Tijekom 2022. bilo je sedamsto godina otkad je u ispravi hrvatskog bana spomenut prvi poznati pripadnik loze koja će se daleko razgranati te obilježiti povijest hrvatskih, ali i susjednih zemalja

Plemićka obitelj Keglević svoje podrijetlo vuče iz Unašica. Tako se, prema izvorima iz XIV. i XV. stoljeća, zvao distrikt smješten u srednjovjekovnoj Kninskoj županiji. Budislav je prvi Keglević zabilježen u dokumentima, pripadnik roda Prkalja. Spomenut je u ispravi bana Mladina II. Bribirskog (oko 1275. – 1341.) iz 1322. godine. U drugoj polovini XIV. stoljeća najistaknutiji član obitelji bio je Budislavov unuk Kegal. S ostalim pripadnicima roda,  spominje se 1358. kad mu kninski župan i hrvatsko-dalmatinski ban Ivan Ćuz (1331. – prije 1381.) vraća selo Brdari na Zrmanji, koje mu je prethodno oduzeo krbavski knez Grgur Kurjaković. Naravno, rod se do kraja XIV. stoljeća počinje nazivati Keglevići upravo po Kegalu. Njegov sin Stjepan dobiva 1396. od bana Nikole II. Gorjanskog (umro nakon 1433.) plemićke povlastice, pripadnici roda oslobođeni su plaćanja jednog dukata godišnje. Taj danak prethodno je nametnuo bosanski kralj Tvrtko I. Kotromanić (oko 1338. – 1391.), koji je u zadnjim godinama svoje vladavine bio zauzeo dio zemalja Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva. Na Stjepanov zahtjev u Modrušu 1412. povlastice mu je potvrdio kralj Žigmund Luksemburški (1368. – 1437.), koji u pismu iz 1436. Stjepanova sina Šimuna naziva Porički. Pridjevak je proizlazio iz vrijednog obiteljskog posjeda Poričane na Zrmanji podno Kegaljgrada. Ostaci te kule i danas stoje istočno od Ervenika.

Najveća banska čast

Od sredine XV. stoljeća pripadnici roda Keglevići Porički uglavnom se u vrelima spominju po sudbenim sporovima s Vlasima oko nekoliko sela u Kninskoj županiji. Kralj Matija Korvin (1443. – 1490.) potvrdio je 1479. članovima obitelji zemljišta i plemićke povlastice. Čini se da im je taj vladar bio sklon jer je osam godina poslije dodijelio nove posjede Šimunu Kegleviću Poričkom te njegovim sinovima Ivanu i Petru. Ivan je 1495. dobio u posjed i grad Bužim u Zagrebačkoj županiji po kojem su Keglevići u XVI. stoljeću nazvani Bužimski. Osim te obiteljske grane, postojala je i ona istočno od Une, koja je nosila pridjevak Gradački i zbog osmanlijske opasnosti morala preseliti u Slavoniju početkom XVI. stoljeća. Zbog napada Osmanlija na njihove posjede u Kninskoj županiji, i Keglevići Bužimski morali su se također iseliti na sigurnija područja. Svoje su mjesto pronašli na sjeveru Hrvatske, tj. prostorima Zagrebačke, Varaždinske i Križevačke županije. Dio ih je u XVII. stoljeću izbjegao još sjevernije – u Ugarsku. Najpoznatiji član velike hrvatske plemićke obitelji bio je Petar Keglević (oko 1500. – 1554./1555.). Istaknuo se u ratovima s Osmanlijama, posebno u Bitki za Jajce 1521. Nakon katastrofe kod Mohača 1526. i pada Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva, tijekom borbi za prijestolje između Ivana Zapolje (1487. – 1540.) i Ferdinanda I. Habsburškog (1503. – 1564.) stao je na pobjedničku stranu potonjeg. Zbog toga je bio nagrađen brojnim posjedima u sjevernoj Hrvatskoj, među kojima se ističu Kostel i Krapina. Kao kraljev pouzdanik dobio je istaknute dužnosti varaždinskog župana, upravitelja opatije Topusko i kraljevskog povjerenika za Hrvatsku. Konačno, 1537. godine dobio je najveću čast – postao je hrvatsko-slavonsko-dalmatinski ban. Dužnost je obnašao pet godina, nakon čega dolazi u sukob s najmoćnijim hrvatskim velikašima iz roda Zrinskih te s kraljem Ferdinandom I. Razlog sukoba bio je posjed nad gradom Čakovcem, koji je Petar dobio zahvaljujući ženidbenoj vezi njegove kćeri Ane i još jednog bogatog plemića, Gašpara Ernušta (umro 1540.). Odlukom Ugarskog sabora, 1542. bio je primoran vratiti kralju Čakovec i čitavo Međimurje.

Nadgrobna ploča u Pregradi

Zbog neriješenog pitanja vlasništva nad posjedima Kostel i Krapina, otprilike u isto vrijeme, Petar Keglević dolazi u sukob s velikaškom obitelji Székely. Tek nakon pola stoljeća sukob je riješen ženidbenim vezama dviju obitelji. Nevolje za Petra nisu prestajale pa ga je tako 1546. u Kostelu zatočio tadašnji hrvatski ban i kasniji heroj Sigeta Nikola IV. Zrinski (1508. – 1566.). Petar je ipak  godinu dana kasnije od kralja dobio pomilovanje i odluku o vraćanju svih obiteljskih posjeda. Živio je još sedam ili osam godina, a njegova nadgrobna ploča nalazi se u crkvi Blažene Djevice Marije u Pregradi. Petar je imao čak osam sinova, no samo je Šimun nastavio obiteljsku lozu. Ostali su umrli od bolesti, kužnih epidemija ili u ratnim sukobima s Osmanlijama. Šimunovi nasljednici Petar i Ivan istaknuli su se u drugoj polovini XVI. stoljeća u radu Hrvatskog sabora. Treći sin, Juraj, bio je imenovan vrhovnim zapovjednikom hrvatskih vojnih postrojbi te podbanom i velikim županom Zagrebačke i Križevačke županije. Jurjev sin Petar (1603. – 1665.) istaknuo se u više polja. Bio je student prava, političar i ljetopisac, a kao vojskovođa borio se protiv Turaka i u Tridesetogodišnjem ratu. Njegov brat Nikola bio je župan u mjestu Turňa nad Bodvou u današnjoj Slovačkoj i zapovjednik utvrde Ónod u sjeveroistočnoj Mađarskoj. Veliku titulu dobio je 1671., kad je slomljena zrinsko-frankopanska urota. Postao je komornik kralja Leopolda I. Habsburškog (1640. – 1705.). Vladarova se naklonost vidjela i poslije: na saboru u Požunu 1687. Nikoli i njegovoj obitelji podijelio je nasljedno grofovstvo. Upravo je Nikola postao začetnik Ugarske, a Petrovi nasljednici ostali su hrvatska grana obitelji. Petrov unuk također se zvao Petar (oko 1660. – 1724.) i među zadnjim je zapaženijim članovima obitelji. Završio je studij filozofije, bio je banski namjesnik i veliki župan, a do mira u Srijemskim Karlovcima 1699. borio se i protiv Osmanlija. Veliko priznanje dobio je za svoju ulogu tijekom turske opsade Beča 1683. Kralj Leopold je i njemu, za vojne zasluge, 1683. dodije-lio grofovsku titulu, a 1694. postao je kraljevski savjetnik. Ipak, tijekom XVIII. stoljeća Keglevići su se polako povlačili iz javnog života. Posjede su pomalo morali prodavati zbog sve većih financijskih problema. Oskar Keglević (r. 1839.) bio je poznat kao saborski zastupnik i član Narodne stranke. Nije imao muških potomaka i njegovom smrću 1918. izumrla je hrvatska loza Keglevića.

Tekst Josip Buljan; FOTO Domagoj Vlahović