Razgovor: satnica Danijela Vrhovski, pobjednica natjecanja Prvi za Hrvatsku u ženskoj kategoriji

Istina je da je natjecanje fizički iznimno zahtjevno i nije lako doći do kraja, ali ako se na vrijeme počne s pripremama i ako su one odrađene kako treba, onda ne bi trebao biti problem završiti ga

Unatoč napornim dežurstvima u bolnici i zahtjevnoj specijalizaciji iz hitne medicine, satnica Danijela Vrhovski iz Vojnog zdravstvenog središta, ZzP-a, ove je godine na natjecanju “Memorijal bojnik Davor Jović – natjecanje Prvi za Hrvatsku 2024” osvojila prvo mjesto u ženskoj kategoriji. Time je pokazala da se uz dobre pripreme, organizaciju i motivaciju postižu odlični sportski rezultati, a kako i na koji način uspijeva balansirati profesionalne obveze i sportske uspjehe otkrila nam je u razgovoru u redakciji Hrvatskog vojnika, koju je posjetila prije odlaska na 24-satno dežurstvo u Kliničku bolnicu Sveti Duh.

Liječnički poziv sam po sebi nosi određene izazove. Kako to da ste se pored njega odlučili i za vojni, odnosno što vas je motiviralo da budete liječnica u vojsci?

Još prije osam godina kad je na fakultetu bio Dan liječničkih karijera, predstavljen je program za liječnike unutar MORH-a. Tad sam prvi put čula za to i odmah me zaintrigiralo, pa sam se s nekoliko kolega odlučila prijaviti. Zvučalo mi je zanimljivije i dinamičnije od liječnika u civilstvu, a razmišljala sam da se uvijek mogu vratiti u civilstvo, ako mi se ne svidi u vojsci. U početku mi je bilo naporno i mislila sam otići iz sustava, no ipak sam ostala i prijavila se na specijalizaciju preko Ministarstva  što se pokazalo kao dobra odluka. Uvijek je dinamično i nikad nisi na istom mjestu, a uvjeti za treniranje i sport odlični su što mi najviše odgovara.

Zadnje četiri godine na specijalizaciji ste u bolnici, gdje odrađujete i dežurstva. Kako uspijevati naći vremena za sport, te uz sve to ići na neka sportska natjecanja u vojsci?

Da, specijalizacija i dežurstva oduzimaju dosta vremena i ne stignem se baviti sportom koliko bih htjela. Trčanje mi je primarno i u tome sam naj-
aktivnija, kao član atletskog kluba, a usto kad stignem idem planinariti, voziti bicikl, klizati i rolati. Cijeli mi je život izazovno usklađivati sport s bilo čim, ali uspijevam zahvaljujući dobroj organizaciji i volji. Ima dana kad zbog dežurstva ne stignem na trening, što me ljuti, jer bih voljela da cijeli svijet započinje dan treningom, a tek onda prelazi na ostale obveze, ali nažalost, stvari ne funkcioniraju tako i toga sam svjesna.

Prvi ste put bili na natjecanju Prvi za Hrvatsku i odmah ste ostvarili izvanredan rezultat. Otkud ideja da se prijavite i jeste li ciljali na prvo mjesto?

Za natjecanje sam znala još otprije, ali uz silne terene i edukacije nikad nije bilo prilike i vremena. Ove sam godine dobila poziv od kineziologa ZzP-a, koji je rekao da misli kako imam dobre šanse postići dobar rezultat. Morao me malo nagovarati i rekao je da će mi omogućiti dobre pripreme, te sam na kraju pristala. Pripreme smo odrađivali s ciljem osvajanja prvog mjesta. Znala sam da konkurencija nije velika i da nas nema puno, a natjecateljica, za koju sam bila sigurna kako će mi biti najveća opasnost, natjecala se u drugoj kategoriji tako da nisam imala previše brige.

Koliko ste unaprijed počeli s pripremama i kako ste se pripremali?

S pripremama smo počeli tri mjeseca prije, a vodio ih je naš iskusni trkač iz ZzP-a desetnik Nikola Špoljar. Prije priprema, unutar postrojbe provedena je selekcija. U odori s opremom trčali smo 12 km i nakon toga ostalo je samo nas četvero koji smo nastavili pripremati se za natjecanje. Glavni je fokus bio na trčanju i hodnji s opremom, a dva puta tjedno išli smo na Sljeme gdje smo uključivali i orijentaciju tijekom hodnje. Pripremni treninzi  bili su jako teški i naporni, ali svaki dan nakon njih došla bih doma sretna i ispunjena. Bilo je dana kad sam zbog obveza u bolnici morala preskočiti pripreme i tada bih sama odradila trening koji bi bio prema programu.

Provodite veći dio vremena u bolnici gdje ste u liječničkoj odori. Je li vam bilo naporno svaki dan raditi intenzivne treninge u odori i čizmama, s opremom na leđima?

Trčanje s opremom bio mi je najteži dio jer sam navikla na trčanje u sportskoj odjeći bez ikakvog tereta. Na pripremama mi je težina opreme bila veća nego na natjecanju i bilo me strah da će mi taj teret biti najveći problem, ali na kraju mi uopće nije smetalo. Je li razlog tomu uzbuđenje zbog natjecanja ili dobro odrađene pripreme, ne znam, ali očito mi se tijelo dobro priviknulo na teret na leđima.

Prvi dan natjecanja na gađanju ste bili najbolji među natjecateljicama i time osvojili prvo startno mjesto u svojoj kategoriji. Koliko vam je to pomoglo za nastavak natjecanja i ima li neka točka koju biste posebno izdvojili kao najtežu?

Na gađanju nisam imala velika očekivanja jer mi je to bio prvi put da gađam natjecateljski, ali eto na kraju je prošlo dobro i startala sam prva s vremenskom razlikom koju sam tijekom trke samo povećavala. Drugog dana natjecanja najvažnije je bilo trčanje u čemu sam dobra i znala sam da nemam preveliku konkurenciju u tome i da će me ostale cure teško dostići.

Orijentacija je definitivno najteža točka jer se tu može svašta dogoditi i zbog jedne sitne pogreške izgubi se previše vremena. Srećom, teren nije bio previše zahtjevan i uspješno sam je odradila odmah na početku i dalje sam samo držala tempo i rješavala točku po točku. Najteže mi je palo što sam na nekim točkama morala čekati da dođem na red jer bi nas se previše našlo u isto vrijeme na istom mjestu i tu sam osjećala da samo gubim vrijeme.

Kakav je bio osjećaj kad ste kao prvi u svojoj kategoriji stigli na cilj? Ima li nešto što biste promijenili u konceptu natjecanja?

Osjetila sam olakšanje kad sam stigla na cilj jer sam se zadnjih pet kilometara samo pitala gdje je taj kraj. Nije mi bilo fizički teško koliko psihički iscrpljujuće kad sam od zadnje točke do cilja pred sobom gledala samo dugu ravnu cestu kojoj se činilo kao da nema kraja. Koncept natjecanja je dobar i sviđa mi se što ima dosta trčanja i što se nosi oprema. Žao mi je što teren nije bio malo brdovitiji jer smo mi trenirali po Sljemenu i uzbrdicama, pa nam je ova ravna cesta bila malo dosadna i možda bi bila dobra ideja ubaciti orijentaciju tijekom cijele utrke, a ne samo kao zasebnu točku. 

Koji su vam daljnji planovi što se tiče karijere? Planirate li i iduće godine na Prvi za Hrvatsku?

Trenutačno glavni plan jest učiti i završiti specijalizaciju iduće godine, a nakon toga vratiti se na postavljenje i raditi kao stalni doktor u vojsci. Doktorat je također u planu, ali ovisi o obvezama na poslu.  Na natjecanje Prvi za Hrvatsku sigurno ću se opet prijaviti, vjerojatno ne iduće godine zbog obveza, ali idućih godina definitivno.

Rekli ste da konkurencija među ženama nije velika. Što mislite koji je razlog i što biste poručili ženama u vojsci koji razmišljaju o sudjelovanju na natjecanju?

Mislim da je glavni razlog slabog odaziva žena na natjecanje to što misle da ga ne mogu završiti i da je preteško. Istina je da je natjecanje fizički iznimno zahtjevno i nije lako doći do kraja, ali ako se na vrijeme počne s pripremama i ako su one odrađene kako treba onda ne bi trebao biti problem završiti ga. Ne moraju svi biti prvi, ali dolazak do kraja svojevrsna je pobjeda samog sebe i probijanje svojih granica. Kolegicama koje se žele prijaviti na ovo natjecanje poručujem da nemaju straha, da počnu s pripremama na vrijeme, budu ustrajne i neće biti problema završiti cijelu utrku.

Razgovarala: Janja Marijanović Šaravanja; FOTO: Tomislav Brandt