegovu pažnju i znatiželju. U tom razdoblju u Philadelphiji je upoznao znamenitog američkog znanstvenika i inovatora Benjamina Franklina i taj će susret ostaviti dubokog traga na Fultonu i vjerojatno trasirati njegov životni put kao znanstvenika i inovatora.
Godine 1786. Robert Fulton seli se preko Atlantika, vraća se natrag u Britaniju i nastanjuje se u Londonu. Njegov domaćin je Benjamin West i njegova obitelj. Pod njihovim patronatom studira idućih nekoliko godina, nakon čega je prakticirao svoju umjetnost u Devonshiru pod umjetničkim vodstvom poznatih ljudi tadašnje britanske elite kao što su Vojvoda od Bridgewatera i Earl Stanhope. Zahvaljujući poznanstvu i prijateljstvima koja je sticao Robert Fulton se sve više okreće od slikarskog štafelaja i prihvaća se crtaće daske – prema svojoj prvoj ljubavi – mehanici. Već 1798. godine Fulton je aktivno uključen u projekt unaprijeđenja navigacije britanskim rijekama i kanalima, da bi već sljedeće godine prijavio britanskom vladinom uredu za patente svoj projekt ustava za podizanja i spuštanja čamaca s jedne razine na drugu u sustavu malih plovnih kanala.

Nerazumijevanje Francuza
Životne prilike odvele s Roberta Fultona preko La Mancha, u prijestolnicu europskog kontinenta, Pariz. Tamo se njegov stvaralački genij u potpunosti okrenuo prema mehanici, iako se pariškoj publici vrlo uspješno predstavio izožbom svojih panorama. Gotovo sve svoje vrijeme Fulton posvećuje razvoju podvodnog broda, problemima podvodne navigacije i podmorskog ratovanja. Već 13. prosinca 1797. godine Fulton je obavio svoj prvi eksperiment na rijeci Seini sa “čamcem za podmorsku navigaciju” kako ga je on iz početka nazvao i kojeg je namjeravao rabiti u torpednom ratovanju. Treba odmah istaknuti da se naziv “torpedo” tada nije rabilo za oružje koje mi danas poznajemo pod tim imenom nego za plutajuće mine.
Iduće dvije godine Fulton je proveo u stalnom poboljšavanju svog “čamca za podvodnu navigaciju” ali je usavršavao i neke druge sustave koji bi mu pomogli da njegova vizija podmornice postane operativna. Godine 1801. i 1802. izveo je nekoliko eksperimenata u luci Brest, na atlantskoj obali Francuske. Tom prilikom uspješno je iskušao uporabu spremnika za zrak, koji je bio izrađen od bakrenih ploča i koji je mogao izdržati pritisak od nekih desetak atmosfera. Uporabom tog spremnika Fulton je posadi zaronjene podmornice mogao osigurati toliko potrebni zrak za nekoliko sati plovidbe ispod morske površine (u jednom eksperimentu podmornica je provela čak šest sati ispod površine). Unatoč povoljnim rezultatima njegovih eksperimenata povjerenstvo Francuskog ministarstva mornarice nije imalo sluha za njegove izume. Ulažući vlastita financijska sredstva u poboljšanja svog podvodnog broda – podmornice, Fulton je uz pomoć svojih simpatizera, mentora i prijatelja uspio prirediti službenu demonstraciju za francuskog prvog konzula Napoleona Bonapartea (kasnijeg francuskog cara).

Svoju podmornicu je službeno predstavio kao sredstvo kojim će Francuska moći s lakoćom potapati britanske brodove i na taj način slomiti pomorsku blokadu kojom je britanska kruna gušila francuske aspiracije. Kao cijenu za svoju konstrukciju Fulton je predlagao da mu bude isplaćena svota u ovisnosti o broju topova koju bude nosio svaki britanski brod potopljen njegovom podmornicom. Konkretno Fulton je tražio da mu se isplati 4000 livri po svakom potopljenom britanskom brodu koji bude imao više od 40 topova, odnosno 2000 livri za svaki potopljeni brod ispod 40 tona nosivosti.
Prema tadašnjim izvješćima Napoleon je bio ugodno iznenađen mogućnostima predstavljenog mu podvodnog borbenog stroja. Podmornica kojoj je Fulton dao ime Nautilus u nekoliko je navrata odlazila na more obavljajući različita testiranja.

Zamisao po kojoj je Fulton konstruirao svoj Nautilus u svojoj osnovi nije bila originalna. Radilo se naime o originalnoj ideji koju je Bushnell materijalizirao u svojoj podmornici Turtle – plovilu čiji se pogon ostvaruje pomoću vijka pogonjenog ljudskim mišićima i koje ima mogućnost statičkog zarona. Fulton je tu ideju dodatno razradio. Zapravo, Nautilus je bio gotovo sedammetarska, produžena inačica Bushnellove podmornice, široka dva metra. Za razliku od Bushnellove kornjače koja je bila izrađena uglavnom od drveta, Fulton je za izgradnju svog podvodnog broda koristio i drvo i metal. Konstrukcija Nautilusa napravljena je od čeličnih rebara preko kojih su bile zakovane bakrene ploče. Podmornica je bila duguljastog oblika, u obliku cigare. Imala je ponešto zaoštren pramac i stanjenu krmu, odnosno, odlikovala se prilično hidrodinamičkim oblikom koji joj je olakšavao kretanje kroz vodu. Nastojeći osigurati što bolje manevarske sposobnosti za svoju podmornicu, Fulton je na nju ugradio balastne tankove, pramčana kormila (hidroplane) i vertikalno kormilo smjera. Podmornica je također bila opskrbljena jednom cijevi (pretečom šnorkela) kroz koju je posada mogla dobivati zrak tijekom plovidbe u plitkom zaronu. Podmornicu Nautilus je u podvodnoj vožnji pogonila snaga mišića njene četveročlane posade koji su okretali osovinu s propelerom. Pogonjena snagom trojice ljudi (četvrti je upravljao kormilima) Nautilus je mogao postići trajnu podvodnu brzinu od 2 čvora i maksimalnu od gotovo 4 čvora. Pod vodom je Fultonova podmornica mogla ostati gotovo tri sata (uz umjereno naprezanje njene posade i gorenje samo dviju svijeća koje su davale svjetlost ali i trošile kisik). Ostalo je zabilježeno da je u jednom testu koji je trajao od 12. do 17 rujna 1801. Nautilus preplovio ukupno 70 milja na ruti između La Havra i Cap la Hoguea. U površinskoj plovidbi Nautilus se koristio montažnim jarbolom i jedrima koji su se mogli spustiti i učvrstiti prema potrebi. Francuzi su željeli da Fulton iskuša svoju podmornicu u pravoj borbenoj akciji protiv britanske flote. Fulton je pokušao u nekoliko navrata napasti britanske brodove koji su plovili u blizini francuske obale ali u tim napadima protiv brodova u plovidbi (koji su bili daleko brži od Nautilusa) nije imao nikakve šanse za uspjeh. To je samo pomoglo da se francusko ministarstvo mornarice koje mu je ionako bilo nesklono odrekne njegovih usluga. Glasovita je poruka koju mu je uputio tadašnji ministar mornarice: “Odlazite. Vaš izum je možda dobar za Alžirce i gusare, ali Vi morate znati da se Francuska još nije odlučila povući s oceana”. Kako u to vrijeme u Francuskoj nije postojao državni ured za patente razočarani Fulton nije imao drugog izlaza nego da svoj Nautilus rastavi na dijelove (bojeći se da netko ne prekopira njegova rješenja) i proda na otpad. Tako se završila Fultonova francuska epizoda.

Britanska epizoda
Dok je Fulton razvijao projekt svoje podmornice u Francuskoj, njegov rad pomno je nekoliko godina praćen s druge strane La Mancha. Britanija, koja je oduvijek (a to se ni do danas nije promijenilo) bila na oprezu kada se radilo o francuskim pomorskim aspiracijama, pažljivo je pratila rezultate koje je Fulton postizao u razvoju podmornice i naoružanja namijenjenog za podvodno ratovanje. Njihovim interesima je pogodovao nesporazum koji se dogodilo na relaciji francusko ministarstvo mornarice – Fulton, pa su tajnim kanalima Fultonu uputili poziv da se preseli preko Kanala u Britaniju i tamo nastavi sa svojim radom i eksperimentima. Britanska vlada je na nagovor lorda Stanhopa dala Fultonu jamstva za sigurnu državnu službu. Konačno, Fulton se odlučio i napustio Francusku i nakon kraćeg boravka u Nizozemskoj, stigao je u London u svibnju 1805.

Tu ga je dočekalo neugodno iznenađenje jer su osobe koje su ga pozvale i ugovarale njegov dolazak u Britaniju u međuvremenu bile udaljene iz službe ili umirovljene.
Konačno uz veliku pomoć i naklonost tadašnjeg britanskog prvog ministra Williama Pitta, Fulton nastavlja sa svojim eksperimentima. Prema svojim nacrtima ponovno je izradio svoju podmornicu Nautilus. Nakon nekoliko serija testiranja u kojima se ispitivala njezina vodonepropusnost, statički zaron i podvodna navigacija Kraljevska komisija pri ratnoj mornarici zahtijevala je provođenje pravog testa podmornice i njezinog oružja. U tu svrhu Fultonu je britanska vlada stavila na raspolaganje brod ? metu. Radilo se o starom i isluženom brigantinu pod imenom Dorothea. Brod je bio usidren u zaljevu Walmer Roads. U tom zaljevu bila je rezidencija prvog ministra Pitta u kojoj je na dan eksperimenta dotični ugostio brojne goste iz političkog i vojnog vrha Britanije. Brojni časnici britanske mornarice svjedočili su potpunom uspjehu Fultonovog “torpednog” eksperimenta. Nakon pomnih priprema Fulton je zaronio svojim Nautilusom i demonstrirao gledateljstvu na obali podvodni prilazak usidrenom brodu. Nakon četrdesetak minuta Nautilus se vratio i izronio u blizini obale. Malo poslije toga nad zaljevom Walmer odjeknula je snažna eksplozija. Pred očima brojnih promatrača stari, dvjestotonski brigantin razletio se na komadiće. Za samo nekoliko minuta nakon eksplozije s površine mora nestali su i potonuli i posljednji ostaci broda. Iako je eksperiment u zaljevu Walmer završio potpunim uspjehom za Fultona, britanska Kraljevska komisija nije dijelila takvo mišljenje. Projekt podmornice im se nije svidio ali im je projekt njezinog podvodnog oružja (torpeda tj. pomorske mine) bio vrlo zanimljiv.

Da bi razbio britanske sumnje u praktičnost i uporabljivost svoje podmornice, Fulton je odlučio u realnim uvjetima iskušati svoj podvodni brod. Pridružio se jednom britanskom pomorskom odredu koji je krenuo u napad na francusku obalu. Nautilus je otegljen ispred francuske luke Boulogne gdje je bazirao dio francuske flote. Na Fultonovu žalost, ponovno nije imao sreće. U noći kad je pokušao podmorničarski napad na francuske brodove, vremenske prilike su se toliko pogoršale da Nautilus nije mogao prići dovoljno blizu brodovima. Da prilika ne propadne u potpunosti, Fulton je otpustio mine koje su vjetar i struje ipak odnijele toliko daleko da su njihove eksplozije bile u potpunosti neškodljive za francusko brodovlje.
Poslije ovog neuspjeha Kraljevska komisija je donijela konačnu odluku o “nepraktičnosti” i “neperspektivnosti” Fultonovog Nautilusa. Slično kao i Francuzi i Britanci su uporabu podmornice u pomorskom ratovanju proglasili amoralnom. Ipak ostali su zainteresirani za njegove projekte podvodnog oružja. Štoviše Fultonu je ponuđena nagrada i nadoknada svih troškova koje je imao prepusti li projekt podvodnog oružja britanskoj kraljevskoj mornarici. Povrijeđeni Fulton je odmah otklonio takvu mogućnost odgovorivši Britancima da im ne bi ustupio svoje oružje ni za 20 000 funti sterlinga godišnje bude li sigurnost i nezavisnost njegove zemlje zahtijevala njegova “torpeda”. Tako je neslavno završila i druga Fultonova europska epizoda u pokušaju serijske realizacije podmornice Nautilus.

Povratak u Ameriku
Koncem 1806. Robert Fulton se vratio u Ameriku. Stavio se na raspolaganje američkoj vladi i uz pomoć svojih prijatelja uspio je od nje ishoditi materijalnu i financijsku pomoć za nastavak svojih eksperimenata. Nastojao je unaprijediti projekt svog europskog Nautilusa dodavajući mu zapovjedni toranj, periskope, magnetski kompas za podvodnu plovidbu i čitav niz drugih korisnih sitnica kao što su npr. stakleni prozorčići na zapovjednom tornju. Vlada mu je stavila na raspolaganje jedan stari brod i odobrila za tadašnje prilike veliku svotu od 5000 dolara. U prvim godinama nakon njegovog povratka u Ameriku, vlada je dosta često konzultirala Fultona o mnogim pitanjima. Prvenstveno, vlada se nadala da će Fulton za razmjerno malena financijska sredstva zemlji osigurati vlastitu, prvu i jedinu podmorničarsku flotu na svijetu. Drugi cilj koji je postavio predsjednik Thomas Jefferson bio je uspostavljanje unutrašnjih plovnih putova pomoću mreže riječnih tokova i umjetnih kanala preko tadašnjeg Teritorija Louisiana u čemu je Fulton imao velikog iskustva. Konačno, treći, ali ne i posljednji cilj bio je iskoristiti Fultonovo znanje i iskustvo koje je još stekao u Europi proučavajući novi medij koji se počeo primjenjivati za pogon brodova ? vodenu paru odnosno parni stroj.

Rastrzan između brojnih projekata u kojima je aktivno sudjelovao, Fulton se sve manje posvećuje razvoju projekta podmornice i njenog podvodnog naoružanja, a sve više se okreće komercijalizaciji primjene vodene pare u pomorskom prometu. U nekoliko eksperimenata koje je obavio u razdoblju do 1810. njegovi mehanizmi ugrađeni na podmornicu i podmorske mine nisu funkcionirali onako kako je on to zamislio. Iako je Fulton znao uzroke tih pogrešaka jednostavno nije imao dovoljno vremena da ih temeljito otkloni. Njegova objašnjenja nisu naišla na razumijevanje kod vladine komisije za pomorsko naoružanje pa njegovi projekti nisu prihvaćeni. U tom razdoblju Fulton je konstruirao i patentirao stroj za rezanje konopa i lanaca usidrenih brodova. Svoja razmišljanja i zapise o eksperimentima na polju razvoja podmornice i podvodnog oružja Fulton je ostavio u djelima pod nazivima “Nekoliko inovacija u pomorskom ratovanju” i “Sredstva za oštećivanje i uništavanje brodova i plovila u ratu eksplozijom baruta ispod vode” te “Torpedni rat i podvodne eksplozije”. U razdoblju od 1811. do 1813. Fulton je vodio intenzivnu prepisku s tadašnjim predsjednicima Jeffersonom i Madisonom te mnogim članovima obaju domova američkog Kongresa, objašnjavajući im principe djelovanja i važnost podmornice u vremenima koja dolaze. Može se slobodno reći da je negdje od 1807. ili 1808. Fulton sve svoje snage okrenuo prema parnom stroju gotovo u potpunosti zanemarujući projekte podmornica.

Vrhunac slave
Iako je Fultonova ozbiljna zanimacija pomorstvom počela konstrukcijama podvodnog broda, slavu su mu ipak donijeli površinski brodovi, točnije njihova inačica pogonjena snagom parnoga stroja. Još za njegovog boravka u Francuskoj počela ga je zaokupljati  problematika parnog stroja. Uz financijsku pomoć američkog veleposlanika u Francuskoj Roberta Livingstona konstruirao je svoj prvi čamac s parnim strojem koji je plovio po pariškoj Seini. Promućurni Livingston je prijavio taj izum američkom uredu za patente i stekao isključivi monopol na izgradnju takvih brodova u Americi. Povratkom u Ameriku Fulton se posvetio gotovo u potpunosti izgradnji komercijalno iskoristivog broda pogonjenog parnim strojem. Rezultat njegove inventivnosti i Livingstonove financijske potpore rezultirao je parobrodom Clermont koji je u proljeće 1807. prvi put zaplovio rijekom Hudson. Već 17. kolovoza 1807. Clermont je počeo održavati stalnu poštansku i brodsku liniju između New Yorka i Albanya. Ploveći uzvodno rijekom Hudson do Albanya mu je trebalo 32 sata (vremena potrebnog jedrenjacima za isti put). Vraćajući se nizvodno do New Yorka bilo mu je potrebno samo 30 sati. Putnici na prvom komercijalnom parobrodu plaćali su cijenu od 7 dolara za to kružno putovanje.

Četiri godine kasnije (1811.) konstruirao je parobrod New Orleans kojim se rijekama i kanalima spustio od Pittsburga do New Orleansa. Kako se zbog nejakih strojeva brod nije mogao nositi sa snažnim riječnim strujama ostao je u New Orleansu iduće dvije godine ploveći kao trgovački teretnjak sve dok nije 1813. potonuo nesretnim slučajem. To vrijeme Fulton je posvetio unaprjeđenju njegove konstrukcije i gradnji snažnijih parnih strojeva u budućnosti. Nakon uspjeha s Clermontom izgrađeno je još dosta komercijalnih parobroda pod njegovim nadzorom: Car of Neptun, Paragon, Firefly, Richmond, Washington, Vesuvius, Olive Branch, Emperor of Russia i Chancellor Livingston. U listopadu 1812. Robert Fulton konstruira svoj prvi trajekt pokretan parnim strojem. Izbijanjem rata 1812. Fulton svoju stvaralačku energiju i izumiteljsku genijalnost usmjerava na izgradnju prvog ratnog broda na parni pogon. Došao je na genijalnu ideju da zapravo spoji trupove dvaju brodova u jednu cjelinu. U sredini je ostavio slobodni prostor u koji je smjestio kotač koji je pokretao parni stroj. Prema njegovim zamislima brod se počeo graditi u lipnju 1814. a porinut je u listopadu iste godine. Dobio je ime Demologos (Riječ naroda). Osim službenog naziva bio je poznat i kao “Fultonova parna fregata”, “Parna baterija” i “Fulton 1”. Bio je dugačak 150 feeta a širok 60 feeta. Njegovo naoružanje činila je baterija od 44 topa od kojih je nekoliko bilo osposobljeno prema Fultonovim inovacijama za podvodno djelovanje. Četiri mjeseca nakon porinuća rat je bio završen a već koncem veljače iduće godine tj. 24. veljače 1815. Robert Fulton umire od pneumonie.
Američka mornarica je završila opremanje broda koji je odmah prebačen u mirnodopsku službu u njujorškoj luci. U službi je bio sve do jednog vrućeg ljetnog dana 1829. kada je jedan od dežurnih topnika voštanom sa svijećom krenuo u brodski barutni magazin po barut za jutarnji topnički pozdrav zastavi. Tog jutra stanovnike New Yorka probudila je eksplozija koja je raznijela brod i 25 članova posade koji su se zatekli na njemu.

Ime zapisano za sva vremena
Što na koncu reći o Robertu Fultonu? Zaljubljenik u more i pomorstvo ostavio je važan trag u svjetskoj podmorničarskoj i brodograđevnoj povijesti. Njegov rad, izumi i inovacije bili su i ostali dobrim dijelom zaogrnuti nekom vrstom tajnovitosti, ali i špekulacija. Široj populaciji čitatelja gotovo je nepoznat podatak o špekulacijama koje su se vezale uz određenog Engleza Thomasa Johnstonea koji je bio Fultonov asistent pri izgradnji podmornice i torpeda u Britaniji. On je tvrdio da je godinu dana prije svoje smrti Robert Fulton dobio ponudu od tajnovitog naručitelja da za bogatu novčanu nagradu izgradi 30-metarsku podmornicu koja se trebala uporabiti za izbavljenje Napoleona Bonapartea iz njegova egzila na otoku Elba. Što je u svemu tomu istina možda se nikada neće doznati. Činjenica je da su i Bonaparte ali i Fulton umrli prije nego što je ta (potencijalna) podmornica mogla biti sagrađena. Neposredno pred svoju smrt Fulton se još jednom vratio svojem Nautilusu na čijem je nacrtu obavio znatne konstrukcijske preinake.

Zanimljiva je i činjenica da je američki Kongres posebnom rezolucijom, izglasanom 31 godinu poslije Fultonove smrti, isplatio 76 800 dolara njegovim nasljednicima koji su ostali neisplaćeni Fultonu na ime troškova pri ispitivanju i izgradnji podmornica, mina i ratnih brodova. Pedesetpet godina poslije Fultonove smrti, odnosno 1870. fransuski romanopisac Jules Verne (koji je bio vrlo dobro upućen u tehnička dostignuća svoga vremena) objavio je futuristički roman “20 000 liga pod morem” u kojoj je glavni junak zapravo podmornica kojoj je dao ime Nautilus . Tako je ime koje je Robert Fulton dao svojoj podmornici preko popularnog literarnog djela ostalo zauvijek zapisano u povijesti ljudskog roda da ovlada morskim dubinama.
Američka ratna mornarica je ime Nautilus dala nekolicini svojih ratnih brodova uključujući i svoju prvu podmornicu na nuklearni pogon izgrađenu 1954., 153 godina nakon Fultonovog prvijenca kojim je ušao u galeriju slavnih graditelja podmornica.

Igor SPICIJARIĆ