Bitkom kod Annuala u Maroku prije sto godina, u srpnju 1921., eskalirala je pobuna berberskih plemena protiv španjolskih kolonizatora. Strašan poraz Europljana duboko je odjeknuo u cijelom svijetu

Maroko je stoljećima pod brojnim domaćim dinastijama bio srednjovjekovna sila na području sjeverozapadne Afrike. No, u vrijeme dinastije Vatasida (XV. – XVI. st.) raspadao se na niz samostalnih feudalnih kneževina, a u XV. st. našao se i pod europskim udarima. Portugal je osvojio Ceutu (1415.), Tanger (1471.) i neka druga mjesta na obali, no do kraja XVI. st. istisnula ga je tadašnja suparnica Španjolska. Iduća su stoljeća u Maroku bila obilježena unutarnjim sukobima te gubljenjima i vraćanjima teritorija koje su uzimali Europljani, koji su se i sami oko njih sukobljavali. Sredinom XIX. stoljeća Maroko gubi kratki rat s Francuskom što ga jako oslabljuje pa Španjolska koristi priliku. Pod izgovorom da berberska plemena ugrožavaju njezine obalne utvrde, u listopadu 1859. napada i u veljači 1860. osvaja Tetuán, grad u sjevernom Maroku. Španjolska je gradom vladala tek nešto više od dvije godine, a 1862. došao je pod britansku upravu. Međutim, ipak je stekla teritorijalne, političke i materijalne dobitke.

S druge strane, kako je Francuska tijekom XIX. st. zavladala sjevernoafričkim zemljama Alžirom i Tunisom, sve se više okretala ideji da dobije upravu i nad Marokom. Ta se agenda učvrstila 1898., kad dužnost ministra vanjskih poslova preuzima Théophile Delcassé (1852. – 1923.). Promijenila se i francuska vanjska politika. Temeljila se na tome da kolonijalno širenje bude usklađeno s britanskim, a sve je formalizirano 1904. godine potpisivanjem anglo- francuskog sporazuma u Londonu. Takvo stanje ohrabrit će francuska nastojanja za ostvarenjem ciljeva u Maroku, u čemu će velikodušnu podršku dobiti od Velike Britanije, Španjolske i Italije.

Ništa nije riješeno

Nakon smrti sultana Hasana I. (1836. – 1894.), u Maroku slabi središnja vlast, što je dalo poticaj europskim silama da se umiješaju u unutarnja previranja u toj zemlji. Francuskoj je Maroko bio bitan jer je graničio s njezinom kolonijom Alžirom, a mogao joj je barem donekle nadomjestiti gubitak Egipta. Povod za izravno miješanje u marokanske unutarnje poslove Francuskoj su dali učestali napadi alžirskih pljačkaša na marokanski teritorij koje sultanova vlast u Maroku nije mogla obuzdati. Istodobno je francuska vlada poticala investiranje francuskog kapitala u Maroko kako bi njegovim eventualnim gubitkom imala dodatni razlog za intervenciju. Ekonomske interese za Maroko javno će pokazati i Njemačka, no oni se nisu suprotstavljali francuskim jer su njemačke i francuske tvrtke surađivale u eksploataciji marokanskih rudnika. Pravi razlog njemačkog uplitanja u marokanska pitanja bit će želja za narušavanjem anglo-francuskog prijateljstva u sjevernoj Africi te općenito njihov savez, zbog kojeg se Njemačka osjećala ugroženom u Europi. Rastuća srednjoeuropska velesila odlučila se suprotstaviti tenziji da se protektorat nad Marokom izda Francuskoj, zahtijevajući otvaranje međunarodne konferencije o tom pitanju. Štoviše, njemački car Vilim II. u ožujku 1905. svojom je jahtom doplovio u Tanger i izrazio potporu neovisnosti Maroka. Španjolska je bila na strani Francuske, računajući da će od nje dobiti potporu za svoje interese na samom sjeveru Maroka, “preko puta” svojeg domicilnog teritorija.

Nakon niza diplomatskih “igrica” u kojima je svaka strana željela izvući što bolju poziciju, u ljeto 1905. počinju francusko-njemački pregovori o programu konferencije o Maroku, koja je napokon zakazana za siječanj 1906. u španjolskom gradu Algecirasu. Konferencija je okupila predstavnike svih europskih sila, pa i SAD-a. Naposljetku je završena sporazumom kojim suverenost marokanskog sultana ostaje nepovrediva, no Francuska i Španjolska ipak imaju neku vrstu potpore za ostvarenje svojih interesa u Maroku. Kako bi se održalo načelo internacionalnosti i istodobno barem malo udovoljilo Njemačkoj, odlučeno je da će Francusku i Španjolsku kontrolirati generalni inspektor iz Švicarske sa sjedištem u Tangeru. Njemačka je tako doživjela neuspjeh jer nije spriječila francuski ulazak u Maroko, ali ipak je Francuskoj nametnula međunarodnu kontrolu. Prva marokanska kriza tako je završena, no pitanje te zemlje ni izbliza neće biti riješeno.

Zamalo rat Europljana

Druga marokanska kriza, ona iz 1911., poznata je i kao agadirska. Glavnu ulogu ponovno su imale Francuska i Njemačka, ali važna je karika bila i Velika Britanija. Unutarnje nestabilnosti u Maroku, dijelom izazvane i promjenama u lokalnoj vlasti, bit će povod Francuskoj da se uplete, a time i prekrši odredbe sporazuma iz Algecirasa. Pobuna koja je izbila protiv sultana Mulaja Hafida bila je izlika Francuskoj da u svrhu zaštite Europljana koji su živjeli u Maroku pošalje ekspedicijske snage. Njemačka je vlada takvu odluku dočekala s neodobravanjem te je slanjem topovnjače SMS Panther u luku Agadir izravno vojno zaprijetila Francuskoj. Dolazak njemačkog ratnog broda branio se obrazloženjem da je ondje u funkciji obrane života Nijemaca i zaštite njemačkih tvrtki. Ustvari, car i njegovi ljudi bojali su se da će Francuska zauzeti Maroko, a da pritom neće Njemačkoj dati nikakve kompenzacije. Usprkos ozbiljnim prijetnjama s obje strane, sukob je ipak izbjegnut jer niti jedna strana zapravo nije bila spremna na rat. Veliku ulogu u svemu imala je i britanska diplomacija, zauzevši čvrsto stanovište prema Njemačkoj i tako omogućivši svojoj saveznici Francuskoj bolju poziciju u pregovorima. Francuska je naposljetku pristala na njemački prijedlog da joj se prepusti dio Konga koji će joj omogućiti prilaz na Atlantik i na obalu rijeke Konga. Njemačka je zauzvrat Francuskoj dala dio Kameruna i Toga te priznala protektorat nad Marokom, koji je službeno ratificiran u ožujku 1912. u Fèsu. Francuska je tako praktički kolonizirala Maroko. Međutim, Velika Britanija željela je da se između njezine baze na Gibraltaru i francuskih sjevernoafričkih kolonija stvori svojevrsna tampon-zona. Francuska je stoga zbog potpore u marokanskim krizama odlučila Španjolskoj ustupiti teritorij od 20 000 četvornih kilometara sjevernog Maroka duž sredozemne obale. Melilla i Ceuta, stare španjolske enklave u Africi, dobile su tako teritorijalno zaleđe.

Katastrofalan bijeg

Španjolski protektorat u Maroku, održavan vojnom upravom, većim je dijelom činio teško pristupačan planinski masiv Rif. Na tom su području obitavala brojna berberska plemena koja su službeno priznavala vlast marokanskog sultana, ali čuvala su svoje običaje i vjeru. Dolazak španjolskih kršćana u taj dio Maroka izazvao je njihovo veliko nezadovoljstvo, koje je kulminiralo nakon Prvog svjetskog rata. Premda je njegova obitelj surađivala sa španjolskim vlastima, vođa najvećeg rifskog plemena Mohammed Abdulkerim (1881. – 1963.), odlučio je to prekinuti. Obrazovan te dobar poznavatelj kolonizatora, otvoreno se opire španjolskoj okupaciji napadajući protivničke izdvojene položaje. Velik okršaj između španjolskih snaga i rifske gerile dogodio se u srpnju 1921. u selu Annualu, šezdesetak kilometara zapadno od Melille. Napadnuti španjolski garnizon doživio je pravu katastrofu i dao se u paničan bijeg. Progon španjolskih snaga prema Melilli pretvorio se u kaos u kojem je u nekoliko tjedana poginulo gotovo deset tisuća njihovih pripadnika, uključujući i generala Manuela Fernandeza Silvestrea (r. 1871.). Strašan poraz jako je odjeknuo u Španjolskoj, među ostalim i zato što su rifski gerilci kontrolirali velik dio španjolskog protektorata. Mobilizacija dodatnih snaga u iduće dvije godine nije dovela do nekog većeg pomaka na bojištu, a španjolski garnizoni, od kojih je najveći bio onaj u Melilli, razbijeni su u više manjih enklava. Španjolsko društvo u to je vrijeme bilo duboko podijeljeno između struje koja je rat u Maroku smatrala besmislenim i one koja je smatrala da ipak treba obraniti kolonijalne posjede. Takvo je stanje stvari ohrabrilo Abdulkerima da 1923. i službeno proglasi Rifsku republiku.

Širenje krize

Te godine u Španjolskoj na vlast državnim udarom dolazi general Miguel Primo de Rivera y Orbaneja (1870. – 1930.) i nameće autokratsku vladavinu. Prvo što je poduzeo u Maroku bilo je da izvuče tisuće vojnika iz nekoliko stotina enklava jer je smatrao da Španjolska u tom trenutku ne može dobiti rat i da je najbolje rješenje da se privremeno povuku. Pokušaj je završio neslavno jer je prilikom operacija izvlačenja poginulo oko dvije tisuće vojnika, što je dovelo do nezadovoljstva unutar časničkog zbora španjolske kolonijalne vojske. Rifske snage vrlo su brzo zauzele napuštena područja i tako zavladale na 75 posto španjolskog protektorata. Osnažena vojnim pobjedama, Rifska republika uspostavila je početkom 1925. državnu upravu, uvela muslimanski zakonski kodeks te sklopila nekoliko trgovinskih sporazuma. Abdulkerimove ambicije još su više narasle pa je u travnju 1925. odlučio napasti francusku vojsku na granici sa španjolskim protektoratom. Uvjeren da će ga poduprijeti i tamošnje stanovništvo, želio je proširiti borbu i na francuski protektorat u Maroku. Početni napad iznenadio je francusku kolonijalnu vojsku pa je čak petina njezinih pripadnika uz granicu na Rifu izbačena iz stroja, a više od pola njezinih položaja bilo je uništeno ili napušteno. Ipak, zapovjednik francuske kolonijalne vojske u Maroku general Hubert Lyautey (1854. – 1934.) nije u tome vidio toliku prijetnju da bi ušao u savez sa Španjolskom. Osim toga, zbog diktature koja je vladala u Španjolskoj nije bio za suradnju s njezinim vlastima. Međutim, kako su stvari na terenu postajale sve ozbiljnije prijeteći općom pobunom u protektoratu, vlast je odlučila zamijeniti Lyauteya maršalom Philippeom Pétainom (1856. – 1951.), koji će u Drugom svjetskom ratu postati ozloglašeni čelnik tzv. višijevske Francuske i kolaboracionist nacista. Francuska je ipak odlučila ući u savez sa Španjolskom kako bi zajedničkim snagama slomila otpor rifskih plemena. Savezništvo je službeno definirano Madridskim sporazumom o suradnji iz srpnja 1925. godine.

Pobjeda višestruko jačih

Prve udružene akcije francuske i španjolske kolonijalne vojske u Maroku počele su u rujnu 1925. godine. Španjolska vojska izvršila je tenkovski desant potpomognut zračnim snagama na grad Al-Hoceimu na sredozemnoj obali, dok su francuske snage počele opći napad na Rifsku republiku iz smjera francuskog protektorata. Savezničke snage bile su višestruko nadmoćnije u ljudstvu od berberskih gerilaca i koristile su suvremenije oružje. Takav odnos snaga doveo je do brzog napredovanja francusko-španjolske koalicije koje je rezultiralo osvajanjem Ajdira, administrativnog središta Rifske republike, svega dvadesetak dana od početka ofenzive. Mnogi navodi iz tog vremena spominju da su francusko-španjolske snage prilikom zračnih napada na gerilske položaje koristile i kemijsko oružje, što je dovelo do velikih žrtava među stanovništvom. Postrojbe Rifske republike nastavile su se povlačiti i do proljeća 1926. bile su prisiljene prepustiti glavninu teritorija francusko-španjolskim snagama. Abdulkerim je zatražio pregovore sa saveznicima, no oni su ih rezolutno odbili, započevši u svibnju 1926. novu ofenzivu. Rifski vođa predao se 27. svibnja 1926. francuskoj vojsci. Kako bi izbjegao vlastitu i smrt svoje obitelji, pristao je na bezuvjetnu predaju rifskih snaga i oslobađanje svih zarobljenih koalicijskih vojnika. U zamjenu njegova obitelj dobiva zaštitu Francuske. Kasnije su ipak protjerani na francuski otok Réunion kod Madagaskara, gdje provode više od dvadeset godina u svojevrsnom zatočeništvu. Abdulkerim je 1947. uspio pobjeći u Egipat, gdje je do 1956. bio na čelu Komiteta za oslobođenje Magreba. Usprkos padu glavnog lidera, u pojedinim su dijelovima Rifa još jednu godinu trajali sukobi sa španjolskim snagama. Premda su Španjolska i Francuska na kraju izišle kao pobjednice, to su platile životima više od šezdeset tisuća vojnika i velikim ratnim troškovima. Europski protektorat u Maroku zadržao se još desetljećima.

Josip BULJAN