Specijalne postrojbe Republike Malezije osnovane su sredinom XX. stoljeća i organizirane u svim trima granama malezijske vojske i policiji

U sklopu kopnene vojske organizirana je tzv. 21 Gerup Gerak Khas (21 GGK). U organizacijskom ustroju ratne mornarice djeluje postrojba Paskal, a u ustroju ratnog zrakoplovstva specijalna postrojba Paskau. U ustrojbenoj shemi malezijske policije, spajanjem postrojbi VAT 69 i UTK nastala je nova postrojba pod nazivom Pasukan Gerukan Khan. O svakoj od njih bit će više riječi u nastavku teksta.

21 Gerup Gerak Khas (21 GGK)
21 GGK je brojčano najveća specijalna postrojba unutar ustroja malezijskih OS. U biti, riječ je o postrojbi veličine brigade (regimente) koja se strukturalno nalazi u ustroju kopnene vojske. Zadaća 21 GGK je osiguranje i razvoj snaga za lociranje, izvješćivanje, praćenje i uništavanje protivničkih vojnih snaga, posebice specijalnih postrojbi, zatim duboke infiltracije u prostor pod protivničkim nadzorom te borbena suradnja s gerilskim i partizanskim snagama na privremeno izgubljenom području. 21 GGK planira, priprema, i kad je sam odgovoran za realizaciju, razvija nekonvencionalne načine ratovanja, unutarnju obranu, izviđanje i provedbu tzv. izravnih akcija u suradnji i uz potporu državne policije unutar zadanog prostora djelovanja.

21 GGK kontinuirano planira, njeguje i provodi metode nekonvencionalnog ratovanja u svim njegovim pojavnim oblicima kao što su: gerila, protugerila, izvlačenje, subverzije, sabotaže, protuterorističke aktivnosti i posebice ono u čemu imaju najviše znanja i iskustva – prašumsko ratovanje. Veliki dio svojega današnjeg reputacije 21 GGK je stekao u godinama borbi protiv komunističkih pobunjenika. Ova postrojba je posebno specijalizirana za tzv. izravne akcije i specijalne izvidničke zadaće. Trenutačni se ustroj 21 GGK brigade sastoji od triju bojni: 21., 22. i 11. bojne. 21 GGK je bio uporabljen u UN-ovim akcijama održavanja mira kao dio malezijskoga vojnog kontingenta u Kambodži, Somaliji, Zapadnoj Sahari, Namibiji te u Bosni i Hercegovini.

Ustrojbeno, na čelu 21 GGK nalazi se brigadni general a postrojba ima glavno sjedište u bazi Kem Iskandar, u gradu Mersing (provincija Johor). 21 GGK je glavni administrativni i operativni čimbenik malezijskih specijalnih snaga koji sa svoje tri operativne bojne i svojim logističko – suportnim kapacitetima može podržavati djelovanje ostalih specijalnih snaga iz sastava RM i RZ, policije i regularnog dijela malezijskih OS.

Povijest malezijskih specijalnih postrojbi seže u 1960. godinu kada je pod okriljem Ministarstva obrane i na inicijativu tadašnjeg ministra obrane Allahyarhama Tun Abdul Razak bin Husseina osnovan Direktorat (zapovjedništvo) specijalnih snaga. Neposredan povod za osnivanje tog Direktorata bio je tadašnji malezijsko – indonezijski vojni sukob. Tada je osnovana prva malezijska marinska posebna postrojba čiji su ustroj i zadaće Malezijci doslovno prekopirali od britanskih marinaca. Postrojba je dobila prilično neodređen naziv Malezijska specijalna postrojba. Gotovo dvadeset godina poslije, u siječnju 1981. godine oformljen je poseban brigadni stožer pod imenom Markas Gerup Gerak Khas sa sjedištem u Kuala Lumpuru, koji je trebao preuzeti zapovjedništvo nad preustrojenom specijalnom brigadom sastavljenom od tri bojne. Pod zapovjednom ingerencijom novoformiranog stožera osim borbenih bojni nalazile su se još i postrojbe za borbeni suport i logističke postrojbe. Službenom nazivu Gerup Gerak Khas pridodata je tada i oznaka 21 što je formalno označavalo 21. brigadnu grupu unutar malezijskih snaga kopnene vojske.

Zapovjedništvo 21 GGK danas integrira aktivnosti triju specijalnih bojni ali i pridodatih segmenata borbene potpore kao što su veza, inženjerija i ostalih elemenata logistike.

Već je rečeno da se u strukturi ove brigade nalaze tri bojne. 21. i 22. bojna su konfigurirane kao komando jurišne bojne. Njihova brojčana snaga iznosi oko 1800 pripadnika (po 900 ljudi svaka). Ove dvije bojne specijalizirane su za dubinsko izviđanje (LRRP), standardne patrole, sabotaže, prikrivene operacije, zrakoplovno i amfibijsko desantiranje te za sve ostale komando operacije. Organizacija ovih dviju bojni jako je slična organizaciji britanskih komandosa i svaka bojna u svom ustroju ima po jedan specijalizirani vod kao npr. vod pomorskih jurišnih čamaca ili opći transportni vod. Pored 21. i 22. bojne treći sastavni element 21 GGK je i 11. specijalna bojna. Ona je namijenjena, slobodno se to može reći za “najrafiniranije” zadaće kao što su najkompliciraniji i najrizičniji prepadi na neprijateljske lidere ili na objekte od najvećeg strateškog značaja. Ova bojna je brojčano znatno manja u usporebi s 21. i 22. bojnom i organizirana je u četiri visoko mobilne satnije. U sastav 11. bojne mogu biti primljeni isključivo oni pripadnici koji su u ostalim dvjema bojnama 21 GGK bili najmanje osam godina. Može se slobodno reći da pripadnici 11. bojne uživaju status neosporive “elite” unutar 21 GGK.

Specijalna operativna ćelija je mala grupa od otprilike 100 pripadnika koja se također nalazi u sastavu 21 GGK. Glavna zadaća ove postrojbe organizirane u nekoliko manjih cjelina je planiranje i koordinacija materijalnih resursa i opreme 21 GGK. Postrojba također pruža podršku borbenim elementima prilikom operativnog razvoja snaga na terenu i direktno pruža podršku zapovjednim strukturama 21 GGK. Specijalna operativna ćelija je zapravo direktno zadužena za planiranje, provođenje, analizu i distribuciju obavještajnih podataka prikupljenih tijekom aktivnosti njenih pripadnika.

PULPAK (Pusat Latihan Peperangan Khas) odnosno Centar za obuku specijalnih postrojbi ustrojena je 1. kolovoza 1976. godine. Prije njegovog ustrojavanja kompletan sastav 21 GGK provodio je temeljnu i specijalističku obuku unutar 21 RGK (današnja 21. bojna). Unatoč značajnim sposobnostima i kapacitetima kojima raspolaže PULPAK – još uvijek značajnu podršku u obuci ostalih malezijskih specijalnih postrojbi pružaju sve tri bojne GGG, posebice ona najelitnija 11. Vrlo važna uloga PULPAK obučnog centra ogleda se također u provođenju tečajeva o obuke SWCT timova regularne policije ali vojnog osoblja prema specijalnim zahtjevima.
Obuka 21 GGK provodi svoju specijalističku obuku u vrlo uskoj suradnji s indonezijskom specijalnom postrojbom Kopassus čija se baza Sungai Undag nalazi na manje od sat vremena helikopterskog leta, s druge strane tjesnaca Mallaca. Često su te zajedničke malezijsko – indonezijske vježbe planirane i u multinacionalnom okružju. Vrlo dobra suradnja ostvarena je s britanskim SAS-om, australskim i novozelandskim specijalnim postrojbama te posebice s 1. specijalnom grupom američke KoV, stacioniranoj na japanskoj Okinawi.

Temeljni komando tečaj podijeljen je u nekoliko faza:
Camp trening – temeljna komando obuka koja se provodi na vježbalištima u bazi postrojbe. Traje ukupno 5 tjedana. Ovo je sigurno najvažnija faza u razvoju fizičkih i mentalnih osobina svakog pojedinca. Fizički trening, poznavanje oružja, eksploziva, taktike, poljske medicine, osnova orijentacije i preživljavanja samo su dio opsežnog programa obuke u ovoj fazi. Kandidati se sukcesivno podvrgavaju sve težim i duljim hodnjama pod punom ratnom opremom. Dužina tih hodnji počinje s 4,8 km, povećava se zatim na 8; 11,2, 14  te na koncu na 16 km. Ova faza obuke je selektivnog tipa i oni kandidati koji ne ispune norme bivaju vraćeni u svoje temeljne postrojbe. U malezijskom vojnom žargonu taj “neuspjeh” se naziva “turun skot”.

Prašumska obuka – organizirana je u trajanju od 2 tjedna i predstavljavjerojatno najdraži dio obuke gotovo svakog kandidata ponaosob. Svi kandidati podvrgnuti su realnim uvjetima života i ratovanja koji vladaju u džunglama jugoistočne Azije. Naglasak u ovoj fazi je na prepadnim taktikama, timskoj suradnji, patroliranju, organiziraju uporišta, pojedinačnim i zajedničkim metodama prašumskog ratovanja.

Preživljavanje i kondicijske hodnje -ovu fazu moraju proći svi kandidati koji su “preživjeli” prve dvije faze. Glavno obilježlje te faze je prašumska borbena hodnja u duljini od čak 130 km sa zalihom streljiva, hrane i vode u težini od 15 kg. Tih 130 km kandidati moraju prijeći za samo 36 sati. Oni rijetki pojedinci koji dosegnu cilj, ostaju u tom području dodatnih sedam dana bez ikakvih zaliha, vatrenog oružja, bez odore (samo u donjem vešu). Za vjerovati je izvještajima da u takvim okolnostima kandidati steknu izuzetna praktična iskustva i znanja iz vještine preživljavanja.

Pomorska obuka – ova faza obuke traje također dva tjedna tijekom kojih kandidati izučavaju i prakticiraju navigaciju malim plovilima, kondicijsko plivanje na duge staze, borbeno ronjenje, jurišni prepadi u obalnom pojasu uporabom gumenjaka, kanua i kajaka. Kao “diplomski rad” ove faze kandidati moraju u zadatom vremenu uporabom kajaka prevaliti udaljenost od 160 km i uspješno izvesti napad na zadanoj lokaciji koja se obično nalazi negdje uzduž tjesnaca Mallaca.

Izvlačenje & izbjegavanje – predstavlja jednu od završnih faza obuke u kojoj se uvježbavaju tzv E & E tehnike borbe (escape & evasion ). Svi kandidati podijeljeni su u male grupe i moraju provesti zahtjevnu vježbu na kojoj moraju kontaktirati lokalne “patriotske” snage i punktove ali i izbjegavati neprijateljske patrole i zasjede. Kandidati koji budu zarobljeni od strane “neprijateljskih snaga” bivaju podvrgnuti simuliranim postupcima ispitivanja i “torture” kakva bi ih mogla zadesiti u realnim uvjetima rata. Nakon “odrađenog” zarobljeništva bivaju oslobođeni od strane svojih kolega iz grupe (kojima je to primarna zadaća) i nastavljaju ovu vježbu do sljedeće kontrolne točke. Trajanje ove vježbe nije vremenski ograničeno. Traje onoliko dugo koliko je potrebno da svaka grupa dospije do cilja, odnosno od broja zarobljavanja članova grupe i trajanja njihovog zatočeništva. Svrha ove faze je izgradnja i jačanje mentalnih osobina svakog pojedinca, izgradnja zajedničkog duha postrojbe ali spoznaja o tome kako izgleda zarobljeništvo u kojem neprijatelj ne bira načine da bi došao do obavještajnih podataka.

Padobranska obuka – tijekom ove faze svi kandidati moraju svladati Osnovne padobranske tehnike. Da bi dobili padobranski znak moraju izvesti najmanje pet skokova od kojih najmanje dva moraju biti noćni skokovi. Najuspješniji pojedinci kasnije se u specijalističkoj fazi osposobljavaju za skokove s doskokom na sve vrste terena te na vodene površine. Nekolicina najboljih pojedinaca predodređena je za specijalizaciju HALO – HAHO padobranskih skokova.

Tijekom mnogih godina od osnivanja kroz trenažne kampove 21 GGK prošli su mnogi vojnici – dragovoljci iz ostalih specijalnih postrojbi ali i regularnog dijela malezijskih OS. Brigadni general Borhan bin Ahmad bio je prvi visoki časnik unutar malezijskog GS izravno zadužen za razvoj Specijalnih snaga. On je bio izravno zaslužan za uvođenje novih, modernih metoda u obučni proces specijalnih snaga te za uspostavu vrlo dobre suradnje sa specijalnim postrojbama SAD, Velike Britanije, Australije, Novog Zelanda i Indonezije. Njihov prvi obučni kamp i baza u Sungai Udangu nazvan je znakovito “Domom komandosa”. Tijekom godina prostor, obučni kapaciteti te trenažne instalacije u tom početnom kampu postali su nedovoljni tako da se postrojba morala preseliti u novu bazu u Imphal Camp u blizini glavnog grada Malezije, Kuala Lumpura a potom i u bazu Kuala Kubu Baru koja se također nalazi na obalama tjesnaca Mallaca. Dio snaga 21 GGK također dijeli bazu Mersing (na obali Južnog kineskog mora) sa snagama mornaričke specijalne postrojbe PASKAL. Sredinom 1981. godine u Sungai Udangu je bila ustrojena i 12. padobranska bojna unutar 21GGK ali je relativno brzo bila raspuštena a njeno ljudstvo raspoređeno u 21., 22, i 11. bojnu.

Igor SPICIJARIĆ