Ruska ratna mornarica već godinama na flotnoj listi ima samo jedan nosač zrakoplova, “Admiral Kuznjecov”, a pokušaj kupnje dvaju francuskih LHD-ova klase Mistral propao je. Hoće li se to u budućnosti promijeniti? Teško je odgovoriti, jer domaći razvojni projekti još su na početku…

Rusija se nakon raspada Sovjetskog Saveza susrela s financijskim problemima koji su itekako naštetili njezinim oružanim snagama, ali i obrambenoj industriji. Oni su se, možda i najviše, odrazili na mornaricu, posebno površinsku flotu. Već su održavanje i modernizacija postojećih plovnih jedinica tražili goleme svote novca, a što tek reći o gradnji novih? Najskuplji brodovi, oni s ravnim palubama, tj. nosači aviona i helikoptera, najviše su osjetili te probleme. Od devet koliko je 1990. imao SSSR (sedam u operativnoj uporabi, a dva u gradnji), danas je u ruskoj mornarici aktivan samo “Admiral Kuznjecov”, a ostali su završili u mornaricama drugih zemalja, kao muzeji u Kini ili, jednostavno, u starom željezu.
Sovjetska vojna brodogradnja nikad nije stekla barem približno iskustvo kakvo su s ravnim palubama imali kolege iz SAD-a ili Velike Britanije. Teško je reći da je glavni razlog bila skupoća jer sovjetskom režimu nikad nije bio problem na oružje trošiti puno više od realnih mogućnosti države. Razlog je, prije svega, geostrateški. “SSSR je bio toliko teritorijalno velika zemlja da mu za distribuciju sile po područjima interesa u svijetu nisu bili potrebni nosači kao Amerikancima,” komentar je profesora Marinka Ogoreca, analitičara i nekadašnjeg hrvatskog vojnog izaslanika u Rusiji, “to vrijedi i za današnju Rusiju. S izlazom na tri oceana jednostavno nije toliko zainteresirana za nosače.” Zapravo, to vrijedi i za druge površinske plovne jedinice, a ruski strateško-mornarički prioritet jesu i ostat će podmornice. Devedesete su samo dodatno naglasile takav smjer, a raspad Sovjetskog Saveza 1991. značio je i da Rusija gubi jedino sovjetsko brodogradilište koje je bilo sposobno izgraditi nosače, ono u Mikolajivu na Crnom moru, u današnjoj Ukrajini.

Manja plovila
Ruska je brodogradnja, dakle, 1990-ih ostala bez kapaciteta za ravne palube, tek sa sposobnostima za povremeni remont nosača “Admiral Kuznjecov”. Doduše, ne treba zaboraviti ni modifikaciju nekadašnjeg nosača-teške krstarice klase Kijev “Admiral Gorškov”. U brodogradilištu Sevmaš u Sjeverodvinsku na Bijelom moru prilagođen je kupcu, indijskoj mornarici, i gotovo izgrađen ispočetka kao nosač sa ski-jump palubom. No, bila je to velika improvizacija koja je trajala dulje od desetljeća i koju je Indija na kraju 2013. platila puno više no što je isprva dogovoreno.
Početkom novog tisućljeća situacija u Rusiji ipak se počela mijenjati. Rast cijena energenata i politička stabilizacija financijski su oporavili zemlju, a s tim su došle i ambicije da se oružane snage i obrambena industrija vrate danima stare slave. Što se tiče nosača aviona, svjesna da nema kapaciteta, Rusija je odustala od klasičnih i odlučila se prikloniti manjim plovilima, tj. novom svjetskom trendu višenamjenskih nosača helikoptera – amfibijskih jurišnih brodova (LHD-AAS). To su brodovi ravnih paluba koji su raznih klasifikacija, ali zajedničko im je da su ključ u potpori iskrcavanja ljudstva te transportnih i oružnih sustava zračnim i pomorskim putem na izabranu lokaciju. Međutim, problem je bio u tome što domaća brodogradilišta nisu mogla graditi ni takve brodove. Čak i desantni brod “Ivan Gren” (oko 6000 tona) dugo čeka ulazak u operativnu uporabu. Kobilica je u brodogradilištu u Kalinjingradu položena još 2004., a brod je i danas na probnim plovidbama. Zadnja vijest navodi da će idućeg proljeća napokon postati punopravan član mornarice.

Veto prije isporuke
Rješenje je stoga bilo potraženo na dotad nezamislivoj adresi – u inozemstvu. Naravno, tako velik posao zahtijevao je međudržavni sporazum, a kako se Rusiji žurilo, tražila je gotov dizajn s police. Potvrđeni kandidati bili su francuski DCNS s klasom Mistral, španjolska Navantia s klasom Juan Carlos I i korejski Daewoo s klasom Dokdo. Spominjali su se i Nizozemci te Nijemci. Pobijedili su Francuzi, a ugovor je zaključen 2011. godine. Unatoč svim novim sposobnostima koje su brodovi trebali donijeti, Rusiji je jednako bitan bio transfer tehnologije i tehničke dokumentacije. Dogovoreno je da će dva broda biti izgrađena u Francuskoj (samo krmene polovice u Rusiji), a dva, prema idućem ugovoru i nakon transfera, u Rusiji (detaljno o tom projektu u tekstu Neizvjesna plovidba, HV br. 458, op. aut.). Daljnji su događaji poznati: 2014., netom prije no što je mornarica preuzela prvi brod “Vladivostok”, a “Sevastopolj” bio pred završetkom, počela je ukrajinska kriza. Rusija je anektirala Krim i Francuska je stavila veto na isporuku. Tijekom 2015. u više je navrata potvrđeno da Rusija nikad neće moći preuzeti brodove i na koncu su dvije zemlje dogovorile da se kupcu vrati uloženi novac. Francuska mornarica nije trebala dva siročića, ali država se brzo izvukla tako što je brodove prodala Egiptu. Dodatno je profitirala Rusija, prodavši sjevernoafričkoj zemlji jurišne mornaričke helikoptere Ka-52K Aligator kojima su dva Mistrala bila prilagođena, tako da kupci vjerojatno i nisu imali puno izbora. No, ostali oružni, senzorski i drugi sustavi ostaju problem. Primjerice, u srpnju 2017. objavljen je video s francusko-egipatske mornaričke vježbe Cleopatra 2017 na kojem se na palubi egipatskog Mistrala vide fiksirani Humveeji s PZO lanserima AN/TWQ-1 Avenger.

Ambiciozni Štorm
Vratimo se Rusiji, koja je ostala bez brodova, ali i bez tehnologije. Još dok su trajali pregovori s Francuskom o o(p)stanku dvaju Mistrala (sredina 2015.), ruski dužnosnici iz politike, industrije, znanosti i vojske počeli su usput iznositi informacije da nisu ovisni o Francuzima i da razvijaju vlastite velike brodove ravnih paluba. Usput su isticali da ti brodovi neće imati nikakvih dodirnih točaka s Mistralima, otklanjajući time nagađanja da će koristiti dio nacrta francuskog projekta. U lipnju i srpnju počela su se spominjati i dva konkretna projekta koja dolaze iz Sankt-Peterburga. Prvi je bio klasa UDK (univerzalni desantni brod) Priboj (val koji se razbija o žalo), koju razvija projektni ured Nevski, a drugi klasa Lavina istraživačkog centra Krilov. Otprilike u isto vrijeme Krilov je objavio i rad na projektu prvog ruskog supernosača klase Štorm (Oluja – Projekt 23000E). Kako šira javnost voli velike brodove i velike brojeve, taj je projekt “najvećeg nosača na svijetu” (riječi koje se vrlo rado, ali i olako koriste, op. aut.) iz medija istisnuo LHD-ove. Ambiciozni plan nadmašuje i nikad prežaljen nuklearni nosač aviona “Uljanovsk”, koji je nedovršen krajem 1992. završio u starom željezu. Trebao je biti dug 321 metar, sa 75 000 tona pune istisnine. Prema podacima iz Krilova, Štorm bi imao istisninu između 90 i 100 tisuća tona, bio dug 330 metara, širok 40 metara, s gazom od 11 metara. Uz konvencionalni ili nuklearni pogon, mogao bi u komadu ostati na moru od 90 do 120 dana, uz vršnu brzinu od 30 čvorova. Posadu bi činilo do 5000 članova, koji bi se brinuli i za 80 do 90 zrakoplova. Spominjao se i elektromagnetski katapult za lansiranje te bogata zrakoplovna skupina. Ona bi uključivala čak i mornaričku inačicu višenamjenskog borbenog aviona pete generacije Suhoj Su-57 o kojoj smo dosad čuli samo sramežljiva nagađanja.
Udarne skupine
Mnogi analitičari, pa i ruski, uopće ne smatraju realnim da će taj nosač zbog niza razloga ikad zaploviti. Franz-Stefan Gady na portalu The Diplomat podsjeća da Rusija nikad nije izgradila nosač, svi su podrijetlom iz Ukrajine, pa i “Admiral Kuznjecov” . Uz neiskustvo, ruska brodogradilišta nemaju ni dovoljno velik suhi dok za plovilo tih dimenzija. Viktor Murahovski, predsjednik ruske Vojnoindustrijske komisije, dodao je u tom tekstu da kod takvih brodova nije stvar samo u njihovoj gradnji, nego i u operativnoj uporabi. Ona zahtijeva udarne skupine kakve imaju Amerikanci s krstaricama, razaračima, podmornicama i drugim plovilima, što znači još novih ratnih brodova. S današnjim problemima s brodogradnjom i uvođenjem u operativnu uporabu, npr. već spomenutog desantnog broda “Ivan Gren” te fregata klasa Admiral Gorškov i Admiral Grigorovič, jasno je da bi bio potreban velik reset u mornarici i brodogradnji. On bi trebao obuhvatiti i zrakoplovnu industriju, koja bi trebala razviti avione za supernosač, borbene avione i leteće radare.
Unatoč kritikama Štorma, Krilov ne odustaje i u kolovozu prošle godine najavio je manji koncept zvan laki višenamjenski nosač zrakoplova (light multi-purpose aircraft carrier), koji bi jednog dana zamijenio nosač “Admiral Kuznjecov”. Imao bi istisninu između 30 i 40 tisuća tona, što je nešto manje od francuskog nosača “Charles de Gaulle” i nosio bi između 40 i 50 zrakoplova, među njima Su-30, MiG-29KR i novu inačicu Su-35 za nosače. Gradio bi se u brodogradilištu Sevmaš.

Nove makete
U komentaru za portal The National Interest, analitičar Michael Kofman srezao je i te ambicije te izrazio mišljenje da je plafon za ruske sposobnosti i financije u ovom trenutku amfibijski jurišni brod nosivosti oko 14 000 tona. Tu je mislio na prve procjene vezane uz klasu Priboj koja bi, sukladno spomenutom broju, bila slična staroj sovjetskoj klasi desantnih brodova Ivan Rogov izgrađenih u Kalinjingradu ili nizozemskom brodu HNMLS ”Rotterdam“. Uz spomenutu nosivost, bio bi dug 165 metara, širok 25 metara, najveće brzine 20 čvorova, doplova 60 dana ili 6000 milja. Mogao bi nositi do osam helikoptera Ka-27 i Ka-52K, prevoziti do 600 marinaca i 40 do 60 oklopnih vozila. U analizi za portal Ruskog vijeća za međunarodne odnose, ruski stručnjak Aleksandar Antonov komentirao je da je takav brod prije svega namijenjen transportu teških oklopnih vozila na već osigurane mostobrane. S druge strane, znatno ambiciozniju klasu univerzalnog desantnog broda – nosača helikoptera Lavina karakteriziralo bi 24 500 tona nosivosti uz procijenjenu duljinu od 218 metara, čime bi nadmašila i nesuđene Mistrale (21 000 tona). Brodovi bi postizali najveću brzinu od 22 čvora, nosili 16 helikoptera (jednakih tipova kao i Priboj), oko 50 oklopnih vozila i šest manjih plovila na mokroj palubi. Doplov bi bio 5000 milja pri prosječnoj brzini od 18 čvorova. Antonov kaže da dvije klase ne isključuju jedna drugu, nego se nadopunjuju: s pomoću Lavine provodili bi se prvi, ključni udari na lokaciju desanta i to preko horizonta, dakle, s udaljenosti od barem 45 km od obale, sigurne od protivničkog obalnog topništva. Uz marince i spomenute helikoptere, tu bi najvažniji bili novi amfibijski čamci i amfibijska vozila na kotačima, ali i ti su projekti još na čekanju. Sve navedene, očito nepotpune taktičko-tehničke podatke i procjene analitičara, ipak treba uzeti s oprezom. Naime, brodovi su još na razini maketa ili crteža, a podaci variraju od vijesti do vijesti o LHD-ovima, koje su vrlo česte u ruskim, ali i u zapadnim medijima. Primjerice, često ćete na internetu naići na podatak da je nosivost klase Priboj zapravo 23 000 tona, dakle, blizu klasi Lavina. Doduše, Jane’s je u lipnju 2016. objavio da je riječ o izvoznoj inačici Priboja, pa je moguće da je došlo do gluhog telefona. Konačno, ruski portal Sputnik International u srpnju 2017. potvrdio je nosivost klase Priboj od 23 000 tone, navodeći da su Priboj i Lavina dva imena za istu klasu koju razvija Krilov. Klasa Priboj i službeno je potvrđena kao Krilovov projekt, barem prema vijesti s web-stranice Instituta od početka srpnja 2017. u kojoj je navedeno da je predstavljena na sajmu IMDS (International Maritime Defence Show) u Sankt Peterburgu. Dakle, projekti se još uvijek itekako modificiraju i još nisu toliko odmaknuli, a ako jesu, podaci nisu javno objavljeni u dovoljnoj mjeri da bismo ijednu informaciju iz medija zasad uzeli ”zdravo za gotovo“.

Podmornice i ledolomci
Ono što je zasad najvažnije jest da još nije potvrđeno da su ruska država ili ratna mornarica službeno odobrile jedan određeni projekt nosača aviona ili helikoptera. Admirali i dužnosnici Ministarstva obrane daju sporadične izjave o projektima, ali termini realizacije pomiču se sve više u budućnost. Pitanje je žele li takve brodove, jesu li im uopće potrebni, isplati li ih se financirati? Možda su im za amfibijsko-jurišne operacije dovoljni “Ivan Gren” i “Petar Morgunov”, njegov kolega iz klase za koji je pitanje kad će biti porinut? Zadnjih mjeseci malo-pomalo u medije izlaze detalji o novom ruskom programu naoružavanja od 2018. do 2027. godine koji je nedavno potpisao predsjednik Vladimir Putin. Prema njima i pripadajućim analizama poput one koju je za portal londonskog Kraljevskog instituta za međunarodne odnose krajem prošle godine potpisao Mathieu Boulègue, mornarici se u tom razdoblju ne piše dobro. Prioritet su kopnena vojska i zrakoplovstvo. Mornarički prioritet ostaju podmornice, a čini se da je Rusija općenito posvećenija ledolomcima koji djeluju na Arktiku, području koje joj je danas jedno od središta strateških interesa. Nedavno je mornarica preuzela 6000-tonski ledolomac “Ilja Muromec”, prvi takav brod u 40 godina. Čini se da vrlo dobro ide i projekt velikih civilnih ledolomaca klase LK-60JA (Projekt 22220), od kojih su dva već porinuta. Zanimljivo je da će ih pokretati novi nuklearni reaktor RITM-200. On se spominjao i vezano uz nosač “Štorm” i očito je, paradoksalno, da je danas njegova proizvodnja Rusiji manji problem nego plinske turbine. Podsjetimo, Rusija je te turbine za svoje nove brodove kupovala od ukrajinske tvrtke Zorja-Mašprojekt i nakon sukoba 2014. to je prekinuto, pa su i neki brodovi klasa Gorškov i Grigorovič ostali bez pogona. Rusija je zadužila tvrtku NPO Saturn da na brzinu razvije domaće turbine, i one bi ove godine trebale u serijsku proizvodnju. No, koliko je to sve usporilo razvoj dviju klasa, pa i mornarice i brodogradnje, ne treba ni govoriti.

Prepolovljeni fondovi
Danas je ruska mornarica ostala samo na nosaču “Admiral Kuznjecov”. Nakon borbenih operacija kod sirijske obale, trenutačno je kod kuće na modernizaciji koja bi mu trebala omogućiti još dugih 25 godina plovidbe. No, navodno će fondovi za te zahvate biti prepolovljeni s 800 na 400 milijuna dolara, što puno govori. Bez obzira na sve, na financije, manjak projektnih i brodograđevnih kapaciteta ili, jednostavno, stratešku nezainteresiranost, Rusija si kao svjetska vojna, ali i tehnološka sila, ne može dopustiti da ostane bez ravnih paluba. Ako ni zbog čega drugog, onda zbog pokazivanja snage i prestiža. Informacije stižu i dalje, najnovija je objavljena krajem veljače. Mediji su citirali Nikolaja Maksimova, čelnika Instituta pri ruskom Ministarstvu obrane, koji je za TV-kanal Zvezda rekao da Rusija planira nabavu nosača aviona i zrakoplovne skupine. Kakav bi to nosač mogao biti, tko će ga i kad izgraditi te kako će biti naoružan  i opremljen ostaje nepoznanica.

Domagoj VLAHOVIĆ