Devedesetih godina javio se trend veće transnacionalne terorističke aktivnosti grupa motiviranih religijskim fanatizmom, kao i bandi i kartela uključenih u međunarodni organizirani kriminal, poput kartela Cali i ruske mafije, te gerilskih pokreta izopačenih kriminalom i reketom.

Međunarodna zabrinutost zbog tih zbivanja koju dijele mnoge vlade i međunarodne organizacije raste kao svijest da se terorizmu može učinkovito suprotstaviti samo pojačanom međunarodnom suradnjom. Dobre nacionalne mjere protiv terorizma nužne su, naravno, ali same neće biti dostatne za obračun sa sve više transnacionalnim fenomenom.

Do ljeta 1996. postalo je jasno da stupanj i kvaliteta međunarodne suradnje protiv terorizma daleko zaostaju za onim što je potrebno za suprotstavljanje sve brže rastućem nizu prijetnji i demonstriranoj sposobnosti nekih terorističkih skupina da postignu strateške ciljeve, poput ozbiljnog prekida bliskoistočnog mirovnog procesa uzrokovanog samoubilačkim bombaškim napadima Hamasa prije izraelskih izbora u svibnju 1996., kao i gotovo potpunog prekida mirovnog procesa u Sjevernoj Irskoj zbog toga što se IRA ponovno počela koristiti nasiljem.

Daljnji dokazi za hitnu potrebu poboljšanja međunarodne suradnje protiv terorizma mogu se naći u porastu broja međunarodnih terorističkih napada 1995.-1996., kao i njihove veće smrtonosnosti. Statistika baze podataka RAND-St Andrewsa o međunarodnom terorizmu za 1994. godinu pokazuje da je u oko 27 posto napada bila jedna ili više žrtava, što je najveći broj od početaka pojavljivanja modernog međunarodnog terorizma 1968.

Još je jedan problem u razvoju međunarodne suradnje protiv terorizma, “politika najnovijeg ispada”. Nakon nekog velikog zvjerstva, poput terorističkog bombaškog napada na let 103 Pan Ama iznad Lockerbija u Škotskoj u prosincu 1988., ili napada na američke ambasade u istočnoj Africi u kolovozu 1998., ogorčenje javnosti odražava se u brojnim obećanjima da će vlasti i međunarodna zajednica poduzeti veliku akciju kako bi se osiguralo da se ?to više nikad ne dogodi?. No, jednom kad sjećanje na to zvjerstvo počne blijedjeti javnost počinje gubiti zanimanje za mjere protiv terorizma i vlasti najavljene preventivne mjere ne provedu u potpunosti. Slično tome, razina međunarodne suradnje kakva je postignuta u većim krizama, poput operacija Pustinjski štit i Pustinjska oluja 1990.-1991., pada kad je koalicijski partneri prestanu smatrati glavnim prioritetom.

Očite ilustracije velikog pada razine suradnje protiv terorizma bivših koalicijskih partnera nakon Zaljevskog rata bile su odobravanje američke vize Gerryju Adamsu, vođi političkog krila IRA-e, nevoljkost vlada EU-a da podupru SAD u ekonomskim sankcijama protiv Libije i Irana, kao i neuspjeh vlasti u Saudijskoj Arabiji da pruže odgovarajuću pomoć i pristup američkim istražiteljima u potrazi za odgovornima za bombaške napade na američke vojnike u Dhahranu u lipnju 1996.

Trajni problemi u pomaku dalje od retorike vlasti, prema učinkovitoj implementaciji međunarodne suradnje protiv terorizma, na prvi pogled mogu djelovati iznenađujuće. Naposljetku, Sjedinjene Države, jedina preostala supersila s golemim vojnim i ekonomskim sredstvima, i dalje su glavni cilj međunarodnog terorizma i ostaju glavnim zagovornikom snažnije međunarodne akcije. Više od polovice država u svijetu svake godine doživi neki oblik međunarodnog terorističkog napada. Druge države G-8, poput Britanije, Francuske, Rusije i Japana, imaju dobre razloge da podupre snažnije međunarodne mjere. Indija, Izrael, Egipat, Španjolska i Turska među najaktivnijim su pristašama pojačane međunarodne suradnje protiv terorizma. Iznad svega, čini se da je mirovni proces između Izraela i PLO-a stvorio dosad nezabilježenu priliku za smanjivanje jednog od glavnih izvora međunarodnog terorizma.

Važnost međunarodnih konvencija o terorizmu bila je isticana na različitim forumima na kojima se raspravljalo o političkim opcijama. Godine 1995. Ministarska deklaracija iz Ottawe o borbi protiv terorizma (Ottawa Ministeral Declaration on Countering Terorism) pozvala je sve zemlje da potpišu i ratificiraju postojeće međunarodne konvencije o borbi protiv terorizma i s njima usklade svoje zakonodavstvo do godine 2000. (Objavljeno na Ministarskoj konferenciji u Ottawi 12. prosinca 1995.) Jedan od ciljeva bilo je ubrzanje procesa kojim se počinitelji terorističkih zločina privode pravdi. Deklaracija je istaknula i potrebu nalaženja novih načina za jačanje postojećeg pravnog sustava kako bi se mogla nositi s novim oblicima terorizma u vrijeme kad postupci izručenja postaju jednostavniji, a prihvaćaju se i nove mjere. Program akcije za suradnju u sprečavanju, eliminaciji i borbi protiv terorizma u hemisferi (Plan of Action on Hemispheric Co-operation to Prevent, Combat and Eliminate Terorism) međuameričke specijalne konferencije o terorizmu (Prihvaćen na drugoj plenarnoj sjednici održanoj 26. travnja 1996. u Limi, Peru.) iz 1996. također bavi se pravnim okvirom za borbu protiv terorizma. Program je težište stavio na domaće zakonodavstvo, međunarodne konvencije, pravnu suradnju i komunikaciju između država, postupanje u skladu s ugovorom o izručenju i poštivanje konvencije o diplomatskim i konzularnim odnosima, kao i odnosima država i međunarodnih organizacija.

Ubojstvo izraelskog premijera Yitzhaka Rabina kojega je bio židovski ekstremist u studenom 1995., kao i samoubilački napadi Hamasa protiv Izraela 1996. predstavljali su povod za još jedan samit, u Sharm el Sheikhu, o jačanju međunarodne suradnje, a ta je tema bila na vrhu agende sastanka G-8 u Lyonu 1996., gdje je predsjednik Clinton predstavio 40 američkih inicijativa namijenjenih povećanju protuterorističkih napora. Na samitu G-8 dogovoreno je održavanje, nikad prije zabilježeno, trodnevnog ministarskog sastanka o protuterorizmu u Parizu u srpnju 1996.

Ministarska konferencija o terorizmu država članica skupine G-8 (The G-8 Ministerial Conference on Terrorism) koja je 1996. održana u Parizu navela je 25 mjera koje bi trebale pomoći uobličiti međunarodni odgovor i odgovore država na terorizam. One sadrže i međunarodne pravne mjere (mjere objavljene 30. srpnja 1996. uključuju: zakone i propise o proizvodnji, trgovini, transportu i izvozu vatrenog oružja, eksploziva i drugih naprava, revizije i dodatke antiterorističkim zakonima pojedinih država, pristupanje međunarodnim konvencijama i protokolima o borbi protiv terorizma do 2000., postizanje sporazuma i dogovora o međusobnoj pomoći kod istrage i prikupljanja dokaza, izručenje, promicanje konvencija o terorističkim akcijama posebno bombaškim napadima u međunarodnom civilnom zrakoplovstvu potvrđivanje poštivanja Konvencije o biološkom oružju, kao i mjere za reguliranje prometa financijskih sredstava namijenjenih terorističkim organizacijama.) te ističu kako borba protiv terorizma mora biti u skladu s temeljnim slobodama i vladavinom prava. Vlade država G-8 su na temelju tih mjera poduzele pravne korake u svojim zakonodavstvima. Pravni koraci na međunarodnoj razini su bili istaknuti i u Izjavi SAD-a i Europske unije o zajedničkim ciljevima i bliskoj suradnji u borbi protiv terorizma (US-EU Statement of Shared Objective and Close Co-operation on Counterterrorism) od 18. svibnja 1998., poslije samita u Birminghamu. U toj su izjavi SAD, Europska unija i vlade zemalja članica Europske unija potvrdile važnost postojećih dogovora o izručenju i uzajamnoj pravnoj pomoći i suradnji, međunarodnih konvencija o terorizmu i nacrta UN-ove Konvencije o suzbijanju nuklearnog terorizma. Napokon, Londonska konferencija o terorizmu je 15. prosinca 1998. ponovila odlučnost međunarodne zajednice u poduzimanju pravnih mjera, posebno u poboljšanju sudskog gonjenja i koordinacije izručenja.

Intenzivna aktivnost u međunarodnoj suradnji protiv terorizma 1995.-1996. mora se promatrati u perspektivi. On odražava, bez dvojbe, zabrinutost vodećih svjetskih industrijaliziranih nacija zbog rastuće prijetnje terorizma, koja se manifestirala u napadu na Svjetski trgovački centar u New Yorku 1993., u većim napadima automobilima-bombama na izraelsku ambasadu i židovski kulturni centar u Buenos Airesu 1992. i 1994., u pojačavanju terorističkih napada na Bliskom istoku i ubojstvu premijera Yitzhaka Rabina, u napadu Aum Shinrikya na tokijsku podzemnu željeznicu smrtonosnim kemijskim agensom sarinom, nizom terorističkih bombaških napada u Francuskoj povezanih s GIA-om, bombom na Olimpijskim igrama u Atlanti u lipnju 1996., suđenjem Ramziju Yousefu i drugima zbog zavjere za podmetanje bombi u jedanaest američkih aviona u području istočne Azije, te u bombaškim napadima na američke ambasade u Nairobiju i Dar es-Salaamu u kojima je poginulo 250 ljudi.

No, iako postoji obilje dokaza o porastu zabrinutosti zbog međunarodnog terorizma u Sjedinjenim Državama i ostalim državama G-8, mnoge druge zemlje pogođene ozbiljnim kampanjama međunarodnog terorizma, poput Indije, Pakistana, Turske, Perua, Alžira, Egipta, Šri Lanke i Filipina, u prvoj su mjeri, ako ne i isključivo, usredotočene na domaće protuterorističke mjere. Njihov je glavni interes za međunarodnu suradnju, razumljivo, usmjeren na prekogranične sigurnosne odnose s neposrednim susjedima. Ti su odnosi često neprijateljski, kao između Indije i Pakistana, Egipta i Sudana, te Turske i Sirije. U slučajevima ozbiljne terorističke insurekcije djelotvorna je bilateralna suradnja sa susjednim državama, posebno onima s kojima se dijeli kopnena granica, što je doista važno. Visokoparne multilateralne deklaracije i sporazumi ne doživljavaju se kao nešto od veće praktične vrijednosti.
Država Izrael, izložena terorističkim napadima u gotovo čitavoj svojoj povijesti, nije se mnogo oslanjala na međunarodnu suradnju, već je slijedila odlučnu i često drakonsku politiku samopomoći, uključujući vojne intervencije u susjednim državama i kolektivno kažnjavanje palestinskog stanovništva. Dug i ogorčen arapsko-izraelski sukob snažno nas podsjeća da su etničke i religijske borbe koje su proizvele velik razmjer terorističkog nasilja potkraj dvadesetog stoljeća duboko podijelile međunarodnu zajednicu. Očito je kako će biti nemoguće postići zajedničku ili kolektivnu međunarodnu sigurnosnu politiku protiv terorizma tamo gdje postoje fundamentalne razlike u pogledu legitimnosti onih koji se koriste nasiljem kako bi ostvarili svoje ciljeve i onih država koje koriste se svojim resursima kako bi ih zaustavile.

Velik procjep između retorike i stvarnosti međunarodne suradnje protiv terorizma rječita je ilustracija načina na koji realistična paradigma zapravo dominira i oblikuje dojmove većine političkih vođa i njihovih građana u suvremenom međunarodnom sustavu država. Očito je da ne postoje dogovorene međunarodne suverene vlasti i stoga ne postoje ni jasno definirani i općeprihvaćeni međunarodni obvezujući zakoni, kao ni mehanizmi za njihovu primjenu. U našem zapravo anarhičnom međunarodnom sustavu nema općeg dogovora u pogledu onoga što bi se smatralo nelegitimnom uporabom nasilja ili legitimnim suzbijanjem otpora od strane države. Svaka država ljubomorno čuva svoj nacionalni suverenitet, posebno u osjetljivim pitanjima nacionalne sigurnosti. A svaka nacionalna vlast nacionalne interese neizbježno stavlja iznad svih ostalih pitanja, uključujući čak i općenite međunarodne deklaracije o zajedničkoj odgovornosti u borbi protiv terorizma.

Jasna demonstracija trajne dominacije realističnih načela, usredotočenih na navodne nacionalne interese kao odrednice vanjske politike, bila je podjela na samitu G-8 o terorizmu u lipnju 1996. u pitanju oštrih ekonomskih sankcija protiv zemalja kao što su Iran, Irak, Libija i Sudan, osumnjičenih za sponzoriranje međunarodnog terorizma. Francuska, Britanija, Njemačka i Japan odbacile su američki zahtjev za sankcijama za države sponzore. Francuski i njemački ministri tvrdili su kako državno sponzoriranje terorizma više ne predstavlja znatniji problem i da bi u svakom slučaju dijalog s takvim državama dao bolje rezultate. U stvarnosti, obavještajne službe svih zemalja G-8 vrlo su dobro znale da su Iran, Irak, Libija i Sudan uključeni u pružanje poticaja, obuke, utočišta i materijalne sigurnosti teroristima. No vlade Francuske, Britanije, Njemačke i Japana nisu željele propustiti priliku za trgovinu i investiranje, posebice u većim zemljama proizvođačima nafte poput Irana. Stoga su američki prijedlozi za sudjelovanje G-8 u sankcijama glatko odbijeni. Neke države odbijaju se priključiti implementaciji snažnih kolektivnih mjera protiv terorističkih grupa i država sponzora zbog straha da će postati ciljevi za odmazdu. Mnoge države terorizam ne percipiraju kao svoj problem zbog toga što su tradicionalno bile slobodne od te prijetnje.

Čak i ako se grupe država na regionalnoj ili globalnoj razini slože u pogledu naravi i ozbiljnosti terorističke prijetnje njihovoj sigurnosti, to ne znači da će se nužno dogovoriti i o onome što valja poduzeti ili koja bi međunarodna organizacija predstavljala najbolji mehanizam za protumjere. Na primjer, pitanjima europske sigurnosti bave se NATO, EU, WEU i OSCE. Koja organizacija treba preuzeti vodeću ulogu u regionalnim mjerama protiv terorizma i treba li to uopće učiniti?

Važan sudski presedan kao pomoć u borbi protiv terorizma
Specijalna komisija za rješavanje žalbi u slučajevima imigracije (SIAC) Velike Britanije donijela je prošlog mjeseca odluku koja će značiti mnogo u ratu protiv terorizma. SIAC je odbila žalbu Imama Abu Qatada kojemu je ranije ministarstvo unutrašnjih poslova zapovjedilo deportaciju u Jordan, zemlju u kojoj je rođen. Prema odluci suda Abu Qatad, rođen u Jordanu kao Omar Mahmoud Othman, proglašen je opasnim za nacionalnu sigurnost, pa je naređena njegova deportacija, a odluka komisije za žalbe je tu odluku potvrdila, čime je stvoren važan presedan koji će britanskom pravosuđu olakšati posao u budućim slučajevima.

Britanske vlasti su od 2002. godine nastojale protjerati 45 godišnjeg Abu Qatada, ali su njegovi branitelji pokušavali osporiti odluku suda pozivajući se na zakon o zaštiti ljudskih prava koji brani Britaniji da protjera čovjeka u zemlje u kojima bi on mogao biti podvrgnut torturi, lošem postupku pa i ubijen.

Sudac Justine Ousley, predsjedavajući SIAC-a, odbacio je njegovu obranu i ocijenio kako ne postoje stvarni rizici da će on biti izložen pogibelji u svojoj rodnoj zemlji pošto postoje sporazumi i okolnosti koje to sprečavaju. Objasnio je kako je Britanija s Jordanom potpisala memorandum o razumijevanju koji jamči poštivanje ljudskih prava osoba koje su deportirane. To nije i jedino jamstvo, jer je sudac ocijenio kako bi u Jordanu došlo to velikih prosvjeda kad bi Abu Qatad bio izložen mučenju ili zlostavljan. Prosvjedi Palestinaca i protuzapadnih ekstremista mogli bi destabilizirati jordansku vlast, pa će sigurno poduzeti korake kako bi spriječili bilo kakvo zlostavljanje prognanoga.

S druge strane, SIAC je u presudi ocijenio kako bi “daljnja prisutnost Abu Quatada u Britaniji bila protivna interesima javne sigurnosti”. Njegova deportacija će ? kako je rečeno u presudi ? “učiniti život u Britaniji sigurnijim”.

Abu Qatad je u Britaniju došao 1993. s krivotvorenom putovnicom Ujedinjenih Arapskih Emirata. Pod lažnim objašnjenjima zatražio je i dobio azil za sebe, svoju suprugu i troje djece.
Već 1995. godine objavio je fetvu ? proglas kojim je opravdavao ubojstvo žena i djece, tzv. apostata u Alžiru. Godine 1998. jordanski sud je u odsutnosti osudio Abu Qatada za planiranje i provođenje terorističkih akcija povezanih s bombaškim napadima terorista Grupe za radikalne reforme i izazov na dva hotela u Amannu. Osuđen je na 15 godina zatvora.
U rujnu 1998. Abu Qatad je vjernicima u džamiji govorio da je opravdano kršiti “zapadne zakone”, krasti i varati nevjernike, kao i otimati njihove žene radi seksa ili prodaje. Godine 1999. ponovno je izdao fetvu u kojoj je pozivao na ubijanje Židova i Amerikanaca. U javnoj propovijedi u Britaniji on je podupro bombaše samoubojice “ako su terorističku akciju izveli za dobro Islama”.

Jordanski sud ponovno je godine 2000. osudio Abu Qatada u otsutnosti za surađivanje i financiranje terorističke grupe Muhamedova armija koja je namjeravala izvesti više bombaških napada za Novu godinu 2000. Ponovo je osuđen na 15 godina zatvora, a Jordan je službeno zatražio od Britanije ekstradiciju. Pošto su ga u Jordanu čekale dvije zatvorske kazne od po 15 godina, zahtjev za ekstradiciju je bio odbijen. Dobra volja koju je Britanija iskazivala prema tom čovjeku potrošila se kad su istražitelji otkrili kako je on utjecao na jednog od terorista koji su izveli napad na New York 2001. godine. Naime u Hamburgu, u stanu Mohammeda Atte, jednog od terorista koji su izveli strašan teroristički napad otetim avionima, pronađeno je čak 18 videovrpci s ekstremističkim propovijedima Abu Qatada. Tri mjeseca poslije rujna 2001. Abu Qatad se počeo skrivati, očito svjestan kako će otkriće njegove veze s teroristima dovesti do posljedica.

U listopadu 2002. ipak je pronađen i uhićen. Dok je bio u zatvoru žalio se na uhićenje, ali je SIAC odbio njegovu žalbu i procijenio da je “istinski opasna osoba” koja je “potpuno uključena u središte terorističkih aktivnosti povezanih s Al-Qa’idom”. Utvrđeno je da je bio povezan s terorističkom grupom u Alžiru i s islamskim džihadom u Egiptu.

U ožujku 2005. Gornji dom britanskog Parlamenta odlučio je kako je njegovo daljnje zadržavanje u zatvoru kršenje ljudskih prava, pa je pušten, ali uz obvezu da ostane u kućnom pritvoru. No u ožujku 2007. SIAC je napokon odbacio njegovu žalbu i sada će biti protjeran i predan vlastima u Jordanu.

Britanski ministar unutrašnjih poslova John Reid pozdravio je tu odluku i istodobno pozdravio potpisivanje Memoranduma o razumijevanju koji je Britanija sklopila s Libanonom i Libijom. London upravo pregovara s Alžirom i Marokom koji bi trebali pružiti jamstva da neće kršiti ljudska prava svojih državljana ako ih Britanija izruči. Kada svi ti memorandumi stupe na snagu, bit će lako protjerati svakoga tko predstavlja opasnost za sigurnost ljudi i imovine u Britaniji. To će otvoriti i put drugim europskim zemljama, članicama Europske unije, da sličnim postupcima, uz potpisivanje memoranduma o razumijevanju sa zemljama iz kojih dolaze opasni teroristi, olakša inače dugotrajan i skup postupak protjerivanja.

Božo VUKASOVIĆ