Američko ratno zrakoplovstvo nije razvilo novi strateški bombarder zadnjih 30 godina. Možda je došlo vrijeme da B-52, B-1B i B-2 dobiju nasljednika/e

Nakon što je američko ratno zrakoplovstvo 1992. obustavilo proizvodnju B-2 sav je novac preusmjeren u razvoj i izradu jurišnika. Iskustva stečena u ratovima koje su Sjedinjene Države vodile u međuvremenu pokazala su da je potreba za strateškim bombarderima još veća nego što je bila tijekom Hladnog rata. Zbog toga je nova washingtonska administracija ponovno pokrenula proces odabira novog strateškog bombardera. Da je taj proces poprilično odmakao pokazuje i Pentagonova Quadrennial Defense Revew (QDR) objavljena u veljači 2006. u kojoj se pruža snažna potpora planovima razvoja novog bombardera velikog dometa (long-range strike – LRS) koji bi trebao ući u operativnu uporabu 2018. U QDR-u piše da bi američko ratno zrakoplovstvo do 2025. moralo povećati svoje udarne potencijale za velike udaljenosti za 50 posto i njihovu mogućnost prodora za faktor pet. Trenutačno američko ratno zrakoplovstvo za napade na ciljeve na velikim udaljenostima na raspolaganju ima 16 borbeno spremnih B-2 radarski nevidljivih bombardera uz 150 drugih bombardera tipa B-52 i B-1. Nakon što će ostarjeli B-52 otići u otpis američko ratno zrakoplovstvo priželjkuje nabavu 80 novih bombardera (ili više). Od novog se strateškog bombardera očekuje da bude manji nego dosadašnji uz zadržavanje jednake borbene učinkovitosti. Iako se zadani rokovi otpisa B-52 i kupnje novih bombardera ubrzano primiču ni čelništvo ratnog zrakoplovstva, a ni prijedlog proračuna za fiskalnu godinu 2007., nisu naznačili odgovore kako se namjerava obaviti razvoj i kupnja novih bombardera. U proračunu se, doduše, predviđa novac za studiju Next Generation LRS-a (NG-LRS), koju je američko ratno zrakoplovstvo počelo još 2004. Niti ovaj put se ne predviđa neki dramatični napredak, niti se odgovara na pitanje hoće li zrakoplovstvo prebaciti dio novca s otkazanog projekta Joint Unmanned Combat Air System (J-UCAS) na LRS. Postoje neke naznake da bi se prvi veći novac za projekt LRS (namijenjen razvoju i demonstriranju mogućnosti) mogao izdvojiti tek 2009. ili 2010.

Unatoč tome načelnik stožera američkog ratnog zrakoplovstva general T. Michael Moseley izjavljuje da će kralježnica LRS-a biti bombarder, ili ono što se dosad tako nazivalo, s znatno većim borbenim radijusom djelovanja, većom preciznošću djelovanja i znatno većom nosivošću nego postojeći avioni. Ta je izjava sama po sebi promjena smjera razvoja LRS-a. Još od sredine devedesetih godina prošlog stoljeća, kad je postalo očito da ratno zrakoplovstvo nema namjeru promijeniti odluku iz 1992. o prestanku proizvodnje B-2, ovo je prvi put da su zagovornici bombardera postigli veći uspjeh. Sve do sada, unatoč ponekad bučnim najavama razvoja LRS-a, čelništvo američkog ratnog zrakoplovstva je ipak većinu novca trošilo na kupnju jurišnika znatno manjeg doleta i nosivosti nego B-2. Neke kalkulacije pokazuju da je za razvoj novog bombardera od fiskalne godine 2003. do 2006. svake godine izdvojeno oko 500 milijuna dolara. Za usporedbu američko ratno zrakoplovstvo i ratna mornarica su na nabavu lovaca-bombardera i jurišnika u istom razdoblju potrošile gotovo 14 milijardi dolara. U razdoblju od 1999. do 2006. samo je ratno zrakoplovstvo za kupnju lovaca dalo 48,6 milijardi a za kupnju jurišnika dodatnih 5,1 milijardu dolara.

Zasebna niša
Prijašnje čelništvo ratnog zrakoplovstva – zastupljeno bivšim načelnikom stožera generalom Johnom Jumperom i tajnikom za ratno zrakoplovstvo Jimom Rocheom – imalo je dugogodišnju praksu smanjenja proračunskih izdvajanja za sve letjelice osim za lovce. General Jumper i gospodin Roche vidjeli su glavnu ulogu zrakoplovnih snaga u zadaćama bliske potpore snagama na zemlji koji bi ciljeve uništavali uporabom preciznog oružja. Oružje bi lansirali s velike visine na zahtjev snaga na zemlji. Njihov je prvi izbor bio FB-22, jurišnik srednjeg dometa koji se je trebao razviti na osnovi lovca F-22.

Cilj LRS programa je ratnom zrakoplovstvu osigurati avion koji će biti manje ovisan o isturenim zrakoplovnim bazama (za razliku od lovaca i jurišnika) kao odgovor na sve veći problem osiguranja odgovarajućih baza koje su u blizini Afganistana i Iraka, ali i Kine. LRS bi trebao imati mogućnost prodora kroz dobro branjen zračni prostor, za razliku od B-52 i B-1B. Američko ratno zrakoplovstvo traži i mogućnost brze reakcije, tj. brzog uništenja cilja nakon što je otkriven, te mogućnost dugog ostanka u zraku. Osim velikog borbenog radijusa djelovanja to znači i veliku nosivost jer nema smisla da bombarder velikog dometa preleti tisuće kilometara da bi izbacio tek nekoliko stotina kilograma bombi. Ti su zahtjevi u startu eliminirali FB-22, koji ima limitirani dolet i nosivost, zajedno s idejom razvoja “arsenal aircraft” – putničkog ili transportnog aviona koji bi nosio velik broj krstarećih projektila.
Američko ratno zrakoplovstvo još uvijek se trudi ispuniti plan LRS-a zadan još 2004. Prvi dio tog plana je modernizacija trenutačne flote bombardera. Ona obuhvaća ugradnju novih radara i računala na B-2 te nove komunikacijske opreme. Druga faza je razvoj samog LRS aviona, a treća razvoj hipersoničnog bombardera (ili bespilotne letjelice) koja bi imala globalni dolet. Ova bi se letjelica temeljila na tehnologiji kuju su zajednički razvili američko ratno zrakoplovstvo i Defense Advanced Research Projects Agency (DARPA) unutar programa Falcon. Međutim, sve je jasnije da je razvoj i operativna uporaba hipersoničnog aviona, kako zbog tehničkih tako i zbog financijskih problema, pitanje dalje budućnosti, te da bi prvi primjerci u operativnu uporabu mogli ući tek 2035. Zbog toga je druga faza LRS-a dobila na važnosti kao most koji će premostiti rupu koja će nastati nakon odlaska sadašnjih bombardera i prije ulaska u operativnu uporabu hipersoničnih.

Kako bi zadovoljili zahtjeve ratnog zrakoplovstva tvrtke uključene u razvoj LRS projekta razmatraju širok spektar rješenja, uključujući uporabu više različitih sustava koji bi zajednički ispunili sve zahtjeve. Razmatra se uporaba podzvučne i nadzvučne letjelice, s posadom i bez nje. Jedno od mogućih rješenja je uporaba nove vrste interkontinentalnih balističkih projektila (ICBM) koji bi imali kratko vrijeme reakcije ali bi mogli pokriti ograničen broj ciljeva. Unatoč velikim razlikama u ponuđenim rješenjima promatrači se slažu u nekim aspektima projekta. Iako je 2018. predaleko za usvajanje novog aviona u operativnu uporabu, osobito ako se neće ići na rješenje potpuno novog aviona (s radikalnim tehničkim rješenjima) pokretanog potpuno novim motorima. Po svemu sudeći maksimalna brzina bit će ograničena na 2 Macha ili tek neznatno više. Pri tako visokim brzinama zagrijavanje oplate aviona bit će znatno te je potrebno razviti potpuno nove materijale sposobne upijati radarske zrake (RAM). Nitko ne očekuje da će novi bombarder imati nosivost jednog B- 2 (20 tona), ne zbog previsoke cijene projekta već zbog sve preciznijeg i ubojitijeg zrakoplovnog oružja. Umjesto 20 tona spominje se nosivost od 4,5 do 9 tona. Što se borbenog radijusa djelovanja tiče bombarder bi morao imati minimalni doseg od 4700 km bez dopune gorivom u zraku. To bi omogućilo prodor u neprijateljski teritorij od 1850 km, plus još 500 km udaljenosti od najbliže zračne baze ili orbite leta tankera.

Tvrtka Lockheed Martin svoje je napore u projektu LRS usmjerila na velike brzine, s obrazloženjem da američko ratno zrakoplovstvo već posjeduje tri podzvučna bombardera (B-1B može letjeti nadzvučnom brzinom ali bez borbenog tereta i na kratku udaljenost). Smatraju da im nije potreban četvrti. Uz to, da bi preživio u okruženju suvremene protuzračne obrane, podzvučni bombarder koji mora preletjeti 3600 km kroz neprijateljsko područje, morao bi imati ekstremno niski radarski odraz. Uz to morao bi letjeti na vrlo velikim visinama kako bi imao dovoljno vremena za reakciju na prijetnje. To je jednostavnije izvesti malim avionom ali puno teže bombarderom. Zbog toga je Lockheed Martin predložio koncept nadzvučne borbene bespilotne letjelice koji se bez problema može ostvariti do 2018. Dvomotorna letjelica imala bi masu između 70 i 80 tona, otprilike kao bombarder B-58. Unutarnji spremnici za gorivo bili bi dostatni za borbeni radijus djelovanja od 1850 km pri brzini od 2 Macha. Pritom bi nosila borbeni teret mase 5,5 do 7 tona.

Specifični potisak
Kao jedno od rješenja za pogon novog bombardera spominju se variable-cycle motori, naročito za kasnije inačice. Ti bi motori bili slični motoru Adaptive Cycle Engine (ACE) koji je General Electroc prikazao 2004. kao rješenje za uporabu na komercijalnom putničkom avionu. Odlike novog motora su da omogućuje velika ubrzanja i veliki specifični potisak te povećava iskoristivost klasičnih motora pri podzvučnim brzinama. Na tehnologijama potrebnim za tu vrstu motora radi se još od početka devedesetih godina prošlog stoljeća, na početku unutar projekta Integrated High Performance Turbine Engine Technology (IHPTET), a kasnije kroz program Affordable Advanced Turbine Engine (VAATE). Naravno da će se ti napori pojačati ako će budući bombarder dobiti variable-cycle motore, s obzirom da bi u operativnu uporabu trebao ući 2018.
Lockheed Martin razmatra opciju razvoja da oružje, kao što je Revolutionary Approach to Time-Critical Long Range Strike (RATTLIRS) američke ratne mornarice, posluži kao osnova za razvoj letjelice. Na razvoju RATTLIRS-a trenutno rade Office of Naval Research, LOckheed Martin i Rolls-Royce LibertyWorks (bivša Allison Advanced Development Company).

Ključne razlike
Projektil RATTLRS svoje podrijetlo vuče s Lockheedove D-21 bespilotne izvidničke letjelice iz šezdesetih godina prošlog stoljeća. Projektil ima tijelo slično avionu, usisnik za zrak u nosu i modularni spremnik za teret s donje strane trupa. Ključna razlika je u tome da ima YJ102R turbomlazni motor baziran na IHPTET demonstratoru. Uz to rabi jeftine komponente koje mogu izdržati temperature pri letu brzinom od 3 Macha. Ta se brzina postiže bez naknadnog sagorijevanja. Spremnik za oružje može primiti teret mase do 340 kg i projektiran je da primi veće penetratore ili “pametno” kasetno streljivo. Prva testiranja RATTLRS-a u letu planirana su za fiskalnu godinu 2008. Minimalna zadana brzina koja se mora ostvariti je 3 Macha u vremenu od najmanje pet minuta i domet od 270 km. No, na ispitivanjima koja su planirana za 2010. trebala bi se postići brzina od 4 Macha u vremenu od čak 15 minuta ili domet od 1000 km.

Tvrtka Northrop Grumman je krenula bitno drukčijim smjerom. Ona je za novi bombarder predložila više rješenja, uključujući radarski “nevidljivu” (stealthy), podzvučnu borbenu bespilotnu letjelicu. Unutar sad već otkazanog J-UCAS programa, tvrtka je predložila gradnju X-47 prototipa u veličini bombardera. Opremili bi ga s dva motora bazirana na komercijalnom turbofan motoru General Electric CF34. Imao bi nosivost od 4,5 tona i raspon krila 52,4 m – isto kao i B-2. Iako je program J-UCAS ugašen Northrop Grummanov je prijedlog još uvijek “u igri” kroz program LRS. Ako se želi podzvučni bombarder onda je bespilotna letjelica pravo rješenje. Razlozi za to su da bespilotna letjelica može ostati u zraku iznad neprijateljskog teritorija, i kad otkažu sustavi za smanjenje radarskog odraza i za elektroničko djelovanje, i tri puta duže nego što to mogu letjelice s ljudskom posadom. Svaka misija B-2 koja bi uključivala polijetanje s teritorija Sjedinjenih Država i napad na ciljeve na Bliskom istoku bila bi ograničena ljudskom izdržljivošću. Uz to postoji i potreba za odmorom posada, što znači da svaki bombarder mora imati barem dvije posade. To pak povećava operativne troškove jer obuka posada ima svoju cijenu. Iako bespilotne letjelice mogu ostati u zraku znatno duže Northrop Grumman razmatra scenarij koji predviđa borbene misije u trajanju od 100 sati.

Dio sadašnjeg čelništva američkog ratnog zrakoplovstva nije sklon radikalnim rješenjima, osobito ne skupim i tehnološki rizičnim nadzvučnim bombarderima. Draže im je rješenje prikrivenog prisustva. Pritom traže da budući bombarder mora imati mogućnost dugotrajnog djelovanja iznad neprijateljskog teritorija i po danu, što pak znači da će morat imati visok stupanj radarske i optičke nevidljivosti. Zbog toga im je draže rješenje koje će nalikovati na B-2 i koje će istodobno obuhvaćati i letjelice s posadom i bez njih.

Povećani domet
Pristup baziran na uporabi borbene bespilotne letjelice mogao bi u cijeli proces uvući i američku ratnu mornaricu. U jednoj studiji koja se bavila mogućim ratom između Sjedinjenih Država i Kine tvrdi se da bi mornarička borbena letjelica borbenog radijusa djelovanja 5000 km (bez dopune gorivom u letu) i vremenom djelovanja od 50 sati (s dopunom gorivom u letu) mogla dramatično povećati borbene mogućnosti nosača zrakoplova. Čak i Northrop Grummanov prijedlog X-47B ima dvostruko veći borbeni doseg nego Joint Strike Fighter (JSF).
Najnovije dugoročne smjernice razvoja američke ratne mornarice do 2020., ujedinjene u dokumentu Naval Vision 2000, predviđaju da bi svaki nosač zrakoplova dobio po jednu eskadrilu borbenih bespilotnih letjelica s 4 do dvanaest letjelica. No, nove studije o mogućem sukobu s “near-peer” protivnikom (politička riječ za Kinu) koji je naoružan modernim podmornicama, krstarećim projektilima i protubrodskim balističkim projektilima ponešto mijenjaju te planove. Sad se sve više razmatra mogućnost da nosači zrakoplova ostanu van dometa protubrodskih vođenih projektila. U takvim uvjetima s njih bi se iskrcali F/A-18C/D i JSF-i a na njihovo bi mjesto došle borbene bespilotne letjelice prilagođene uporabi s nosača. Naoružali bi ih vođenim projektilima zrak-zemlja, zrak-zrak i opremili izvidničkim sustavima. Uz to, zbog činjenice da jedna eskadrila opremljena borbenim bespilotnim letjelicama zauzima samo 60 posto prostora koju zauzima eskadrila opremljena s F/A-18 E/F, nosači aviona klase Nimitz mogli bi nositi 12 F/A-18 F za obranu flote i 72 do čak 84 borbene bespilotne letjelice.

Usprkos svim prednostima uporabe borbenih bespilotnih letjelica američka ratna mornarica još uvijek nije objavila svoj plan za razvoj ove vrste letjelica nakon što je prekinut J-UCAS program. Po svemu sudeći mornarica neće nastaviti gdje je J-UCAS stao već će pokrenuti novi projekt s ciljem ispitivanja najvažnije tehnologije – automatiziranog slijetanja i polijetanja s nosača. Unatoč ovom zastoju američka ratna mornarica pojačano razmatra mogućnosti uporabe bespilotnih sustava.

Povratak F-23
U supersonične prijedloge ulazi i prijedlog F/B-23 Rapid Theater Attack (RTA) tvrtke Northrop Grumman je prvi put viđen u javnosti 2005. Iako je baziran na projektu lovca YF-23 – s kojim je 1991. Northrop izgubio sraz s F-22 na Advanced Takctical Fighter izboru – s krilima i trupom istog oblika te velikim V repnim stabilizatorima RTA bi bio veći avion dužine između 27 i 28 metara i maksimalne mase pri polijetanju od 40 do 45 tona. Imao bi dvočlanu posadu u tandemu i spremnik za oružje unutar trupa u koji bi mogle stati dvije EGBU-28 bombe pojedinačne mase 2130 kg. Maksimalna bi mu brzina bila 1,6 Macha i borbeni dolet 6000 km.
Tvrtka Northrop Grumman proučava letjelice velike brzine, s posadom i bez nje, još od kraja devedesetih godina prošlog stoljeća. Prve su studije, koje su se fokusirale više na postizanje brzine nego na dolet, pokazale da nadzvučni avioni stoje više nego podzvučni, ali da u isto vrijeme mogu izvršiti više zadaća te da imaju i brži odziv na promjenu ciljeva. Analize tvrtke također su pokazale da u situacijama gdje se cilj nalazi duboko u teritoriju neprijatelja nadzvučni avioni imaju veću vjerojatnost preživljavanja. Veća brzina daje i veće mogućnosti da jedna letjelica obavi više zadaća u isto zadano vrijeme, što znači manje aviona u zraku. Sve u svemu analize su pokazale da u krajnjem slučaju nadzvučni avioni (bombarderi) imaju nižu cijenu uporabe od podzvučnih.

Manje stresa
Vjerojatnost opstanka iznad neprijateljskog područja također je vrlo važan faktor. Manje brzine i manje visine leta uzrokuju povećana naprezanja sustava za obranu aviona jer isti imaju manje vremena za odgovor na uočene prijetnje. Niti puko povećanje brzine ne otklanja opasnost, osobito ne protiv suvremenih protuzračnih raketnih sustava velikog dometa. Izazov nije samo u tome kako preživjeti današnje prijetnje već i one koje će se pojaviti u idućim desetljećima. Zbog toga tvrtka Boeing ne vjeruje u prijedloge Northrop Grummana i Lockheed Martina za avione vrlo velikih brzina. Boeing vjeruje da je rješenje u podzvučnim avionima-lanserima projektila. Takvo stajalište Boeinga djelomično se može objasniti činjenicom da, za razliku od Lockheed Martina i Northrop Grummana, Boeing nije sudjelovao u istraživanjima vrlo visokih brzina koje je provodila DARPA početkom prvog desetljeća XXI. stoljeća. Northrop Grumman je vodio projekt Shaped Snoci Boom Demonstration (SSBD), koji je u kolovozu 2003. dokazao mogućnost smanjenja praska koji se javlja pri letu brzinama većim od brzine zvuka. Uz to ovaj je projekt doveo do razvoja konfiguracije za nadzvučni krstareći projektil Quiet Supersonic Platform (QSP) u čijem je razvoju sudjelovala i DARPA. Lockheed Martin se uključio u QSP program i na temelju tih iskustava razvio svoj poslovni avion maksimalne brzine 1,8 Macha. U razvoju aviona sudjelovala je i tvrtka Supersonic Aerospace international (SAI). Zapravo su SAI/Lockheed Martin Quiet Small Supersonic Transport (QSST) i njegov rival koji je razvila Aerion, vrlo slični u veličini, masi, brzini, nosivosti i doletu zahtjevima LRS programa. U oba slučaja timovi projektanata koji rade na tim projektima tvrde da je rizik razvoja srednji i da bi avioni mogli ući u operativnu uporabu do 2012. Za sada se čini da su glavni problemi novčani i politički, a ne tehnički. Naime, zbog sveprisutne borbe protiv terorizma zabranjeni su nadzvučni komercijalni letovi iznad kopna uz neizvjesnu mogućnost da bi se ta zabrana mogla otkloniti.

Northrop Grumman je američkoj ratnoj mornarici predložio da na osnovi bespilotne borbene letjelice S-47 razviju bespilotni bombarder koji bi djelovao s nosača zrakoplova
Američka zrakoplovna industrija pomno prati i razvoj DARPA-inog projekta Switchblade. Switchblade je posljednji pokušaj da se demonstrira zakošeno leteće krilo (oblique flying wing ? OFW), koncept koji je prvi put predstavlja 1961. iz tvrtke Page. OFW je podjednako pogodan za letove pri vrlo velikim i malim brzinama te DARPA pokušava ostvariti projekt kojim će doseći dolet od 4600 km pri brzini krstarenja od 1,6 Macha, maksimalnu brzinu od 2 Macha i nosivost od 7000 kilograma. Planovi predviđaju prvi let X-Planea do 2010.

Zaključak
Iako u ranoj fazi LRS već sada pruža više temeljno različitih koncepata novog američkog strateškog bombardera, od onih konzervativnih do pomalo futurističkih. Ako američko ratno zrakoplovstvo u idućoj godini doista odluči razviti novi strateški bombarder bit će to prvi nelovački avion projektiran u zadnjih 30 godina.

Pripremio Siniša RADAKOVIĆ