Vještina prikrivanja snajperista u početnom razdoblju rata nije se previše razlikovala od standardnog prikrivanja ostalog pješaštva, prije svega zbog dinamike razvoja borbenih djelovanja i brzine manevra, u kojoj strana u napadu nije imala vremena (a niti osobite taktičke potrebe) za posebne mjere prikrivanja, jer je ionako bila većim dijelom u pokretu, a strani u obrani obično nije ostavljeno previše vremena niti inicijative za duže zadržavanje na određenom prostoru

Mjere prikrivanja uglavnom su svedene na korištenje prirodnim zaklonima, uporabu prirodnih materijala za maskiranje ili standardnih dijelova vojne opreme koji su donekle mogli “razbiti” siluetu vojnika (slika 1). Tek nakon slabljenja manevarskih djelovanja i stabiliziranja bojišnice, do izražaja je došla inovativnost snajperista u vještini prikrivanja, slično kao i tijekom I. svjetskog rata u vrijeme pozicijskih borbi. U pojedinim slučajevima korištena su gotovo ista sredstva koja su se pokazala vrlo učinkovitima u I. svjetskom ratu (slika 2), ali u ovom slučaju s prilično promjenjivim rezultatima, jer je i sama dinamika borbenih djelovanja bila potpuno drugačija. Naime, potpuno je promijenjena konfiguracija bojišnice, pa su struktura i oblik tzv. ničije zemlje isto tako promijenjeni u većoj mjeri, zbog čega nije bilo moguće koristiti se istim oblicima i metodama prikrivanja kao u I. svjetskom ratu.
Vještina prikrivanja dolazila je do izražaja osobito tijekom dugotrajnih gradskih borbi, pa su snajperisti počeli upotrebljavati potpuno prilagođenu maskirnu odjeću, koja ih je doslovno “stapala” s okolinom u kojoj su najčešće izvodili borbena djelovanja (slika 3). U ovom razdoblju gotovo svi snajperisti počinju prikrivati puške, optičke ciljnike i sve ostale dijelova vojne opreme koji bi ih mogli demaskirati. Pred kraj rata, na objektive optičkih ciljnika počinju se ugrađivati raznovrsni zasloni, koji su se pokazali jedinom učinkovitom zaštitom od demaskirajućeg odbljeska sunčevih zraka. Upravo su snajperisti svojom vještinom prikrivanja tijekom II. svjetskog rata najviše pridonijeli promjeni stavova i načina razmišljanja o dizajnu vojničke odore i početku uvođenja maskirne odore, ne samo za njih nego i za ostale pripadnike oružanih snaga. Posebno učinkovita bila je maskirna odora na pacifičkom ratištu, gdje je u velikoj mjeri smanjila uočljivost američkih mornaričko-desantnih snaga, koje su je prve masovno počele nositi, a snajperistima je doslovno omogućila “nestajanje” u gustom raslinju (slika 4). Nakon II. svjetskog rata, gotovo sve oružane snage u svijetu preuzele su maskirnu odoru (naravno, različitog uzorka, u skladu s podnebljem u kojemu se predviđala uporaba pojedinih postrojbi).

Snajperska djelovanja nakon II. svjetskog rata
Iako su snajperisti u II. svjetskom ratu postigli zapažene uspjehe i rezultate s minimalnim utroškom streljiva, nakon rata se smanjuje interes za snajpersku borbu pod utjecajem teorije po kojoj je taj oblik uporabe pješaštva beskoristan u uvjetima nuklearnog rata (zanimljivo je da su takve stavove u većoj ili manjoj mjeri prihvatile i vojne doktrine oružanih snaga koje nisu bile opremljene nuklearnim oružjem, a ne samo nuklearne sile). U vojnim krugovima prevladalo je razmišljanje kako na bojišnici neće biti ciljeva za snajperiste, jer će vojnici biti zaštićeni unutar oklopnih borbenih vozila. Međutim, praksa je opovrgnula te stavove, a snajperisti su djelovali u svim lokalnim sukobima vođenim nakon II. svjetskog rata, s većim ili manjim uspjehom (što je zavisilo od oblika sukoba, osobina terena na kojem je vođen i sl.).

Osobito su ratovi u Koreji, Vijetnamu i Afganistanu potvrdili da je snajperska borba značajni i nezaobilazni čimbenik u sklopu ukupnih borbenih djelovanja. Dok su snajperska djelovanja u Korejskom ratu bila gotovo identična onima iz II. svjetskog rata i praktično s istim oružjem, Vijetnamski rat je bio vrlo pogodan poligon za razvoj snajperske taktike i ispitivanje novih vrsta i modela snajperskog oružja, zbog načina na koji je vođen i uvjeta u kojima se odvijao. Američka vojska je koristila čitav niz snajperskih pušaka s različitim tipovima i vrstama optičkih ciljnika, a posebno efektna je bila uporaba snajperskih pušaka opremljenih prigušivačima ili razbijačima pucnja u zasjednim djelovanjima. Uobičajena taktika bila je gađanje zadnjeg borca u koloni koja je ušla u zasjedu snajperista, tako da ostali ne primijete da je pao dok se ne okrenu ili dok zrno ne pogodi i njih. Pri uporabi razbijača pucnja redovno je dolazilo do dezorijentacije unutar skupine koja je upala u zasjedu i često do panike, jer se nije moglo odrediti odakle pucanj dolazi, dok su s druge strane iskustva pokazala kako je tijekom noći psihološki efekt pogotka bez zvuka pucnja izrazito deprimirajući na ostale borce i kod nedovoljno izvježbanih ili nemotiviranih vojnika može isto tako rezultirati panikom. Vijetnamski rat, je slično kao i u I. i II. svjetskom ratu, stvorio manji broj pravih snajperskih “asova”, među kojima vodeće mjesto ima narednik Adelbert Waldron (slika 5) s potvrđenih 109 likvidiranih protivnika.

Vještina prikrivanja dovedena je gotovo do savršenstva, kao i maskirni materijali koji se koriste za tu svrhu, pa su snajperisti u borbenim djelovanjima nakon II. svjetskog rata postali “nevidljivi” u doslovnom smislu te riječi (slika 6). Umjetni materijali u velikoj mjeri su istisnuli prirodne zbog pouzdanosti, trajnosti i bolje prilagodljivosti potrebama snajperista, a po učinkovitosti prikrivanja ničim ne zaostaju za prirodnim. Taktika snajperista isto tako je u većoj mjeri zavisila od uvjeta u kojima su vođena borbena djelovanja. U vijetnamskom ratu vođena je na relativno malim udaljenostima (prosječno 100-300 m) u prašumskim uvjetima u kojima je do osobitog izražaja dolazila vještina prikrivanja i strpljivost snajperista. S druge strane, snajperska borba u Afganistanskom ratu, vođena je na znatno većim prosječnim udaljenostima od one u Vijetnamu, a vođena je uglavnom uporabom snajperista kao individualnog strijelca, zbog čega je više do izražaja dolazila vještina gađanja.

U sofisticiranim ratovima s kraja XX. i početka XXI. stoljeća snajperisti su i dalje imali važnu ulogu, a zahvaljujući razvoju snajperskog oružja, osobito u daljini gađanja i snazi projektila, raspon snajperskih zadaća proširio se na tzv. “antimaterial” zadaće – uništavanje osjetljivih elektronskih uređaja i neoklopljenih vozila protivnika, onesposobljavanje raketnih projektila i lansirnih uređaja, uništavanje mornaričkih mina i sl. (detaljnije o tome u članku “Suvremene nasljednice protutenkovskih pušaka”, Hrvatski vojnik br. 130 od 6. 4. 2007.). Osobito su okolnosti urbanog ratovanja u tzv. asimetričnim sukobima potencirale razvoj snajperskih djelovanja i to kod obje sukobljene strane (iz već navedenih razloga, snajperska djelovanja su izuzetno pogodna i učinkovita za slabiju stranu, dok ih dominantna strana u sukobu načelno koristi za protusnajperska i protugerilska djelovanja). Sukladno tome i najsuvremeniji ratovi koji se još uvijek vode u svijetu imaju svoje snajperske “asove” i heroje koji postižu svojevrsne “rekorde” (npr. jedan od takvih rekorda je potvrđeni pogodak kanadskog kaplara Roba Furlonga tijekom operacije “Anakonda” u Afganistanu na udaljenosti 2430 m velikokalibarskom puškom McMillan TAC-50 kal. 12,7 mm što se smatra do sada najvećom udaljenošću na kojoj je ostvaren pogodak iz streljačkog naoružanja uopće), ili postaju poznati kao majstori svog “zanata” (npr. jedan od iračkih snajperista, stanoviti “Juba”, za kojeg pobunjenici u svojoj internetskoj promidžbi tvrde da je ubio više od 39 američkih vojnika i časnika).

Policijska snajperska djelovanja
Nakon uvođenja vojničkih snajperskih pušaka u operativnu uporabu, vrlo brzo su policijski operativci zaključili kako se radi o oružju koje bi moglo biti od velike koristi u njihovom poslu. Pozitivna iskustva stečena uvođenjem pušaka s optičkim ciljnikom u policijsku uporabu vrlo brzo rezultirala su potrebom obuke specijaliziranih policijskih snajperista, čija taktika se u velikoj mjeri razlikovala od njihovih vojnih kolega. Prije svega, policijski snajperisti obično se angažiraju na točno definiranu (vrlo često opkoljenu) metu i zauzimaju paljbeni položaj u optimalnoj poziciji prema toj meti, zbog čega i njihova vještina prikrivanja uglavnom nema primarnu važnost (slika 7). Policijski snajperisti u najvećem broju slučajeva djeluju u urbanim sredinama, pa su i udaljenosti na kojoj se vrše policijska snajperska gađanja u pravilu znatno manja od vojničkih, ali zbog različitosti situacije u kojoj se može naći meta i okruženje (npr. nazočnost talaca, nedužnih sudionika ili žrtava, zaklonjenost mete i sl.) njihova preciznost gađanja mora biti daleko veća. Osim toga, policijski snajperski pogodak mora trenutno onesposobiti čovjeka na kojeg je ispaljen, kako bi se onemogućila njegova naknadna reakcija i time ugrozili mogući taoci (kojih u velikom broju slučajeva ima, jer se u drugačijim okolnostima ne bi niti pozivali policijski snajperisti), dok u vojnom snajperskom djelovanju to i nije od primarnog značaja (dovoljno je pogoditi cilj i izbaciti protivnika iz borbe). Takva taktika uporabe snajperista u prvi plan stavlja njihovu vještinu gađanja i u tom smjeru je težište njihove obuke i gotovo svakodnevnog uvježbavanja.

Tijekom razvoja policijskih snajperskih djelovanja prilično brzo je zaključeno kako vojničke snajperske puške sve manje odgovaraju zahtjevima policijskog snajperizma, u prvom redu zbog potrebe visoke preciznosti, koja kod vojničkih snajperskih pušaka nije morala biti zastupljena u tolikoj mjeri (npr. odstupanje srednjeg pogotka za nekoliko cm od ciljničke točke kod policijskih snajperskih djelovanja može biti presudno po život taoca, dok kod vojnih djelovanja obično nema većeg značaja). S druge strane, potreba prijenosa vatre kod policijskih snajperskih gađanja najčešće ne postoji, zbog čega uopće nije važno da li su njihove snajperske puške repetirke ili imaju poluautomatsko djelovanje. Zapravo, repetirke su se pokazale daleko pouzdanijim i sigurnijim za precizni pogodak, zbog čega se u većini policijskih snaga brzo odustalo od koncepcije poluautomatske snajperske puške. Osim navedenog, potreba trenutnog onesposobljavanja čovjeka prvim pogotkom zahtijevala je posebne balističke osobine zrna i samim time postavila precizne zahtjeve za konstrukciju policijskog snajperskog streljiva, ali o tome će biti više riječi u slijedećim nastavcima.

Razvoj snajperskog oružja nakon II. svjetskog rata
Tijekom II. svjetskog rata proizvodnja optičkih ciljnika postala je masovna i relativno jeftina, zbog čega su nakon rata našli široku primjenu i na civilnom tržištu, pa je opremanje lovačkih pušaka optičkim ciljnicima postala uobičajena praksa kod gotovo svih imalo značajnijih proizvođača lovačkog i športskog naoružanja. Istovremeno, razvoj vojnog snajperskog naoružanja počeo se odvajati od standardnih pušaka pješaštva. Naime, u završnom razdoblju rata njemačka vojna industrija je svojom revolucionarnom jurišnom puškom StG 44 (slika 8) zacrtala smjer u kojem će se kretati daljnji razvoj vojnih pušaka – potpuna automatizacija, smanjivanje dimenzija i težine puške i smanjivanje kalibra. Njemačku ideju je vrlo brzo shvatio sovjetski konstruktor Mihail Kalašnjikov i usavršio u svojoj čuvenoj pušci AK-47, koja je na određeni način postala obrazac konstrukcije nove vojničke puške, sukladno suvremenoj taktici pješaštva.
Još u II. svjetskom ratu nositelj udarne moći postale su oklopno-mehanizirane snage, što je opredijelilo zadaće i novu doktrinarnu uporabu pješaštva. Razdaljine na kojima je korišteno streljačko naoružanje znatno su smanjene, ali se povećala potreba veće vatrene moći i paljbenih mogućnosti pojedinca, pa je automatski režim vatre postao temeljni zahtjev za individualno naoružanje vojnika. Na tako kratkim udaljenostima izgubila se potreba snažnog metka, pa su dotadašnji jaki vojnički kalibri (kakvi su bili npr. njemački 7,9×57 mm, sovjetski 7,62×54 mm, te pogotovo američki 30-06) postali nepotrebni i zamijenjeni su lakšim streljivom (npr. sovjetski metak 7,62×39 mm i djelomično zapadni 7,62 mm NATO), čije su balističke osobine i ubojna moć na malim udaljenostima bile potpuno zadovoljavajuće, a vojnik je mogao ponijeti više streljiva u svom borbenom kompletu (npr. metak starijeg vojničkog kalibra 7,9×57 mm teži 26,8 g; dok suvremeni NATO metak kalibra 5,56×45 mm, teži 11,8 g. U praksi to znači da vojnik koji nosi 100 metaka kal.7,9×57 mm, nosi istu težinu kao i vojnik koji ima 127 metaka kalibra 5,56×45 mm). Ta tendencija je i dalje nastavljena, tako da su današnji standardni vojnički kalibri još više smanjeni (standardni NATO metak je kalibra 5,56×45 mm, a ruski 5,45×39 mm), pri čemu se ubojna moć temelji na specifičnom balističkom učinku lakog zrna vrlo velike brzine. S druge strane, povećanje količine individualne vojničke opreme, a prvenstveno potreba prijevoza u skučenom prostoru oklopnih transportera, borbenih vozila pješaštva ili helikoptera zahtijevala je smanjivanje dimenzija vojničkog naoružanja i njegove težine, što je neizbježno dovelo do skraćivanja cijevi.

Takav doktrinarni pristup konstrukciji standardne vojničke puške više nije mogao pratiti razvoj snajperskog naoružanja, koje se i dalje koristilo za precizna gađanja na velikim udaljenostima. To je podrazumijevalo korištenje jakog streljiva i dugu, masivnu cijev koja takvom streljivu može omogućiti visoke početne brzine zrna, te potrebnu stabilnost na balističkoj putanji. Zadnje snajperske puške koje su u stvari bile standardne vojničke puške, opremljene optičkim ciljnicima proizvedene su 60-tih godina prošlog stoljeća, među kojima je tipični predstavnik američka snajperska puška M 21 – u stvari standardna poluautomatska puška M 14 opremljena raznim modelima optičkih ciljnika, pri čemu se najviše koristio Leatherwoodov varijabl 3-9x uvećanja (zbog čega je postao i standardni model ciljnika za tu pušku). U tom razdoblju razrađene su i vrlo uspješne snajperske inačice drugih vojničkih pušaka (npr. njemačke H&K G-3, belgijske FN FAL, austrijske Steyr AUG i sl.). Kasnije je M 21 u više navrata modernizirana, pri čemu se najviše promjena odnosilo na konstrukciju kundaka koji je ergonomski modeliran i materijala korištenih za izradu kundaka i usadnika (umjesto od drveta izrađivanih od kompozitnih polimera velike izdržljivosti i postojanosti). Osim toga, puška je standardno opremljena podesivim dvonošcem za mogućnost boljeg oslonca i novim tipovima suvremenih optičkih ciljnika, te se još uvijek koristi u američkim oružanim snagama (slika br. 10). Sovjetski Savez je razvio svoju inačicu poluautomatske snajperske puške SVD koja je vrlo brzo postala osnovna snajperska puška Varšavskog ugovora, a prodajom na međunarodnom tržištu ili u sklopu sovjetske vojne pomoći raznim ustaničkim pokretima, proširila su u veliki broj zemalja na gotovo svim kontinentima (o SVD detaljnije u članku Ruske snajperske puške, Hrvatski vojnik br. 86 od 19. 5. 2006.).

Sredinom 70-ih godina prošlog stoljeća vojni analitičari su zaključili kako snajperska taktika definitivno zahtijeva i odgovarajuće naoružanje specifičnih osobina, kojem više ne može odgovarati prilagodba postojećeg standardnog streljačkog naoružanja, niti se više može razvijati na standardnim modelima vojnih pušaka, pa započinje novo razdoblje u konstrukciji snajperskih pušaka. U prvom redu, veći broj proizvođača vratio se konstrukciji puške repetirke, koja se pokazala znatno sigurnijom i učinkovitijom u preciznim gađanjima, iako se poluautomatski režim paljbe zadržao i kod pojedinih vrlo sofisticiranih snajperskih pušaka (npr. kod njemačke PSG-1). Kundak i svi drugi drveni dijelovi kod većine proizvođača zamijenjeni su sintetičkim koji su se pokazali znatno trajnijim i otpornijim na vremenske utjecaje od drveta, s minimalnim deformacijama na jake temperaturne oscilacije i promjenu vlažnosti zraka. Osim toga, kundaci su ergonomski modelirani, s više ili manje pokretnih dijelova koje svaki strijelac prilagođava svojim tjelesnim osobinama. Isto tako rade se podesivi mehanizmi za okidanje, koje opet svaki strijelac prilagođava svojim potrebama, pri čemu se osigurava optimalna ravnomjernost potiska tijekom okidanja. Mehanički ciljnici su kod većine suvremenih snajperskih pušaka potpuno uklonjeni, pa jedini ciljnik ostaje optički. Naravno, uz razvoj snajperskih pušaka tekao je i razvoj optičkih ciljnika, koji su u drugoj polovici XX. stoljeća dovedeni gotovo do savršenstva, a uveden je i cijeli niz optičko-elektronskih ciljničkih naprava koje omogućavaju učinkovito gađanje noću i u uvjetima otežane vidljivosti (npr. aktivni i pasivni IC ciljnici, termovizijski ciljnici i dr.), te brzo i precizno određivanje udaljenosti do cilja (ciljnici s laserskim daljinometrima).

Ubrzani razvoj optičkih ciljnika, zapravo optičko-elektronskih ciljničkih naprava svih vrsta i namjena, te različitog vrsta naoružanja koje koristi te ciljnike, rezultirao je izuzetno velikim brojem specijaliziranih vrsta i podvrsta snajperskog naoružanja, te posebnom metodologijom njihove primjene, odnosno taktikama postrojbi koje su njime naoružane, o čemu će više riječi biti u sljedećem nastavku serijala Snajperska djelovanja.

Marinko OGOREC