Progresivni dio čehoslovačke Komunističke partije pokrenuo je početkom 1968. godine val demokratskih promjena koje su dugoročno prijetile da uzdrmaju čehoslovačku pripadnost Istočnom bloku. U zemlji su u kolovozu 1968. intervenirale snage Varšavskog pakta predvođene Sovjetskim Savezom

Sovjetske trupe su goneći njemačku vojsku 1945. godine umarširale u Čehoslovačku, a u travnju te godine sastavljena je i koalicijska čehoslovačka vlada na čelu s komunistom Klementom Gottwaldom. Međutim, čehoslovački su komunisti bili poraženi na parlamentarnim izborima održanim 1946. godine te u razdoblju nakon izbora potpora komunistima dodatno slabi. Nakon političke krize u veljači 1948. godine i ostavke nekomunističkih članova vlade, komunisti su uspjeli organiziranim uličnim demonstracijama prisiliti tadašnjeg predsjednika Beneša da sastavi vladu kojom će dominirati Komunistička partija. Preuzevši potpuno vlast u zemlji, komunisti su transformirali Čehoslovačku po uzoru na Sovjetski Savez – uvedeno je plansko gospodarstvo, počeli su progoni političkih protivnika i čistke vlastitih redova. Čehoslovačka je 1949. godine postala članica SEV-a, a 1955. i Varšavskog pakta. Zemlja se privremeno demokratizirala nakon Gottwaldove smrti 1953., koja je vremenski koincidirala sa Staljinovom smrću, no dolaskom na vlast Antonina Novotnyja 1957. godine u čehoslovačkom je društvu ponovno vraćen stari sustav vlasti. Šezdesetih je godina čehoslovačko gospodarstvo potonulo u duboku gospodarsku krizu s nestašicama, a istodobno je u čehoslovačkoj Komunističkoj partiji počela jačati reformistička struja. Suočen s gospodarskim kolapsom, Novotny je sredinom šezdesetih prisiljen učiniti određene političke ustupke liberalnom krilu partije i uvesti određene reforme. No tempo promjena bio je odveć spor te je potkraj 1967. godine progresivni dio čehoslovačkih komunista na čelu sa Slovakom Aleksandrom Dubčekom odlučio krenuti s promjenama prije potpunog gospodarskog kolapsa. Na posljetku je u siječnju 1968. godine Novoty smijenjen s čela Komunističke partije, a na njegovo mjesto postavljen je Dubček. U ožujku je Novotny podnio ostavku i na mjesto predsjednika države, a na njegovo mjesto dolazi heroj II. svjetskog rata, Ludvik Svoboda.

Praško proljeće
Novi, Dubčekov režim pokrenuo je val promjena i liberalizacije čehoslovačkog društva – proširene su građanske slobode i omogućena veća medijska sloboda, predstavljen je niz gospodarskih reformi te oslabljene veze sa Sovjetskim Savezom. Također, provedena je opsežna rehabilitacija građana koji su osuđeni u razdoblju staljinizma, među kojima je bio i predsjednik Svoboda te ministar unutarnjih poslova Pavel. Dubček je nazvao reforme “socijalizam s ljudskim licem”, a kasnije je tih nekoliko mjeseci prve polovice 1968. godine prozvano Praško proljeće ili na češkom Pražsko jaro. I dok je val promjena u Čehoslovačkoj naišao na odobravanje u Rumunjskoj i u Jugoslaviji, ostale komunističke partije iz Istočnog bloka nisu bile oduševljene Dubčekovim reformama. Moskva je promjene u Čehoslovačkoj vidjela kao izazov vlastitoj hegemoniji u istočnoj Europi, bojeći se da se čehoslovački scenarij ne proširi na ostale istočnoeuropske zemlje. Imajući na umu događaje u Mađarskoj desetljeće ranije, čehoslovačko vodstvo se u više navrata izjasnilo da nema namjeru mijenjati čehoslovačku vanjsku politiku, ni udaljavati zemlju od Sovjetskog Saveza niti istupiti iz Varšavskog pakta. Dubček je u proljeće i ljeto održao nekoliko sastanaka sa sovjetskim liderima Brežnjevom i Kosiginom te s vodstvima istočnoeuropskih zemalja, no sovjetsko čelništvo nije bilo impresionirano Dubčekovim objašnjenjem novog čehoslovačkog smjera. Stoga je Moskva u kasno proljeće 1968. godine počela preko medija val napada i optužbi čehoslovačkog vodstva s posebnim naglaskom na ministra unutrašnjih poslova Pavela. Upozorenja iz Moskve poprimaju konkretniji oblik u ljeto 1968., i to velikim vojnim manevrima Varšavskog pakta koji su se dijelom izvodili na čehoslovačkom teritoriju, a sovjetske trupe ostaju na čehoslovačkom teritoriju i nakon završetka manevara. U pokušaju rješenja krize, tijekom srpnja i početkom kolovoza 1968. godine u slovačkim su gradovima Cierni i Bratislavi održana dva sastanka čehoslovačkog i sovjetskog vodstva uz sudjelovanje predstavnika iz zemalja Varšavskog pakta. Čehoslovačka je strana ponovno istaknula svoju odanost savezništvu sa Sovjetskim Savezom i nastavak vodeće uloge Komunističke partije u Čehoslovačkoj, a sovjetska je strana pristala povući postrojbe s čehoslovačkog teritorija. Time je privremeno Dubček postigao pobjedu nad Moskvom te idućih dana prima u posjet svoje najčvršće saveznike – jugoslavenskog predsjednika Tita i rumunjskog Ceausescua.

Slom Praškog proljeća
Sljedećih dana su, nakon kratke stanke, obnovljeni napadi Moskve na Čehoslovačku preko medija. Sovjetsko je vodstvo, legitimirano pozivom dijela čehoslovačke Komunističke partije, donijelo odluku o vojnoj invaziji Čehoslovačke. U noći s 20. na 21. kolovoza 1968. oko 600 tisuća sovjetskih, istočnonjemačkih, poljskih, mađarskih i bugarskih vojnika s pet tisuća tenkova počelo je iz više smjerova prelaziti granicu Čehoslovačke. Zanimljivo je da je Rumunjska, kojoj je tada bio na čelu mladi Ceausescu, odbila sudjelovati u invaziji Čehoslovačke. Istodobno s prelaskom granice kopnenih trupa, stotinjak sovjetskih specijalaca u civilnoj odjeći zauzelo je prašku zračnu luku. Nakon raspoređivanja po zgradama u zračnoj luci, osigurani su uvjeti za slijetanje velikih transportnih zrakoplova An-12 koji su dovozili sovjetske zračnodesantne postrojbe i lake tenkove. Suočeno s invazijom, čehoslovačko je vodstvo zapovjedilo svojim oružanim snagama da se ne suprotstavljaju snagama Varšavskog pakta kako bi se izbjeglo krvoproliće. Čehoslovačko ministarstvo vanjskih poslova oglasilo se prosvjedom vladama okupacijskih zemalja, kojim je pozvalo na okončanje okupacije Čehoslovačke. Nakon prelaska granice vojne kolone su nastavile bez ikakva organiziranog otpora napredovati prema Pragu i drugim velikim središtima. Jedan od ciljeva invazije prvih sati bila je neutralizacija čehoslovačke vojske, što je ostvareno bez teškoća budući da čehoslovačke snage nisu ni pokušale napustiti vojarne. Iako nisu bili razoružani, čehoslovačkim vojnicima nije bilo dopušteno kretanje izvan vojnih objekata. Iako se većina čehoslovačkih građana protivila invaziji, uglavnom su zauzeli pasivan odnos prema snagama Varšavskog pakta. Nezadovoljstvo okupacijom većine Čeha i Slovaka manifestiralo se masovnim prosvjedima u više čehoslovačkih gradova te aktivnošću više nezavisnih radiopostaja, koje su emitirale vijesti izvan nadzora sovjetskog propagandnog stroja. Ipak, u nekoliko slučajeva su se u Pragu i Bratislavi dogodili incidenti u kojima su zapaljeni sovjetski tenkovi na što je odgovoreno paljbom iz vojnih kolona, pri čemu je sedam ljudi ubijeno a više stotina ranjeno. Međutim, većini Čeha je bilo potpuno jasno da je otpor snažnoj sovjetskoj vojsci uzaludan te su se do jutra 21. kolovoza sve vitalne točke u zemlji nalazile u rukama sovjetske vojske i saveznika iz Varšavskog pakta.

InvazijaCijena poraza
Dana 23. kolovoza čehoslovački je predsjednik Ludvik Svoboda odveden u Moskvu, a sljedećih dana je za njim dopremljen i ostatak čehoslovačkog vodstva na čelu s Aleksandrom Dubčekom. U Moskvi su organizirani prividni razgovori sovjetskog i čehoslovačkog vodstva na kojima je čehoslovačko čelništvo bilo stavljeno pred svršen čin i prisiljeno odustati od pokrenutih reformi te smijeniti najradikalnije članove vlade, a Sovjeti su pristali na povlačenje bugarskih i istočnonjemačkih te mađarskih i poljskih postrojbi. Početkom listopada čehoslovačko je vodstvo bilo prisiljeno potpisati sporazum kojim je Sovjetima zajamčena trajna vojna nazočnost u Čehoslovačkoj. Čehoslovačka se obvezala preuzeti odgovornost za obranu zapadnih granica Istočnog bloka, dok će sovjetske postrojbe biti stacionirane u garnizonima u unutrašnjosti zemlje. Kako bi se u međunarodnoj javnosti održao privid dogovora dviju suverenih država, a ne diktata jedne države drugoj, sporazum je u ime Sovjetskog Saveza u glavnom čehoslovačkom gradu Pragu potpisao sovjetski premijer Kosigin. Unatoč tome, nakon invazije navodnih saveznika Čehoslovačka više nije bila siguran bastion Istočnog bloka prema Zapadu. Invazija Čehoslovovačke naišla je i na velike osude u inozemstvu, no konkretne pomoći izvana nije bilo. Nazočnost sovjetskih trupa na čehoslovačkom teritoriju pomogla je jačanju tvrdolinijaša u redovima čehoslovačkih komunista te je na posljetku u travnju 1969. Dubček smijenjen, a na njegovo mjesto dolazi Gustav Husak. Husak je javno raskinuo s Dubčekovim smjerom i najavio vraćanje Čehoslovačke starom političkom kursu na kojem je zemlja ostala do pada Berlinskog zida, a sovjetske postrojbe ostale su stacionirane u Čehoslovačkoj do 1987. godine.

Snage Varšavskog pakta 20. kolovoza na više mjesta prelaze čehoslovačku granicu, a sovjetski komandosi zauzimaju prašku zračnu luku. Čehoslovačka vojska nije napuštala vojarne te je uspješno neutralizirana prvih sati invazije. Iako se velika većina čehoslovačkih građana protivila invaziji, osim više izdvojenih incidenata, uglavnom se pasivno odnose prema snagama Varšavskog pakta. Nakon invazije čehoslovačko je vodstvo smijenjeno, a sovjetske postrojbe ostaju stacionirane na čehoslovačkom teritoriju do 1987. godine

Slučaj Jana Palacha
Praški student Jan Palach u siječnju 1969. spalio se iz prosvjeda zbog sovjetske invazije. Palachov čin ostao je zapamćen kao najodlučniji prosvjed i simbol protivljenja sovjetskoj okupaciji.

Aleksander Dubček
Vođa Praškog proljeća Aleksander Dubček rođen je 1921. godine u Slovačkoj. Iako dugogodišnji komunist i pulen tvrdolinijskog šefa Komunističke partije Antonina Novotnyja, šezdesetih godina se transformirao u predvodnika promjena. Postavši u siječnju 1968. prvi sekretar Komunističke partije, pokrenuo je niz demokratskih reformi. Nakon neuspjeha Praškog proljeća smijenjen je u travnju 1969., a sljedeće godine i izbačen iz partije. Dubček je bio kažnjen ponižavajućim slanjem na položaj šumskog inspektora u provinciji, gdje ostaje punih osamnaest godina. Nakon pada Berlinskog zida politički je rehabilitiran te je u prosincu 1989. godine postavljen za predsjednika čehoslovačke skupštine.

Brežnjevljeva doktrina
Doktrina vanjske politike Sovjetskog Saveza kojom je Moskva legitimirala vojne intervencije u svojim državama saveznicama. Iako je postojala još od Staljinovih vremena, za vrijeme Brežnjevljevog mandata prvi je put javno objavljena. Doktrinu sažima Brežnjevljeva izjava da je “svaka komunistička partija odgovorna ne samo svojoj radničkoj klasi i narodu, već i međunarodnom radničkom pokretu u cjelini”. Invazija Čehosloavčke 1968. godine predstavljala je najeklatantniji primjer Brežnjevljeve doktrine.

Kronologija
1957. – dolazak Antonina Novotnyja na vlast u Čehoslovačkoj
siječanj 1968. – smijenjen Novotny, a glavni sekretar čehoslovačke Komunističke partije postaje Aleksander Dubček
srpanj, kolovoz 1968. – susret čehoslovačkog i sovjetskog vodstva
20. kolovoza 1968. – početak sovjetske invazije
21. kolovoza 1968. – Čehoslovačka u rukama snaga Varšavskog pakta
23. rujna 1968. – čehoslovački predsjednik Svoboda odveden u Moskvu, a potom i ostatak čehoslovačkog vodstva
travanj 1969. – Dubček smijenjen

Hrvoje BARBERIĆ