Ministarstvo obrane RH objavilo je 15. travnja da je Hrvatska vojska od američkog partnera nabavila seriju projektila AGM-114 Hellfire za opremanje helikoptera OH-58D Kiowa Warrior. Riječ je o najmodernijoj inačici tog projektila pa pripadnici 393. eskadrile helikoptera ne kriju zadovoljstvo novostima…

AGM-114 dijeli sudbinu dosta drugih američkih oružnih sustava koji vuku podrijetlo iz hladnog rata. Nakon što je razvijen, usvojen i operativno rabljen, tijekom godina mijenjao se i prilagođavao novim potrebama američkih oružanih snaga i stranih kupaca, što je rezultiralo većim brojem inačica. Danas je još uvijek među najboljim projektilima zrak-zemlja, koji se lansira s helikopterskih platformi. Iako se već godinama priprema zamjena u vidu projektila AGM-179 JAGM (Joint Air-To-Ground Missile), najnovije inačice Hellfirea toliko su dobre da se neće lako dati istisnuti, pa čak ni u Americi.

Štoviše, već se pojavljuju procjene da će i JAGM biti svojevrstan nastavak Hellfirea: američka vojska zadnju je i najbolju inačicu etabliranog projektila AGM-114R Romeo u nekim publikacijama nazvala mostom do JAGM-a. Uostalom, i sam Lockheed Martin, koji proizvodi oba sustava, navodi da se JAGM bazira na istoj proizvodnoj liniji kao i Hellfire, da ih razvija isti tim koji je AGM-114 Hellfire doveo do desetaka tisuća proizvedenih projektila i njihove pouzdanosti od 97 posto. Ono što oduševljava sve entuzijaste koji prate Hrvatsku vojsku i Hrvatsko ratno zrakoplovstvo, ali i stručnjake svjesne važnosti kvalitetne opremljenosti oružanih snaga, jest da su u Hrvatsku nedavno stigli upravo projektili Hellfire Romeo, koji će biti glavno naoružanje helikoptera OH-58D Kiowa Warrior 393. eskadrile helikoptera 93. krila HRZ-a.

Udar na najosjetljiviju točku

Izvorna uloga Hellfirea bila je isključivo protuoklopna. Korijeni razvoja sežu u sedamdesete godine, otprilike u vrijeme kad je u proizvodnju počeo ulaziti novi sovjetski tenk T-72. Brojni oklop Varšavskog pakta bio je najveća briga Amerikanaca i NATO-a u slučaju da dođe do konvencionalnog sukoba na europskom tlu. Nije dolazilo u obzir da mu se suprotstave isključivo jednakim oružjem, tj. tenkovima: bila je potrebna potpora iz helikoptera. Pojednostavnjeno rečeno, podrazumijevala je udare projektilima iz zraka, dakle, uglavnom na vrh kupole gdje su tenkovi najosjetljiviji, a bez prevelikog izlaganja protivničkoj protuzračnoj obrani.

Projektom Helicopter Launched Fire-and-Forget Missile (Hellfire je, dakle, pokrata), tražio se laserski vođen projektil koji će biti dovoljno probojan i razoran kako bi uništio tenk jednim udarcem, no s duljinom ne većom od šest stopa (182 cm) i masom ne većom od 100 funti (45 kilograma). Postupak nije išao brzo, no u listopadu 1976. američka vojska dodijelila je tvrtki Rockwell ugovor za razvoj. Međutim, s vremenom je uključena i tvrtka Martin Marietta, koja je nudila najbolje i najisplativije rješenje za laserske komponente. Prototipni projektil YAGM-114A prvi je put ispaljen krajem 1978., operativna testiranja završena su 1981., serijska proizvodnja odobrena je 1982., a inicijalna operativna sposobnost dosegnuta 1985. godine. Rezultat je bio AGM-114A, projektil pogonjen motorom na kruta goriva Thiokol M120E1 dometa 8000 metara s poluaktivnim laserskim navođenjem i visokoeksplozivnom protutenkovskom (HEAT), tj. kumulativnom bojnom glavom.

Nove sposobnosti i kombinacije

Primarni helikopter kojem je Hellfire bio namijenjen jest jurišni AH-64 Apache. Međutim, Hellfire je po gabaritima, kao i jednostavnosti nošenja te uporabe, bio lako prilagodljiv različitim tipovima letjelica, što je proširilo njihov broj na desetak. Usto, kontinuiran razvoj i operativna dokazanost pridonijeli su širenju Hellfirea po cijelom svijetu tako da danas ima tridesetak korisnika, a isporučeni su deseci tisuća projektila. Projektil se širio i među granama. U skladu s narudžbom američke mornarice i Marinskog korpusa razvijene su inačice B i C s ugrađenim sustavom SAD (Safing/Arming Device) za sigurno rukovanje na ratnim brodovima. Veću promjenu donijela je inačica F jer je dobila tandem bojnu glavu sposobnu probiti i reaktivni oklop. Nju su neki nazvali i “prijelaznom” zato što je bila zadnji “klasični” Hellfire: na osnovi lekcija iz Pustinjske oluje pokrenut je projekt HOMS (Hellfire Optimized Missile System), koji je trebao znatno poboljšati projektil. Nove inačice koje su se počele pojavljivati početkom devedesetih dobile su službeno ime AGM-114 Hellfire II i s vremenom su sve više postajale višenamjenske (vidi Tablicu 1).

Masa i duljina projektila povećane su, no počeli su se lansirati i s drugih zračnih platformi, recimo aviona lakih jurišnika i letećih topovnjača, pa i oklopnih vozila te površinskih plovila. Postali su glavni oružni adut novog ubojitog sustava − velikih borbenih bespilotnih letjelica. Nadalje, više nisu bili ograničeni samo na uništenje oklopa nego i plovila, infrastrukturnih objekata (mostova, cesta, komunikacijskih i radarskih instalacija) te ljudstva, a zabilježena su čak i djelovanja zrak-zrak.

 

Nove sposobnosti podržavane su različitim kombinacijama bojnih glava, digitalizacijom, mogućnostima za više načina djelovanja… S vremenom i trendom da veće tvrtke američke obrambene industrije preuzimaju manje, gotovo isključivi nositelj razvoja i proizvodnje Hellfirea postao je Lockheed Martin. Što se tiče stvarne borbene uporabe, “paklena vatra” viđena je u nizu ratova i sukoba od kraja osamdesetih pa nadalje: od operacije Pravedni cilj u Panami, preko Pustinjske oluje u Iraku i Savezničke sile u SR Jugoslaviji, sve do još uvijek aktualnih bojišnica u Iraku, Afganistanu i Siriji. Sve to dobro govori o odličnoj operativnoj iskoristivosti i fleksibilnosti tog oružnog sustava.

Što dobiva Eskadrila?

Proizvodnja projektila AGM-114R Romeo počela je 2012. godine. Lako bismo ga mogli nazvati “ultimativnim” Hellfireom: u službenom opisu američke vojske jednostavno se navodi da može djelovati po svim ciljevima.

Višenamjenska bojna glava HF IBFS (Hellfire Integrated Blast Fragmentation Sleeve), glavni dio Romea, sastoji se od “probojne” prednje bojne glave promjera 83 mm i višenamjenske bojne glave s tzv. K-punjenjem (K-charge) promjera 143 mm. Njezino djelovanje može biti “klasično” kumulativno za proboj i uništenje oklopa, a s druge strane, termobarično i fugasno-rasprskavajuće za utvrđene objekte, zaklone i žive ciljeve.

Ekskluzivno za Hrvatski vojnik, zamjenik zapovjednika 393. EH bojnik Krešimir Letica opisao je kakvim će oružjem ubuduće raspolagati Eskadrila. “Romeo je najnaprednija inačica Hellfirea koju je moguće nabaviti i njezine su značajke u skladu sa sposobnostima koje nastojimo razviti u 393. EH. Najbitnija razlika između Romea i prethodnih inačica AGM-114 svakako je u bojnoj glavi, koja je višenamjenska. Određenim procedurama moguće je programirati djelovanje upaljača kako bi se moglo “servisirati” niz različitih meta – od oklopa preko pješaštva na otvorenom do utvrđenih pozicija (zgrade, špilje itd.).

U praktičnoj uporabi to znači da se u prethodnom planiranju više ne mora odrediti koji je tip projektila potrebno postaviti na helikopter, odnosno u slučaju razvoja situacije moguće je uništiti cilj koji nije isprva bio planiran. Uz višenamjensku bojnu glavu projektil je poboljšan i u segmentu autopilota, u određenim softverskim pojedinostima i u segmentu sigurnosti,” navodi hrvatski pilot.

“Magija” u kabini

Hrvatska nabava Hellfirea bila je najavljena istodobno kad i nabava Kiowa Warriora. Naravno, 393. eskadrila helikoptera takav sustav nije smjela dočekati nespremna, tako da se njezini pripadnici već dugo uvježbavaju sa simulacijskim projektilima M36. I ne samo to, uvježbavaju se intergranski, s drugim postrojbama HV-a. “Rad na zračno-kopnenoj integraciji počeo je još tijekom preobuke prve skupine pilota i to je konstantna zadaća 393. EH. U radu s ostalim granama od početka te integracije koristili smo znanja i sposobnosti stečene tijekom preobuke kako bismo prezentirali mogućnosti koje mogu pružiti precizna sredstva.

Tijekom vojnih vježbi uvijek je bilo prilike za nošenje trenažnih Hellfirea i rad s njima simuliran je redovito, pogotovo s prednjim zračnim kontrolorima,” nastavlja bojnik Letica. Simulacijska sredstva sve su sofisticiranija i vjernija originalu, tako da nema sumnje da su svi u Eskadrili spremni dočekati “ono pravo”. “Ono što je bitno naglasiti,” kaže Letica, “jest da se većina ‘magije’ koja je potrebna da bi se projektil točno i, što je najvažnije, sigurno doveo do cilja, događa unutar kabine i odgovornost je obaju članova posade. S te strane trenažni projektil omogućuje obuku i ocjenjivanje posada bez obzira na to što nema lansiranja.” Bojnik Letica dodaje da zapravo i nema potrebe za provedbom posebne obuke za nove projektile.

Potrebnu razinu obučenosti i spremnosti imaju i zrakoplovni tehničari. “Budući da trenažni projektil ima sve značajke taktičkog projektila, oružari koji rade na opsluživanju OH-58D maksimalno su obučeni za rukovanje AGM-114. Kupnja taktičkih projektila bit će svakako novi izazov i za tehničare kad dođe do bojnog gađanja,” dodaje Letica. Naravno, Romeo nije jeftino sredstvo pa je njegovo obučno-trenažno ispaljivanje rijetkost i u najbogatijim vojskama, pa i u američkoj. Međutim, sigurno je da ćemo ga vidjeti prije ili kasnije i to će biti velik događaj za cijelu Hrvatsku vojsku.

Izvidnički, borbeni, jurišni

OH-58D Kiowa Warrior izvorno je zamišljen kao izvidnički helikopter, “partner” koji izviđa teritorij i pronalazi ciljeve za moćni Apache, ali prema potrebi i sam je sposoban pružati vatrenu potporu. Kako se i ta letjelica širila u svjetskim ratnim zrakoplovstvima, dobivala je i nove uloge pa njezina opremljenost Hellfireom nije hrvatski izum. Nakon što su iz operativne uporabe povučeni Mi-24, naše zrakoplovstvo više ne raspolaže jurišnim helikopterima, no nabava Kiowa naoružanih Hellfireima i nevođenim raketnim zrnima Hydra 70 mm je, među ostalim, planirana i tako da HRZ-ovoj helikopterskoj komponenti obnovi borbene sposobnosti. Znači li to da su hrvatski Kiowa Warriori sad jednako toliko borbeni helikopteri kao i izvidnički? “Mislim da bi s tehničke strane pitanje bilo preciznije kad bi glasilo: ‘Jesu li helikopteri sad toliko jurišni koliko i izvidnički?‘ Na to pitanje odgovor bi bio – ‘Ne!’,” kategoričan je Letica.

“Stavljanjem registracije helikoptera koja počinje brojem 3 helikopteri OH-58D i njihova uloga u OSRH u svakom su slučaju – borbeni. U obzir treba uzeti da je OH-58D dizajniran kao izvidnička platforma i to će ostati. Ono što također treba uzeti u obzir koncepcijska je razlika između izvidničke (reconnaisance) i jurišne (attack) misije. Bez obzira na platformu koju imamo, ne smije se zanemariti obuka i iskustvo koji su postali temelj nove sposobnosti 393. EH – iznimno veliko iskustvo, i teorijsko, i praktično (borbeno) preneseno je na pripadnike 393. EH s naglaskom na izvidničku misiju u potpori ostalim granama OSRH. Nabava preciznog, vođenog naoružanja svakako povećava ubojitost te platforme,” zaključuje pripadnik 393. EH.

 

Temeljna i najočitija razlika

Ovdje bi vrijedilo dodati da i višenamjenski helikopteri UH-60 Black Hawk, koji su u procesu nabave za HRZ, imaju mogućnost nošenja i uporabe Hellfirea, tako da i taj scenarij u budućnosti nije nemoguć. Ipak, mnogima koji se sjećaju jurišnih helikoptera u Domovinskom ratu nametnula se usporedba Hellfirea s tadašnjim glavnim naoružanjem hrvatskih Mi-24. Zamolili smo bojnika Leticu za komentar i opet dobili jasan odgovor: “Budući da nemam iskustva u uporabi naoružanja koje se koristilo na Mi-24, mogu govoriti samo o razlikama taktičko-tehničkih značajki. Temeljna je i najočitija razlika znatno veći domet AGM-114 u odnosu na 9K114 Šturm – osam prema šest kilometara (u najnaprednijoj inačici 9K114). Nadalje, radionavođenje koje se koristilo za upravljanje projektilom Šturm zahtijeva konstantan vizualni kontakt između operatera i projektila, što nije slučaj kod Hellfirea. Ipak, nikako se ne smije zaboraviti iznimnu sposobnost koju su tijekom operacije Oluja tadašnji projektili omogućili u otvaranju prostora za napredovanje snaga HV-a na području Banovine te povući paralelu na koji bi način još ubojitije sredstvo olakšalo pojedine misije.”

Iako možda i nije primjereno uspoređivati dva potpuno različita sustava, nakon što su za Hrvatsku kopnenu vojsku nabavljene samohodne haubice PzH 2000, sad je i HRZ dobio sustav koji je u svojoj kategoriji u samom svjetskom vrhu. AGM-114R Romeo to sigurno jest, barem dok se ne pojavi JAGM. Kad se uzmu u obzir faktori kao što je Romeova svestranost udara po različitim ciljevima, kao i helikopter Kiowa Warrior, koji je iznimno pogodan za umreženo djelovanje s drugim granama i rodovima, što je već itekako pokazano na vježbama, slobodno se može reći da projektili Hellfire podižu ukupne sposobnosti cijelih Oružanih snaga.

Domagoj VLAHOVIĆ