Ministarstvo hrvatskih branitelja raspisalo je i prošle godine natječaj za najbolju priču o Domovinskom ratu, na koji se ponovno javio velik broj učenika. I ovaj je natječaj pokazao zanimanje djece za tematiku vezanu uz Domovinski rat, što je još jedna potvrda tog iznimno poticajnog projekta. Na natječaj su se drugi put javili i učenici srednjih škola iz Bosne i Hercegovine koje izvode nastavu prema nastavnom planu i programu na hrvatskom jeziku. U ovom broju donosimo drugu od šest priča učenika iz Hrvatske koje su pisano pohvaljene sukladno preporuci Povjerenstva za vrednovanje

Padala je kiša. Činilo se da oluja dolazi. Dok je bježao iz logora bljeskovi munja i režanje gromova pratili su ga. Nije mogao trčati zbog rane od bodljikave žice. Tu je noć proveo u šumi. Ujutro se napio kiše koja se nakupila u listovima te krenuo prema suncu. Uz veliku upornost i pomoć Providnosti, došao je do malenog sela. Kasnije je saznao da je stigao u Bilje. Mjesto je bilo opustošeno, puno malenih, razrušenih kuća, niskih krovova i uništene fasade. Šuljao se od kuće do kuće ne znajući ima li tamo još koga. Kada je došao do jedne ciglene kuće s crvenim krovom, dok je pokušavao pogledati unutra, netko ga je zaskočio sleđa. Hrvali su se na podu, padali su udarci i šamari i don Tomo je svim silama pokušavao spriječiti napadača da izvuče nož i usmrti ga njime. Čupao mu je kosu, kopao mu oči no, što god pokušao, napadač je bio jači od njega. Obranio se od svakog Tomina pokušaja obrane i taman kad je Tomo pomislio da  je gotovo, ugledao je grb na kapi napadača koja je ležala na podu. “Stani! Ja sam Hrvat!” viknuo je, svjestan da su mu to možda posljednje riječi. No napadač se zaustavio.

“Hrvat?”

“Da, Hrvat.”

“Nama su rekli da ovdje nema više nikog našeg.”

“Ja sam velečasni Tomo iz Slavonskog Broda. Sinoć sam pobjego iz logora kroz šumu.”

“Jeste li sami?”

“Do sada sam bio. Ostali su se žrtvovali da bi mene izvukli van.”

Nakon kratke tišine, koja se činila kao vječnost, napadač je napokon sišao s Tome i rekao:

“Oprostite, ja sam Nenad. Došli smo očistit ovo malo što je ostalo od Bilja.” “Drago mi je, Nenade.” Pružili su si ruke i pogledali jedan drugog duboko u oči. U svoj toj zbrci don Tomo nije ni pogledao svog napadača. Oči su mu bile smeđe i postepeno tamnile od zjenica na van. U tome su pogledu obojica pronašli prijatelja. Na desnoj strani njegova lica vidio se tek jedan mladić koji je žudio za domovinom i mirom. A lijeva je polovica pripadala muškarcu koji se za  tu čežnju borio i žrtvovao. Bila je sva u ožiljcima. Bolje ga je pogledao odmjerivši ga prema dolje. Zbog blatne uniforme nije puno vidio, no primijetio je da mu nedostaju dva prsta na lijevoj ruci. Nenad je shvatio u što don Tomo gleda. “Uspomena iz jedne bitke”, odgovorio  je na Tomino nepostavljeno pitanje: “Skrivali smo se u rovu dok su pucali s tenkovima. Na trenutak sam provirio da vidim gdje padaju granate i baš kad sam podigao glavu, jedna je pala   točno ispred mene. U tom mi je trenutku Bog ostavio život, a ja sam njemu dao pola svoje face             i  dva prsta.” Taj se razgovor u vedrome tonu nastavio dok su odlazili prema kući u kojoj su sinoć spavali. No u njima nije bilo tako vedro. Svatko je od njih proživio svoje najgore noćne more. Mogli su se jedino nadati da će se sva ta patnja i borba jednog dana isplatiti. Nebo koje se očistilo nakon sinoćnjeg nevremena ponovno se mračilo. Oblaci su se skupljali, a ptice letjele  nisko. U kući su imali nešto konzervirane hrane kojom su nahranili don Tomu. Kada su pojeli,   ispovjedio je momke i predvodio molitvu. Za to su vrijeme svi bili zajedno osim jednog; zvao se Slobodan. Bio je Srbin, po odgoju pravoslavac, a ustvari ateist. Jedino se on nije molio i ispovjedio kod don Tome. Do tada je već došla noć pa su otišli na spavanje, a Slobodan je ostao na straži. Don Tomo se povukao u potkrovlje, u tišinu, u molitvu. Slušao je svoje srce dok se nebo drapalo na dijelove. Nevrijeme je opet počelo i činilo se puno gore nego prošle noći. Koliko god se trudio, nije mogao mirno zaspati.

Probudili su ga rano ujutro. Pojeo je šnitu kruha, kratko se pomolio i onda su krenuli. Išao je   iza svih dok su se polako šuljali od kuće do kuće. Kretali su se posebno sporo zbog blata koje je pljusak napravio. Slobodan ih je vodio. Prolazili su iza jedne kuće kada se zaustavio i  rekao: “Sačekajte me ovde. Idem da proverim koliko smo blizu.” “Ne ideš sam! Idem ja s tobom”, rekao je Nenad koji je stajao pored Tome. Ostali su čekali nekoliko minuta u tišini dok ju nije prekinuo dug i glasan Nenadov krik: “Dečki!” Sigurno je želio još nešto reći, no njegov je glas prekinulo padanje mina svuda oko njih. Svakom ih je eksplozijom samo nekoliko   metara dijelilo od sigurne smrti. “Brzo, idemo do one kuće iza crkve!” povikao je Sale koji je sada stajao na čelu grupe. Potrčali su prema kući zaboravljajući na don Tomu koji je išao iza   svih, a nije mogao trčati zbog rane koja nije zarasla. Prije nego što je uspio išta reći, drugi su već bili daleko od njega. Krenuo je za njima. Išao je posred ceste da se ne mora još i probijati kroz blato. Nije prešao ni pola puta kada je zadnja munja razderala nebo, grom puknuo glasnije  od svih onih bombi, a jedna je mina našla svoju metu. Pala je samo 3 metra od don Tome. Odletio je u stranu i pao u blato; pred očima je vidio samo tamu, a u ušima mu je zujalo. Ruke  su ga strašno boljele, a noge nije ni osjećao. Uspio se dovući do zida neke kuće gdje je sjedio i  čekao smrt. Bio je spreman otići. Nije se bojao. Ostalo mu je još samo moliti se za one dečke koji su se skrivali. I tako je, sjedeći tamo i moleći Boga, ugledao jedan džip kako juri kroz selo.  Vozio je i trubio dok napokon nije stao kod one kuće iza crkve. Dečki su u međuvremenu već došli do tamo. Sakrivši se u podrum shvatili su da je don Tomo ostao za njima. Sale i još jedan, Vinko, izašli su van potražiti don Tomu kad ih je vozač onog džipa ugledao. Stao je i izišao van. “Gdje su ostali?” upitao je nepoznati spasilac. “Dolje u podrumu.” “Koliko vas je?”

“Osamnaest, ali trojica su negdje vani.” “Nemam mjesta za sve. Morat ćete ić u par tura. Pozovi mi osmoricu da uđu u auto!” Dok su se ovi ukrcavali, a Sale i Vinko krenuli u potragu, don Tomi je netko prišao sleđa i odvukao ga u kuću. Bio je to Slobodan. “Što ti radiš ovdje? Gdje      je Nenad?” upitao je Tomo ljut i zbunjen što i Nenad nije tamo s njima. No Slobodan nije odgovarao. Sjeo je s druge strane sobe, nasuprot Tomi te šutio i gledao u pod. “Ostali su kod crkve, Slobodane, moramo tamo!” nastavio je Tomo: “Ta što ti je Slobodane?! Poginut ćemo ako ostanemo ovdje! Slobodane?” Slobodan je na to odgovorio pitanjem: “Oprašta li Bog sve grehe?”

“Naravno da oprašta.”

“Čak i najgore?”

“Da, Slobodane.”

“Pope, ili kako vas ovi vaši zovu, velečasni, ja bih hteo da se ispovedim”, rekao je Slobodan      dižući pogled prema Tomi.

“Dođi bliže”, rekao je Tomo. Tek je tada primijetio veliku ranu na Slobodanovu trbuhu.

“Slobodane, otkud ti to?” pitao je Tomo na što je ovaj rekao: “Ne znam baš kako ovo ide.  Morat ćete da mi objasnite.”

“Samo reci svoje grijehe. Nakon tog se iskreno pokaji i zamoli Boga za oprost.”

Nekoliko su trenutaka bili u potpunoj tišini dok Slobodan nije progovorio: “Pope… ovo sam ja  uradio. Sinoć sam na straži javio svojima da ste ovde. Ovo mi je Nenad uradio kad je shvatio šta se dešava. Uboo me nožem i otišo da nađe ostale.” Onda je nakon duge i mrtvo tihe pauze nastavio: “Žao mi je, pope! Nisam hteo ovako da pocrkate! Nisam hteo da vas ubijem! Žao mi  je!” Don Tomo ga je gledao razmišljajući što da kaže. Prekinuo je tišinu praćenu Slobodanovim   jecanjem: “Prijatelju, ja nisam ovdje da te sudim, već da ti udijelim oproštenje! Tvoje kajanje  je iskreno i opraštamo ti i Bog i ja. Sad se sredi, obriši suze i pomoli se Bogu.” Samo nekoliko  trenutaka kasnije, Slobodan je izdahnuo na don Tominim rukama. Tomo ga je spustio na tlo,  zaklopio mu oči i otpuzao van. Mine su i dalje padale na sve strane i svuda se dimilo i prašilo.    No u svom tom metežu don Tomo je u daljini prepoznao lice svoga prijatelja. “Nenade,”  viknuo je, “ovdje sam, Nenade!” Nenad ga je primijetio i došao do njega.

“Don Tomo! Zašto ste tu sami? Gdje su ostali?”

“U onoj kući iza crkve. Netko je došao džipom i vozi ih odavde.”

“Moramo do tamo!”

“Ja ne mogu hodat, noge su mi slomljene.”

“Onda idem sam. Vi čekajte ovdje, doći ćemo po vas, obećavam!”

Kraj ove rečenice Nenad je govorio već krenuvši prema crkvi. Kada je došao do one kuće, druga   je polovica grupe već ulazila u džip. “Nenade, pa gdje si bio?” rekao je Sale čim ga je ugledao.

“Tražio sam vas. Don Tomo je još u onoj kući, ne može hodat!” Vozač koji je to načuo ubacio se u razgovor: “Nećete svi stat! Sad kad si ti došo, imamo dva mjesta manjka!”

“Smislit ćemo  nešto! Ajmo sad, brzo”, zaključio je Sale. Cijelo su vrijeme bombe padale svuda oko njih.

Ukrcali su se i krenuli prema kući pred kojom je don Tomo sjedio nepokretan i čekao prijatelja da ga spasi. Nenad se vozio na krovu. Stigli su do kuće. Nenad se spustio s krova i pomaknuo samo nekoliko metara od džipa kada je granata pala točno na mjesto gdje je don Tomo sjedio. Komadi njegova tijela letjeli su po zraku. Nenad se skamenio. Zastao je u nevjerici i gledao mjesto na kojem ga je prijatelj čekao. Okrenuo se i popeo na krov. Mrzio je rat. Mrzio je Slobodana. Mrzio je Srbiju. Mrzio, ali oprostio. Oprostio, ali nikada zaboravio. Do kraja života  pratila ga je slika poginulog prijatelja.

Tomo Klabučar, učenik 4. razreda Športske gimnazije, Zagreb