Sambo (složenica od ruskog SAMozašita Bez Oružja) kompilatorska je borilačka vještina koja se počela destilirati unutar sovjetske Crvene Armije. Nastala je iz drevnih ruskih stilova obogaćenih podužim nizom regionalnih borilačkih iskustava od Baltika, preko Moldavije i Kavkaza do Dalekog istoka

Kstovo, taj anonimni, u snijeg ušuškani socijalistički gradić na rijeci Volgi blizu Nižnjeg Novogoroda, neobično je važan za cijelu Rusiju iz barem dva razloga. Osim što se u blizini nalazi najveća Lukoilova europska rafinerija nafte, Kstovo je u borilačkim krugovima poznato po Svjetskoj akademiji samba – sportskom kompleksu koji udomljuje paletu natjecanja, seminara i drugih aktivnosti vezanih uz borilačke vještine nastale u sovjetskoj vojsci. Stoga, ako se nađete tamo u pravo vrijeme, u Kstovu možete susresti i Fjodora Jemjeljanenka, po mnogima najvećeg i najkompletnijeg borca kojeg je svijet mješovitih borilačkih vještina ikada vidio. Bez obzira na profesionalne obveze i traženost diljem planeta, Jemjeljanenko se svake godine uredno pojavljuje na svjetskim i državnim natjecanjima u tzv. bojevom sambu, svojoj matičnoj vještini. Ovo je dio karijere koju Fjodor odrađuje daleko od japanskih i američkih kamera, iz užitka, odanosti, neki će dodati – i iz patriotskih motiva – ali ne zbog novca. Sam Jemjeljanenko u kratkom razgovoru ovako nam je to objasnio: ”Sambo je ruski sport, u našoj zemlji svi znaju za njega. Omiljen je i među klincima i među odraslima. Osobno, treniram ga od djetinjstva i do današnjeg dana ostao je mojim najdražim sportom. Usporedba s brazilskim džiu džicuom? Iskreno govoreći, mislim da je sambo mnogo raznolikiji, svestraniji. Osim što je jak u parteru, odlikuje se i sjajnim bacačkim tehnikama.”

I danas, kada na internetu gledate seminare u kojima prenosi svoje znanje i iskustvo, Fjodor djeluje poput dječaka s omiljenom igračkom koju može istraživati i oduševljavati se u beskraj. Osim samba, usavršio je i srodni mu džudo: 1997. godine bio je prvak Rusije i nesuđeni olimpijac, jer se zbog neimaštine odlučio okušati u profesionalnom ultimate fightu. Ostalo je povijest: jedini je vrhunski teškaš u svijetu mješovitih borilačkih vještina (MMA) koji nije izgubio meč – ne računajući bizaran, zbog tehničkih zavrzlama dosuđen poraz zbog ozljede od Kohsake 2000. godine. Prevladavši nevjerojatne izazove u ringu poput bacanja na glavu protiv Randlemana ili nokdauna koji je pretrpio održavši se na nogama protiv Fujite (da bi pobijedio tzv. golim gušenjem nekoliko trenutaka kasnije), Jemjeljanenko je na raznovrsne načine, majstorskim kombinacijama hrvačkih i udaračkih tehnika, agresivnim, ali istodobno fascinantno inteligentnim stilom borbe, svladao gotovo sve općepriznate “gladijatore” današnjice. Prije nekoliko godina jedan od najtežih izazova priuštio mu je Mirko Cro Cop Filipović; njihov okršaj danas se smatra “epskim”, možda i najboljom profesionalnom borbom ikad održanom u MMA svijetu.

Upravo zbog Jemjeljanenkove sportske i ljudske karizme, ali i zbog niza sambista s područja bivšeg SSSR-a koji su u ultimate fightu postigli vrhunske rezultate (Arlovski, Kharitonov, Taktarov, Aleksandr Jemjeljanenko…), sambo postaje sve zanimljivija vještina među poklonicima širom planete. Dostupne knjige i DVD-ove sa sovjetskim i kasnijim ruskim vojnim dostignućima na polju brzog svladavanja naoružanog ili nenaoružanog protivnika danas proučavaju profesionalni borci-sportaši, ali i specslužbe brojnih država izvan postosvjetskog prostora.

 

Bojevi sambo – tajna vještina sovjetskih elitnih postrojbi

Sambo (složenica od ruskog SAMozašita Bez Oružja) kompilatorska je borilačka vještina koja se počela destilirati unutar sovjetske Crvene Armije ubrzo nakon boljševičke revolucije 1917. godine. Nastala je iz drevnih ruskih stilova obogaćenih podužim nizom regionalnih borilačkih iskustava od Baltika, preko Moldavije i Kavkaza do Dalekog istoka – uključujući i snažan utjecaj japanskog džudoa. Kasnije je testirana, nadopunjavana i razvijana najkorisnijim, najpraktičnijim konceptima iz čitavog svijeta. Hrvačka verzija samboa, slična džudou, naredbom Sportkomiteta još 1938. godine postala je službenom borilačkom vještinom SSSR-a. Mnogi sovjetski olimpijski šampioni u džudu izvorno su zapravo sambisti. No u tajnosti od svijeta, ali i od sovjetskih civila, paralelno se razvijalo još nekoliko smjerova za elitne vojne, milicijske i obavještajne kadrove, uključujući i tzv. bojevoe sambo (u engleskoj terminologiji: combat sambo), verziju kojom ćemo se više baviti u ovome tekstu.

S obzirom na hermetičnost i tajnovitost Sovjetskog Saveza, postoji više teorija o razvoju samba, koji neki opisuju kao intenzivan istraživačko-razvojni projekt koji se od 20-ih do 80-ih godina prošlog vijeka provodio diljem najveće zemlje svijeta, a sjedište mu je bilo u moskovskom sportskom centru Dinamo. Projekt se sastojao u istraživanjima i sintezi tradicionalnih borilačkih stilova, vojnih “prsa o prsa” sustava, te raznih elemenata sportske znanosti poput biomehanike i sportske psihologije. Pioniri nove borilačke vještine vjerojatno su bili Vasilij Ošepkov i Viktor Spiridonov. Odrastavši u Japanu početkom 20. stoljeća, Ošepkov je bio jedan od prvih europskih učenika u legendarnoj školi Kodokan, koju je osobno vodio osnivač džudoa Djigoro Kano. Kasnije je Ošepkov postao obavještajac Crvene armije u Japanu, ali je pod optužbom za kontrašpijunažu nastradao u jeku najgorih staljinističkih čistki 1937. godine. Umro je u zloglasnom moskovskom zatvoru Butirka deset dana nakon uhićenja, a samo godinu dana kasnije domaćoj javnosti predstavljen je projekt Sambo.

Spiridonov i Ošepkov radili su odvojeno, a u ispreplitanju njihovih škola pojavili su se temelji sistema kojeg je u “konstitutivnoj” knjizi Borba sambo opisao Ošepkovljev učenik, službeni utemeljitelj vještine Anatolij Arkadjevič Harlampijev.

Laboratorij samba u policijskom kompleksu Dinamo
Harlampijev je bio pomalo mitologizirana ličnost u sovjetskom imaginariju, rijetko svestran atlet strahovite snage. Od djetinjstva je usavršavao udaračke tehnike, a uz to je bio gimnastičar, akrobat i alpinist. Djed mu je izučavao drevne stilove šakanja, a otac je bio šampion Francuske u profi boksu te kasniji utemeljitelj ruske boksačke škole. Dobivši dozvolu vojnog vrha da krene u razradu optimalnog mješovitog sistema, Harlampijev je još u prvoj polovici 20-ih krenuo u turneju po najudaljenijim kutcima Sovjetskog Saveza, izučavajući ponegdje i tisućljetne autohtone vještine te osobno odmjeravajući snage s najboljim lokalnim borcima. Euroazija kao da je samo čekala na jednog takvog, “vukovskog” zborničara koji će zabilježiti borbena iskustva i trikove ostale u stepama i dalekim gorama iza ponajvećih vojnih osvajača u povijesti, od Vikinga do Džingis Kanove Zlatne horde. Ovo su samo neki od stilova danas ukorijenjenih u sambo: kokh (Armenija), chidaoba (Gruzija), trinta (Moldavija), akatuj (Čuvašija), khapsagay (Mongolija, Jakutija), zatim derivati srednjeazijske tradicije guleš (Azerbajdžan), kuraš (Uzbekistan) i khureš (Tuva). Riječ je o hvatačkim vještinama u kojima središnji značaj imaju tehnike bacanja protivnika i održavanja ravnoteže kako bi se ostalo na nogama, s obzirom da je pad borca na tlo u drevnim načinima ratovanja značajno smanjivao vjerojatnost preživljavanja. Zanimljivo, najstarijiji trag postojanja gruzijske chiadobe nađen je u alaverdskoj crkvi iz 11. stoljeća; mali detalj freske iznad ulaza prikazuje dvojicu muškaraca u hrvačkoj pozi. Njihova odjeća upadljivo je nalik na crveni, odnosno plavi kimono, kratke hlače i boksačke čizme koje su danas standardna odjeća sambističkih natjecanja.

“Laboratorij samba” u Dinamu nastojao je spojiti stepska iskustva s olimpijskim disciplinama: grčko-rimskim i slobodnim hrvanjem, zatim japanskim džiu džicuom i već spomenutim džudom te naravno, s udaračkim tehnikamama u rasponu od engleskog boksa, ruskih plemićkih vještina, preko francuskog savatea, kineskog kung fua i još niza tada poznatih doktrina. Proučavalo se čak i kretanje, eskivaže i odbijanje udaraca iz talijanske škole mačevanja. Svaka je tehnika pomno secirana, i ako bi se pokazala korisnom u borbi bez oružja, implementirana je u sustav kako bi se postigao temeljni cilj samba: zaustaviti naoružanog li nenaoružanog protivnika što je prije moguće. Prirodni pokreti, izbjegavanje napada, ravnoteža, poznavanje anatomije i fizičke mehanike neki su od principa na kojima se temelji efektivnost ovog sistema, uz permanentnu otvorenost prema inovacijama. Naglašava se da sambo nije arhiv nego živa materija, u kojoj se postojeće tehnike i znanja neprestano testiraju kroz učinkovitost u praksi i u srazu s novim konceptima.
Kada bi se tehnike usavršile, krenulo se s obučavanjem ciljanih skupina unutar represivno-sigurnosnih organa države: redovne policije, tajne policije, graničara, tjelohranitelja, osoblja u psihjatrijskim ustanovama, snaga zaduženih za kontrolu masovnih skupova, vojske, komandosa. Obuka je bila raznolika – otuda i naziv “specijal sambo” koji se odnosi na razgranati sustav vještina prilagođenih potrebama raznovrsnih postrojbi, ovisno o njihovim zadacima i ciljevima. Tridesetih godina prošlog stoljeća već je počela obuka pripadnika obavještajno-sigurnosne organizacije, a 1940. izdan je priručnik za zloglasnu tajnu policiju NKVD koja je dotad već odradila lavovski dio terora i čistki u 30-im godinama, kada je na razne načine pobijeno nekoliko milijuna ljudi. Otprilike istovremeno, unutar sovjetske vojske razvijale su se zasebne vještine i praktična znanja poput sisteme, rukopaške, mačalke, boinie i Specnaz GRU-ovog stila “prsa o prsa”.

Nakon 2. svjetskog rata nastavilo se testirati i suprotstavljati stečena znanja, tražeći natjecanje čiji bi se uvjeti što više približili situacijama koje pitomce očekuju u realnosti – uličnim tučnjavama, nasilnim uhićenjima i stvarnoj borbi. Zbog toga današnji sportski okršaji u bojevom sambu sliče na amaterski ultimate fight. Pritom sambo nije samo nastavio kompilirati doktrine iz cijelog svijeta, već su razvijene i autentične tehnike – osobito opasne poluge na nogama. No bojevi sambo, sa svojim devastirajućim udaračkim kombinacijama, gušenjima i potencijalno smrtonosnim zahvatima, ostao je državnom tajnom praktički do raspada Sovjetskog Saveza. Da se rodio desetljeće ranije, Fjodor Jemjeljanenko mogao se s njime upoznati tek u slučaju da bude primljen u elitne ili obavještajne jedinice (kao što je to bio slučaj s aktualnim ruskim premijerom Vladimirom Putinom, koji je 1976. započeo svoju obuku u KGB-u te ga se smatra majstorom samba).

U vrijeme perestrojke organizirane su pokazne vježbe i seminari bojevog samba po sovjetskim školama i ljetnim kampovima, da bi 1991. godine autori Žukov, Tihonov i Šmeljev izdali knjigu Bojevi sambo za sve u milijunskoj nakladi. Bio je to signal za otvaranje javnih klubova kojih je danas već više od tisuću. Osim u Rusiji, osnovani su u ostalim članicama ZND-a, ali i Brazilu, Izraelu, SAD-u, Kanadi, Francuskoj, Švedskoj i drugim zemljama. Bojevi sambo tako je doista postao sport, amaterska verzija ultimate fighta sa zaštitnim kacigama kao u boksu i borbama koje se održavaju na tatamiju sličnom džudaškome.

Izvorni SAMBO ne može biti sport

U 21. stoljeću, Federacija bojevog samba u Rusiji konstantno organizira seminare i pokazne nastupe za kadrove MVD-a (ruski MUP), FSB-a (tajne službe), razne ogranke Specnaza i mornaričkog pješaštva. Provodi se tjelesna i specijalna obuka suradnika sigurnosnih službi, zatim kadrova u nizu moskovskih banaka i privatnih zaštitarskih tvrtki. Regularno se provode besplatni seminari pod nazivom ”ženska sigurnost”, kao i kampovi za djecu. U Rusiji je, inače, prilično čest slučaj da klubovi mješovitih borilačkih vještina imaju dječju i žensku sekciju. Razvoj i promocija bojevog samba pritom ima i patriotsko-propagandni karakter, obzirom da se radi o autohtonom, a svjetski priznatom proizvodu. Na planu masovne popularnosti, ljuta konkurencija klasičnom sportskom sambu još uvijek je džudo jer je olimpijski sport. No možda bi upravo popularizacija svestranijeg bojevog samba mogla prevladati u borbi za naklonost ruske populacije. Na natjecanjima poput onog u Kstovu kao da se okuplja “cijela Rusija” sa svojim tradicijama: civilni i policijski klubovi, plejada nabijenih, tamnoputih kavkaskih majstora, munjevitih kosookih “potomaka Zlatne horde” s Dalekog istoka i stasitih slavenskih boraca. A sve to događa se pred punom dvoranom gledatelja, bez rasističkih, pa čak ni lokalpatrotskih ispada. Fjodor Jemjeljanenko, usput, toliko je nadmoćan da mečeve protiv inače borbenih i agresivnih, ali protiv njega osjetno preplašenih protivnika završava za prosječno 20 sekundi, i to oslanjajući se isključivo na hrvačke tehnike. No i Fjodor je danas oprezniji jer više nije pretplaćen na prva mjesta: lani ga je u polufinalu Svjetskog prvenstva senzacionalno na bodove (8:5) svladao Bugarin Blagoj Ivanov.

Današnji bi, dakle, “javni” bojevi sambo trebalo shvaćati ponajprije kao sport koji već dugo ima vlastitu razvojnu putanju, a ne ga poistovjećivati s vještinama koje se uče u elitnim ruskim postrojbama poput antiterorističkih Alfi ili FSB-ovih komandosa iz Vijmpela. Na službenim stranicama Ruske federacije bojevog samba izričito stoji da izvorni SAMBO (pisan velikim slovima) nije sport, nego oružje. Napominje se da sportska verzija samba potekla od Spiridonova – ona koja se u Sovjetskom Savezu mogla slobodno trenirati još od 30-ih godina, sadrži svega 7-8 posto akumuliranih znanja. Bojevi sambo, kojeg širom planete populariziraju Jemjeljanenko i ostali ultimate fighteri, navodno sadrži tek 40-45 posto. Sportski ogledi u SAMBO-u, tvrdi tekst, nisu mogući – tek vojna primjena.

Tekst i foto: Marko STRIČEVIĆ