Prvi put u povijesti više od pola svijeta pripada srednjoj klasi i to zahvaljujući brzom rastu zemalja u razvoj

Uzburkana masa pokreće se naprijed – natrag, podižući ruke iznad glave…, kamere mobilnih telefona fotografiraju nastup poznatih brazilskih samba bendova. Ovo je slika koja se može vidjeti subotom navečer, u bilo kojem latinskoameričkom velikom gradu. Ali ovo je Paraisopolis, jedno od ozloglašenih, kriminalom opustošenih sirotinjskih predgrađa (favela) Sao Paula. U Paraisopolisu živi između 50 000 i 80 000, a možda i više stanovnika. Mnogo ljudi stiješnjeno na malo prostora, manjak novca i redovitih zaposlenja načinili su od favela kao što je Paraisopolis opasno mjesto, prožeto kriminalom i nasiljem. No vremena se, izgleda, polagano mijenjaju.
Casas Bahia, veliki brazilski trgovački lanac tehničke robe, otvara prvu prodavaonicu u faveli u kojoj se prodaju televizijski aparati, perilice rublja i hladnjaci. I to u naselju, koje na prvi pogled nema ni tekuće vode ni struje.

Ipak, među kolibama se naziru trokatnice, ciglene strukture, satelitski tanjuri po kositrenim krovovima nisu više rijetkost. U novoj prodavaonici, Brazilci bez postojećih bankovnih računa – raznih zanimanja: vodoinstalateri, prodavači, sobarice – naguravaju se kako bi dobili kredit i mogućnost obročne otplate. U zemlji bez kreditne povijesti, kreditni je sustav težak i nezgrapan: djelatnici propituju kupce o kvalifikacijama koje posjeduju te im daju gomile obrazaca koje moraju potpisati (npr. odgoda realizacije naplate čekova), prije nego im se omogući kupovina i odu svojim kućama. Sve to manje-više i funkcionira. Zamalo sve što stanovnici Paraisopolisa imaju kupljeno je kod Casas Bahia. To, iako malo drukčije nego u razvijenom svijetu, predstavlja kupovinu za srednju klasu novorastućih tržišta.

Eduardo Giannetti da Fonseca, brazilski ekonomist, opisao je pripadnike srednje klase kao ljude koji se nisu pomirili sa životom u siromaštvu i koji su spremni na žrtve kako bi sebi stvorili uvjete za bolji život ali koji nisu započeli rješavanje svojih životnih materijalnih problema. Žele krenuti prema posjeduj materijalne imovine koja im olakšava život i življenje. Ovo pokriva široki raspon ambicija, i to ne samo u Brazilu već i u drugim djielovima svjieta.

Godine 1992. Lu Jian je bio službenik srednjeg ranga u kineskoj javnoj upravi, te je zbog restrukturiranja postao višak. Zahvaljujući vladinim poticajnim mjerama, koja su poticala službenike da se upuste u poduzetničke vode te započnu vlastiti posao, osnovao je proizvodno-trgovačku kompaniju. Ubrzo nakon toga, nedaleko od sjevernog grada Harbina, projektirao je prvo ozbiljno skijalište u zemlji. Danas je skijalište Nanshan Ski Village, jedno od popularnih zimskih rekreacijskih središta.

Više od tri milijuna Kineza uživa u skijanju, sportu koji im je još prije 15-tak godina bio slabo poznat Kinezima. Kina ima oko 300 skijaških staza, uključujući i one na suptropskom jugu gdje je skijanje omogućeno u zatvorenim, hlađenim, prostorima. Snijeg se na jugu proizvodi uz pomoć dubokih podzemnih bunara. Prije, kada bi se Kinezi obogatili najprije bi išli turistički posjetiti Tajland i Južnu Koreju. Sada žele ići i na skijanje. Svakog vikenda, skijalište je ispunjeno profesionalcima iz rastuće kineske srednje klase te predstavlja jedan zanimljiv segment rastućeg tržišta odmora i zabave.

U prosincu 2008. godine, tjedan dana nakon terorističkog napada na Mumbai, tisuće mladih indijskih profesionalaca okupilo se u Mumbaiu, New Delhiu, Bangaloreu i Hyderabadu. Zahtjevali su da se održe parlamentarne sjednice na kojima bi se trebao donijeti novi zakon o sigurnosti i suzbijanju kriminala i korupcije te su također poticali ljude da izađu na izbore. Indijski viši slojevi oduvijek su smatrani više indiferentni prema politici te manje skloni glasovanju nego siromašniji sloj. Iznenada, među tom rastućom srednjom klasom Indije pokrenuli su se novi trendovi. Svjesni problema terorizma i kriminala počeli su se jače zanimati za politiku, ali polagano artikuliraju i prijedloge za daljnja djelovanja: glasovati, ne glasovati, ne plaćati poreze, pridružiti se nekoj političkoj stranci. Opuštena, letargična, nezainteresirana indijska srednja klasa je uznemirena. Svjesni su da njihovoj zemlji treba mir i stabilnost kako bi se mogao osigurati rast prosperiteta i standarda. Zato pokazuju sve više interesa za politiku i spremni su se aktivnije uključiti u odlučivanje o budućnosti zajednice.

Za njih prosperitet i bolji životni standard nisu samo želja da očuvaju svoje novostečeno materijalno blagostanje već da se širenjem srednje klase stvori još više potrošača, konzumenta njihovih usluga i proizvoda. Svjesni su da je društvo u materijalnom usponu koji je dostupan širim slojevima stabilno i omogućava bolje planiranje vlastite budućnosti.

Važna uloga srednje klase
Očekujemo mnogo od srednje klase – kažu istraživači iz Poverty Action Laba, sa sveučilišta Massachusettes Institute od Technology. Slijedeći primjere iz povijesti V. Britanije ili SAD-a, očekuju da rastuća srednja klasa bude dominantna sila u uspostavljanju stabilne i održive demokracije. Kao skupina, trebali bi predstavljati oslonac tržišne ekonomije, no međutim, na njih ostatak razvijenog svijeta gleda kao na one koji će ga spasiti od aktualne ekonomske krize.

S globalnom ekonomijom, koja se suočava sa najvećom recesijom od 1930.-ih, Svjetska Banka smatra da će biti potreban novi pokretač rasta privatne potražnje dok u isto vrijeme, među brzorastućom srednjom klasom u zemljama u razvoju, imamo potencijalne kandidate sa još uvijek uvelike neiskorištenim potencijalom. Mnoga su očekivanja, u pogledu srednje klase, potpuno opravdana te da uistinu ima nečeg posebnog u doprinosu srednje klase ekonomskom razvoju koji nadilazi zapadnjačka potrošačka tržišta. Srednja klasa može, a ponekad to i radi, odigrati važnu ulogu u kreiranju i podržavanju demokracije i stabilnosti, iako nisu u mogućnosti sami je stvoriti ali niti ju učiniti neizbježnom. S druge strane, izvješće o perspektivnosti zemalja u kojima srednji sloj raste, vrlo je optimistično. Međutim, srednji sloj nije homogena skupina, tako da njihov utjecaj varira. Pa će se tako srednji sloj koji radi u javnom sektoru i državnoj upravi ponašati drugačije nego onaj koji radi u privatnom sektoru.

Zakon trećine
Ali, tko ili što je taj srednji sloj? Njihovi pripadnici nisu ni bogati niti siromašni nego su – nešto između. Srednji sloj je definiran kao ulazna kategorija ali i kao način ponašanja. Po riječima nekih komentatora, oni su više socijalna nego logična kategorija. Osnovna karakteristika ovog sloja je posjedovanje “razumne” količine redovnog, sigurnog i stalnog dohodka. Srednji sloj ne živi od danas do sutra, od posla do posla, od sezone do sezone, kao što to čine siromašni. Istraživači koji se bave fenomenom srednjeg sloja smatraju kako on počinje od točke na kojoj ostatak stalnih prihoda iznosi oko jedne trećine, što je ostatak prihoda nakon što podmire troškove hrane i stanovanja. Ovakav status omogućuje im, ne samo da si kupe hladnjake ili automobile, nego također omogućava planiranje obrazovanja djece ili ulaganje u dodatnu zdravstvenu zaštitu.

Uobičajeno je da se uz ovakvu vrstu dohotka veže formalno zaposlenje s određenom plaćom i nekim povlasticama kao što je stalan posao – još jedna ključna karakteristika srednjeg sloja. Iznos dohodka, potrebnog da bi netko osigurao spomenutu trećinu, nakon što podmiri sve obveze, ovisi od države do države, pa čak i od grada po grada. U Kini, u velikim gradovima na zapadu kao što su Chongqing ili Chengdu, 3000 dolara godišnje je, na primjer, sasvim dovoljan iznos za navedene obveze ali ne i u propulzivnim Pekingu ili Šangaju. Iz svega toga proizlazi da definirati srednji sloj nije ni malo lako.

U praksi, moglo bi se reći da se novo rastuća tržišta sastoje od dvije srednje klase. Jedni su oni koji su srednja klasa po svjetskim standardima. Ti su standardi negdje između, naprimjer, prosječnih talijanskih i brazilskih prihoda. Ova grupa ima prihode svjetske klase čiji članovi imaju toliko međusobno zajedničkog koliko i sa siromašnima u svojim vlastitim zemljama. To je brzo rastuća kategorija ali još uvijek čini samo desetinu stanovništva u zemaljama u razvoju. Možemo je nazvati svjetska srednja klasa.

Druga, mnogobrojnija skupina sastoji se od onih koji čine srednju klasu po standardima zemalja u razvoju ali u isto vrijeme ne uključuje bogate. Istraživači tvrde kako su nedavno, u posljednjih godinu ili dvije, oni po prvi puta u povijesti, činili većinu stanovništva zemalja u razvoju: njihov udio u ukupnom broju je porastao sa oko 33%, koliko je iznosio u 1990. godini, na 49%, koliko iznosi u 2005. godini. Možemo je nazvati srednja klasa u razvoju.

Ukoliko koristimo malo drugačiju definiciju – zarade koje iznose od 10 do 100 američkih dolara dnevno, uključujući i bogate zemlje – indijski ekonomist, Surjit Bhalla, također je ustvrdio kako je, u razdoblju od 1990. – 2006., udio srednje klase u cijelom svijetu porastao sa 1/3 na više od pola ukupnog broja stanovništva (57%). Tvrdi kako je to ukupno treći val porasta srednje klase od 1800. godine.

Prvi se dogodio u 19. stoljeću, stvaranjem prvih masa srednje klase u zapadnoj Europi. Drugi val, uglavnom u zapadnim zemljama, dogodili su se tijekom baby booma u razdoblju od 1950. ? 1980. godine. Sadašnji, treći val, događa se gotovo u cijelosti u zemljama u razvoju. Prema izračunima stručnjaka ukupan broj pripadnika srednje klase u Aziji je prešao broj pripadnika srednje klase na Zapadu i to prvi put od 1700. godine. U mnogim rastućim tržištima, srednja klasa ne raste proporcionalno gospodarskom rastu. Ona varira. Početak, uvjetno rečeno, stvaranja srednje klase je prihod u iznosu od 10 dolara dnevno. Godine 1980. godini skoro nitko nije zadovoljavao taj uvjet. Dijagram prihoda države sa snažnom srednjom klasom u osnovi je Gaussova krivulja. Kod siromašnih je država sa slabom srednjom klasom ta krivulja vrlo oštra, s mnogo siromašnih, slabašnim srednjim slojem i bogatom manjinom

Kako je gospodarstvo raslo, vrh dijagrama se premiještao na stranu povećanja bogatstva te kako ju je dostizao mnogi su prelazili na stranu koja označava srednju klasu. U stvarnosti, rast bi mogao biti i mnogo veći, budući da se vrh dijagrama (koje ima oblik zvona) mijenjao.

Prema novijim istraživanjima Grupe za razvojna istraživanja koja se nalazi u sklopu Svjetske banke, raspodjela dohotka u zemljama u razvoju se počela mijenjati između 1995. i 2005. godine. Ispupčenje na vrhu dijagrama se povećavalo, oblik zvona je bio sve viši, što je označavalo još brži rast srednje klase.

Na određenom nivou počinje naglo eksplodirati. Ova razina je dosegnuta u Kini, negdje između 1990. i 2005. godine, tijekom kojeg se udio srednje klase vinuo sa 15% na više od 60%. Taj postotak polagano raste i u Indiji. U 2005. godini, Nacionalno Vijeće za primijenjena ekonomska istraživanja smatra da je udio srednje klase bio oko 5%. Do 2015. godine predviđa se da će daj broj narasti do 20% a do 2025. godine će iznositi više od 40%.

Slatka točka
Istraživači instituta Brookings iz Washingtona, smatraju kako se točka na kojoj siromašna populacija počinje dolaziti do zarade te dostizati srednju klasu u stvaranju bogatstva može nazvati – “sweet spot of growth” odnosno slatka točka rasta. To je trenutak kada siromašne zemlje ostvaruju maksimalnu dobit od svoje jeftine radne snage kroz međunarodnu trgovinu i to prije nego naprave svoju vlastitu procjenu izvan okvira svjetskih tržišta jeftine robe ili prije nego procijene da su sposobni natjecati se s bogatijim zemljama u stvaranju proizvoda više tehnološke razine i više cijene.

To je skoro uvijek razdoblje brze urbanizacije, kada bivši, nedovoljno zaposleni (i niskoproduktivni) poljoprivrednici napuštaju ideju seoskog života i sele se u gradove koji “žive” od industrije i proizvodnje i koja je poticala njihovu produktivnost. Konačno, ti rezultati umanjuju i nejednakosti prihoda ukoliko se zna da nova srednja klasa zauzima mjesto negdje između bogate elite i siromašnog stanovništva, u brojnim državama često seoskog.

Udar tj. val koji prelazi granicu siromaštva označava razdoblje ubrzanog rasta i za novu srednju klasu kao i za zemlje koje ona nastanjuje te bi se trebao nastaviti i slijedećih nekoliko desetljeća. Prema svim očekivanjima, broj pripadnika svjetske srednje klase će narasti više nego dvostruko do 2030. godine, što će ostaviti duboke socijalne posljedice, kao što se već i dogodilo u prijašnjim udarima srednje klase.

Tik do stvaranja prve svjetske mase srednje klase u Engleskoj, u ranom 19. stoljeću, Thomas Malthus (politički ekonomist poznat po teoriji o prenapučenosti populacije kao i vjerojatnosti pojave nestašice hrane), napisao je da bi vjerojatnost ekstremnog siromaštva kao i prevelikog bogatstva moglo biti jednako nepovoljna za daljnji napredak čovječanstva. Srednje klase društva se čine kao najprikladnije za intelektualni napredak.

Srednja klasa odnosno društvo u kojem ona preteže i čini brojčano znatan dio stanovništva prestaje biti opterećeno temeljnim pitanjima borbe za osiguravanje dovoljno hrane i za golo preživljavanje. Srednja klasa znači naprednu poljoprivrednu proizvodnju sposobnu proizvesti dovoljno hrane koja će biti dostupna velikoj većini ili svima. Znači i snažan industrijski sektor koji proizvodi robu s više dodane vrijednosti koja se može skuplje prodati na svjetskom tržištu. To jača međunarodnu trgovinu i stvara nova tržišta. Jača i tercijarni, uslužni sektor koji omogućava ugodniji i raznovrsniji život. Srednja klasa ima novac, postaje potrošač, jača građevinski sektor (kupuje stanove ili kuće), neke industrijske grane (npr. automobilsku industriju ili industriju kućanskih aparata ili onu zabavne elektronike).

Sve to na unutarnjem planu djeluje stabilizirajuće, smanjujući pojavu i rast popularnosti ekstremizama raznih vrsta. U međunarodnim odnosima omogućava uspostavu dubljih veza između raznih naroda, a to je preduvjet jačanja povjerenja i smanjivanja mogućnosti nasilnog rješavanja eventualnih nesuglasica. Naravno, to je vrlo idealistički opisan scenarij i svjedoci smo kako se u povijesti nije sve odvijalo baš tako. Bilo je i sukoba koje su povele države sa snažnom srednjom klasom.

Spomenimo da su II. svjetski rat započele države sa snažnom srednjom klasom, ali treba spomenuti i to da su nakon rata prevladale ideje miroljubivog rješavanja sporova. Cijeli je Zapad nakon okončanja II. svjetskog rata započeo proces integracija na sigurnosnom, ekonomskom i političkom polju, jačajući međusobno povjerenje. Jedan od stupova tog procesa je želja stanovništva tih država da se nikad više ne sukobe i ne rješavaju oružjem svoje probleme.

Ustvari, riječ je o želji srednje klase, većine stanovništva Zapada, s mirnim i prosperitetnim životom i njihovoj političkoj odlučnosti da to doista i provedu.

Sličan se proces sad odvija u državama u razvoju koje, kao rezultat isprepletenosti razvoja i jačanja srednje klase, nastoje uspostaviti unutarnju koheziju kao preduvjet daljnjeg nesmetanog gospodarskog rasta i jačanja blagostanja svojih članova.

Želja nove srednje klase u zemljama u razvoju da kupe kuće, automobile i ostala dobra traži unutarnju i međunarodnu stabilnost kao preduvjet gospodarskog rasta. Zato je ta klasa, a sad već govorimo o pretežitom dijelu stanovništva neke države, zainteresirana za mir i stabilnost. Kako na unutarnjem tako i na međunarodnom planu.

Hoće li model koji je Zapadu omogućio prosperitet i stabilnost djelovati u novoindustrijaliziranim državama donedavno Trećeg svijeta? Teško je prognozirati, ali trendovi su obećavajući i mogli bi ići na ruku zagovornicima ideje da je razvoj najbolji način za osiguranje mira i stabilnosti lokalno, regionalno i globalno.

Ana BONOVIL