Poluautomatski (automatski) pištolji u Rusiji bili su oduvijek znatno više cijenjeni i prihvaćeniji od revolvera, međutim njihova proizvodnja uvedena je znatno kasnije, praktično tek prije II. svjetskog rata

Glavni razlog za kasno uvođenje pištolja u rusku vojsku bila je velika količina revolvera uvedena u naoružanje Carske vojske, te licencna proizvodnja Naganta zbog čega ruski vojno-politički establishment nije vidio potrebe za eventualnim razvojem i proizvodnjom druge vrste oružja sekundarnog značaja kao što je automatski pištolj. S druge strane, gotovo odmah nakon početka serijske proizvodnje automatski pištolji izazvali su nepodijeljeni interes ruskih časnika. Osobito velikog uspjeha imao je “Mauser” C-96 (slika br. 8), koji je ostavio dalekosežne posljedice na daljnji razvoj ruskog pištolja, ali i njihovog streljačkog oružja općenito. Mauser je bio gotovo idealan za konjičke postrojbe jer se futrola vrlo jednostavno montirala na njega kao kundak, kapacitet spremnika iznosio je 10 metaka, a učinkoviti domet 100 m, što je uz poluautomatski režim paljbe činilo vrlo ozbiljno oružje koje je moglo poslužiti umjesto karabina. U svakom slučaju, te prednosti su uočili ruski konjički časnici, a osobito kozaci među kojima je Mauser C-96 postao prestižno oružje. Rezultat takve popularnosti je masovna nabavka C-96 za potrebe ruskih oružanih snaga, iako nikada nije formalno postao službeno oružje. Uz pištolj nabavljene su i velike količine streljiva za njega u kalibru 7,63 mm Mauser, a vrlo brzo je ruska vojna industrija usvojila njegovu proizvodnju u kalibru 7,62×25 mm. To će se kasnije pokazati vrlo važnim u samostalnom razvoju ruskih pištolja, jer se temeljio upravo na tom metku, kao i svako drugo naoružanje koje je koristilo pištoljsko streljivo (konkretnije kratke strojnice Špagin PPŠ 41 ili manje poznati Sudaev PPS M-43).

Prvi domaći pištolj
Samostalni razvoj i proizvodnja ruskih automatskih pištolja počela je tridesetih godina prošlog stoljeća, kada je sovjetski vojni vrh donio odluku o zamjeni revolvera Nagant koji je u to vrijeme već bio zastarjele konstrukcije, automatskim pištoljem. Iako je Kovrov ponudio svoju dobru repliku Browinga M 06 koji je proizvođen u Tulskim oružanim zavodima pod oznakom TK (Tulskij immena Korovina), nije službeno uveden u naoružanje zbog preslabog kalibra za vojnički pištolj (6,35 mm). Na internom natječaju pobijedio je model Tokareva 1930. godine, koji je moderniziran 1933. i ušao u proizvodnju kao TT 33 u kalibru 7,62×25 mm. TT 33 je prilično jednostavan pištolj, izrađen većim dijelom po uzoru na Colt M1911 od kojega je preuzeo sustav zabravljivanja cijevi. Prvi put je korišten 1939. godine u Mandžuriji i kasnije iste godine u Sovjetsko-finskom ratu, gdje se pokazao učinkovit i pouzdan. Osim časnika, rabile su ga uglavnom posade oklopnih vozila i zrakoplova, a vrlo brzo je postao najpopularniji i najrašireniji sovjetski automatski pištolj. Razvijeno je nekoliko njegovih inačica, kao što su npr. model za vježbu Tokarev R-3 u kalibru .22 LR, koji se osim po kalibru ničim nije razlikovao od standardnog modela TT 33 ili športska inačica Tokarev R-4 isto u kalibru .22 LR, ali s produženom cijevi i podesivim ciljnikom. Pojedine istočnoeuropske zemlje proizvodile su više ili manje modificirani TT 33 po licenci (uključujući i bivšu Jugoslaviju u kojoj se proizvodio pod oznakom M-57). S druge strane, vrlo brzo uočen je i njegov glavni nedostatak – neprihvatljivi tip metka za pištolje. Naime, metak 7,62×25 mm je vrlo dobar izbor za kratke strojnice ili pištolje kao što su Mauser C-96 koji se više rabio u funkciji svojevrsnog “montažnog karabina” nego pištolja, odnosno vrlo učinkovit je na udaljenostima 100-200 m, međutim prevelika početna brzina zrna relativno male mase, ne omogućava zaustavni učinak nužan za pištolje koji se uglavnom koriste u bliskoj borbi, na vrlo kratkim odstojanjima. Drugim riječima, metak koji je učinio Mauser C-96 legendarnim, bio je neprikladan za TT 33, zbog čega se još prije rata pristupilo razvoju novog pištolja, sa streljivom prihvatljivijeg zaustavnog učinka. Natječaj za bolji vojni pištolj raspisan je još 1938. godine, međutim II. svjetski rat je planove njegovog razvoja potisnuo u drugi plan. Odmah nakon rata natječaj je obnovljen, a pobjedu je odnio Nikolaj Fjodorovič Makarov svojim pištoljem kalibra 9×18 mm Makarov (skraćeno, 9 mmM).

Pištolj Makarova postao je novi službeni pištolj sovjetskih oružanih snaga, ali i gotovo cijelog Varšavskog pakta. U operativnu uporabu se počeo uvoditi ranih pedesetih godina prošlog stoljeća i ubrzo je potpuno zamijenio TT 33. Njegova temeljna osobina bila je jednostavnost konstrukcije i time relativno mala proizvodna cijena. Naime, metak 9 mmM nesumnjivo je znatno slabiji od metka 9 mm Para koji je uveden kao službeni vojni kalibar za pištolje i kratke strojnice zemalja članica NATO-a, međutim upravo je dovoljno jak da se može koristiti iz pištolja sa slobodnim trzanjem zatvarača – principa na kojem radi pištolj Makarova. Po standardnoj ruskoj/sovjetskoj doktrini koja je uvijek pištolj tretirala sekundarnim naoružanjem, to je bilo zadovoljavajuće rješenje. Metak 9 mm Makarov razvijen je od njemačkog predratnog metka 9 mm Ultra koji praktično nikada nije ušao u operativnu uporabu, a vrlo je sličan metku 9×18 mm Police, međutim nisu kompatibilni (niti jedan pištolj koji koristi metak 9 mmM ne može ispaljivati streljivo 9 mm Police, ali niti obratno). Kao svojevrsni predložak za svoj pištolj, Makarov je iskoristio njemački Walther PP, zbog čega su pištolji vizualno i konstrukcijski vrlo slični (uz izuzetak kalibra).

S obzirom da je postao univerzalni službeni pištolj za gotovo sve vojne, policijske i druge naoružane službene osobe, u gotovo svim zemljama socijalističkog lagera, a zadržao se u operativnoj uporabi prilično dugo, proizvođen je u velikom broju i u raznim modifikacijama (u Rusiji je još uvijek u operativnoj uporabi kao službeni pištolj, a tek 2003. godine formalno mu je određen nasljednik, ali samo za oružane snage – MP-443 Grač). Osim SSSR-a, po licenci su ga proizvodile Bugarska, Istočna Njemačka i Kina, u kojoj se još uvijek proizvodi. Modifikacije nisu u većoj mjeri utjecale na njegovu temeljnu koncepciju, već su uglavnom bile više ili manje “kozmetičkog” karaktera (kao što je npr. komercijalna inačica Baikal-442). Značajnije modifikacije primijenjene su jedino kod modela PMM kojem je kapacitet spremnika povećan s 8 na 12 metaka i kod modela IŽ-71 koji se proizvodi u “europskom” kalibru 9 mmK (9×17 mm), te na prigušenom pištolju proizvedenom za potrebe postrojbi Specnaza.

Prigušeni model razvijen je 1967. godine pod nazivom PB (Pistolet Besšumnij) i dobio je vojnu oznaku 6P9 (slika br. 11). Veće izmjene pretrpjela je cijev i navlaka cijevi, kako bi se mogao montirati prigušivač koji se skida samo za potrebe čišćenja, održavanja ili popravke, dok su ostali dijelovi ostali jednaki kao kod standardnih Makarova. Drugim riječima, PB je utemeljen kao integralno prigušeno oružje, iako se iz njega može gađati i bez prigušivača. Usporedno uz razvoj Makarova kao univerzalnog službenog pištolja, tekao je razvoj velikog automatskog vojnog pištolja, koji je trebao postati oružje za obranu posada oklopnih vozila, topničkih i protuoklopnih sustava, vozača, zrakoplovaca, vezista, časnika na prvoj borbenoj crti i svih drugih vojnika kojima puška zbog svojih dimenzija i težine nije bila prihvatljivo rješenje. Pri tom, konstruktorima su još uvijek u sjećanju bile izvrsne značajke proslavljenog Mausera C-96, pa nije neobično da su neka praktična rješenja preuzeli od tog pištolja – u prvom redu mogućnost korištenja futrole kao montažnog kundaka, veliki kapacitet spremnika i sl. Rezultat njihovih napora bio je APS (Avtomatičeskij Pistolet Stečkina) u kalibru 9 mmM (slika br. 12). Osim pojedinačnom, ovaj tip pištolja mogao je gađati rafalnom paljbom, a spremnik je imao 20 metaka, što ga je činilo ozbiljnim vojnim oružjem i dovodilo u rang kratkih strojnica. U operativnu uporabu sovjetske armije počeo se uvoditi 1951. godine paralelno s Makarovim i smatra se začetnikom nove vrste oružja – pištolja s mogućnošću rafalne paljbe (po nekim analitičarima, “Stečkin” je u velikoj mjeri utjecao na razvoj i uvođenje u operativnu uporabu talijanskog automatskog pištolja Beretta 93R, kao njegovog svojevrsnog zapadnog pandana). U praksi se pokazao pouzdanim i kvalitetnim pištoljem, te je uporabljivan na brojnim kriznim žarištima po svijetu. Tijekom vremena napravljeno je i nekoliko modifikacija, od kojih je najvažnija mogućnost montiranja prigušivača. Tako modernizirani Stečkin uveden je u naoružanje izviđačkih postrojbi sovjetske armije i GRU-a pod oznakom APB (Avtomatičeskij Pistolet Besšumnij). Osim mogućnosti montaže prigušivača, ova modifikacija pištolja opremljena je lakšim, metalnim kundakom i okvirom s 8 metaka. Ta inačica ne može gađati rafalnom paljbom.

“Stečkin” je prvi put korišten u Sovjetsko-afganistanskom ratu, te u gotovo svim sukobima nakon njega u kojima su sudjelovale sovjetske, kasnije ruske postrojbe. Iako je već prilično zastario, još uvijek je u operativnoj uporabi ruskih oružanih snaga, policije i raznih zaštitarskih službi. Iako se radi o masivnom pištolju s vellikim kapacitetom okvira, dobro “leži” čak i u manjoj šaki, jer zbog manjih dimenzija streljiva (u usporedbi s npr. streljivom 9 mmPara) rukohvat u većoj mjeri ne odstupa po debljini od rukohvata ostalih pištolja II. i III. generacije (npr. TT 33, Colt M1A11, Walther P-38 i sl.). Prilikom gađanja oružje je dobro izbalansirano, s blago izraženim težištem prema naprijed i omogućuje relativno mirno ciljanje, čak i prilikom gađanja iz jedne ruke bez oslonca. Ciljnici su klasični, uobičajeni za pištolje III. generacije, ali je mušica nešto tanja nego što bi trebala biti. Okidanje može biti dvostrukog ili jednostrukog djelovanja. U prvom slučaju otpor okidača je jak i započinje odmah, međutim, nema koraka i pad udarača je bez “prijeskoka” zgloba, a u jednostrukom okidač ima dugi hod i vrlo mekano okidanje. Po svom okidanju pištolj bi se mogao mjeriti s kvalitetnim streljačkim naoružanjem. Zbog prilične mase oružja, a relativno slabog metka, gađanje pojedinačnom paljbom je vrlo precizno, trzaj oružja relativno slab, a odskočni kut (ulijevo – nagore) relativno mali i pod kontrolom. Gađanje rafalima znatno smanjuje mogućnost kontrole oružja i njegovu preciznost unatoč kundaku (bez njega je vjerojatno nemoguća koliko-toliko precizna rafalna paljba). U perspektivi, planira se njegova zamjena automatskim pištoljem OC-33 Pernač, ili nekim iz zadnje generacije kratkih strojnica kao što su OC-02 Kiparis, Kedr, AEK-919K Kaštan i sl.

Marinko OGOREC