Samohodna haubica Koalicija

Novi sustav 2S35 temeljen na podvozju tenka T-90 na fotografiji iz 2016. godine

Novi topnički sustav na gusjenicama tek treba ući u operativnu uporabu ruske vojske. Oko njegovih tehničko-taktičkih značajki još je puno nepoznanica.

Iako je prošlo punih 15 godina, stariji čitatelji Hrvatskog vojnika koje zanima topništvo sigurno se sjećaju ruske samohodne haubice 2S35 Koalicija-SV, koja je bila jedinstvena u svijetu jer je imala dvije cijevi smještene jedna iznad druge. Radilo se o demonstratoru tehnologije koji je, osim dviju cijevi promjera 152 mm, sadržavao i mnoga druga revolucionarna rješenja.

Nositelj projekta bio je središnji institut za znanstvena istraživanja Burevjesnik iz Nižnog Novgoroda, 400 km istočno od Moskve. Njegovi su inženjeri razradili teorijska rješenja i osnovne planove, no sam institut nije imao kapacitete za izradu haubice. Zbog toga je u projekt uključen zavod za proizvodnju teških transportnih vozila Uraltransmaš iz Jekaterinburga, inače proizvođač samohodne haubice 2S3M Akacija. No, kako je riječ o tvrtki-kćeri UralVagonZavoda, i taj je najveći ruski proizvođač tenkova i oklopnih borbenih vozila na gusjenicama bio uključen u razvoj. Time je stvorena dostatna tehnička baza za izradu tako složenog i zahtjevnog projekta. Projekt je nazvan Objekt 327 i prema nekim ruskim izvorima pokrenut je još sredinom 1990-ih. Zbog složenosti, nedostatka sredstava i drugih razloga jako se oduljio te je prvi i jedini prototip javnosti prikazan u prosincu 2006. U to su vrijeme ruski mediji najavljivali da bi prvi primjerci trebali doći u postrojbe do kraja 2015. godine. Međutim, u travnju 2010. službeno je objavljeno da se projekt pokazao presloženim te da je obustavljen.

Najzanimljivije rješenje

Kao osnova za Koaliciju uzeto je tijelo tenka T-72. U prednjem dijelu kraj vozača napravljeno je mjesto za zapovjednika vozila, koji upravlja paljbom besposadne kupole. Za serijske primjerke trebalo se rabiti tijelo projekta Objekt 195, tj. tenka T-95 čiji je razvoj također obustavljen 2010. godine.

Najzanimljivije rješenje bila je velika kupola u kojoj su jedna iznad druge smještene dvije haubice 2A86 kalibra 152 mm i duljine cijevi 52 kalibra (7904 mm). S dvije haubice najveća brzina paljbe trebala je biti 15 do 16 granata u minuti, a kontinuirana dvostruko manja. Kupola je bila bez posade te je u stražnji dio ugrađen automatski punjač sa 70 granata. Dio ruskih izvora navodi da je punjač mogao primiti čak 200 granata, no taj se podatak odnosi na logističko vozilo za automatsku dopunu streljiva TEM 2F60-K (terenski kamion s četiri osovine). Automatski punjač bio je riješen tako da je mogao puniti cijevi samo ako su bile u vodoravnom položaju. To je značilo da su se haubice nakon opaljenja morale svaki put vratiti u vodoravni položaj te nakon punjenja ponovno zauzimati elevaciju. Kako su se pri velikoj brzini paljbe cijevi pregrijavale, to i nije bio neki nedostatak.

Planirana je i proizvodnja izvedenice Koalicija-ECV namijenjene izvozu s haubicama kalibra 155 mm te brodske izvedenice Koalicija-F s haubicama 152 mm. Nakon obustave razvoja osnovne izvedenice i razvoj ostalih je obustavljen. Ruska ratna mornarica ionako nije bila oduševljena izvedenicom Koalicija-F zato što na brodovima ima topove kalibra 100 i 130 mm pa bi to značilo uvođenje još jednog kalibra.

Sve ispočetka

2S3 Akacija razvijena krajem 1960-ih još uvijek čini najveći dio samohodnog topništva ruske vojske

Nakon obustave razvoja dvocijevne Koalicije, ruska vojska još je uvijek hitno trebala zamjenu za zastarjelu samohodnu haubicu 2S3 Akacija razvijenu krajem 1960-ih, koja i danas čini najveći dio njezina samohodnog topništva. Iako je dio Akacija moderniziran ugradnjom satelitske navigacije i računalnog sustava upravljanja paljbom, ostao je ključni nedostatak – uporaba haubice 2S3M3 kalibra 152 mm, ali i duljine cijevi 28 kalibara. Zbog toga je maksimalni domet te haubice s klasičnim projektilom oko 17 km, a s reaktivnom granatom postiže i do 25 km. Iako ruska vojska namjerava dio Akacija opremiti novom haubicom 2A33-M (duljine cijevi 39 kalibara i povećanog dometa s klasičnim projektilom na 25 km), činjenica je da je i 2S3M zastarjela.

Tijekom 1980-ih razvijena je samohodna haubica 2S19 Msta-S s haubicom 2A64 kalibra 152 mm i cijevi duljine 47 kalibara. Msta je dobila ime po rijeci u sjeverozapadnoj Rusiji i u svakom pogledu bila je bolja od Akacije, no imala je netipičan nedostatak – razvijena je neposredno prije raspada SSSR-a 1991., zbog čega je napravljeno nešto više od 820 primjeraka. Za gotovo sve oružane snage u svijetu to bi bila dostatna količina, no ruska vojska trebala je barem 2500 primjeraka nove samohodne haubice kako bi u potpunosti zamijenila 2S3 Akacije. Iako u svakom pogledu bolje oružje od Akacije, Msta je i sama vrlo brzo zastarjela, prije svega zbog haubice duljine cijevi 47 kalibara. Ugradnjom poboljšane haubice 2A64M2 brzina paljbe povećana je na deset granata u minuti, ali najveći je domet s klasičnom granatom i dalje (za suvremenu samohodnu haubicu) skromnih 24,7 km. Istodobno je za izvoz razvijena izvedenica 2S19M1-155 s haubicom kalibra 155 mm i duljinom cijevi 52 kalibra. Maksimalni je domet s klasičnom granatom 30 km. S obzirom na to da je Msta proizvedena, za ruske standarde, u malom broju, te da se njezinom modernizacijom ne bi znatnije poboljšala situacija, Ministarstvo obrane Ruske Federacije zaključilo je da je najbolje dugoročno rješenje razvoj potpuno nove samohodne haubice.

Ugovor bez detalja

Iako se projekt dvocijevne Koalicije pokazao presloženim i neperspektivnim, mnogi sustavi i podsustavi razvijeni unutar njega bili su odlična osnova za razvoj nove samohodne haubice. Prije svega, haubice 2A86 kalibra 152 mm i duljine cijevi 52 kalibra (7904 mm). Na toj je osnovi razvijena poboljšana haubica 2A88 jednakog kalibra i duljine cijevi. S projekta Objekt 327 preuzet je te dorađen automatski punjač koji je omogućio smanjenje broja članova posade s pet na tri te razvoj besposadne kupole.

Zanimljivo je da danas ruski izvori tvrde da je razvoj Koalicije počeo u institutu Burevjesnik još 2002. godine. Međutim, to je samo djelomično točno. Zapravo je pokrenut projekt modernizacije Mste, istodobno s razvojem nove haubice Objekt 327 ili 2S35 Koalicija-SV. Iako je “dvocijevna” samohodna haubica Koalicija od 2006. do 2009. redovito bila u ruskim medijima, obustavom njezina razvoja oznaka 2S35 Koalicija-SV dodijeljena je novom projektu. To je dovelo do problema s razlučivanjem tih dvaju projekata, ali i omogućilo da se u ruskoj javnosti stvori dojam da se radi o evoluciji propalog projekta. Zapravo je projekt modernizacije Mste obustavljen 2003. u korist razvoja izvedenice 2S35 Koalicija-SV.

Po svemu sudeći, razvoj jednocijevne Koalicije počeo je 2009. ili 2010., kad je postalo jasno da od dovršetka razvoja dvocijevne neće biti ništa. Do kraja 2011. izrađena je tehnička dokumentacija za gradnju prvih dvaju prototipova, koji su dovršeni 2013. u Uraltransmašu. Paljbena testiranja na poligonu počela su, prema zapadnim izvorima, u studenom 2014. godine.

Haubica Msta-S u akciji na poligonu Mulino tijekom vojne vježbe Zapad-2021 provedene u rujnu ove godin

Zanimljivo je da je Ministarstvo obrane Ruske Federacije naručilo 2014. još deset prototipova čija je primarna namjena bilo predstavljanje tijekom vojnog mimohoda na Crvenom trgu pa su iduće godine Koalicije prvi put prikazane javnosti upravo tim povodom. U ožujku 2016. mogle su se čuti i izjave da će prve serijske 2S35 biti uvedene u operativnu uporabu do kraja te godine. No, prvih nekoliko prototipova pogodnih za korisničko testiranje dovršeno je u prosincu 2019. te predano vojsci. Testiranja su trajala cijelu 2020., a sigurno su nastavljena i ove godine. Iako su brojni ruski mediji puno puta tvrdili da je 2S35 Koalicija-SV u operativnoj uporabi, činjenica je da je narudžba za prve serijske primjerke potvrđena tek 24. kolovoza 2021. Agencija TASS tad je objavila da su na sajmu naoružanja i vojne opreme Armija-2021 predstavnici Ministarstva obrane Ruske Federacije i Uraltransmaša potpisali ugovor o isporuci Koalicija vojsci, no nije naveden ni njihov broj, ni vrijednost posla, ni termini isporuke.

U besposadnoj kupoli

Kad se razvoj samohodne haubice 2S35 Koalicija-SV potvrđeno dovrši, a to će se znati kad ruska vojska dobije serijske primjerke, bit će jedna od najsuvremenijih na svijetu. To će se prije svega ogledati u činjenici da ima samo tri člana posade smještena u prednjem dijelu tijela, dok je sama kupola besposadna.

Gledajući sprijeda, na desnoj je strani mjesto za vozača. U sredini je ciljač, dok je lijevo zapovjednik vozila. Oni se nalaze u tijelu, nastalom modifikacijom tijela tenka T-90. Barem je tako na 12 prototipova. No, moguće je da će serijske Koalicije biti na tijelu tenka T-14 Armata, koje u prednjem dijelu ima posebnu kapsulu u kojoj se nalaze tri člana posade. Osim toga, podvozje T-14 jače je i stabilnije od podvozja T-90 te može izdržati veća naprezanja. Problem je što je i Armata još uvijek u razvoju. U trenutku kad je počela proizvodnja 12 prototipova Koalicije tijela nisu bila dostupna pa je silom prilika odabran T-90. Kad počne masovna serijska proizvodnja T-14, neće postojati prepreka za uporabu tijela i za Koaliciju.

Nekoliko ruskih izvora navodi da su mjesta zapovjednika i ciljača identično opremljena velikim prikaznicima osjetljivim na dodir. Kod dvocijevne Koalicije posadu su činila samo dva člana (vozač i zapovjednik/ciljač), no to se pokazalo prezahtjevnim. Zadaća je zapovjednika da nadzire rad vozača i ciljača te održava komunikaciju s drugim haubicama i zapovjedništvom. Nadzor rada automatskog punjača odvija se daljinski, no niti jedan izvor ne navodi postoji li mogućnost izravnog nadzora nad punjačem u slučaju kvara ili oštećenja. Ili drugim riječima: Je li haubica onesposobljena za borbena djelovanja dođe li do kvara unutar sustava za usmjeravanje paljbe? I postoji li mogućnost ručnog punjenja haubice zbog kvara na punjaču? Kod suvremenih samohodnih haubica s posadom u kupoli kvar automatskog ili poluautomatskog punjača neće dovesti do prekida borbenog djelovanja, nego samo smanjiti brzinu paljbe uz povećano naprezanje posade koja će morati haubicu puniti ručno. Ako je to kod Koalicije nemoguće, onda pouzdanost haubice uvelike ovisi o pouzdanosti automatskog punjača.

Tvornica Uraltransmaš jedan je od nositelja proizvodnje nekad sovjetskih, a danas ruskih samohodnih haubica

Sustav za usmjeravanje paljbe potpuno je kompjuteriziran te se za precizno pozicioniranje haubice prije svega oslanja na satelitski navigacijski sustav GLONASS. Ruski izvori ne navode kako se podaci o cilju prenose sa zapovjednih mjesta do Koalicije. Da bi se do kraja iskoristile sve mogućnosti, podaci o ciljevima morali bi se slati u digitalnom obliku preko podatkovne veze kako bi ih sustav za usmjeravanje paljbe obradio u što kraćem vremenu. Međutim, to zahtijeva nadzorno-zapovjedni sustav s mogućnošću automatske obrade podataka prikupljenih s izvidničkih besposadnih letjelica, aviona i/ili helikoptera ili nekih drugih izvora.

Ruska tvrtka AO Koncern Sozvezdje proizvodi ASUV T3, koji se na njezinoj službenoj web-stranici opisuje kao nadzorno/zapovjedni sustav namijenjen kopnenoj vojsci od razine brigade/pukovnije do razine borbene grupe i pojedinog vojnika. Jedna mu je od značajki automatizirana obrada podataka te automatiziran i neautomatiziran nadzor borbenih djelovanja, postrojbi i zapovijedanja. Prijenos podataka ostvaruje se preko zaštićenih podatkovnih veza. U kratkom opisu značajki sustava navodi se i da ASUV T3 omogućava obradu taktičke slike bojišta u vremenu ne duljem od deset minuta te dodjelu zadaća podređenim postrojbama ne dulje od pet minuta. To znači da ASUV T3 može dodijeliti ciljeve samohodnim haubicama Koalicija (uključujući precizne podatke o poziciji cilja) za manje od pet minuta. Možda je još važnije da se, prema tvrdnjama službene stranice, pozicije svih vlastitih postrojbi obnavljaju unutar jedne minute. To bi trebalo znatno smanjiti vjerojatnost prijateljske paljbe. Treba napomenuti da i sama činjenica da su ograničeni podaci o sustavu ASUV T3 dostupni na internetu upućuje na to da ruska vojska ima u uporabi još napredniji sustav te da je ovaj objavljeni namijenjen potencijalnim stranim kupcima.

Na dijelu fotografija Koalicija tijekom paljbenih testiranja vidljive su dvije velike radarske antene na kupoli kraj cijevi haubice. To su radari za mjerenje početne brzine granate. S obzirom na veličinu antena jasno je da se radi o testnim radarima te da će serijski primjerci dobiti radar s jednom znatno manjom antenom. Vozila koja su viđena na mimohodima na Crvenom trgu nisu imala radarske antene.

Zanimljivo je da niti jedan izvor ne navodi da je Koalicija opremljena sustavom za navođenje izravne paljbe. Na dostupnim se fotografijama ne vidi optika takvog sustava pa je moguće da zaista nije ni ugrađen.

Brzina pregrijava cijev

Jedna od haubica Koalicija koje se testiraju u ruskoj vojsci. Testiranja su trajala tijekom cijele 2020., a sasvim sigurno i tijekom ove godine

O haubici 2A88 zna se vrlo malo. Uglavnom se informacije svode na spomenuti kalibar od 152 mm i duljinu cijevi 52 kalibra. Novinska agencija Interfaks objavila je početkom 2019. kratki tekst u kojem se tvrdi da su na poligonskim ispitivanjima ostvareni dometi od čak 80 kilometara. U tekstu se ne navodi kojom su vrstom granate ostvareni ti dometi iako se najvjerojatnije radilo o raketiziranom projektilu. Takvi projektili imaju velik domet, ali malu preciznost.

Automatski punjač ima hidraulički pogon i prema tvrdnjama ruskih medija može puniti haubicu bez obzira na elevaciju cijevi, koja iznosi od –4 pa do +70 stupnjeva. Ako je navedeno točno, ruski projektanti uspjeli su napraviti jako dobar automatski punjač. Brzom kratkotrajnom paljbom moguće je postići istodoban udar šest projektila na jedan cilj. Podaci o kontinuiranoj brzini paljbe razlikuju se od izvora do izvora, a raspon je od “više od deset” pa do 20 granata u minuti. Drugi je broj puno prevelik, ne zato što automatski punjač ne bi mogao tako brzo puniti haubicu, već što bi se pri toj brzini cijev pregrijala. Realan broj kreće se između 13 i 15 granata u minuti. U automatskom punjaču ima mjesta za 70 granata s pripadajućim barutnim punjenjem.

Institut Burevjesnik razvio je na terenskom kamionu KamAZ-6560 vozilo za dopunu streljivom 2F66-1. U njega stanu do 92 granate kalibra 155 mm i opremljeno je sustavom za automatsko punjenje punjača na Koaliciji. Prebacivanje granata s pripadajućim barutnim punjenjima s vozila 2F66-1 u Koaliciju traje do 20 minuta i haubica tad ne može borbeno djelovati.

Koalicija-SV-KSH u vožnji. Kadar videoklipa koji je objavila državna Zvijezda TV

Na krovu kupole postavljena je daljinski upravljiva paljbena stanica 6S21 sa strojnicom kalibra 12,7 mm. Paljbena stanica opremljena je ciljničkom optikom i laserskim daljinomjerom. Borbeni komplet sadrži 200 metaka. Paljbenom stanicom može upravljati i zapovjednik i ciljač.

Pokretljivost spašava živote

Spomenuto je da je prvotno bilo planirano da će za samohodnu haubicu 2S35 Koalicija-SV biti uporabljeno podvozje tenka T-14 Armata. No kako to podvozje nije bilo dostupno u trenutku pokretanja izrade prvih 12 prototipova, kao osnova uzeto je modificirano podvozje tenka T-90. To rješenje samo po sebi nije loše iako je tijelo T-90 trebalo dosta modificirati kako bi se u prednjem dijelu osigurao prostor za smještaj još triju članova posade. Zanimljivo je da se ruski izvori ne bave tom problematikom, a još manje planovima, tj. hoće li se serijske Koalicije izrađivati na tijelima T-90 ili T-14.

Raspon navedenih masa za haubicu Koalicija-SV proteže se od tek 43 pa sve do 58 tona. Zadnji je broj zasigurno prevelik, a vjerojatno se radi o tiskarskoj pogrešci jer najveći broj ruskih izvora navodi da je masa 48 tona. Ako se za serijske Koalicije odabere tijelo tenka T-14, masa će biti nešto veća. Niti jedan javno dostupan izvor ne navodi dimenzije Koalicije zbog čega je teško procijeniti koji ruski transportni avioni mogu poslužiti za njezin prijevoz. Iljušin Il-76 ima dostatnu nosivost, ali pitanje je stane li Koalicija u njegov teretni prostor (problem je visina). Koalicija sigurno stane u teretni prostor Antonova An-124. Internetska tražilica Google ne može naći niti jednu fotografiju Koalicije u transportnom avionu ili prilikom ukrcaja/iskrcaja iako ima podosta fotografija na kamionskim labudicama i vagonima.

Moguće je da će serijske Koalicije biti na tijelu tenka T-14 Armata, koji u prednjem dijelu ima posebnu kapsulu za tri člana posade

U tijelo T-90 kod 12 je prototipova ugrađen dizelski motor V92-S2 snage 736 kW (1000 KS), koji osigurava solidnu prohodnost po teškom terenu. Maksimalna brzina po dobroj cesti iznosi oko 60 km/h. Autonomija je oko 500 km.

Brojevi bi se mogli donekle promijeniti dobiju li serijske Koalicije tijelo, podvozje i motor tenka T-14. Njega pokreće dizelski motor A-85-3A snage 1500 KS. To je, prema ruskim izvorima, dostatno za najveću brzinu od 75 km/h. S tako jakim motorom, usprkos nešto većoj masi, serijske Koalicije mogle bi postizati brzinu veću od 70 km/h, čime bi postale najbrže samohodne haubice na gusjenicama na svijetu. Tako snažan motor znatno bi povećao i pokretljivost po teškom terenu. Najveća brzina nije posebno važan podatak za samohodnu haubicu na gusjenicama, ali odličan je u promidžbenim materijalima. S druge strane, povećanje od nekoliko stupnjeva nagiba terena koji može svladati u borbenim djelovanjima posadi spašava život.

Samohodna haubica 2S35 Koalicija-SV još je uvijek u razvoju pa će vjerojatno serijski primjerci biti dosta drukčiji (vjerojatno na tijelu i podvozju tenka T-14). Međutim, već se može reći da će Koalicija, kad jednom uđe u serijsku proizvodnju i postane operativna a dosad procijenjeni podaci budu točni, biti u samom vrhu samohodnih topničkih sustava – i po maksimalnom dometu od 80 km, i po visokom stupnju automatizacije, i po samo tri člana posade. Tek će operativna i borbena uporaba pokazati koliko je tako visoka automatizacija ispravna, prije svega zbog mogućih kvarova ili oštećenja automatskog punjača. No isto je tako činjenica da ruska vojna industrija ima bogato iskustvo s razvojem automatskih topničkih punjača na tenkovima i brodskim topničkim sustavima.


Vođeni projektil Krasnopolj

Inačica projektila Krasnopolj-M2 sa svim pridruženim sustavima

Haubice Koalicija moći će ispaljivati širok raspon granata kalibra 152 mm, počevši od trenutno-fugasnih (uključujući one s plinskim generatorom i raketnim motorom za povećanje dometa), kumulativnih, aerosolnih, kasetnih, dimnih, osvjetljavajućih, pa do granata opremljenih elektroničkim ometačem 3RB30, koje imaju domet od 22 km i mogu ometati frekvencije u rasponu od 1,5 do 120 MHz u radijusu od 700 metara. Moguća je i uporaba taktičkih nuklearnih granata.

Najpreciznija paljba ostvaruje se uporabom vođenog projektila 30F39 Krasnopolj koji se ispaljuje/lansira iz cijevi haubice. Njegov je razvoj počeo 1970-ih pod imenom 2K24 Santimeter. Kako je bio prilagođen isključivo za uporabu s haubica D-20, ubrzo je počeo razvoj novog sustava koji će se moći rabiti i s drugih haubica kalibra 152 mm. Tako je razvijen sustav 9K25 Krasnopolj, koji je u operativnu uporabu uveden 1995. godine.

Dvije različite oznake pojavljuju se zato što se 30F39 odnosi na sam projektil, dok se 9K25 odnosi na cijeli sustav navođenja. On se sastoji od laserskih označivača ciljeva 1D15, 1D20 i 1D22 te sustava za sinkronizaciju gađanja 1A35, koji radi preko radiouređaja R-159M. Najveći je nedostatak sustava 9K25 maksimalni domet laserskih označivača ciljeva od pet kilometara, zbog čega se teško može iskoristiti maksimalni domet projektila od 20 km. Ne iznenađuju stoga izvještaji prema kojima ruska vojska u Siriji za navođenje projektila rabi izvidničke besposadne letjelice opremljene laserskim označivačima ciljeva.

Izvorni projektil 30F39 ima masu od 50,8 kg i duljinu 1305 mm. Raketni motor omogućava maksimalni domet od 20 kilometara (minimalni je tri kilometra). Masa bojne glave iznosi 6,4 kg. Niti jedan izvor ne navodi brzinu projektila, tek jedan spominje da vrijeme potrebno za pogađanje cilja na 20 km od trenutka ispaljenja iznosi 15 sekundi. Projektil se na cilj navodi preko pasivnog laserskog tražila smještenog na vrhu, koje tijekom završne faze leta uočava odbijanje laserskih zraka od cilja.

Tijekom 1990-ih razvijen je poboljšani projektil 30F39M Krasnopolj-M. Masa je smanjena na 45 kg, duljina tijela na 960 mm, ali domet je povećan na 25 km (neki zapadni izvori spominju 30 km). Masa bojne glave povećana je na deset kilograma. Zadržan je laserski način navođenja, ali ugrađeno je puno osjetljivije tražilo koje može uočiti cilj na većoj udaljenosti.

Novinska agencija Sputnik još je 2016. objavila tekst o razvoju novog vođenog projektila za haubice kalibra 152 mm. Najveća je razlika u odnosu na izvorni Krasnopolj zamjena laserskog navođenja (koje je osjetljivo na maglu i prašinu) satelitskom navigacijom GLONASS. Navodno je oznaka projektila Krasnopolj-D. Internetski portal Rusko oružje objavio je početkom ove godine da razvoj projektila Krasnopolj-D još uvijek traje te da će mu najveći domet biti 43 km. Nekoliko mjeseci kasnije internetski portal Tulske novosti objavio je da će najveći domet projektila Krasnopolj-D biti 55 km. Bez obzira na to koji je podatak točan (ako je i jedan), jasno je da se i dalje radi na razvoju projektila. Svi izvori navode da će se rabiti sa samohodnih haubica 2S35 Koalicija-SV.


Inačica na kotačima

Na osnovi samohodne haubice 2S35 Koalicija-SV, institut Burevjesnik u suradnji s Motovilihinskim zavodom iz Perma počeo je 2012. ili 2013. razvoj samohodnog topničkog sustava na kotačima 2S35-1 Koalicija-SV-KSH.

Odluka o razvoju nimalo ne iznenađuje pogledaju li se svjetski trendovi u samohodnom topništvu. Ruska kopnena vojska nije zainteresirana za tu vrstu oružja. Međutim, mornarica je pokazala interes da sustav Koalicija-SV-KSH testira u ulozi obalnog topništva. No pravi je razlog za početak razvoja 2S35-1 mogućnost izvoza, podjednako u kalibru haubice od 152 i 155 milimetara. Samohodnih topničkih sustava na kotačima koji se nude na svjetskom tržištu sve je više. Počevši od francuskog CAESAR-a (prodan u sedam zemalja), švedskog Archera (iznimno skup sustav koji je zasad kupila samo Norveška), izraelskog ATMOS-a 2000 (prodan u devet zemalja), pa do kineskog PCL-181 (zasad prodan samo Pakistanu), da nabrojimo tek neke.

Ministarstvo obrane Ujedinjenog Kraljevstva napravilo je korak dalje najavom početka razvoja samohodne haubice na kotačima koja će biti bez posade. Namjena će joj biti zamjena sadašnjih lakih vučenih haubica L118.

Haubica 2S35-1 Koalicija-SV-KSH nije bez posade, no ima besposadnu kupolu. Kao osnova uzet je terenski kamion KamAZ-6560 4×4. U manju kupolu ugrađena je jednaka kombinacija haubice 2A86 i automatskog punjača. S obzirom na smanjenu zapremninu kupole, manji je i borbeni komplet, no ruski izvori zasad ne otkrivaju koliki je (vjerojatno oko 50 granata). Umjesto toga, ističu da uz svaku haubicu ide i kamion sa sustavom automatske dopune streljiva 2F66-1 koji nosi 92 granate i barutna punjenja. Dopuna 2S35-1 streljivom s pomoću 2F66-1 traje kraće od 20 minuta, a haubica pritom ne može borbeno djelovati niti se kretati.

Tročlana posada smještena je u oklopljenu kabinu kamiona. Zapovjednik i ciljač imaju jednake sustave daljinskog upravljanja kupolom kao i na 2S35. Najveća je razlika u tome što se zbog stabilnosti kupola na 2S35-1 može zakretati samo od +90 do –90 stupnjeva na uzdužnicu vozila, dok se kod 2S35 ona zakreće za 360 stupnjeva. Pomicanje cijevi po elevaciji također je smanjeno, ali nije poznato koliko.

Prvi je prototip dovršen 2015., no službena paljbena testiranja počela su tek 2017. godine. O vozilu Koalicija-SV-KSH ruski su mediji intenzivno izvještavali 2019., znatno manje 2020., a ove godine vrlo malo. Činjenica je da je službeno dovršen samo jedan prototip. Iako je Koalicija-SV-KSH namijenjena prije svega izvozu, znakovito je da nisu objavljeni svi taktičko-tehnički podaci. Stoga je moguće zaključiti da je razvoj zapao u probleme. U prilog tome ide i činjenica da se na internetu mogu naći deseci fotografija sustava Koalicija-SV-KSH u vožnji, ali samo jedna snimljena tijekom paljbenog djelovanja.

Tekst: Mario GALIĆ