Ministarstvo hrvatskih branitelja i ove je godine raspisalo natječaj za najbolju priču o Domovinskom ratu, na koji se i ovaj put javio velik broj učenika. I ovaj, peti po redu natječaj, pokazao je zanimanje djece za tematiku vezanu uz Domovinski rat, što je još jedna potvrda ovog iznimno poticajnog projekta. Za razliku od dosadašnjih, ovogodišnji natječaj dao je priliku i učenicima srednjih škola iz Bosne i Hercegovine koje izvode nastavu prema nastavnom planu i programu na hrvatskom jeziku. U ovom broju donosimo četvrtu od pet priča koje su osvojile treću nagradu

Proljeće je. Toplo je. Još je jutro. Učinilo mi se da sam čula zvuk automobila. Imam puno godina i već sam stara, pa znam da me sluh katkada zna prevariti. No, sada mogu čuti i glasove ljudi. Raspoznajem glas jedne djevojke koji već dugo nisam čula. Pomalo je drugačiji, zvuči zrelije i ozbiljnije, ali znam da pripada njoj. Uz njezin čuju se i maleni nepoznati dječji glasići. Uistinu je došla ovamo nakon toliko vremena. Toliko je puno prošlo otkad je netko bio ovdje i provodio vrijeme u ovoj kući, u ovome dvorištu. Već sam navikla na samoću, čak sam ju i zavoljela, a mislila sam da to nikada neću moći. Mislim da sam zaboravila kako je imati prijatelja čovjeka. Možda ovaj put ostanu nakratko i unesu život u ovu skromnu kuću. Dolaze djeca. Stala su u hladovinu ispod moje krošnje kako bi se odmorila od igre na suncu. Prvi ih put vidim, no kada sam ugledala njihove oči obuzeo me onaj osjećaj kao da sam ih negdje nekada davno već vidjela ili čak poznavala.

Počeli su se loptati i shvatila sam da su odlučili premjestiti svoju igru ovdje kraj mene, iza kuće. Malo je neobično, no -lijepo ih je vidjeti. Lopta se dokotrljala do mene. Maleni dječak, smiješeći se, dolazi po nju. Gleda me svojim lijepim krupnim očima kao da zna da sam živa i da mogu razumjeti sve što se događa. Odjednom sam osjetila dodir meke nježne ruke na svojemu deblu. Zagrlio me. Prošli su me trnci. Kroz mene je počela putovati tupa bol i tuga koja je prodirala skroz do najdubljeg korijena. Kao da mi je netko izvadio bodež iz srca. Mojim deblom je potekla rijeka i nešto je u meni oživjelo. Bila sam preplavljena zaboravljenom sjetom, žalošću, čežnjom i nostalgijom, ljubavlju koja se skriva u meni i predugo pokušava izaći van, no nema kamo. Ove osjećaje preteško je opisati riječima, no znam da ovo nije prvi put da se susrećem s njima, bili su duboko zakopani u mojoj duši te me nikada nisu uistinu napustili. Počela sam se svega prisjećati. Sada znam otkuda su mi poznate te oči. To su one iste oči kao oči mojega najboljeg prijatelja. Oči dječaka Ivana. Ivan i ja odrasli smo skupa. Razgovarali smo nekim zajedničkim jezikom koji smo samo nas dvoje razumjeli. Jako sam voljela tog dječaka. Penjao bi se po mojim granama, trčao oko mene, grlio me poput ovog djeteta. Ponašao se kao da nisam samo obična lipa, obično drvo, smatrao me jednakom sebi. Bila sam uz njega cijeli njegov život. Grijala sam njegovu obitelj i naraštaje nakon njega. Kada je malo narastao, spravljao bi čaj od mojih listova. Njegova obitelj pamti ga po mom mirisu, mirisu lipinih cvjetova. Došlo je vrijeme kada je Ivan dobio svoju obitelj. Bila je to velika obitelj s puno djece. Živjeli su veoma skromno i oskudno u siromaštvu, ali bili su zahvalni i jednostavni ljudi, naučeni na suživot s prirodom, težak rad i odricanje.

13. listopada 1991. sve se zauvijek promijenilo. U selo su stigli neki jako zli i okrutni ljudi. Htjeli su ubiti i uništiti sve što im se našlo pred očima. Bio je to rat. Selo je bilo opkoljeno i odsječeno od ostatka zemlje. Ivanova obitelj i ostali seljani okupili su se u konobi njihove kuće kako bi se zajedno skrivali od neprijatelja. Zrakom je vladao ogroman strah. Smrt je u svom najgnjusnijem obliku šetala od vrata do vrata i ledila krv u žilama. Ta golema gorka, traumatična strepnja prodirala je do kostiju, sve je bilo ispunjeno stravom i užasom. Seljani su mislili da je to kraj, opraštali su se jedni s drugima i već su se pomirili s ružnom i nemilosrdnom sudbinom koju im je početak rata donio. Miris lipinog čaja, domaćih životinja, kuhinje i obiteljskog doma zamijenio je miris paljevine i baruta. I dandanas u meni odjekuju bespomoćni drhtavi glasovi, plač, povici, jauci i vriskovi. Puno ljudi koji su se skrivali u kući uspjelo je pobjeći. Ivan je bio jako star i sporo je hodao. On je znao da neće moći bježati. Ako se osloni na nekog drugog, usporit će ostale i oni se neće moći spasiti. Ivan je ostao kod svoje kuće, zapravo kod njezinih spaljenih ruševina. Sakrio se u štalu i čekao. Čekao je trenutak kada će se osloboditi i pronaći izlaz iz tog terora u kojemu se našao, a znao je da će se umrijevši spasiti. Zvuk rafala rasparao je uši svega živoga u blizini. Ubili su tog za mene vječnog dječaka Ivana. Ubijen je starac koji je volio lipu i lipin čaj. Mog prijatelja više nema. Njegovo beživotno ranjeno tijelo ostalo je ležati u izgorjeloj štali. Dogodio se nezapamćen krvavi pokolj. Sve je utihnulo. Stare kuće više nema. Samo pustoš. I ne samo ovdje. Osjećala sam u svome korijenu da ovo tlo i ova zemlja neizmjerno pate. I ja sam u ratnom vihoru ostala bez svoje polovice i svojih grana.

Nadala sam se da će netko doći i posjeći me. Zašto sam ja, od sveg drveća, morala biti ono koje je proživjelo takve strahote? Zašto sam, od svih mjesta, posađena baš ovdje? Vjetar koji je imao na raspolaganju prostranstva cijelog svijeta, sedam kontinenata, odlučio me donijeti na ovo mjesto, kraj ove kuće. Mogla sam niknuti u nekome londonskom parku, uz cestu nekog njemačkog grada, u botaničkom vrtu ili ispred francuske palače. Ali moje sjeme prihvatila je ova draga skromna zemlja. Tu sam se ukorijenila. Svidjelo mu se na ovome tlu, odmah je znalo da je to njegov dom. Sunce koje grije točno ovdje na taj poseban način kao nigdje drugdje, čisti svježi zrak, nebo jedinstvene plave nijanse, opojne kapi kiše, vjetar koji svaki dan nosi pozdrave s mora i najdaljeg otoka s juga, one s istočnih ravnica i sa sjevernih brežuljaka, sve ptice, životinje, cvijeće, prijateljski ljudi dobrog srca. Oni čine ovu zemlju, moj dom. Zbog njih neću odustati. I borit ću se. Niti najpodlija sila ne može me iščupati iz korijenja. Ovdje sam rođena i odrasla, milijun uspomena zapisano je u mojim brojnim godovima i one mi daju snagu. Nitko mi to ne može oduzeti. Ljubav koju imam prema svojoj zemlji neuništiva je. Rana je duboka i zauvijek će biti tu. Ali bol će se pretvoriti u snagu. Vrijeme će isprati okus patnje. No nikada ju nećemo zaboraviti. I možda je ona tu da bi nas podsjetila tko smo mi, koliko zapravo imamo i koliko je to vrijedno. Odlučila sam da ću nastaviti živjeti zbog mojih prijatelja, obitelji, zbog svih žrtava. Netko mora ispričati priču budućim pokoljenjima. Stajat ću ovdje ponosno i uspravno. Kako se nikada ne bi zaboravilo. A kada umrem, vjetar će raspršiti moje sjeme koje će nastaviti pričati priču. Priču o ratu, gubitku, borbi, boli, o kretanju ispočetka, o čvrstim višestoljetnim korijenima, o ljudima koji su postali naši anđeli čuvari. Priču o našim herojima.

Ovo je priča o životu jedne lipe, inspirirana istinitim događajem moje obitelji i stvarnim mjestom Široka Kula. Ta lipa i danas stoji iza kuće kao vječni spomen na ratna stradanja i žrtve.

Dora Dvorski, učenica 4. razreda XV. gimnazije (MIOC), Zagreb