Prema najširoj definiciji, ručne bombe eksplozivno su ili pirotehničko sredstvo koje se na cilj baca rukom. Uglavnom služe kao sekundarno oružje pješaštva, unatoč tomu što ih koriste gotovo svi kopneni rodovi vojske, a u današnje vrijeme i policija

Iako se smatraju razmjerno suvremenim sredstvom, ručne bombe vrlo su staro oružje, korišteno još na prijelazu iz starog u srednji vijek. Prema relevantnim podacima iz tog doba, preteče ručnih bombi korištene su u Bizantskom Carstvu tijekom vladavine cara Lava III. Izaurijskog (685. – 741.). Izrađivane su od okruglih glinenih posuda punjenih tzv. grčkom vatrom, čiji je sastav do danas ostao nepoznat jer je čuvan kao najveća državna tajna. Pretpostavlja se da su osnovu činili sumpor, smola i kučina, a prema nekim teorijama i prirodni asfalt ili nafta, koja je u to vrijeme izbijala na površinu oko Crnog mora i Kaspijskog jezera. Po potonjoj “formuli”, u naftnu ili asfaltnu bazu dodavan je sumpor, koji je gorenjem stvarao otrovan i zagušljiv dim, te živo vapno, koje u dodiru s vodom razvija iznimno visoku temperaturu. Grčka vatra korištena je ponajprije u pomorskim bitkama za paljenje protivničkog brodovlja, no stavljana je i u manje okrugle ili duguljaste glinene i keramičke posude. Otvor se zatvarao tkaninom natopljenom u ulje ili drugu zapaljivu tekućinu. Neposredno prije uporabe tkanina bi se zapalila, a posuda se rukom bacala na protivnika ili njegovu borbenu napravu. Nakon što bi pogodila cilj, glinena ili keramička posuda bi se razbila, a smjesa grčke vatre koju bi zapalio plamen s tkanine razlila bi se po cilju, na jednakom principu koji se danas koristi kod tzv. Molotovljevih koktela. Bombe s grčkom vatrom od Bizanta su preuzeli islamski narodi, a preko njih su početkom X. stoljeća došle i do Kine. U to su vrijeme glinene i keramičke posude postupno zamjenjivane staklenim. Dakle, to su praktički bili prvi Molotovljevi kokteli iako se taj naziv veže tek uz sovjetskog ministra vanjskih poslova Vjačeslava Mihajloviča Molotova (1890. – 1986.) i Sovjetsko-finski rat 1939./1940. godine.

Prepoznatljiv oblik

U Kini su za vrijeme dinastije Song (960. – 1279.) okrugle glinene i staklene posude umjesto grčkom vatrom punjene crnim barutom. Time su dobivene prve ručne bombe, koje su u prvom redu služile u borbama protiv konjaništva. Snažnim praskom, bljeskom i dimom plašile su životinje i tako konjanicima onemogućavale uspješno djelovanje. S druge strane, staklene i keramičke krhotine nastale eksplozijom takve naprave nanosile su više-manje ozbiljne ozljede protivničkim snagama pa su kineski vojskovođe razmjerno brzo uočili da je ubojni učinak znatno veći ako se umjesto glinenih ili staklenih posuda koriste loptaste posude od lijevanog željeza. Prve bombe od lijevanog željeza punjene crnim barutom u Europi su se pojavile sredinom XV. stoljeća. Služile su ponajprije tijekom opsade utvrda, pri čemu su ih branitelji koristili znatno više od napadača. U tom razdoblju ručne bombe dobivaju i prepoznatljiv loptasti oblik sa sporogorećim stijenjem (fitiljem), koji je kasnije postao prepoznatljiv kao simbol za eksplozivnu napravu, a u određenom se opsegu zadržao do danas. Nakon što se krajem XVI. st. ručne bombe počinju koristiti i u linijskim borbama, pojedinim istaknutim i hrabrijim vojnicima daju se teže zadaće, npr. da predvode juriš, ubacuju se u protivničku crtu obrane i slično. Njih se dodatno naoružavalo s nekoliko ručnih bombi koje su bacali neposredno pri napadu na protivnika. Oni dobivaju naziv grenadiri (od francuske riječi “grenade” za ručnu bombu), povlašten status, a razmjerno brzo i posebne odore. U početku su za bacanje ručnih granata bili uvježbani samo grenadiri. Korištene su iznimno rijetko, više kao iznimka u borbenim djelovanjima nego kao pravilo.

Privremeni nestanak

Grenadiri se naoružanjem i opremom nisu razlikovali od ostalog tzv. linijskog pješaštva. Veće su razlike bile isključivo u izgledu odore. Kad su se pojavili u drugoj polovini XVII. st., obično su bili podijeljeni po satnijama linijskog pješaštva (uglavnom po četvorica u svakoj). Zatim su bili koncentrirani u samostalnim satnijama unutar bojni, a već krajem XVIII. st. ustrojavane su grenadirske pukovnije i brigade. Otprilike u to vrijeme javljaju se i konjanički grenadiri. Međutim, kako je taktika konjaništva teško spojiva s uporabom ručnih bombi, već krajem XVIII. st. gotovo sve europske zemlje rasformiraju svoje grenadirske konjaničke postrojbe i ručna bomba nestaje iz naoružanja konjaništva. U pojedinim vojskama zadržala se samo u dragunskim postrojbama i to u vrlo ograničenim količinama. Početkom francuskih revolucionarnih ratova taktike pješaštva doživjele su velike promjene. Postrojbe su umjesto linijskog primjenjivale streljački postroj koji je redovito završavao rastresitim jurišem. No, u takvim prilikama ručne bombe postale su podjednako opasne i za protivnika i za korisnika pa početkom XIX. st. potpuno nestaju iz uporabe. Grenadiri opstaju kao elitni dio linijskog pješaštva uglavnom iz tradicionalnih razloga iako više nemaju ručne bombe u naoružanju. Povratak ručne bombe na ratnu scenu zabilježen je u Američkom građanskom ratu 1861. – 1865. godine. Postrojbe obiju strana, i Unije i Konfederacije, intenzivno koriste standardne ručne bombe isključivo u obrambenim djelovanjima. Prvi se put javlja i ručna bomba s udarnim upaljačem, tzv. Ketchumova granata, nazvana po konstruktoru Williamu F. Ketchumu (1798. – 1876.). Ta ručna bomba bila je jajolika i mase 1, 3 ili 5 funti (0,45, 1,36 ili 2,25 kg) i to su uglavnom sve njezine inačice. Na jednom kraju imala je jednostavan udarni upaljač, a na suprotnom drveni ili kartonski nastavak s perima koji je služio kao stabilizator kako bi na cilj udarila upaljačem i tako se aktivirala.

Vraćanje ”pošiljatelju”

Patentirana je u kolovozu 1861. i usvojena u naoružanje snaga Unije. Korištena je u gotovo svim bitkama, a posebno prilikom opsade Vicksburga sredinom 1863. i Petersburga od lipnja 1864. do travnja 1865. godine. U borbenim djelovanjima pokazala je razmjerno slabu učinkovitost. Naime, ako ne bi udarila upaljačem o tvrdu podlogu pod kutom većim od 45° ne bi se mogla aktivirati. Osim toga, upaljač je bio prilično neosjetljiv na udarce pa se ne bi aktivirao ni ako su bili zadovoljeni prethodni uvjeti. Bomba je imala i malu brzinu, a samim tim i snagu udara, a vojnici Konfederacije vrlo su brzo uočili njezine loše strane. Koristili su pokrivače i mreže kako bi uhvatili što više neeksplodiranih protivničkih bombi, koje su kasnije, s većim ili manjim uspjehom, na jednak način vraćali “pošiljatelju”. Ketchumovu granatu povijest će pamtiti kao jedno od manje uspješnih oružja, ali usmjerila je daljnji razvoj ručnih bombi na znatno sigurnije oblike upaljača nego što je bio sporogoreći stijenj. On je zahtijevao bacanje bombe nakon aktivacije, neovisno o tome jesu li uvjeti za to pogodni. Prilikom razvoja udarnih upaljača bilo je također različitih neuspješnih projekata kao što je npr. bomba/granata nazvana Excelsior, koju je samo godinu nakon Ketchumove razvio još jedan američki inovator – W. W. Hanes. U tom slučaju radilo se o kuglastoj bombi od dvije čelične polulopte u koje se umetao kuglasti eksploziv sa 14 upaljača perkusijskog tipa. Kako se eksploziv morao nositi odvojeno od tijela bombe, ona se pripremala tako da bi se prvo u udubine na eksplozivu umetnuli perkusijski upaljači, a zatim se tako pripremljen eksploziv umetao u jednu čeličnu polutku na koju bi se učvrstila druga polutka. Nakon bacanja bomba bi se aktivirala prilikom udara o tlo, bez obzira na to kako je pala na tvrdu podlogu. Kako je Hanesova bomba bila puno opasnija za korisnika nego za protivnika, vojske su od nje vrlo brzo odustale.

Svaka dostupna posuda

Unatoč svim manjkavostima, Ketchumovu bombu kopirala je i protivnička strana, Konfederacija, i to pod nazivom Raines Grenade. Nadalje, zahvaljujući njoj u vojnotehnološki razvijenijim europskim zemljama stvorene su pretpostavke za razvoj novih ručnih bombi na principu udarnog upaljača. Među prvim takvim bombama bila je britanska No. 1 iz 1908. godine. Radilo se o bombi mase 0,9 kg nasađenoj na štap od trske dug oko 40 cm. Kako bi se osigurao udarac “čelom” bombe na kojem je bio udarni upaljač, na kraju štapa bile su učvršćene dvije platnene vrpce koje bi se u trenutku bacanja bombe odmotale i služile kao svojevrstan stabilizator. Oko eksplozivnog punjenja ugrađen je čelični pojas s narezanim fragmentima koji su i činili ubojite projektile nakon detonacije bombe. Ta britanska bomba, vjerojatno i jedna od prvih ručnih bombi u Europi, nastala je na iskustvima iz Rusko-japanskog rata 1904./1905. godine. Doduše, u sukob su obje strane ušle praktički bez formacijski dizajniranih i proizvođenih ručnih bombi. Pozicijski uvjeti ratovanja, a posebno razmjerno duga i krvava opsada Port Arthura, zahtijevali su različite improvizacije kod zaraćenih strana, pri čemu su ručne bombe vjerojatno bile najinovativnije, a svakako najmasovnije izrađivane i korištene. Ruska strana iskoristila je stare topovske kugle punjene crnim barutom i narezane topovske čahure manjih kalibara sa sporogorećim stijenjem kojim se pripaljivao barut. Japanci su za kućište koristili gotovo svaku metalnu posudu do koje su mogli doći, počevši od praznih konzervi, čuturica za vodu, pa do topničkih čahura i zaplijenjenih dijelova protivničke opreme. Za razliku od Rusa, svoje su improvizirane ručne bombe punili uglavnom pikrinskom kiselinom, koja je puno snažniji eksploziv od crnog baruta. Opremali su ih razmjerno jednostavnim, ali učinkovitim detonatorom.

Meksička revolucija

Na temelju iskustava iz Rusko-japanskog rata, gotovo su sve europske zemlje shvatile važnost ručnih bombi. Dolazila je posebno do izražaja u okolnostima pozicijskog ratovanja, kakav je manje-više bio gotovo cijeli Rusko-japanski rat, no i u opsadama snažnih fortifikacija i tijekom borbi u naseljenim mjestima. Stoga počinju razvoj tog oružja za potrebe svojih oružanih snaga. U prvo vrijeme razvijaju se uglavnom bombe s udarnim upaljačem koje se aktiviraju prilikom udara o tvrdu prepreku nakon bacanja na cilj, po uzoru na britansku bombu No. 1. Konkretnije, britanski stručnjaci samo su poboljšali svoju bombu i stvorili No. 2, poznatu još i kao Haleova perkusijska ručna bomba. Bombe No. 1 i No. 2 koristile su tijekom meksičke revolucije i građanskog rata 1910. – 1920. obje sukobljene strane. Koristile su ih također i britanske snage početkom Prvog svjetskog rata. Francuska vojna industrija konstruirala je za potrebe svojih oružanih snaga kruškoliku bombu Percutante P1 koja je zbog masivnijeg dna trebala na cilju udariti upravo tim dijelom i tako pokrenuti udarni mehanizam. Njemačka vojska dobila je ručnu bombu M15 koja je zbog specifičnog izgleda prozvana “kornjača”. Bomba se bacala slično kao sportski disk. Nakon bacanja dolazilo je do rotacije tijekom koje su na bočnim stranama bombe pod utjecajem centrifugalne sile izlazila četiri upaljača. Oni su trebali jamčiti aktiviranje bombe prilikom udara o čvrstu prepreku. Gotovo odmah po ulasku ručnih bombi s udarnim mehanizmima u operativnu uporabu pokazala se njihova prilično velika nepouzdanost: bez obzira na sva konstrukcijska rješenja, velik se broj bombi nije aktivirao. Najčešći uzrok zakazivanja bila je nemogućnost udaranja upaljača pod potrebnim kutom na cilju ili nedovoljna čvrstoća podloge pri padu bombe (npr. blato, snijeg, voda i sl.). Upravo iz tih razloga gotovo paralelno nastavljen je i razvoj bombi s vremenskim upaljačima. U tom se slučaju radilo o upaljaču koji bi se aktivirao odmah pri bacanju bombe, a različiti vremenski upaljači omogućavali su njezinu detonaciju nakon stanovitog vremena kako ne bi bila opasna za korisnika. Zapravo, bombe su od samih početaka imale svojevrstan vremenski upaljač, pri čemu je dugo bila riječ o sporogorećem stijenju (fitilju), a kasnije su razvijani i drugi mehanizmi.

Problem krhotina

Jedno od interesantnih konstrukcijskih rješenja bila je francuska “bracelet” bomba. Imala je kožnatu narukvicu, a inače je bila kuglasta bomba s vremenskim upaljačem. Vojnik bi prvo pričvrstio narukvicu za zapešće, a zatim bacio bombu prema protivniku. Kako je narukvica odgovarajućom uzicom bila vezana s upaljačem, pri bacanju se upaljač izvlačio i aktivirao bi vremenski upaljač u trenutku bacanja. Tom konstrukcijom željela se postići maksimalna sigurnost vojnika koji koristi bombu, ali u okolnostima borbene uporabe pokazalo se da je to prilično nespretno rješenje. Razmjerno brzo sva su rješenja pri konstrukciji bombe svedena na perkusijski mehanizam kapsule koju se udarilo o čvrsti predmet, nakon čega bi aktivirala vremenski mehanizam, a zatim se bacala na cilj. Primjerice, takve su bile ručne bombe Kragujevac u naoružanju vojske Kraljevine Jugoslavije, francuska M15 i njemačka jajolika M17. Kasnije je u konstrukciji upaljača ručnih bombi prevladao znatno pouzdaniji i sigurniji mehanizam s udarnom iglom koja je potiskivana udarnom oprugom. Udarna opruga bila je u stalno napetom položaju s pomoću osigurača bombe, a kad bi se osigurač pomaknuo (u trenutku bacanja bombe), oslobođena opruga potisnula bi udarnu iglu koja je aktivirala kapsulu i sporogoreće punjenje. Taj mehanizam zadržan je do danas kod praktički svih suvremenih ručnih bombi. U međuvremenu je ugradnjom snažnijih brizantnih eksploziva i povećanjem mase krhotina (šrapnela) koji nastaju eksplozijom bombe stvoren novi problem za korisnike ručnih bombi – ubojni domet krhotina u velikoj je mjeri prelazio prosječnu udaljenost na koju se bomba mogla baciti. Konkretnije, prosječna udaljenost na koju se bomba bacala bila je 20 do 40, a domet pojedinih krhotina nerijetko je dostizao i do 200 m. Naravno, to je podjednako ugrožavalo korisnika bombe kao i njegova protivnika. Pokazalo se kako prednost imaju vojnici koji bombe koriste u obrani zato što se nalaze u zaklonu u kojem su mogli biti znatno sigurniji od napadača koji se kretao po otvorenom prostoru. Vrlo brzo pokazalo se nužnim opremiti odgovarajućim ručnim bombama i vojnike koji izvode napad kako bi bili koliko-toliko sigurni od krhotina vlastite bombe.

Razlika je bitna

Pred Prvi svjetski rat došlo je do prve podjele ručnih bombi na ofenzivne i defenzivne. Ofenzivne su imale košuljicu od tanjeg materijala (lima ili bakelita), bez nareza za formiranje krhotina, a bile su obično punjene s više eksploziva. Njihovo ubojno djelovanje bilo je znatno manjeg polumjera (najviše do 10 m), a na cilju su više djelovale snagom detonacije eksplozivnog punjenja nego krhotinama. Osnovna namjena bila im je dezorijentacija protivnika i snažan psihološki učinak kako bi ga se destabiliziralo u ključnom trenutku napada. Defenzivne bombe zadržale su temeljno svojstvo – ubojno djelovanje brojnih krhotina željezne košuljice koje nastaju eksplozijom. Kako se na prvi pogled (iz potpuno razumljivih razloga) trebalo znati koja je koja, ofenzivne i defenzivne bombe međusobno su se dosta razlikovale. Dobri su primjeri njemačka ofenzivna bomba M15 s drškom (Stielhandgranate), koja je razvijena u nekoliko modela i inačica, te kuglasta defenzivna bomba M15 (Kugelhandgranate), razvijena kao pojednostavnjena inačica bombe M13. Stielhandgranate imala je u glavi od tankog lima punjenje od 170 grama eksploziva (u početku amonal, a u kasnijim inačicama trotil) i ubojno djelovanje do 20 m. Budući da je prosječan vojnik mogao tu bombu baciti na udaljenost od oko 30 m, to se smatralo dovoljnim za sigurnost njezina korisnika. S druge strane, Kugelhandgranate imala je masu oko jednog kilograma, a punjena je smjesom crnog baruta, barijeva nitrata i natrijeva perklorata mase oko 45 g. Mogla se baciti na udaljenost od otprilike 20 m. Ubojni promjer djelovanja bio je 50, iako je zabilježeno da su pojedinačne krhotine bile ubojne i na udaljenosti od gotovo 100 m. Kasnije je u naoružanje uvedena mala jajolika ručna bomba M17 koja je trebala zamijeniti obje navedene bombe, objedinjujući u sebi i ofenzivnu i defenzivnu ulogu. S obzirom na male dimenzije i masu (318 g), prosječan ju je vojnik mogao baciti na udaljenost od oko 40 m, dok je promjer ubojnog djelovanja bio nešto veći od 30 m.

Izrazita podjela

Vojni konstruktori zaključili su kroz stanovito vrijeme kako bi bilo puno jednostavnije ako bi u naoružanju bila samo jedna bomba koja bi se mogla prilagoditi i ofenzivnim i defenzivnim potrebama. Stoga su konstruirali ručne bombe koje su u principu bile ofenzivnog karaktera, ali s dodatkom masivne, narezane željezne košuljice za kratko su se vrijeme pretvarale u defenzivne. Najbolji je primjer njemačka ručna bomba DM51, koja se još uvijek nalazi u naoružanju njemačke vojske. Razvijena je tek 1970-ih, znači dosta godina nakon obaju svjetskih ratova. U ofenzivnoj inačici promjera je 33,5 mm, duljine 100 mm i mase 154 g, a čini je praktički samo eksplozivno punjenje od 60 g nitropenta, s odgovarajućim upaljačem i sigurnosnim mehanizmom. Kad se na to eksplozivno punjenje montira tijelo sa 6500 čeličnih kuglica, dobiva se defenzivna bomba promjera 57 mm i mase 430 g koja je opasna u radijusu od 35 m. Tijekom obaju svjetskih ratova ručne bombe bile su strogo podijeljene na ofenzivne i defenzivne. U Prvom svjetskom ratu počele su se uvoditi u naoružanje gotovo svih zaraćenih strana i specijalne ručne bombe. Kasnije je razvijen cijeli spektar specijalnih ručnih bombi, različite namjene, oblika i punjenja, koje se i danas koriste (tehnički znatno modernizirane) za posebno određene zadaće.

Marinko OGOREC