Nova klasa američkih podmornica zamijenit će klasu Ohio, koje će do tada biti u operativnoj uporabi 50 godina. Međutim, planirani troškovi koji bi mogli prijeći i 120 milijardi dolara (!) vjerojatno će program učiniti jednim od najskupljih u povijesti američke ratne mornarice

Razvoj američkih podmornica s nuklearnim pogonom i interkontinentalnim balističkim projektilima klase Ohio započeo je početkom sedamdesetih godina XX. stoljeća.  Iako je prva porinuta još 1981. godine, po ugrađenim tehnološkim rješenjima još uvijek su u svjetskom vrhu. To se prije svega odnosi na ugrađene elektroničke sustave koji su konstantno modernizirani. Interkontinentalni balistički projektili UGM-133A Trident II (Trident D5) najsuvremeniji su u svojoj klasi te će naoružati i buduće podmornice klase Columbia.
Usprkos tome što je klasa Ohio još uvijek vrlo suvremena, prošlo je dugo razdoblje u kojem je tehnologija strahovito napredovala. Osim toga, desetljeća operativne uporabe troše materijale, ma kako oni bili kvalitetni. Zato su troškovi održavanja sve veći, a popravci složeniji. Također, u Washingtonu se mora misliti i na očuvanje važne grane industrije i radnih mjesta u američkim brodogradilištima koja gotovo pa isključivo rade za oružane snage.

Ide se dalje
Program gradnje strateških podmornica klase Columbia (SSBN-826) trebao bi dovesti do gradnje dvanaest plovila koja će zamijeniti četrnaest podmornica klase Ohio. Američka ratna mornarica je program razvoja, projektiranja i gradnje klase Columbia označila kao program od najveće važnosti. Početak gradnje prve podmornice planiran je za proračunsku 2021. godinu. Zbog toga je za proračunsku 2018. zatraženo odobravanje milijardu i 884,6 milijuna dolara za razvoj sustava, projektiranje i pripremu gradnje.
U siječnju 2017. američka je ratna mornarica procijenila da bi ukupan trošak gradnje prve podmornice klase Columbia trebao biti oko 8,2 milijarde dolara. Cijena gradnje od druge do dvanaeste podmornice trebala bi biti oko 6,5 milijardi dolara po podmornici.
S obzirom na to da su strateške podmornice postale glavno sredstvo odvraćanja, te na nove svjetske političke, strateške i sigurnosne okolnosti, program razvoja i gradnje klase Columbia ići će dalje, pa makar i na štetu drugih programa.

Američki tipovi
Američka ratna mornarica u operativnoj uporabi ima tri tipa podmornica i sve su na nuklearni pogon. Trenutačno su u uporabi tri klase jurišnih podmornica. Najstarije su klase Los Angeles,  aktivno ih je 36. Znatno su modernije tri podmornice klase Seawolf. Prvotno je planirana gradnja čak 29 podmornica te klase, no program je prekinut zbog prevelikih troškova. Najnovija klasa je Virginia, a planirana je gradnja 48 podmornica. U operativnu je uporabu do sada uvedeno 15 podmornica, zadnja je USS ”Colorado“ koja je ”punopravni član“ mornarice postala 17. ožujka 2018. Sve su američke jurišne podmornice naoružane i krstarećim projektilima Tomahawk te mogu djelovati po ciljevima na kopnu.
Što se tiče klase Ohio, ona je ”razdvojena“ u dvije skupine. Četiri najstarije podmornice u klasi (USS ”Ohio“, USS ”Michigan“, USS ”Florida“ i USS ”Georgia“) prenamijenjene su u podmornice naoružane krstarećim projektilima Tomahawk. Za tu su namjenu prilagođene 22 od 24 okomitih lansirnih cijevi u kojima su prije stajali balistički projektili Trident. Na taj je način omogućeno nošenje do 154 krstareća projektila. U operativnoj je uporabi i četrnaest strateških podmornica klase Ohio, i njih će zamijeniti klasa Columbia. Iako se krstareći projektili Tomahawk mogu naoružati nuklearnim bojnim glavama, jedine podmornice koje nose nuklearno naoružanje u američkoj ratnoj mornarici jesu one klase Ohio. Stoga su jedine namijenjene za nuklearno odvraćanje od napada, dok su podmornice naoružane krstarećim projektilima prije svega namijenjene za djelovanja u lokalnim sukobima i protuterorističkim akcijama.
Jurišne i strateške podmornice na nuklearni pogon trenutačno u operativnoj uporabi imaju još samo ratne mornarice Ujedinjenog Kraljevstva, Francuske, Rusije i Kine. Indija je 2009. porinula svoju prvu podmornicu na nuklearni pogon INS ”Arihant“, te je od 2016. u operativnoj uporabi. U studenom 2017. porinuta je i druga podmornica iste klase INS ”Arighat“, te je još u opremanju. U desetogodišnjem najmu imaju i rusku nuklearnu jurišnu podmornicu INS ”Chakra“ (klasa Akula II). U svim tim ratnim mornaricama strateške podmornice imaju zadaću odvraćanja od nuklearnog napada, te su naoružane interkontinentalnim balističkim projektilima s nuklearnim bojnim glavama.

Britanska veza
U najranijim počecima program razvoja najnovije američke strateške podmornice nazivao se Ohio Replacement Program (ORP) ili SSBN(X). Naziv klasa Columbia rabi se od 28. srpnja 2016. nakon što je službeno objavljeno da će prva podmornica nove klase nositi ime po okrugu Columbia u kojem se nalazi glavni grad Washington. Zbog toga nije neobično da se u nekim stručnim tekstovima i dalje može naći ORP ili SSBN(X) oznaka. Te dvije oznake dobro je rabiti i prilikom pretraživanja na računalnim mrežama jer pružaju veću dostupnost podacima.
S obzirom na starost podmornica klase Ohio, pojava programa koji će ih zamijeniti nije bilo iznenađenje. Prvo spominjanje nove klase u javnosti zbilo se u prosincu 2006. u službenim pismima između predsjednika SAD-a Georgea W. Busha i britanskog premijera Tonyja Blaira. U pismima britanski premijer obavještava američkog predsjednika o britanskoj namjeri da i dalje nastavi rabiti balističke projektile Trident II (D5) sve do četrdesetih godina XXI. stoljeća. Stoga ih zanima koji su američki planovi s razvojem tog projektila. Predsjednik Bush odgovara da američka ratna mornarica namjerava nastaviti razvoj Tridenta jer će biti sastavni dio naoružanja nove klase strateških podmornica.
Kao i američka, tako i britanska ratna mornarica ima potrebu zamijeniti svoje četiri strateške podmornice klase Vanguard. Uvođene su u operativnu uporabu od 1993. do 1999. godine. Ujedinjeno Kraljevstvo nikad nije razvilo vlastite interkontinentalne balističke projektile namijenjene uporabi s podmornica, nego se od početka gradnje strateških podmornica oslanjalo na američke. Prva britanska strateška podmornica HMS ”Resolution“ istoimene klase porinuta je 1966. godine i bila je naoružana američkim interkontinentalnim balističkim projektilima UGM-27 Polaris.

Vrlo važan odabir
S obzirom na to da je razvoj interkontinentalnih balističkih projektila vrlo složen, dugotrajan i nadasve skup, nije nikakvo iznenađenje da je britanska ratna mornarica odlučila za novu klasu strateških podmornica Dreadnought ponovno uporabiti američke balističke projektile. U ovom je slučaju odabir balističkog projektila za novu klasu podmornica za Britance, bio vrlo važan. Prvo jer se strateške podmornice projektiraju oko balističkih projektila, tj. projekt se prilagođava njihovim dimenzijama i potrebama. Drugo, zbog političkih razloga kao što su osjetljivost prijenosa vojne nuklearne tehnologije, ali i očuvanja nacionalnog ponosa, balistički projektili na britanskim strateškim podmornicama imaju britanske nuklearne bojne glave. Stoga je Britancima bilo odlučujuće da znaju imaju li Amerikanci namjeru razvijati novi balistički projektil ili će u operativnoj uporabi zadržati postojeći.
Klasa strateških podmornica Vanguard trebala je ostati u operativnoj uporabi do 2024. godine, no morat će ostati barem do 2028., kad je planiran ulazak u operativnu uporabu prve podmornice klase Dreadnought.

Druge opcije
Suvremene strateške podmornice iznimno su skupi ratni brodovi. Kad se već navedenim cijenama gradnje pridodaju i drugi troškovi, od razvoja oružja do gradnje nove baze za održavanje, trošak po podmornici mogao bi prijeći deset milijardi dolara.
Stoga ne čudi da je 2007. godine američko ministarstvo obrane pokrenulo izradu studije koja je trebala razraditi znatno jeftinije opcije mornaričkih sustava strateškog odvraćanja (Sea-Based Strategic Deterrent – SBSD). Novi SBSD sustav nije morao biti podmornica, već su se razmatrale i druge opcije. Bile su različite. Jedna je podrazumijevala ponovni smještaj nuklearnog oružja na nosače zrakoplova, glavni nositelj nuklearnog udara bili bi F-35C Lightning II višenamjenski borbeni avioni. Ostale opcije uključivale su postavljanje novih krstarećih projektila s nuklearnim bojnim glavama na krstarice i razarače, pa sve do gradnje namjenskih brodova koji bi nosili interkontinentalne balističke projektile (tzv. arsenal brodovi). Zbog velikog dometa interkontinentalnih balističkih projektila Trident II (D5) (UGM-133A Trident II ima domet od veći od 12 000 km) koji bi se kod novih inačica mogao i povećati, arsenal brodovi mogli bi djelovati iz sigurnih američkih priobalnih voda. Najveća im je prednost što bi cijena gradnje (bez balističkih projektila) bila deset puta niža nego cijena gradnje strateške podmornice.
Cijelu je priču u startu prekinulo Američko strateško zapovjedništvo (U.S. Strategic Command -STRATCOM), koje je uz snažnu podršku ratne mornarice i lobiranje brodograđevne industrije priopćilo da novi SBSD sustav mora biti podmornica. Zbog toga je krajem 2009. godine razmatranje drugih SBSD opcija odbačeno, da bi krajem 2010. i službeno bilo potvrđeno da će podmornice klase Ohio zamijeniti, kako su ih tada označavali, Ohio Replacement Submarine. Ministarstvo obrane je odluku o početku razvoja nove klase strateških podmornica donijelo 10. siječnja 2011.

Najskuplje je najbolje
S obzirom na to da se od samog početka znalo da će takva odluka donijeti goleme troškove, razmatrale su se opcije koje bi mogle donijeti uštede. Jedna je bila razvoj podmornice na osnovi jurišne podmornice klase Virginia. Premisa je bila da bi se zadržali svi sustavi Virginije, a dodala bi se nova sekcija trupa u koju bi se smjestili bunari za balističke projektile Trident II (D5). Ideja je odbačena jer ne bi donijela neke veće uštede, a sama bi podmornica imala znatno lošije operativne odlike od podmornica klase Ohio i Virginia zbog povećanja mase i dužine trupa, te gubitka optimalne hidrodinamičnosti.
Zbog toga je predložena opcija da se razvije novi, manji balistički projektil. No ona bi donijela još više problema. Prvo, to bi značilo riskantan i skup razvoj novog oružja koji bi mogao, s potrebnim testiranjima, trajati duže od deset godina. Manji bi projektil imao i manji domet i nosivost. Osim toga prekršila bi se sva obećanja dana Ujedinjenom Kraljevstvu kako će se i dalje rabiti projektili Trident.
Najrealnija opcija bila je da se ponovno pokrene gradnja klase Ohio. Te su podmornice i dalje vrhunske, u postojeći osnovni projekt samo bi trebalo ubaciti najnovije tehnologije, prije svega novog pogonskog sustava. Takvom idejom, naravno, nisu bili oduševljeni u brodogradilištima i tvrtkama koje izrađuju sustave i podsustave za nuklearne podmornice, pa je i ona odbačena.
Zbog toga je odabrana najskuplja opcija razvoja potpuno nove klase strateških podmornica koja je zadovoljila potrebe i očekivanja svih uključenih. Američka ratna mornarica i strateške nuklearne snage dobit će najsuvremenije strateške podmornice, a graditelji i proizvođači sustava dobro će naplatiti svoje nove proizvode. Jedina će ušteda biti što će se izgraditi dvanaest podmornica klase Columbia koje će zamijeniti četrnaest podmornica klase Ohio. U obrazloženju odluke da se počne s razvojem nove klase najveći je naglasak upravo na toj činjenici koja će donijeti značajnu uštedu u operativnim troškovima kroz bitno niže troškove plaća za posadu te troškove održavanja.

Planovi nabave
Dvanaest podmornica klase Columbia trebalo bi biti dostatno za održavanje ophodnji jer će dobiti nuklearni reaktor kojem nije potrebna zamjena goriva. To znači da će moći cijeli operativni vijek odvoziti s jednim punjenjem. Podmornice klase Ohio trebaju barem jednu promjenu goriva tijekom operativne uporabe. A ona, zbog specifične konstrukcije nuklearnih reaktora na podmornicama, traje četiri godine.
S obzirom na to da neće trebati promjenu goriva, klasa Columbia generalni će remont na sredini operativnog vijeka moći proći za samo dvije godine. Dvostruko brži remont omogućit će da u istom trenutku u remontnom brodogradilištu budu naviše dvije podmornice, dok će ih deset biti u operativnoj uporabi. Kod klase Ohio u remontnim brodogradilištima u isto vrijeme zna biti od tri do četiri podmornice, dok generalni remont s promjenom goriva traje od 47 do 50 mjeseci. U to je razdoblje uključeno vrijeme od povlačenja podmornice iz operativne uporabe i priprema za remont te testiranje podmornice nakon odrađenog remonta prije povratka u operativnu uporabu.
Prvotno je planirano da će gradnja podmornice USS ”Columbia“ započeti u proračunskoj godini 2019., no sad je taj rok pomaknut na 2021. Zbog početka otpisa klase Ohio te kašnjenja u razvoju i gradnji klase Columbia, od 2032. do 2040. američka ratna mornarica u operativnoj će uporabi imati samo  strateške podmornice. Rješenje tog problema pronađeno je u odluci da će najmlađe podmornice klase Ohio obaviti remonte do kraja 2031. ili najkasnije početka 2032. godine pa će moći ostati u operativnoj uporabi sve do 2039., za kad je planirano povlačenje zadnje podmornice te klase.

Manji troškovi?
Od samog početka razmatranja mogućnosti zamjene podmornica klase Ohio američko ministarstvo obrane bilo je svjesno da bi razvoj i gradnja novih strateških podmornica bilo najskuplje rješenje. No u srazu mnogih različitih interesa pobijedila je upravo ta opcija.
U kolovozu 2017. američka ratna mornarica objavila je procjenu o ukupnim troškovima programa uvođenja klase Columbia u operativnu uporabu. Prema toj procjeni troškovi gradnje 12 podmornica trebali bi biti 109,2 milijarde dolara. Tome se trebaju pridodati i troškovi razvoja novih sustava od 13 milijardi dolara. Tako se dobivaju ukupni troškovi od 122,3 milijarde dolara.
Najviše će se novca potrošiti na gradnju prve podmornice, što je razumljivo s obzirom na to da je ona svojevrsni prototip na kojem će se otkriti svi nedostaci. Uz samu njezinu cijenu, po procjenama iz 2015., još je 5,7 milijardi dolara bilo planirano za troškove izrade projektne i izvedbene dokumentacije te za troškove otklanjanja nedostataka uočenih tijekom gradnje. Najnovije procjene troškova iz 2017. godine znatno su niže. Prema tvrdnjama kontraadmirala Michaela Jabaleya, najvišeg američkog časnika zaduženog za program razvoja podmornica, troškovi gradnje prve podmornice smanjeni su na 6,2 milijarde. Smanjeni su i troškovi izrade projektne i izvedbene dokumentacije te za troškove otklanjanja nedostataka uočenih tijekom gradnje na 4,2 milijarde. To bi u odnosu na procjenu iz 2015. godine značilo uštedu od čak 4,1 milijarde dolara. Jabaley tvrdi da ušteda nije ostvarena na smanjenju borbenih mogućnosti budućih strateških podmornica, već isključivo na boljem planiranju i pametnijem ugovaranju.
U siječnju 2017. američka ratna mornarica objavila je da očekuje da će godišnji operativni troškovi po svakoj podmornici klase Columbia biti 119 milijuna dolara.

Nada za nekorištenje
Jedan od razloga zašto je američko ministarstvo obrane razmatralo i druge (jeftinije) opcije zamjene podmornica klase Ohio bila je bojazan da će veliki troškovi gradnje nove klase ugroziti druge mornaričke programe. Iako su strateške podmornice okosnica politike nuklearnog odvraćanja, njihova je uporabljivost zapravo nikakva. To znači da će se potrošiti više od 120 milijardi dolara samo na gradnju (bez operativnih troškova) borbenog sustava za koji se svi nadaju da nikad neće biti borbeno uporabljen. Stoga ne čudi da je ministarstvo obrane pokušalo smanjiti te troškove.
Za usporedbu cijena nosača klase Gerald R. Ford je oko 12 milijardi dolara (bez zrakoplova). Za 120 milijardi može se izgraditi deset novih nosača zrakoplova koji, za razliku od strateških podmornica, svakodnevno djeluju u borbenim misijama.
Na takve je kritike ratna mornarica odgovorila argumentom da su strateške podmornice klase Columbia ne samo mornarički nego i nacionalni program jer se njihovom gradnjom ostvaruje strateški cilj očuvanja mira. Čak su predložili da se financiranje razvoja i gradnje klase Columbia izdvoji iz mornaričkog proračuna te se vodi kao zasebna stavka unutar ukupnih troškova američkog ministarstva obrane. Iako se na prvi pogled radi tek o računovodstvenoj premetaljki, takav bi potez američkoj ratnoj mornarici omogućio da znatno smanji projekciju svojih troškova, te posljedično zatraži povećanje proračunskih sredstava.

S proračuna na proračun
S obzirom na to da strateške podmornice tijekom ophodnji nisu pod izravnim zapovjedništvom ratne mornarice već STRATCOM-a, te samo on ima mogućnost izdavanja zapovijedi za njihovu borbenu uporabu, jasna je i težnja mornarice da se troškovi gradnje prebace s njihovih računa na račune ministarstva obrane. Istodobno bi ratna mornarica ostala tehnički nositelj projekta, te bi osigurala (kao i do sada) posade i tehničku potporu tijekom operativne uporabe. Prijedlog nije prihvaćen te troškovi klase Columbia i dalje terete proračun ratne mornarice.
U proračunu za FY 2017 odobrena je milijarda i 864,3 milijuna dolara. U proračunu za FY 2018 iznos je ostao gotovo pa nepromijenjen – milijarda i 884,5 milijuna. No zato se u projekciji za YF 2019 predviđa rast na tri milijarde i 728,9 milijuna, što je razumljivo jer je to godina početka gradnje prve podmornice.
Ako se podsjetimo da su mnogi američki mornarički projekti, kao što su Littoral Combat Ship, razarači klase Zumwalt, nova klasa nosača zrakoplova Ford te nova klasa desantnih brodova San Antonio znatno premašili početne procjene troškova razvoja i gradnje postoji opravdana bojazan da će i troškovi klase Columbia biti znatno veći nego što su trenutačno prikazani.
(nastavlja se) 

Mario GALIĆ