U Republici Hrvatskoj 30. kolovoza obilježava se od 2006. godine kao Međunarodni dan nestalih osoba i Dan sjećanja na nestale osobe u Domovinskom ratu. Hrvatska još uvijek traga za 1806 svojih državljana, a taj je dan prilika da ponovno podsjetimo na nestale u Domovinskom ratu i tugu onih koji istinu o njima traže

Tri desetljeća nakon Domovinskog rata Hrvatska još uvijek traga za istinom o 1806 osoba nestalih u Domovinskom ratu, od kojih je 1411 nestalih kojima je nepoznata sudbina, te 395 smrtno stradalih kojima je nepoznato mjesto ukopa. U proteklih sedam godina identificirani su i predani obiteljima posmrtni ostaci 254 osobe, a samo tijekom ove godine ekshumirano je 11 posmrtnih ostataka te identificirano 10 osoba. Ti su podaci iznijeti na središnjem programu obilježavanja Dana sjećanja na nestale osobe u Domovinskom ratu, koji je ove godine održan u Varaždinu i okupio je predstavnike brojnih udruga proisteklih iz Domovinskog rata, članove obitelji, prijatelje i suborce nestalih te predstavnike Vlade, državna i lokalna izaslanstva. Potpredsjednik Vlade i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved, koji se već godinama neumorno bori za otkrivanje istine o nestalima, sa skupa u Varaždinu poručio je: “Mi ćemo u suradnji s obiteljima i udrugama nastaviti predano, odgovorno i ustrajno raditi na pronalasku svih naših nestalih osoba, sve dok i posljednju osobu s popisa ne pronađemo, identificiramo i predamo obiteljima da imaju mjesto gdje se mogu pomoliti i zapaliti svijeću za svoje najmilije.”

Traganje za nestalima i dalje otežavaju desetljećima prisutni problemi nesuradnje Srbije i njezinih institucija, nedostupnosti njihovih arhiva i dokumentacije iz ratnog vremena, kao i šutnja onih koji su svjedoci događanja ili o njima imaju nekih saznanja. Problem dodatno stvara i činjenica da su tijekom Domovinskog rata posmrtni ostaci hrvatskih branitelja i civila nerijetko bili naknadno premještani na druge lokacije pod kontrolom srpskih snaga. Za obitelji čiji su članovi na listi među 1806 imena, pitanje nestalih osoba je duboko uznemirujuće, transgeneracijsko bolno iskustvo. Supružnici ili roditelji koji su prije tridesetak godina započeli potragu nerijetko su umrli ne dočekavši toliko željenu istinu, a potragu sada nastavljaju predstavnici sljedeće generacije obitelji, njihova djeca. O tome je svjedočio i Dalibor Đurđek, predsjednik Udruge obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja Varaždinske županije, koji se prisjetio dana kada je njegov otac zajedno s kolegama policajcima otišao u Vukovar braniti Hrvatsku. On je na čelu Udruge naslijedio prerano preminulu majku, a progovorio je i o snazi zajedništva koja povezuje obitelji nestalih u istoj nevolji, zahvalio svima koji ih podupiru i predano rade na rješavanju tog bolnog pitanja, pogotovo onima koji su pronašli svoje najmilije, ali i dalje podupiru one koji ih još uvijek traže. Predsjednica Saveza udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja Ljiljana Alvir ponovila je apel obitelji koje tragaju za najmilijima: “Onima koji znaju istinu o nestalim osobama želim poručiti da skinu taj teret sa svojih leđa, sa svoje savjesti, da pomognu obiteljima, kako bi se prekinula naša kalvarija potrage, ali kako bi i oni mogli mirnije zaspati i ne biti sudionici zločina. Skrivanje istine o nestalima zločin je koji traje.”

Pronalaskom prvih masovnih grobnica na lokacijama Vila Gavrilović, Ovčara i Vukovarsko novo groblje započeo je val pronalaska velikog broja posmrtnih ostataka nestalih. Tijekom godina dolazak do informacija postajao je sve teži. Najveći je problem u potrazi za posmrtnim ostacima organizirano premještanje grobnica na okupiranim područjima Hrvatske. Prigodom prošlogodišnjeg obilježavanja Dana sjećanja na nestale osobe u Domovinskom ratu predsjednica Saveza udruga zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja Ljiljana Alvir za Hrvatski vojnik je rekla: “Najveći problem s kojim se mi susrećemo jest emocija obitelji. Oni su svjesni da su stari i njihov je najveći strah da neće doživjeti pronalazak nestalih članova obitelji. Hvataju se za slamku. Samo da mi je još dočekati sina, brata, oca, kćer… Te obitelji žive, rade, kupuju novi namještaj, prate nove tehnološke trendove, grade, odgojili su djecu, brinu se za unučad, ali uvijek se na kraju vraćaju na onu početnu točku u 1991. godinu u potragu za nestalima. Tu postoji strašna potreba da oni to riješe i saznaju za života.”

Tekst: Lada Puljizević; Foto: Ministarstvo hrvatskih branitelja