Razvoj snajperskih djelovanja (II. dio)

Crvena je armija itekako dobro shvatila važnost snajperista i počela se njima masovno koristiti, osmislivši i posebnu taktiku njihove uporabe – ad hoc formiranje veće ili manje skupine snajperista za uništavanje osobito važnih ciljeva, odnosno zatvaranje pojedinih taktičkih smjerova ili kontrolu određenog prostora

Slika 3. Standardna njemačka puška Mauser M-98K opremljena ciljnikom ZF41. Kalibar 7,92×57 mm, dužina puške 1255 mm, dužina cijevi 740 mm, spremnik za 5 metaka, početna brzina zrna 870 m/s

Tijekom sovjetsko-finskog rata stvorena je prava snajperska legenda, ujedno i najučinkovitiji snajperist svih vremena – Simo Hayha (slika br. 1) s potvrđenih 542 likvidirana protivnika, koje je ostvario od 30. studenoga 1939. do 6. ožujka 1940. kada je bio teško ranjen, dakle za samo 97 dana. Još prije rata mali Finac (Simo Hayha je bio visok 158 cm) isticao se izuzetnom streljačkom vještinom, kojom se služio u lovu i farmerskom životu, a nakon sovjetske agresije odmah je uključen u borbu kao snajperist. Koristio se uglavnom finskom inačicom sovjetske puške Mosin-Nagant (tzv. Pystykorva M28), a povremeno i kratkom strojnicom Suomi KP-31 (detaljnije o toj strojnici u Hrvatskom vojniku br. 110 od 3. studenoga 2006.), pri čemu je izbjegavao uporabu optičkog ciljnika, smatrajući kako strijelac koji se njime koristi mora više podići glavu i time se jače izložiti protivničkoj paljbi. Osim toga, na taj način je izbjegavao demaskirajući odbljesak sunčevih zraka s ciljničkog objektiva, kojim je često otkrivao sovjetske snajperiste (poznat je njegov dvoboj s jednim sovjetskim snajperistom kojeg je čekao cijeli dan nepomično ležeći u snijegu i tek kada su zrake zalazećeg sunca, odbivši se od objektiva sovjetskog snajperiste demaskirale njegov položaj, Simo Hayha se odlučio na hitac, pogodivši zaklonjenog protivnika na udaljenosti od oko 450 m). Teško je ranjen štiteći odstupnicu svoje postrojbe (zrno mu je raznijelo donju vilicu i obraz), ali unatoč tome preživio je rat i umro mirno u dubokoj starosti. U svakom slučaju, Simo Hayha je znatno pridonio neočekivano velikim gubicima Crvene armije u zimskoj kampanji na poluotoku Kola.

II. svjetski rat
U II. svjetskom ratu znatno više su korišteni snajperisti za uništavanje protivničke žive sile, nego u I. svjetskom ratu, a osobito intenzivne snajperske borbe vođene su na istočnom ratištu i u borbama za tihooceanska otočja. Snajperistima se najviše koristila Crvena armija u bitkama za Staljingrad i Moskvu, gdje su bili izuzetno učinkoviti u uličnim borbama (detaljnije u Hrvatskom vojniku br. 86 od 19. svibnja 2006.).

Slika 10. Karabin Mannlicher-Carcano opremljen Berettinim optičkim ciljnikom. Kalibar 7,35×52 mm, dužina puške 952 mm, dužina cijevi 450 mm, spremnik za 6 metaka, početna brzina zrna 661 m/s

Kroz relativno kratko razdoblje od završetka I. svjetskog rata, u kojem Rusija nije imala snajperiste, do izbijanja II. svjetskog rata, Sovjetski Savez prošao je trnovito razdoblje permanentnih ratova i revolucija (socijalistička revolucija, građanski rat, sovjetsko-poljski rat, sukobi s Japancima u Mongoliji, sovjetsko-finski rat, sukobi na Zakavkazju i sl.) u kojima je Crvena armija itekako dobro shvatila važnost snajperista i počela se njima masovno koristiti, osmislivši i posebnu taktiku njihove uporabe – ad hoc formiranje veće ili manje skupine snajperista za uništavanje osobito važnih ciljeva, odnosno zatvaranje pojedinih taktičkih smjerova ili kontrolu određenog prostora. Zadaće takvim skupinama definirali su u pravilu zapovjednici viših taktičkih postrojbi (pukovnija i brigada, a ponekad čak i zapovjedništva divizija).

Crvena armija je izbijanjem rata uvela i jednu novinu koja u drugim oružanim snagama nije bila izražena u većoj mjeri – žene snajperistice. Radilo se načelno o ženama i djevojkama koje su se prije rata u većoj ili manjoj mjeri bavile streljačkim športom ili nekom drugom sličnom aktivnošću, a po izbijanju rata uključile su se u postrojbe Crvene armije ili partizanske odrede isključivo na dragovoljnoj osnovi (po nekim podacima ukupno je bilo angažirano više od 2000 žena-snajperistica u postrojbama Crvene armije). One su u jednakoj mjeri podnosile teret rata kao i njihovi muški kolege, nerijetko sa znatno većom učinkovitošću (najuspješnijom snajperisticom smatra se Ljudmila Pavličenko – slika br. 2, s potvrđenih 309 likvidiranih protivnika). Ljudmila Pavličenko je prije rata bila studentica povijesti i radnica u Kijevu, a intenzivno se bavila streljaštvom u kojem je postizavala odlične športske rezultate. Po izbijanju rata već u prvom krugu novačenja prijavila se kao dragovoljka. Osobito se istakla tijekom uličnih borbi u bitki za Odessu, te kasnije prilikom obrane Sevastopolja, a najviše uspjeha postigla je standardnom sovjetskom snajperskom puškom Mosin-Nagant opremljenom ciljnikom PU uvećanja 3,5X (poluautomatsku pušku SVT-40 dobila je znatno kasnije, ali se u njezinim rukama i ona pokazala izvanrednim oružjem).

Tijekom II. svjetskog rata razvijaju se taktike koje omogućavaju još učinkovitiju uporabu snajperista. Tako npr. američki snajperisti uglavnom djeluju u paru, pokrivajući se međusobno vatrom i pokretom. Sovjetski snajperisti djeluju samostalno u okviru streljačkih vodova, a po potrebi se formiraju grupe snajperista za uništavanje osobito značajnih ciljeva (kao što je već ranije navedeno). Britanska vojska snajperiste uporablja uglavnom kao individualne strijelce kojima se najčešće izdaje načelna zadaća, a konkretizacija se prepušta njihovoj osobnoj inicijativi. Nijemci su u principu formirali snajperske grupe od 3-5 snajperista, dok su samostalni strijelci bili rijetkost i u tom slučaju se uglavnom radilo o vrlo iskusnim snajperistima.

Slika 9. Snajperska inačica Garand M1D s optičkim ciljnikom M84 kojim je standardno opremana pred kraj rata. Kalibar 30-06 (7,62×63 mm), dužina puške 1103 mm, dužina cijevi 610 mm, spremnik za 8 metaka, početna brzina zrna 853 m/s

Najčešće snajperske puške II. svjetskog rata
Snajperske puške su u prvo vrijeme rađene uglavnom po iskustvima iz I. svjetskog rata (tj. probrani primjerci standardnih vojničkih pušaka opremani su optičkim ciljnicima), a čak se kod većine zaraćenih strana nije bitno mijenjala konstrukcija snajperskih pušaka. Osnovna snajperska puška njemačkih oružanih snaga u početnom razdoblju rata bila je standardna puška M98k opremljena optičkim ciljnikom ZF41 (slika br. 3). Već na prvi pogled vidi se kako ZF41 nije bio optički ciljnik za snajpersku pušku u tradicionalnom smislu, nego svojevrsna “ispomoć” prosječnom strijelcu za kvalitetniji pogodak. Naime, osnovna zamisao uvođenja ovog ciljnika prilično malih dimenzija (dužine svega 13,3 cm) i slabog povećanja (1,5x) bila je potpuno u skladu s manevarskom taktikom Blitzkriega, u kojem je primarnu ulogu imao pokret visokomobilnih postrojbi u kombinaciji s iznenadnim i snažnim vatrenim udarom. U takvim uvjetima ratovanja uloga snajperista bila je u velikoj mjeri marginalizirana i smatralo se kako je dovoljno određeni broj ljudi u pješačkim postrojbama opremiti malim i laganim optičkim ciljnicima, koji se u slučaju potrebe brzo i jednostavno mogu montirati na pušku i pomoći u gađanju, a nakon obavljene zadaće još jednostavnije skinuti. Sukladno tome ZF41 sa svojim malim uvećanjem više je trebao poslužiti kao svojevrsni kolimatorski ciljnik nego kao klasični snajperski.

Logističari Wehrmachta planirali su opremanje 6% od svih ukupno proizvedenih pušaka Mauser M-98K s ciljnikom ZF41, što bi bilo i više nego dovoljno za zadaće koje su im bile namijenjene, međutim vrlo brzo se situacija promijenila i učinila ZF41 neadekvatnim rješenjem. Naime, tijek rata na istočnom ratištu vrlo brzo je stvorio potrebu za klasičnim snajperskim djelovanjima, za koje ZF41 nije imao odgovarajuća svojstva (prvenstveno zbog premalog uvećanja i slabih optičkih svojstava), pa su njemačke snage počele opremati svoje snajperske puške raznim vrstama optičkih ciljnika (uglavnom marke Zeiss i Ajack), dok kao standard nije usvojen ciljnik ZF-4 (slika br. 4). ZF-4 je bio klasični optički ciljnik za snajpersku pušku, uvećanja 4x što je u ono vrijeme bilo potpuno zadovoljavajuće za zadaće koje su davane snajperistima i klasične montaže na sanduku oružja. O njegovoj vrijednosti dovoljno govori činjenica da su vodeći njemački snajperisti najviše uspjeha postigli upravo s klasičnom puškom Mauser M-98 opremljenom ZF-4 (npr. Matthias Hetzenauer s potvrđenih 345 pogodaka, Josef “Sepp” Allerberg s potvrđenih 257 likvidacija, ili Bruno Sutkus s 209 pogodaka. O čuvenom njemačkom snajperistu bojniku Erwinu Konigu koji je navodno poginuo u snajperskom dvoboju s Vasilijem Zajcevim u Staljingradu, postoji sumnja da je uopće postojao, već se smatra izmišljotinom sovjetske promidžbene mašinerije).

Britanci su koristili snajpersku inačicu svoje standardne vojničke puške Lee-Enfield opremljenu optičkim ciljnikom No.32 povećanja 3,5x (slika br. 5), dok je Crvena armija u početku koristila najmasovnije proizvedenu snajpersku pušku II. svjetskog rata “Mosin-Nagant” (detaljnije o tome Hrvatski vojnik br. 86 od 19. svibnja 2006.).

Japanci su relativno kasno uveli snajperiste u svoje postrojbe, a isto tako su relativno kasno razvili i svoju snajpersku pušku (po dostupnim podacima, prva japanska snajperska puška Arisaka 97 opremljena optičkim ciljnikom 2,5x, bila je razvijena tek 1937. godine). Njihova obuka nije se razlikovala od obuke ostalih pješaka, osim u rukovanju i održavanju snajperske puške i pojačane obuke u gađanju, a u sastavu svakog streljačkog voda bio je i jedan snajperist. Borbena djelovanja u azijskim prašumama i bujnom vegetacijom prekrivenim pacifičkim otocima u punoj mjeri su istaknuli prednosti snajperista, zbog čega postaju jedna od najvažnijih pješačkih specijalnosti, kako kod Japanaca, tako i u američkim postrojbama. U takvim uvjetima snajperska borba je uglavnom vođena na relativno malim udaljenostima, zbog čega malo povećanje japanskih optičkih ciljnika (2,5x) nije predstavljalo veći problem (naprotiv, zbog relativno malog objektiva vidno polje je bilo prilično suženo, pa bi ga svako daljnje uvećanje optike dodatno sužavalo, što bi u prašumskim uvjetima ratovanja vjerojatno u potpunosti onemogućilo gađanje). Drugim riječima, snajperska borba na pacifičkom ratištu bila je više utemeljena na vještini prikrivanja i učinkovitosti zasjede, nego na samoj vještini gađanja.

Upravo takve okolnosti bile su od presudnog značaja za razvoj američke snajperske puške koja je trebala biti prilagođena uvjetima borbenih djelovanja na pacifičkom ratištu. Produkt je bio adaptirana repetirka Springfield M 1903A4 opremljena optičkim ciljnikom Weaver M 330C (slika br. 7), razvijenim iz lovačkog ciljnika. Taktičko-tehničke osobine optičkog ciljnika Weaver M 330C vrlo malo su se razlikovale od Arisakinog (npr. uvećanje je bilo isto – 2,5x) i omogućavale su učinkovito gađanje do 600 m, što je u prašumskim uvjetima bilo i više nego dovoljno. Unatoč tome, američki snajperisti nisu ga smatrali pouzdanim i kvalitetnim, pa je relativno brzo zamijenjen kvalitetnijim optičkim ciljnicima (ponajprije s daleko boljim M84).

Interesantno je da se razvoj američke snajperske puške upravo pod specifičnim okolnostima pacifičkog ratišta usmjerio prema tada već zastarjeloj koncepciji puške repetirke (mora se naglasiti kako je u to vrijeme standardna puška u naoružanju američkih snaga bila poluautomatska Garand M 1, koja je potpuno potisnula stare repetirke), dok su na europskom ratištu tek razvijani modeli poluautomatskih pušaka (njemačke G41 i G43, sovjetske AVS-36 i SVT-40), koji su gotovo u cjelokupnoj produkciji bili pretvoreni u snajpersko oružje (slika br. 8). Naime, poluautomatski rad oružja omogućavao je snajperistu brzo opaljenje drugog metka ne skidajući končanicu ciljnika sa cilja, što je velika prednost pri gađanju optičkim ciljnikom zbog neizbježnog sužavanja vidnog polja. Ta prednost je osobito dolazila do izražaja u slučajevima prijenosa vatre, što u borbenim situacijama kakvi su vladali na europskom ratištu nije bila rijetkost (Hrvatski vojnik br. 86 od 19. 05. 2006.).

Američka iskustva na pacifičkom ratištu očigledno su išla u drugačijem smjeru, pa iako je postojala snajperska inačica Garanda (slika br. 9), repetirka Springfield pokazala se vrlo učinkovitom i nezaobilaznom u snajperskim djelovanjima na Pacifiku. U usporedbi s njezinom “protivnicom”, japanskom Arisakom, puška Springfield je imala jedan nedostatak – vrlo jako streljivo. Naime, standardni američki vojnički metak kalibra 30-06 je bio nepotrebno jak za prašumske uvjete u kojima se borbena djelovanja obično izvode na malim udaljenostima, što je redovno demaskiralo snajperistu zvukom pucnja, bljeskom i dimom. S druge strane, slabi metak Arisake je na bliskim odstojanjima bio dovoljno učinkovit, a pri tome jačina pucnja i vrlo mala količina barutnog dima nisu u većoj mjeri demaskirali japanskog strijelca, zbog čega njihovi snajperisti gotovo i nisu imali potrebu mijenjati paljbeni položaj nakon svakog opaljenja, kao američki.

Jedina strana u sukobu koja nije niti u početku, niti tijekom cijelog rata posvetila potrebitu pozornost snajperskim djelovanjima, niti je imala ikakvu doktrinu uporabe snajperista bila je Italija. To je u potpunosti razumljivo, ako se uzme u obzir činjenica kako je Italija bila jedna od zemalja čije oružane snage su krajnje nepripremljene ušle u rat, bez obzira na Mussolinijevu ekspanzionističku politiku od samog početka, nakon dolaska na vlast. Naime, u Italiji je oduvijek nedostajalo proizvodnih kapaciteta za opremanje suvremenih oružanih snaga, a osim toga raspolagali su ograničenim razvojnim mogućnostima. Glavno streljačko naoružanje talijanskih oružanih snaga, puška Mannlicher-Carcano M. 91 vjerojatno nije bila ništa lošija od ostalih pušaka proizvedenih krajem XIX. stoljeća, ali prije II. svjetskog rata tražila je opsežniju modernizaciju, što nitko nije učinio.

Osobito veliki problem bilo je streljivo za tu pušku, koje ne samo da je bilo previše slabo za vojničku uporabu (kalibar je bio 6,5×52 mm), nego je zadržalo i zaobljeni vrh inače neprimjereno teškog zrna (10,5 g) za tako slabo barutno punjenje (potrebno je naglasiti kako su gotovo sve ostale europske države početkom XX. stoljeća usvojile šiljato zrno u standardnom naoružanju svojih oružanih snaga). To zrno je nakon ispaljenja brzo gubilo brzinu, a time i snagu nakon izlaska iz cijevi, pa je njegov učinkoviti domet bio znatno manji od dometa drugih metaka. Osim toga, balističke osobine tog metka bile su izrazito loše, što u kombinaciji s puškama prosječno slabe kvalitete kakve su bile Carcanovke ne predstavlja pravu kombinaciju za bilo kakvu snajpersku pušku. Niti pokušaj uvođenja novog metka kal. 7,35×52 mm nije donio nikakva poboljšanja, unatoč tome što se radilo o suvremenijoj konstrukciji sa šiljatim zrnom, jer se njegova težina pokušala smanjiti konstrukcijom aluminijskog vrha. Rezultat je bio metak krajnje nepredvidivih balističkih osobina, s potpuno nestabilnim zrnom, pa je taj eksperiment završio povratkom na pouzdano loši metak 6,5×52 mm.

S druge strane, ekonomska kriza je u velikoj mjeri oslabila talijansko gospodarstvo, a oporavak je trajao znatno duže nego u drugim europskim zemljama. Mussolinijeve megalomanske težnje za stvaranjem novog Rimskog Carstva i koloniziranjem sjeverne Afrike rezultirale su ratom u Etiopiji i trošenjem ionako malo raspoloživih sredstava, zbog čega talijanska vojska nikada nije bila u potpunosti opremljena oružjem i streljivom u dovoljnoj mjeri (npr. talijanske snage koje su angažirane na istočnoeuropskom ratištu u streljačkim vodovima imale su po jednu puškostrojnicu umjesto 3 kako je bilo predviđeno ustrojem, kratkih strojnica je bilo samo po jedna na vod, a teških strojnica je bilo toliko malo da u pojedinim bojnama nije bila niti jedna), što se najviše odrazilo upravo na individualnoj obuci. Drugim riječima, prosječan talijanski vojnik nije imao niti upola toliko gađanja i obuke u rukovanju streljačkim oružjem kao vojnici drugih europskih zemalja. U takvim okolnostima, potpuno je razumljivo kako se nije mogla razviti niti snajperska doktrina, jer snajperisti tijekom svoje obuke izvode znatno veći broj gađanja i troše znatno više streljiva od drugih pješačkih specijalnosti.

Unatoč tome, postoje vrlo konkretni dokazi da je i talijanska vojna industrija eksperimentirala s proizvodnjom vlastite snajperske puške, odnosno prilagođavanjem svoje standardne vojničke puške za snajperske zadaće (slika br. 10). Na slici je prikazana karabinska inačica Mannlicher-Carcano prerađena u snajpersko oružje, što je vrlo neuobičajeno, jer je ta inačica u prosjeku bila još lošijih balističkih i drugih taktičko-tehničkih osobina od ionako loše standardne vojničke puške. Optički ciljnik je Berretine proizvodnje, uvećanja 3,5x i u to vrijeme rijetke bočne montaže. Koliko je ta puška bila učinkovita u snajperskim djelovanjima, može se samo nagađati, jer ne postoje konkretni dokumenti i drugi dokazi o njezinoj uporabi u borbi. Isto tako, nema naznaka da se ta puška nalazila u talijanskim postrojbama, pa ako se ne radi samo o eksperimentalnom oružju, vjerojatno je napravljeno u ograničenom broju primjeraka za specijalnu namjenu, odnosno za specijalne postrojbe.

Tijekom II. svjetskog rata do punog izražaja došla je vještina prikrivanja snajperista, njihovo stapanje s okolinom i zasjedna djelovanja, o čemu će više biti riječi u idućem nastavku.

Marinko OGOREC