Najveća razmjena hrvatskih zatočenika iz srpskih logora bila je 14. kolovoza 1992. u Nemetinu, na ničijoj zemlji, na cesti između Nemetina i Sarvaša. Želimo podsjetiti na logore koje je srpski agresor otvorio kao mjesta svjesnog i namjernog zanemarivanja do tada usvojenih pravnih i civilizacijskih stečevina te kršenja međunarodno priznatih normi o međuljudskom postupanju

Logori su se tijekom povijesti ratovanja nametnuli kao nezanemariva komponenta vojne strategije kojom se nastojalo kvantitativno i kvalitativno oslabiti neprijateljske borbene redove. Međunarodno humanitarno pravo regulativama je uredilo uvjete pod kojima međunarodna zajednica tolerira ratne logore, a svakako u cilju očuvanja ljudskog dostojanstva te zbrinjavanja osnovnih fizioloških i egzistencijalnih potreba. Tijekom XX. stoljeća svijet doživljava eksploziju znanstvenih i tehnoloških noviteta koji utječu na kvalitetu življenja širih masa, unapređujući zdravstvenu skrb, način privređivanja, putovanja, komuniciranja itd. No, unatoč visokom razvojnom stupnju civilizacije, dijagnosticirana moralna atrofija, potvrđena je pojavom holokausta, holodomora, atomskog bombardiranja, masovne gladi, progona te drugih zlodjela. Krajem inovativnog XX. stoljeća, znanstveno obogaćen te ratovima dotučen svijet, dopustio je mnoge zločine srpskih vojnih snaga i Jugoslavenske narodne armije (JNA) na prostoru nekadašnje Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ). 

Teško fizičko i psihičko zlostavljanje

Nakon raskida državnopravnih odnosa sa Socijalističkom Federativnom Republikom Jugoslavijom, Jugoslavenska narodna armija potpomognuta srpskim pobunjenicima pokreće osvajački rat na prostoru susjednih, neovisnih država, pritom ne štedeći niti civilno stanovništvo. Srpski agresor uspijeva okupirati znatan dio Republike Hrvatske te susjedne Bosne i Hercegovine. Pripadnici JNA, milicije Srpske autonomne oblasti Krajine, Teritorijalne obrane te drugih paravojnih postrojba osnivaju logore za ratne zarobljenike. Preživjeli logoraši svjedoče o teškom fizičkom i psihičkom zlostavljanju, prisilnom fizičkom radu, nedostatnim obrocima te uvjetima boravka koji su uzrokovali mnoge smrtne ishode. Proučavajući odnos prema nesrpskom stanovništvu, ne smije se zanemariti postojanje masovnih grobnica koje ne svjedoče o slabljenju neprijateljskih borbenih redova, već isključivo etničkom čišćenju prostora.

Logori su mjesta zarobljavanja pojedinaca ili grupa ljudi, najčešće u ratnom vremenu bez prethodno provedenog sudskog procesa, iako povijest bilježi i postojanje logora u mirnodopskom razdoblju. Prisilno odvođenje provode organizirano ili samoinicijativno policijske, vojne grupe ili pojedinci, zbog različitih rasnih, ratnih, etničkih, vjerskih, političkih, socijalnih ili drugih kriterija.  Logori su nedvojbeno mjesta svjesnog i namjernog zanemarivanja do tada usvojenih pravnih i civilizacijskih stečevina te kršenja međunarodno priznatih normi o međuljudskom postupanju.

Prvi konkretniji obrisi pobune u Hrvatskoj započeli su 17. kolovoza 1990., odnosno balvan revolucijom kad je sjeverna Dalmacija kontrolom srpskih pobunjenika izolirana od matice zemlje. U procesu raspada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, odnosno nakon održavanja prvih višestranačkih izbora u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj (travanj i svibanj 1990.), uslijedile su brojne akcije srpskog političkog vrha te srpskih pobunjenika s naših prostora koji su bojkotima, lažnom propagandom, insceniranim napadima, ubojstvima i slično, nastojali spasiti Jugoslaviju. Beogradski vrh 90-ih godina prošlog stoljeća nije nastojao sačuvati državu radi srpske sklonosti komunizmu, već nacionalnih i dugogodišnjih političkih pretenzija prema prostoru Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Sagledavajući cjelokupnu sliku oružanog sukoba u jugoistočnoj Europi, posebice političke aspiracije država, državni prostor na kome je vođen rat, narod koji je vodio agresivnu politiku potraživanja od drugih država te s koje strane bivše države pristižu prvi metci, potpuno je vidljiva razlika između agresora i žrtve. Stoga se Domovinski rat ne smije promatrati kao građanski rat, već sukob dviju zasebnih država, gdje se hrvatski san o stvaranju vlastite nacionalne države morao oduprijeti nasilnoj ideji stvaranja Velike Srbije. Sveučilišni profesor, a ujedno i sudionik Domovinskog rata Vladimir Ljubanović istaknuo je kako se “u ratu protiv suverenosti, teritorijalne cjelovitosti i političke neovisnosti Republike Hrvatske, svakodnevno čine brojni međunarodni zločini“ kojima se nanose teške povrede međunarodnog humanitarnog prava.

Ujedinjeni narodi objavili su 1995. godine dokument Završnog izvješća koje bilježi postojanje svih srpskih logora od 1991. godine; riječ je o ukupno 480 osnovanih logora gdje je internirano vojno i civilno stanovništvo. U izvješću stoji kako je otprilike 330 srpskih logora osnovano na prostoru Bosne i Hercegovine, otprilike 80 na okupiranom prostoru Hrvatske te otprilike 70 logora na prostoru Srbije i Crne Gore. Podaci variraju radi prihvaćanja, odnosno neprihvaćanja izvora koji je prijavio postojanje logora te s obzirom na to da Komisija Ujedinjenih naroda izvore informacija dijeli na neutralne i ne-neutralne. Uzimajući u obzir sve karakteristike rata, Komisija zaključuje kako sustav srpskih logora podilazi ideji osvajanja tuđe zemlje, na taj način direktno umanjuje otpor neprijateljske vojske te nameće strah neborbenom stanovništvu.

Tekst: Andrea Briješki; Fotoarhiva  Hrvatskog vojnika