Od dolaska Franje Tahija (Tahy) na čelo susegradsko-stubičkog vlastelinstva 1564. godine među tamošnjim je kmetovima sve više bujalo nezadovoljstvo. Njegova samovolja i nasilje bili su iskra koja je prerasla u pravi ustanak protiv feudalizma

U drugoj polovini XVI. stoljeća u hrvatskim je zemljama sve više bujalo nezadovoljstvo kmetova prouzročeno lošim odnosom plemstva prema njima. Vlastelini su kmetove nerijetko koristili u međusobnim borbama za posjede. Osim toga, golemim su ih porezima i ograničavanjem seljačke trgovine doveli u katastrofalan ekonomski položaj. Možda i najlošije stanje bilo je na susegradsko-stubičkom vlastelinstvu, gdje je oholi i nasilni vlastelin Franjo Tahi (1526.? – 1573.?) provodio samovolju i silom ugnjetavao seljačka prava. U nekoliko su se navrata seljaci otvoreno žalili kralju Maksimilijanu II. Habsburškom (1527. – 1576.) i Hrvatskom saboru na čelu s banom Jurjem Draškovićem (1525. – 1587.), koji ih je naposljetku zbog otpora proglasio izdajicama domovine. Kad su vidjeli da im ništa drugo ne preostaje, seljaci su se odlučili na oružani ustanak.

Organizacija vojske

Pripreme za bunu počele su već 1572., kad su Matija Gubec (pravim imenom Ambroz, rođen oko 1548.), Ivan Pasanec (rođen u prvoj polovini XVI. st.) i Ivan Mogaić (rođen u prvoj polovini XVI. st.), sklopili savez i osnovali neku vrstu vlade sa sjedištem u Stubici. Za glavnog vojnog operativca pobune izabran je Ilija Gregorić (rođen oko 1520.), koji je imao iskustva kao vojnik, među ostalim, i iz borbi s Osmanlijama. Pod sobom je imao dvanaest kapetana s postrojbama. Glavni cilj ustanka nije bilo samo oslobođenje od feudalne vlasti nego i uspostava seljačke vlade te preuzimanje obrane od Osmanlija. Željeli su, uz ostalo, uvođenje općeg plaćanja poreza i vojne dužnosti te ukidanje feudalnih ograničenja u trgovini. Kako bi pobuna bila što učinkovitija, uspostavljene su veze s kranjskim i štajerskim kmetovima. Pokušalo se uspostaviti veze i s uskocima sa Žumberka, ali to je propalo. Seljačka buna konačno je buknula u noći s 27. na 28. siječnja 1573. na desecima vlastelinstava s obiju strana Sutle. Najžešći napad ustaničke vojske poduzet je na Cesargrad.

Iznenađenje – pa preokret

Nakon vijesti o početku bune ban Juraj Drašković odmah se za pomoć obratio kralju Maksimilijanu II., kao i zapovjedniku žumberačkih uskoka Joštu Josipu Thurnu (1537. – 1621.). Brza organizacija feudalaca s ciljem zaustavljanja ustaničkih snaga i kretanja u protuakciju bila je posljedica očitih protufeudalnih obilježja bune. Seljaci nisu odbili vjernost Maksimilijanu, ali iz feudalnih krugova proširila se priča da je Matija Gubec proglašen seljačkim kraljem i da negira kraljevu vlast. Premda je kralj na njih poslao nadvojvodu Karla (1540. – 1590.) te žumberačke uskoke, ustanici su u prvih tjedan dana ostvarili znatne uspjehe, o čemu svjedoči Gregorićevo osvajanje Brežica i Gupčevo utvrde Šapca kod Krapine. Situacija na terenu promijenila se 5. veljače 1573., kad je vojska žumberačkih uskoka kod Krškog zadala težak poraz dijelu ustaničke vojske. Već idućeg dana vojska predvođena podbanom Gašparom Alapićem (umro 1584.), svladala je seljačke snage kod Kerestinca. Veliki gubici slomili su moral seljačke vojske pa se zaredalo još nekoliko poraza. Istodobno je u Zagrebu ban Drašković okupljao vojsku za konačan obračun s pobunjeničkom vojskom u Hrvatskom zagorju. Kad su snage Ilije Gregorića 8. veljače poražene kod Šentpetra, Gupčeva je vojska od oko šest tisuća pripadnika ostala sama.

Okrutan kraj

Odlučujuća bitka koja je označila kraj Seljačke bune zbila se 9. veljače na polju između Stubičkih Toplica i Donje Stubice. Feudalne snage pod vodstvom Gašpara Alapića napale su slabo naoružanu seljačku vojsku, koja čak nije uključivala ni konjicu. Slabo uvježbana i brojčano inferiornija, pružila je žestok otpor feudalnoj vojsci, ali poraz nije uspjela izbjeći. Stradao je velik broj seljaka, među kojima i jedan od vođa ustanka Ivan Mogaić. Ostatak kmetova dao se u bijeg, a velik je dio na čelu s Matijom Gupcem zarobljen. Vođa ustanka okrutno je 15. veljače 1573. pogubljen na Markovu trgu u Zagrebu. Na glavu mu je stavljena užarena željezna kruna, a nakon toga je navodno raščetvoren. U slomljenim pobunjeničkim mjestima feudalne su snage vršile krvavu odmazdu, koju je životom i sakaćenjem platio velik broj kmetova. Bila je to čista demonstracija sile i upozorenje svim kmetovima da se takve bune ne ponove. Zanimljivo je da je zbog bolesti iste godine umro vlastelin Tahi, onaj s čijeg je vlastelinstva sve i počelo. Nasilnom smrću umro je i Ivan Pasanec. Prema jednim izvorima pogubljen je zajedno s Gupcem, a prema drugim poginuo je u nekom od okršaja. Ilija Gregorić uhićen je nekoliko dana nakon bune i pogubljen 1574. u Zagrebu.

Seljačka buna iz 1573. jedan je od najupečatljivijih događaja ranonovovjekovne hrvatske povijesti. Ukazuje na to da su hrvatski kmetovi pratili zbivanja u srednjoj i zapadnoj Europi tijekom prve polovine XVI. stoljeća, kad je bilo više slučajeva da se seljaštvo otvorenom bunom želi izboriti za svoja prava i dokinuti feudalnu samovolju. Premda je buna u konačnici bila neuspješna, najavila je da dolaze vremena kad kmetovi više neće biti samo poslušnici bačeni na margine društva.  

Josip BULJAN