Najsuvremeniji laki protuoklopni vođeni sustavi ponovno su dobili žicu. Dobro, nije baš žica, već optički kabel. Ipak se čini kao korak unazad. Pa zašto su se onda neki proizvođači odlučili za to? I zašto tvrde da je to korak naprijed?

 Izraelska tvrtka Rafael tvrdi da je njezin sustav Spike jedini predstavnik pete generacije na tržištu. Doduše, to tvrdi i europska tvrtka MBDA za svoj sustav Akeron MP. Po čemu su ta dva sustava jedini i pritom pete generacije? Po tome što su objedinili optičko samonavođenje s mogućnošću upravljanja projektilom preko optičkog kabela. Operater može odabrati hoće li se projektil samonavoditi na cilj ili će to učiniti on. Postoji i mogućnost da se projektil u početku navodi sam te da operater preuzme vođenje u zadnjoj fazi leta. Usto, kod obaju sustava operater može promijeniti cilj tijekom leta. Sve to omogućava uporaba optičkog kabela preko kojeg teku informacije u oba smjera. Operater na prikazniku vidi sliku s kamere kojom se projektil samonavodi na cilj. Zbog toga zna gdje se projektil nalazi u prostoru i u odnosu na cilj. Operater upravlja projektilom palcem desne šake preko polugice vrlo slične gljivama, tj. analognim palicama (thumbstick) na kontrolerima igraćih konzola. To rješenje na prvi pogled jako podsjeća na prvu generaciju protuoklopnih vođenih sustava kod kojih je operater ručno preko palice upravljao letom projektila. No, ustvari, nije nimalo slično. Operater kod pete generacije zapravo ne upravlja letom projektila, već samo odabire mjesto (cilj) koji će pogoditi. To izvodi tako da usmjerava križić vidljiv na prikazniku na kojem se projicira slika s optike projektila. Operater pomiče križić, a sustav za upravljanje letom projektila onda prema tome korigira let. Zbog toga operater može navoditi projektil samo prema ciljevima koji su u vidnom polju optike projektila. S gubitkom visine leta smanjuje se i vidno polje optike, pa se tako smanjuju i opcije operatera. Teorijski je moguće da operater pomicanjem križića krajnje desno, lijevo, gore ili dolje prisili projektil na oštro manevriranje, no vjerojatnost da će tako pogoditi cilj nije posebno velika.

Zašto kupiti baš to?

Jako dobro uvježbani operateri mogu pomicanjem križića odabrati mjesto pogotka: recimo, stražnji dio krova kupole tenka, gdje je oklop najtanji. Mogu i navesti projektil da uđe u neki objekt kroz vrata ili prozor. Ručno navođenje omogućava uništavanje ciljeva koje optika i sustav navođenja ne bi mogli prepoznati. Izraelska vojska objavila je prije nekoliko godina snimke izrađene s pomoću optike projektila sustava Spike kojim su pogađani minobacački položaji terorističkih skupina. Sustav za samonavođenje teško bi inače prepoznao cilj koji čini jedna maskirana cijev i dvije ili tri osobe koje se stalno kreću. Operateri nisu imali nikakvih problema.

Činjenica da operater može upravljati projektilom otvara mnoge opcije. Doduše, sve te opcije znače da operateri takvih sustava moraju biti puno bolje uvježbani nego operateri, recimo, američkog Javelina. Istina je da se na Javelin, kad se jednom lansira, više ne može utjecati. Ali istina je i da operateri (posebno u borbenim uvjetima) time baš i nisu nešto opterećeni. Zbog toga i Rafael i MBDA tvrde kako je obuka na njihovim sustavima vrlo jednostavna, brza i u skladu s tim jeftina. Ponajviše zbog toga što oba sustava u lanserima imaju ugrađene simulatore. No to samo po sebi ne jamči kratku obuku. Istina je da operateri na sustavima Spike i Akeron mogu odabrati princip samonavođenja projektila i time si jako olakšati posao. Ali, onda se postavlja pitanje: “Zašto uopće kupiti sustav pete generacije kad se sve njegove mogućnosti neće koristiti?” Akeron MP vjerojatno još nije korišten u borbi, no navodno je Francuska isporučila određen broj primjeraka Ukrajini, pa je pitanje koliko će još biti tako. Za Spike se zna da je korišten u protuterorističkim operacijama te u ratu za Nagorno-Karabah 2020. godine. Ministarstvo obrane Azerbajdžana objavilo je snimke koje pokazuju da su operateri uspješno zamjenjivali ciljeve desetak sekundi prije pogotka. Na jednoj se snimci vidi i da je operater uspio dva puta zamijeniti cilj prije pogotka.

Stariji nazivi

Spike je serija protuoklopnih vođenih sustava koji zadovoljavaju sve potrebe potencijalnih kupaca: od borbe na vrlo malim udaljenostima do uništavanja ciljeva na više od 50 km. Sustav je prvi put predstavljen 1997. pa svi izvori tu godinu navode kao početak operativne uporabe. Zapravo je pod nazivom Gil u operativnu uporabu Izraelskih obrambenih snaga (IDF) ušao 1998. kao zamjena za sustave Dragon i TOW. Zbog toga su najranije oznake serije NT-G Gil, NT-S Spike i NT-D Dandy. Ponajprije zbog lakše promocije potencijalnim kupcima, od 2002. godine oznake su promijenjene u Spike MR, Spike LR i Spike ER.

Najmanji, Spike SR, razvijen je naknadno kako bi vojnici dobili ubojito protuok-lopno oružje za vrlo male udaljenosti od 50 metara naviše. Ima optičko samonavođenje, pa mu preciznost ne opada s dometom, koji je čak 2000 metara. Spike SR namijenjen je za naoružavanje jednog vojnika i rabi se jednokratno. Zbog toga nema zasebni ciljnik, već vojnik cilja s pomoću optike projektila. Rafael najzahtjevnijim kupcima nudi Spike NLOS (Non Line Of Sight). Najnovija inačica ima domet sa zemlje 32, a iz zraka 50 kilometara. S bojnom glavom procijenjene mase šest kilograma, ne iznenađuje da ga Rafael predstavlja kao višenamjenski projektil sposoban i za protubrodsku borbu. Za ovaj su tekst najzanimljiviji sustavi Spike LR2 i Spike ER2. Broj 2 pokazuje da su to poboljšane inačice prijašnjih sustava iako je način djelovanja nepromijenjen. Zbog toga su i osnovni podsustavi također nepromijenjeni.

Spike je i prijenosni sustav, koji se sastoji od paljbene postaje (Firing Post) i kontejnera u kojem se nalazi raketa. Paljbena postaja sastoji se od višenamjenske zapovjedno-lansirne jedinice (Command Launch Unit – CLU), termalnog ciljnika (Thermal Sight) i tronošca (Tripod). S pomoću CLU-a traži se cilj, nacilja ga se te lansira projektil. Kontejner se sastoji od projektila, lansirne cijevi i baterije, a nakon uporabe se odbacuje. Paljbena postaja jednaka je za oba sustava. Jedina je razlika što, zbog znatno većeg i težeg projektila, Spike ER2 koristi znatno veći tronožac veće nosivosti.

Jednokratni kontejner za čuvanje, transportiranje i lansiranje sastoji se od projektila, cijevi i baterije. Princip djelovanja projektila sustava Spike LR2 i Spike ER2 već je opisan u tekstu. Svi projektili u vrhu imaju dnevne i noćne elektrooptičke sustave. Dnevni je naponom povezan uređaj, puno poznatiji po pokrati CCD (Charge-Coupled Device). Noćni je slikovni infracrveni, poznatiji kao IIR (Imaging Infra Red). Taj drugi namijenjen je za otkrivanje ciljeva noću i u nepovoljnim vremenskim uvjetima. S obzirom na to da je CCD još uvijek puno učinkovitiji od IIR sustava, potonji je kod sustava Spike LR2 i Spike ER2 znatno veći. Na taj su način projektanti osigurali jednak domet djelovanja pri uporabi obaju sustava. Poboljšanja u elektrooptičkim sustavima obaju projektila bila su nužna jer su znatno povećani dometi.

Smanjenje mase – veći domet

I Spike LR2 i Spike ER2 imaju sve najbolje odlike najsuvremenijih protuoklopnih vođenih sustava. Osnovni je način djelovanja gađanje vidljivog cilja, vezujući projektil za njega prije lansiranja. Druga je mogućnost gađanje nevidljivog cilja, pa stoga i bez vezivanja za njega prije lansiranja. Projektil će samostalno otkriti cilj tijekom leta i napasti ga. Treći je način napad na tek povremeno vidljiv cilj, pa se projektil ne može zaključati na njega prije lansiranja, već će se vezati na njega u završnoj fazi leta. Neki izvori tvrde da, prilikom testiranja Američke vojske, način vezanja projektila Spike LR tijekom leta nije radio najbolje. Odnosno, projektili bi se ili vezali na pogrešne ciljeve ili bi se sustav navođenja zbunio te ne bi napali niti jedan cilj. Ti su se problemi javljali samo u načinu rada ispali i zaboravi. Ako operater prati let projektila sve do udara u cilj, ti se problemi lako rješavaju preuzimanjem nadzora i usmjeravanjem projektila. Zahvaljujući dvosmjernoj vezi preko optičkog kabela, operateri mogu preusmjeriti projektil ili otkazati napad. Iskustva iz borbene uporabe pokazala su da su projektili Spike LR i ER često djelovali i kao svojevrsne izvidničke letjelice. Budući da postoji opcija snimanja svakog napada, dobivena slika može se naknadno analizirati. Iako bi i operateri, prateći let projektila, sami uočili mnoge potencijalne ciljeve. Rafael je u službenom promidžbenom materijalu zaboravio navesti i brzinu leta projektila. Procjene su da lete brzinom od 160 do 180 metara u sekundi.

Zanimljivo je da su novi, znatno veći dometi, ostvareni istodobno sa smanjenjem mase projektila. Tako masa projektila sustava Spike LR2 iznosi 12,7 kilograma u trenutku lansiranja. Stariji projektil ima masu 14 kg. Pritom je domet s početna četiri povećan na pet i pol kilometara. Domet izvedenice namijenjene uporabi s helikoptera (umjesto optičkog kabela ima podatkovnu vezu) iznosi deset kilometara. Rafael u službenim prospektima ne navodi ni podatak o probojnosti tandem kumulativne bojne glave ili barem o njezinoj masi. Neslužbeno se spominje da je probojnost 900 mm homogenog čeličnog oklopa zaštićenog eksplozivno-reaktivnim oklopom. Masa projektila s kontejnerom Spike ER iznosi 34 kilograma. Iako je nominalno prenosiv, i sam Rafael savjetuje da ga se stavi na neko vozilo. Kod Spikea ER2 masa projektila s kontejnerom ostala je jednaka. Istodobno je domet povećan s osam na deset kilometara. Izvedenica namijenjena uporabi s helikoptera ima domet 16 kilometara.

 S pravom u novoj generaciji

O sustavu Akeron MP detaljnije smo u Hrvatskom vojniku pisali nedavno (v. tekst Akeron MP – protuoklop pete generacije, HV br. 688). Dakle, i on ima navođenje ispali i zaboravi, ali i navođenje preko optičkog kabela koje provodi operater. Zato taj proizvod tvrtke MBDA i može biti sustav pete generacije. Ima optički sustav samonavođenja te infracrvenu kameru za djelovanje pri lošoj vidljivosti. Kao i Spike, i Akeron MP rabi optički kabel za vezu s lanserom, što operateru omogućava praćenje leta i preuzimanje navođenja projektila. MBDA je na osnovi sustava Akeron MP razvila znatno veći projektil Akeron Longue Portée, kojim se mogu služiti jurišni helikopteri, velike besposadne letjelice, pa i kopnena borbena vozila. Domet je povećan do dvadeset kilometara i zbog toga je ugrađena dvosmjerna podatkovna veza. Sustavu navođenja dodan je s Akerona MP i sustav poluaktivnog laserskog navođenja.

TEKST: Mario Galić