Nova generacija preciznih, lakih i jeftinih vođenih projektila zrak-zemlja razvijena je da bi zadovoljila potrebe za naoružanjem koje će se rabiti s borbenih bespilotnih letjelica i stealth borbenih aviona. I dok je mala masa odlučujuća za uporabu s još uvijek malih bespilotnih letjelica, male su dimenzije odlučujuće za mogućnost uporabe u spremnicima za oružje unutar trupa stealth avion

Utrka u razvoju učinkovitijeg, manjeg i jeftinijeg zrakoplovnog oružja dosegla je svoj vrhunac. Nemoguće se sjetiti barem jednog europskog ili američkog proizvođača vođenih projektila koji nije razvio ili nema u razvoju takvo oružje. Zajednička odlika svih ovih razvojnih projekata jest da se što veća preciznost i učinkovitost (ne smije se brkati s razornom moći) smjesti u što manji paket. Pritom pojam “malog” označava raspon masa od 22,5 do 112,5 kilograma, ali s tendencijom k što manjoj masi. Oružja koja su se nekad smatrala skromnim, kao što je bomba od 225 kg, postala su prerazorna za suvremene uvjete ratovanja u urbanim područjima. Da ne kažemo da je takva bomba preteška za veliku većinu bespilotnih letjelica koje su prvobitno razvijene kao izvidničke, a potom prenamijenjene u borbene.

Nekoliko je specifičnih zahtjeva koje mala oružja moraju zadovoljiti. Najvažniji je mogućnost naoružavanja sve većeg broja borbenih bespilotnih letjelica oružjem koje će biti dovoljno malo, ali i dovoljno učinkovito. Današnje borbene bespilotne letjelice su uglavnom velike i relativno skupe MALE (medium altitude, long endurance) letjelice koje lete na srednjim visinama i mogu dugo ostati u zraku. Tipični predstavnici su MQ-1 Predator i MQ-9 Reaper. Ove letjelice nisu odabrane zato jer imaju znatno veći dolet i bolje letne odlike u odnosu na manje taktičke izvidničke bespilotne letjelice, već zbog toga što im njihova veličina omogućava mogućnost nošenja trenutno dostupnih oružja kao što je vođeni projektil AGM-114 Hellfire ili laserski vođena bomba GBU-12 Paveway II mase 225 kg.

Zbog toga će manja oružja promijeniti svijet bespilotnih letjelica. Ne samo što će omogućiti bespilotnim letjelicama veličine Reapera da udvostruče ili čak utrostruče svoj borbeni teret (gledajući po broju projektila a ne po masi), već će istodobno omogućiti i naoružavanje manjih i jeftinijih taktičkih bespilotnih letjelica. Na taj će se način znatno povećati broj vojski koje će dobiti mogućnost uporabe borbenih bespilotnih letjelica. Istodobno će nova generacija malih i jeftinih vođenih projektila zrak-zemlja omogućiti razvoj novih, manjih i jeftinijih borbenih bespilotnih letjelica.

No, razvoj malog zrakoplovnog oružja zrak-zemlja nije ograničen samo na bespilotne letjelice. Uporaba višenamjenskih borbenih aviona u Iraku i Afganistanu pokazala je da tipična borbena zadaća zahtijeva nošenje što većeg broja manjih oružja. Krajnji je učinak da manji broj aviona ima bolje borbene učinke nego avioni naoružani klasičnim laserski navođenim bombama. Osim što se tijekom jedne borbene zadaće mora napasti velik broj ciljeva, poseban je problem kolateralna šteta, posebno tijekom djelovanja u urbanom okruženju. Pritom je jedino moguće rješenje spajanje što preciznijeg sustava navođenja sa što manjom bojnom glavom. Previše bombi i vođenih projektila zrak-zemlja razvijenih tijekom Hladnog rata i neposredno iza njega ne može zadovoljiti te zahtjeve.
Na kraju, “nevidljivi” višenamjenski borbeni avioni kao što su F-22 i F-35 svojim konstrukcijskim odlikama zahtijevaju uporabu što manjeg oružja. Naime, da bi zadržali svoje stealth odlike, oba ova aviona moraju nositi oružje u spremnicima u trupu. Doduše, postoji mogućnost nošenja oružja na podkrilnim nosačima, ali tada se bitno povećava radarski odraz aviona. Bez vođenog projektila zrak-zemlja kao što je Small Diameter Bomb, F-35A bi mogao nositi tek dvije bombe mase 900 kg, dok bi F-35B bio “osuđen” na dvije bombe mase 450 kg.

Američki programi
Boeingov vođeni projektil zrak-zemlja Small Diameter Bomb (SDB), mase 112,5 kg, je jedno od oružja koje stvara nova pravila uporabe malog zrakoplovnog oružja. Izvorni SDB I (GBU-39) u operativnoj je uporabi u američkom ratnom zrakoplovstvu od 2006. na višenamjenskim borbenim avionima F-15E. Prvi je put borbeno uporabljen već u listopadu te godine.

Prva borbena iskustva nisu bila do kraja zadovoljavajuća. Nakon odbacivanja s aviona profil leta projektila znao je biti nepredvidljiv. Pritom bi dužina leta bila neočekivano duga. Tako je nekim projektilima trebalo više od tri minute da dođu do ciljeva. Naknadne izmjene i poboljšanja softvera otklonili su taj problem i do danas je više od 2000 SDB-a uporabljeno u borbenim djelovanjima. SDB je dokazao da posjeduje jedinstvenu kombinaciju preciznosti, dometa i učinkovitosti.

Mogućnosti bliske zračne potpore dodatno su poboljšane uporabom bojne glave Focused Lethality Munition (FLM), čiji je razvoj dovršen 2008. Bojna glava FLM razvijena je na osnovi programa Joint Concept Technology Demonstration. U usporedbi sa izvornom SDB-ovom bojnom glavom mase 22,5 kg, FLM je znatno smanjio opasnosti od kolateralne štete. Njezina košuljica od ugljičnih vlakana i višeslojno eksplozivno punjenje stvaraju usmjerenu eksploziju s minimumom fragmenata.

Idući korak je SDB II, oružje koje će uvelike premašiti mogućnosti djelovanja sadašnjeg GBU-39. SDB II će dobiti višemodno tražilo namijenjeno djelovanju u svim vremenskim uvjetima i protiv pokretnih ciljeva. Zahvaljujući dvosmjernom datalinku bit će daleko učinkovitiji nego SDB I s istom bojnom glavom. Zajednički Boeingov i Lockheed Martinov razvojni tim natječe se protiv Raytheona. Odluka o pobjedniku i ugovor za kupnju SDB II vođenog projektila očekuje se do kraja 2009.

Sve veća potreba za vođenim projektilima zrak-zemlja sa smanjenim kolateralnim djelovanjem potaknula je i druge proizvođače da započnu razvoj svojih projekata. Tako je Lockheed Martin razvio Scalpel. Kao osnova za razvoj uporabljen je Enhanced Laser-Guided Training Round (E-LGTR) streljivo, na koje je postavljena bojna glava te precizniji sustav navođenja. Uspješna testna lansiranja iz aviona obavljena su sa AV-8B Harriera. Lockheed Martin se nada da će dobiti državna sredstva da bi nastavio razvoj kako za potrebe američkih oružanih snaga tako i za izvoz. Scalpel je namijenjen uporabi s borbenih bespilotnih letjelica i višenamjenskih borbenih aviona.

Još jedan vođeni projektil zrak-zemlja bez pogona razvio je Northrop Grumman. GBU-44 Viper Strike zamišljen je kao naoružanje za “leteće topovnjače” AC-130H Spectre i AC-130U Spooky, no ubrzo se na traženje američkog zapovjedništva za specijalne operacije (SOCOM – Special Operations Command) započelo s integriranjem Viper Strikea i na bespilotni sustav MQ-5B Hunter. Temeljne tehničke odlike Viper Strikea jesu: dužina tijela projektila 0,9 m, raspon tijela 14 cm, raspon “krilaca” 0,9 m, a ukupna težina projektila je 19 kg od čega na HEAT bojnu glavu otpada 1,82 kg. U početku je planirana uporaba poluaktivnog laserskog navođenja, ali je naknadno dodan i GPS navigacijski sustav čime je domet povećan na deset kilometara.

Prvog rujna 2009. s uspjehom su obavljena letna testiranja integriranja toga Viper Strike na bespilotnu letjelicu MQ-5B Hunter, te napad na zemaljski cilj u pokretu. U daljnjoj fazi integracije moguće je da će Viper Strike projektile nositi bespilotne letjelice MQ-1 i MQ-9 Predator B i Fire Scout, avioni AV-8B Harrier te konvertiplani V-22 Osprey. U lipnju 2009. američko zapovjedništvo za specijalne operacije izdalo je žuran zahtjev za novim višestrukim lanserom nazvanim Gunslinger. On će morati nositi bojno punjenje od 10 Viper Strikea. Zanimljivo je da će se Gunslinger rabiti s letećih topovnjača MC-130W Combat Spear, tj. bit će smješteni na repnoj utovarnoj rampi.

General Dynamics Ordnance and Tactical Systems (GDOTS) razvio je jeftin, lagan vođeni projektil na osnovi projektila minobacača od 81 mm. Air Dropped Guided Mortar (ADGM) sastoji se od RCFC (roll-controled fixed canard) sustava za nadzor leta i GPS sustava navođenja koji se postavljaju na standardni minobacački projektil od 81 mm. Prva su testiranja obavljena tijekom 2007. a u prosincu 2008. GDOTS je objavio da je ADGM obavio uspješno samostalno navođenje na nepokretan cilj.

Poseban segment razvoja malih vođenih projektila zrak-zemlja čini nadogradnja nevođenih raketa promjera 70 mm. Sve je započelo programom APKWS (Advanced Precision Kill Weapons System). APKWS je pokrenut 2003. a za nositelja je postavljena tvrtka General Dynamics. Iako je program zaustavljen 2005., na njegovim je osnovama pokrenut APKWS II. No, ovaj put je riječ o programu američkog Marinskog korpusa, a nositelj programa je BAE Systems. Uz BAE Systems i General Dynamicsa u razvoj je uključena i tvrtka Northrop Grumman.

Kao osnova će poslužiti laserski navođeni projektil General Dynamics Hydra 70 kalibra 70 mm. Najnoviji prijedlog rabi DASALS (distributed aperture semi-active laser seeker) laserski sustav navođenja. Sam je sustav smješten u projektil između bojne glave i raketnog motora. Senzori laserskog zračenja smješteni su u rasklopiva krilca za navođenje projektila. Marinci se nadaju da će APKWS II u operativnu uporabu ući 2010., te da će njime naoružati jurišne helikoptere AH-1W. Istodobno razvijaju i laserski navođeni projektil Zuni namijenjen uporabi s borbenih aviona.

Najnapredniji američki rival APKWS je Lockheed Martinov DAGR (Directional Attack Guided Rocket). Osnova DAGR-a je raketa Hydra 70 (ili slična). Tijekom razvoja obilato su rabljene tehnologije razvijene za druge vođene projektile razvijene u Lockheed Martinu. Navođenje se obavlja pomoću poluaktivnog laserskog tražila. No, projektil su opremili inercijalnim navigacijskim sustavom koji mu omogućava da netom nakon lansiranja zaokrene prema cilju (do 90 stupnjeva u odnosu na smjer lansiranja). DAGR dolazi zajedno s četverocijevnim lanserom koji se može ovjesiti na standardni lanser M299. To znači da se može rabiti sa svakog helikoptera koji je opremljen za nošenje Hellfirea. Za uporabu s borbenih bespilotnih letjelica razvijen je lakši dvocijevni lanser. Prva testna lansiranja DAGR-a obavljena su 2006., a razvoj se nastavlja dalje. Prvo lansiranje projektila s bojnom glavom obavljeno je početkom 2009.

Nova tvrtka u američkoj ponudi lakih vođenih projektila zrak-zemlja je ATK. Zapravo je riječ o suradnji s izraelskoj tvrtkom Elbit s ciljem da se prodre na američko tržište. Njihov se proizvod zove Guided Advanced Tactical Rocket-Laser (GATR-L). I u ovom slučaju riječ je o raketi promjera 70 mm na koju se postavlja poluaktivni laserski sustav navođenja i sustav za upravljanje letom. Probna lansiranja sa zemlje obavljena su 2008., a u lipnju 2009. obavljeno je prvo lansiranje s helikoptera. Testiranje je obavljeno u Izraelu.
Trenutni Raytheonovi napori u razvoju vođenih projektila zrak-zemlja usmjereni su na dva kolosjeka. Raytheon surađuje s tvrtkom Talon (sa sjedišten u Ujedinjenim Arapskim Emiratima), te istodobno u suradnji s US Office of Naval Research razvija Low Cost Imaging Terminal Seeker (LCITS). Cilj je razviti jeftino optičko 3D tražilo kojim bi se osigurala znatno veća preciznost, posebno protiv pokretnih ciljeva. Raytheon najavljuje da će ubrzo završiti razvojnu fazu LCITS-a te započeti razvoj projektila koji bi trebao ući u operativnu uporabu.

Raytheon je uključen i u razvoj tajnog oružja Griffin namijenjenog uporabi na borbenim bespilotnim letjelicama. To je lagani, laserski navođeni projektil zrak-zemlja koji se lansira iz saćastih lansera. Razvija se za bespilotnu letjelicu MQ-1 Predator koji rabe američke specijalne snage. Vjeruje se da je Griffin usko povezan s prijašnjim Raytheonovim programom poznatim pod nazivom Archer Real Time Attack System (RATS).

Archer je nakratko prikazan javnosti 2007., ali mu se nakon toga gubi svaki trag. Šturi opis Griffina pokazuje da je riječ o modularnom projektilu koji rabi tehnologije i komponente koje je Raytheon razvio za svoje projektile zrak-zemlja, ali i za druga oružja. I po tome je jako sličan Archeru. Tijekom 2008. i 2009. Raytheon je dobio seriju ugovora za US Army Aviation and Missile Command za proizvodnju Griffina te za pomoć pri njihovu uvođenju u operativnu uporabu. U ugovorima se spominju dvije inačice – Griffin A i Griffin B. No, ništa više od toga nije poznato.

Europski planovi
Velika Britanija je razvoj malih projektila stavila u središte svog Complex Weapons plana za razvoj i potporu. Stoga je osnovana i Team Complex Weapons (Team CW) industrijska skupina, koju predvodi MBDA i Thales. Od šest studija i razvojnih programa dva se odnose na razvoj malih vođenih projektila zrak-zemlja.

Najdalje je došao Thalesov Lightweight Multirole Missile (LMM) jeftini vođeni projektil namijenjen uporabi na sa zemlje, mora i zraka. LMM je namijenjen naoružavanju helikoptera AW159 Lynx Wildcat (nekadašnji Future Lynx). LMM će se prilagoditi i za uporabu s bespilotnih letjelica. Thales već obavlja integraciju projektila s bespilotnim letjelicama Schiebel S100 te BAE Systems Fury (naoružana inačica letjelice Herti). Na Paris Air Show 2009 LMM je prikazan ispod makete bespilotne letjelice Watchkeeper, koja će se od samog početka operativne uporabe moći rabiti kao borbena bespilotna letjelica.

LMM ima modularni dizajn baziran na vođenom projektilu zemlja-zrak Starstreak SHORAD. Projektil rabi lasersko navođenje. Postoji opcija ugradnje infracrvenog tražila te uporabe inercijskog navigacijskog sustava potpomognutog GPS-om. Projektil je dugačak 1,3 m. Masa mu je samo 13 kg, od čega na bojnu glavu otpada tri kilograma. Najveći domet mu je 8000 metara. Thales radi na razvoju raketnog motora s dva stupnja Roxel, koji je zapravo poboljšana inačica originalnog raketnog motora projektila Starstreak. S obzirom da izvorni proizvođač bojne glave tvrtka Royal Ordnance više ne postoji, u tijeku je odabir novog dostavljača. Već se zna da će laserski optički upaljač proizvoditi Thales. Prvi prototip novog upaljača bit će dovršen početkom 2010. Thales očekuje da će LMM u velikoserijsku proizvodnju ući 2011., te je objavio da već ima mnogo potencijalnih kupaca izvan Velike Britanije.

Drugi britanski novi program je modularni projektil zrak-zemlja mase 50 kg. Ovaj projekt vodi MBDA te rabi slikovno tražilo udruženo s inercijalnim i GPS navigacijskim sustavima. Opisan je kao oružje za djelovanje u umreženoj okolini s niskim kolateralnim učinkom. Britanci ga smatraju potencijalnom zamjenom za projektil Hellfire na jurišnim helikopterima Apache, te zamjenom za Brimstone na borbenim avionima. Naravno, namijenjen je i za uporabu na borbenim bespilotnim letjelicama.

Polako se intenzivira i suradnja između britanskim i francuskih tvrtki na programu lakih vođenih projektila zrak-zemlja. Doduše, Francuska za sada nema jasno definirane zahtjeve za razvoj tog tipa oružja, ali oni će se ubrzo pojaviti zajedno s intenziviranjem uporabe bespilotnih letjelica u francuskim oružanim snagama. Kao dio ASSM (Armement Air-Sol Modulare) obitelji tvrtka SAGEM je razvila francuski PGM projektil koji je po svojim odlikama blizak odlikama malih projektila. Početkom 2009. započela su testiranja ASSM 125 – laserske inačice precizno navođenog ASSM-a s bojnom glavom mase 125 kg. ASSM je još jedno modularno oružje koje se može opremiti kako s GPS/inercijalnim sustavom navođenjem ili slikovnim infracrvenim tražilom s mogućnošću automatskog otkrivanja cilja. Pokretan raketnim motorom i opremljen krilima, može ostvarili velik domet (oko 50 km ako se lansira s velike visine) i taktičku prilagodljivost (mogu se unaprijed odrediti točka i kut udara). Bojna glava mase 125 kg trenutno je najmanja u arsenalu francuskog ratnog zrakoplovstva.

Slična oružja razvija i grupacija Thales. Već se duže vrijeme radi na nekoliko laserski navođenih projektila. Belgijska tvrtka FZ (u vlasništvu Thalesa) još je 2006. objavila da razvija vođeni projektil promjera 70 mm. Iduće godine u Njemačkoj su obavljena i probna lansiranja. Francuska tvrtka TDA (također u vlasništvu Thalesa) ima program nazvan SYROCOT (Systeme de Roquette A Corrections de Trajectoire) s ciljem da se razvije vođeni projektil promjera 68 mm. Probna lansiranja ovog oružja obavljena su 2008. te se vjeruje da će se ovo oružje naći u naoružanju jurišnog helikoptera Tiger.

Ostatak svijeta
Izvan Sjedinjenih Država izraelske su tvrtke najaktivnije na razvoju malih vođenih projektila zrak-zemlja. Izraelske oružane snage zajedno s industrijskim partnerima intenzivno rade na razvoju oružja pogodnih za uporabu s bespilotnih letjelica. Izraelska uporaba borbenih bespilotnih letjelica ovijena je tajnom, pa tako i oružja koja su razvijena za tu namjenu. No, učinci uporabe ovih oružja vidljivi su kroz izraelske napade na položaje Hamasa te tijekom napada na Gazu.

Vođeni projektili kao što su Rafael Spike i IAI Nimrod sasvim su sigurno postali osnova za razvoj ovog oružja. Spike s optičkim tražilom i optičkim kablom koji omogućava prijenos slike do operatera ima velike mogućnosti borbene uporabe. Spike namijenjem uporabi s helikoptera ima masu od 30 kg, ali modularni dizajn omogućava smanjenje mase i veličine. Još 2005. Rafael je zajedno s SAGEM-om prikazao bespilotnu letjelicu Spewar naoružanu Spikeima, pa se vjeruje da je ova kombinacija već u operativnoj uporabi.

Sličnu sudbinu vjerojatno je imao i IAI Nimrod. Laserski navođeni Nimrod (oznaka izraelske vojske mu je Mikhol) ima masu 100 kg. Vjeruje se da postoji njegova smanjena inačica nazvana Mikholit, čija je masa oko 35 kg. Neslužbeni izvori navode da je Mikholit u naoružanju bespilotnih letjelica Hermes 450 i Heron. Treće oružje za izraelske bespilotne letjelice je IAI LAHAT. Ovaj projektil ima masu od samo 13 kg i lasersko navođenje.

Novi “igrač” na ovom području jest turski Roketsan koji razvija vođeni projektil Jereed promjera 70 mm. Ako se razvoj uspješno okonča, Jereed bi mogao (ponajviše zbog očekivano niske cijene) biti ozbiljna konkurencija sličnim vođenim projektilima razvijenim u Sjedinjenim Državama i Europi.

Zanimljivo je da se za sada ne zna niti za jedan program razvoja malog vođenog projektila zrak-zemlja u Rusiji. Ništa se više ne zna ni o kineskim programima. No, poznato je da Kinezi intenzivno razvijaju sve vrste bespilotnih letjelica, pa i borbene. Kako su one neuporabljive bez oružja jasno je da za njih intenzivno razvijaju i odgovarajuće vođene projektile zrak-zemlja. Prve naznake za postojanje takvih programa viđene su 2008. na Air Show China. Ondje je prikazana borbena bespilotna letjelica CASC CH-3 naoružana s dva projektila AR-1. AR-1 je smanjena inačica laserski navođenog projektila FT-5 SDB. Ima masu 45 kg te bojnu glavu mase 10 kg. Domet mu je 8000 m. Na istoj je izložbi prvi put prikazan i navođena bomba FT-5 mase 100 kg – trenutno zadnja iz obitelji navođenih bombi Fei Teng. Kineski izvori tvrde da je FT-5, unatoč svojoj masi, namijenjen uporabi s borbenih bespilotnih letjelica.

Igor KAUCKI