U ovom nastavku donosimo kratak sadržaj sjednice Odbora za vanjsku politiku Sabora RH održane 25. lipnja 1991. od 11 sati, neposredno uoči proglašenja suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske

Na sjednici kojom je predsjedao predsjednik saborskog Odbora za vanjsku politiku dr. Hrvoje Kačić, ministar vanjskih poslova SFRJ Budimir Lončar govorio je o svojem izlaganju na Savjetu ministara Konferencije o europskoj sigurnosti i suradnji (KESS), održanoj 19. i 20. lipnja 1991. u Berlinu. Prije nego što mu je dao riječ, Kačić je Lončaru, uz razumijevanje da “mu diplomacija ne dopušta uvijek da bude jako izravan i da zna da živi i djeluje u drugom ambijentu”, rekao da hrvatske zastupnike pogađa to što se kriza u SFRJ izazvana ponašanjem Srbije “predstavlja svijetu kao sukobljavanje republika”.

Budimir Lončar podsjetio je nazočne da je dugo aktivan na međunarodnoj sceni te da je sudjelujući u radu “nekoliko stotina međunarodnih konferencija” i “mnogih parlamenata” naučio govoriti istinu i služiti se faktima, jer je “svaka kvalifikacija koja nema pokriće bumerang za onoga koji ju upotrebljava”. Pritom je istaknuo da se kao ministar prvi u Skupštini Jugoslavije prije tri godine izjasnio “da svijet kroči novim pozitivnim putovima”, a da je preduvjet da i Jugoslavija krene tim putem “da stvori višestranački sistem” te da je njegovo ministarstvo bilo preteča mnogih projekata i na međunarodnoj sceni. To je smatrao potrebnim reći zato što je ustvrdio da je jučer u Saboru “bio krivo predstavljen”, a da mu je stalo do tog Sabora zato “što je to višestranački sabor i dio preustrojstva cijele Hrvatske i ovog jugoslavenskog prostora na kojem živimo, te zato što je i Hrvat po nacionalnosti i što je svjetski čovjek”.

Govoreći o odrazu krize u Jugoslaviji na suvremena europska i svjetska kretanja, rekao je da je situacija u Jugoslaviji “već duže vremena izvor zabrinutosti za svjetsku javnost” te da inozemni tisak i analitičke ocjene stranih službi govore da je situacija u Jugoslaviji pred građanskim ratom, zbog čega se u susjednim zemljama, posebice u Austriji i Italiji, užurbano pripremaju za prihvat izbjeglica. Rekao je i da su u njegovu ministarstvu svjesni situacije u kojoj je došlo “do prolijevanja krvi, do opstrukcije prometnica, do nasilja, do nefunkcioniranja pravnog sustava – od prometne izolacije pojedinih dijelova zemlje do gaženja ljudskih prava, pa konačno i do blokade Predsjedništva SFRJ na izboru ustavom predviđenog predsjednika iz Hrvatske na tu funkciju”. Napomenuo je da je to izričito rekao i u Berlinu, gdje je zahtijevao podršku i pomoć međunarodne zajednice, te da je o tome govorio i sa stranim dužnosnicima i predstavnicima. Objasnio je da je u Berlinu tako govorio “u kontekstu rasprave o Jugoslaviji kao o posebnoj točki dnevnog reda o opasnosti za stabilnost Europe, koja zavisi o stabilnosti svake pojedine zemlje”, jer Jugoslavija “nije više jedna od kriznih točaka kao što je bila prošle godine, nego je sada apsolutno točka broj 1”. Pritom je napomenuo da nije korektno što se u jučerašnjim istupima na sjednici Sabora prešutjelo i to da je u Berlinu “jasno rekao da je dosadašnji i sadašnji oblik jugoslavenskog državnog i društvenog ustrojstva prevaziđen i da ne odgovara interesima jugoslavenskih naroda, ni zahtjevima vremena”.

Spomenuo je i opstrukciju ekonomskih programa i društvenih reformi koje provodi jugoslavenska vlada (Savezno izvršno vijeće – SIV) te sukobljavanje republika i nacionalnih i etničkih kolektiviteta, što ima za posljedicu ugrožavanje i kršenje ljudskih prava i demokratskih sloboda u pojedinim dijelovima Jugoslavije. Onima koji su ga kritizirali predbacio je da nisu obratili pozornost na njegovu Deklaraciju o situaciji u Jugoslaviji. Naveo je da se u slučaju raspada Jugoslavije pretpostavlja da bi nastale države koje bi bile “ne samo u stalnom međusobnom konfliktu, već bi svaka od njih bila iznutra etnički potresena” i “ne bi mogla razvijati demokraciju i kvalificirati se za Europu”, te da se to što je on rekao u Berlinu temelji “na izjavama mnogih vodećih ljudi, koje veoma cijeni”. Pritom je spomenuo samo Aliju Izetbegovića (tadašnji predsjednik Stranke demokratske akcije, kojoj je pristupio najveći dio muslimana u BiH, te predsjednik Predsjedništva BiH), koji je g. Bakeru rekao da bi “u slučaju raspada Jugoslavije Bosna bila do koljena u krvi”. Ostaje pitanje zašto, kako bi bio uvjerljiviji, nije spomenuo još neke od “vodećih ljudi” na čijim izjavama temelji svoj navod.

Istaknuo je da je i u Berlinu rekao da su cjelovitost i demokratski razvoj međusobno uvjetovani i teško djeljivi. Poručio je da Europa, koja ide u smjeru integracije, neće prihvatiti nesređena i zavađena društva, zbog čega je on i u “ovom svom govoru apostrofirao nužnost preoblikovanja jugoslavenske zajednice na način da ona okuplja države koje su se konstituirale kao suverene države, ali koje su dio svog suvereniteta svjesno i dobrovoljno udružile i na taj način pokazale da žele ići u susret europskoj integraciji”. Jer, kako je rekao, “Europska zajednica upravo ide tim smjerom, tako da će 1992. biti ne samo ekonomska, već i monetarna, politička i čak jedna vrsta vojne unije”.

Lončar je zapravo ponovio ono što je predsjednik SIV-a Ante Marković prethodnog dana rekao saborskim zastupnicima: da je važno sačuvati teritorijalni integritet Jugoslavije te da Europa Jugoslaviji nudi ruku, kredite, asocijaciju i konkretnu pomoć. Naglasio je da treba poštivati unutarnje i vanjske granice te omogućiti da roba nesmetano cirkulira po jedinstvenom tržištu, bez zastoja i zapreka, istaknuvši pritom “da ne ulazi u to tko je prvi počeo i tko je što učinio”. Namjeravajući utjecati na nazočne tako da prihvate opstanak SFRJ, spomenuo je i da “razgrađivanje Jugoslavije pobuđuje aspiracije kod naših susjeda” te da se “javljaju i glasovi da se odbace Osimski sporazumi”, kao i da “ima nagovještaja da se u pitanje dovede teritorijalni integritet Makedonije, Slovenije, Hrvatske i Srbije”.

U raspravi nakon Lončarova izlaganja govornici su mu zamjerili da nije naveo tko to opstruira vladine ekonomske programe i društvene reforme te tko je odgovoran za nastale sukobe među republikama i narodima u pojedinim dijelovima Jugoslavije. Zapravo, gotovo jednako kao i dan ranije, tijekom rasprave o izlaganju saveznog premijera Ante Markovića na sjednici Sabora, kritike su upućene cijeloj saveznoj vladi – i njezinu predsjedniku Markoviću i svim ministrima zbog toga što se “nisu decidirano izjasnili tko stvara nered u Jugoslaviji i tko razbija ovu Jugoslaviju”.

Čak i oni koji su pohvalili Lončarovo izlaganje na spomenutom saborskom Odboru, zamjerili su mu to što njegov govor nije uvažio realnost da je Jugoslavija iako formalnopravno i dalje postoji kao međunarodnopravni subjekt, iznutra zapravo “jedna fikcija i jedan fantom”. Istaknuli su da je Hrvatska kao “mogući koncept kompromisa predložila savez država”, a da Lončar u Berlinu nije prikazao realno stanje u današnjoj Jugoslaviji, nego je govorio “iz jednog sasvim drugog koncepta”, suprotnog interesima Hrvatske. Nasuprot Lončarovoj tezi da bi osamostaljivanje jugoslavenskih republika bilo “tempirana bomba u srcu Europe”, zaključili su da bi to osamostaljivanje bilo “manje tempirana bomba od zadržavanja Jugoslavije unutar koje postoje tako disparatni interesi koji se ne mogu pomiriti”. Stoga su kao rješenje predložili “Savez suverenih država ili potpuni razlaz ukoliko drukčije ne bude išlo”. Lončaru je posebno prigovoreno to što je spomenuo da bi osamostaljivanje jugoslavenskih republika “pokrenulo lančanu reakciju na kontinentu na kojem već tinja 46 potencijalno opasnih etničkih sukoba”, smatrajući da je time zapravo pokušao zaplašiti europske zemlje koje imaju slične probleme i odvratiti ih od podrške Hrvatskoj i Sloveniji.

Lončar se, odgovarajući na spomenute kritike, opravdavao da su govornici u Berlinu bili ograničeni na 5-6 minuta pa da treba razumjeti kako u tako ograničenom vremenu nije lako govoriti, te da on “nije ministar niti jedne republike, nego Jugoslavije, iako je delegiran iz Hrvatske” te da bi napravio “medvjeđu uslugu vlastitoj republici ako bi pokušao da ne zastupa interese svih dijelova Jugoslavije”. Složio se s iznesenim mišljenjem jednog od govornika “da je demokracija zaštita slobode, a ne anarhija”, no istaknuo je da “ta demokracija ima zakonsku regulativu”. U skladu s tim, poručio je da je proglašenje samostalnosti Slovenije i Hrvatske legitimno pravo naroda i predstavničkih tijela, u ovom slučaju Sabora i Skupštine Slovenije, ali da prema njegovu “dubokom uvjerenju Hrvatska i Slovenija ostaju u  sastavu Jugoslavije dok se ona ne preoblikuje”, te da se time do daljnjega “ne dovodi u pitanje jedan jedinstveni jugoslavenski subjektivitet”. Zaključio je da njegov govor nije nikomu mogao nanijeti štetu te ponovno naglasio da na svjetskoj sceni “kao sagovornik ima apsolutno zadovoljavajući kredibilitet”, a da to ne bi mogao imati ako ne govori istinu.

Navedeno pokazuje da je Budimir Lončar govorom na Odboru za vanjsku politiku Sabora 25. lipnja 1991. pokušao objasniti zašto je na spomenutoj sjednici KESS-a u Berlinu izgovorio teze koje su mu zamjerili pojedini saborski zastupnici, žaleći se pritom da neki dijelovi njegova govora nisu točno preneseni ili su prešućeni. No, kao i savezni premijer Ante Marković, izbjegao je reći tko je odgovoran za krizu u Jugoslaviji, odnosno nije objasnio zašto govoreći “o sukobima među republikama i narodima u pojedinim dijelovima Jugoslavije” nije naveo odgovornost srbijanskog vodstva za takvo stanje, što bi snažno odjeknulo u međunarodnoj zajednici. Istodobno, prešućivanje glavnog uzroka krize u Jugoslaviji zasigurno nije išlo u prilog cjelovitosti prikaza geneze spomenute krize i spoznaje međunarodne zajednice o događajima na tom području, te nastojanju hrvatske politike da svijetu objasni razlog pokrenutog procesa razdruživanja od Jugoslavije.

Također, Lončarova izjava “da ne ulazi u to tko je prvi počeo i tko je što učinio” znakovita je za ponašanje cijele tadašnje jugoslavenske vlade i jedan je od razloga zbog kojeg se većina zastupnika Sabora RH odlučila za neovisnost Hrvatske. Naime, ta je izjava odraz činjenice da tadašnja jugoslavenska vlada nije željela ili nije mogla utjecati na agresivno ponašanje vodstva Republike Srbije i time jamčiti stvarnu ravnopravnost svih republika i naroda u Jugoslaviji. Stoga, čak i uz razumijevanje njegove pozicije i objašnjenja koje je ponudio – da je “vrlo teško formulirati jedinstvene stavove nejedinstvene države i jednog sistema koji u svojoj suštini nije jedinstven”, ostaje zaključak da su Budimir Lončar i savezna vlada ustrajavali na očuvanju teritorijalnog integriteta takve, neučinkovite i velikosrpskom politikom uzdrmane Jugoslavije.

TEKST  dr. sc. Ante Nazor, ravnatelj Centra