Nakon što je postalo očigledno da se djelovanje terorističkih skupina neće ograničiti na pojedinačne države, borba protiv terorizma proširila se i na međunarodne organizacije kao što su Ujedinjeni narodi

Međunarodna nastojanja za donošenje sveobuhvatne antiterorističke konvencije počela su u razdoblju između dva svjetska rata. Francuska je Ligi naroda uputila formalni prijedlog integralne konvencije protiv terorizma nakon atentata na jugoslavenskog kralja Aleksandra I. i francuskog ministra vanjskih poslova 1934. godine. Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju terorizma otvorena je za potpisivanje 1937. godine, i premda su je potpisale 34 države, zbog nedostatnog broja potpisa nikad nije stupila na snagu. Aktivnosti Lige naroda nastavljene su i nakon osnivanja Ujedinjenih naroda, no zbog nesuglasja država oko definicije terorizma i razgraničenja toga pojma od pokreta za nacionalno ili kolonijalno oslobođenje, integralna antiteroristička konvencija nije do danas donesena. To je uvjetovalo korjenitu promjenu u pristupu međunarodne zajednice u stvaranju normativnih pretpostavki za suzbijanje međunarodnog terorizma. Usvojen je tzv. funkcionalni pristup (corpus delicti) prema kojemu je dinamika terorizma uvjetovala aktivnosti međunarodnih organizacija.

Tako je nakon serije otmica zrakoplova donesena Konvencija o kažnjivim djelima i nekim drugim radnjama u zrakoplovima (Convention on Offences and Certain Other Acts Committed on Bord Aircraft), konvencija UN-a iz 1963. (tzv. Tokijska konvencija), kojom se države stranke obvezuju da u svojim nacionalnim kaznenim zakonodavstvima inkriminiraju ponašanja kojima se ugrožava sigurnost leta zrakoplova, osoba i imovine u zrakoplovu ili disciplina u zrakoplovu. Konvencija određuje i ovlasti zapovjednika zrakoplova koje podrazumijevaju i mogućnost poduzimanja stegovnih mjera prema osobama koje krše disciplinska pravila dok je zrakoplov u letu. Prema odredbama konvencije zapovjednik zrakoplova iznimno ima ovlasti izručiti počinitelja nadležnim tijelima države stranke na čijem je području zrakoplov sletio, ako postoji osnovana sumnja da je ta osoba dok je zrakoplov bio u letu počinila teško kazneno djelo kažnjivo prema zakonu države registracije zrakoplova.

Haška Konvencija o suzbijanju nezakonite otmice zrakoplova (Convention for the Suppression of Unlawful Seizure of Aircraft), konvencija UN-a iz 1970., zahtijeva od država potpisnica da ili izruče uhvaćene otmičare njihovoj zemlji podrijetla, ili da im sudi prema zakonima države domaćina. Montrealska Konvencija o suzbijanju nezakonitih postupaka protiv sigurnosti civilne zračne plovidbe (Convention for the Suppression of Unlawful Acts Against the Safety of Civil Aviation), konvencija UN-a iz 1971., proširila je opseg međunarodnog prava kako bi se obuhvatile sabotaže i napadi na aerodrome i prizemljene zrakoplove. Usto je odredila načelo da se takva djela kažnjavaju oštrim kaznama. Nažalost, unatoč ohrabrujućoj spremnosti većine država da ratificiraju ove konvencije, još uvijek nema međunarodne konvencije koja bi uključivala učinkovite sankcije kako bi se osiguralo njezino provođenje, kao i kažnjavanje država koje pomažu otmičarima ili im pružaju utočište.

Konvencija o suzbijanju nezakonitih postupaka protiv sigurnosti civilne zračne plovidbe, kojom se osuđuje svako nasilje prema putnicima ili članovima posade zrakoplova dok je zrakoplov u letu i posljedično ugrožavanje sigurnosti leta. Konvencija obvezuje države stranke da u svojim nacionalnim zakonodavstvima inkriminiraju postavljanje eksploziva u prostoru zrakoplova, kao i pokušaj toga kaznenog djela. U ostalim odredbama konvencija poziva države stranke da u svojim zakonodavstvima za akte ugrožavanja sigurnosti leta zrakoplova propišu stroge kazne i regulira pitanja vezana uz izručenje počinitelja.

Nakon masakra na Olimpijadi u M?nchenu 1972. godine, Opća skupština UN-a je u prosincu 1973. godine donijela Konvenciju o sprečavanju i kažnjavanju kaznenih djela protiv osoba pod međunarodnom zaštitom (Convention on the Prevention and Punishment of Crimes Against Internationally Protected Persons), koja među osobe pod međunarodnom zaštitom ubraja: šefa države, ministra vanjskih poslova, zastupnika ili službenika države ili međunarodne organizacije koji uživa posebnu zaštitu od napada po međunarodnom pravu, i obvezuje države stranke da u svojim nacionalnim zakonodavstvima inkriminiraju namjerno ubojstvo, otmicu ili drugi napad na ličnost i slobodu osobe pod međunarodnom zaštitom, kao i na službene resurse, privatni smještaj i prijevozna sredstva takve osobe. Konvencija predviđa odgovornost i za pokušaj tih djela, a države stranke obvezuje za počinitelje propisati kazne primjerene težini i prirodi kaznenih djela predviđenih konvencijom.

U prosincu 1976. UN je osnovao ad hoc komitet za nacrt Konvencije protiv uzimanja talaca (1979.). Bila je to inicijativa Zapadne Njemačke i drugih zapadnih zemalja, ali u procesu nastajanja bila je toliko oslabljena da je postala praktički beskorisna. No, Vijeće sigurnosti bar je pokušalo primijeniti sankcije da Libiju natjera na izručenje dvojice njezinih građana optuženih za podmetanje bombe u slučaju Lockerbie.

Međunarodna konvencija protiv uzimanja talaca (International Convention Against the Taking of Hostage) konvencija UN-a iz 1979. godine, definira uzimanje talaca kao oduzimanje i zadržavanje neke osobe i prijetnje smrću toj osobi da se prisili treća strana, država, međunarodna organizacija, fizička ili pravna osoba, ili neka skupina, da postupi ili se suzdrži od postupanja na određeni način kao izričit ili prešutni uvjet oslobađanja talaca. Prema konvenciji kažnjiv je i pokušaj uzimanja talaca, kao i sudjelovanje u počinjenju toga kaznenog djela. Države stranke na čijem području bi počinitelji držali taoce obvezuju se poduzeti sve mjere u cilju olakšanja položaja talaca, te osiguranje njihova oslobađanja i povratka u državu prebivališta. Države stranke obvezuju se na jurisdikciju za kazneno djelo uzimanja talaca ako je ono: 1. počinjeno na području te države ili na brodu ili zrakoplovu registranom u toj državi; 2. ako je počinitelj djela njezin državljanin ili, ako to država smatra primjerenim, apatrid koji ima prebivalište u toj državi; 3. ako je oštećenik djela njezin državljanin i 4. ako je osoba osumnjičena za počinjenje kaznenog djela uzimanja talaca zatečena na području te države i nije izručena drugoj državi. (Budimir Babović, INTERPOL protiv terorizma, Beograd 1989. str.50-55.)

Konvencija o fizičkoj zaštiti nuklearnog materijala (Convention on the Physical Protection of Nuclear Material) konvencija iz 1980. godine koja kriminalizira nezakonito posjedovanje, uporabu, prijevoz, krađu nuklearnog materijala u cilju usmrćivanja ljudi ili nanošenja teških tjelesnih ozljeda i uništavanja imovine. Konvencija u nuklearni materijal ubraja plutonij (osim onaj s izotopičkom koncentracijom koja prelazi 80 u plutoniju 238), uran 233, obogaćeni uran itd. Zabranjeno je, prema Konvenciji, za državu stranku odobriti izvoz nuklearnog materijala sve dok ne dobije jamstva da će taj materijal biti zaštićen tijekom međunarodnog prijevoza.

Protokol za suzbijanje nezakonitih akata nasilja u zračnim lukama koje služe međunarodnoj civilnoj plovidbi (Protocol for the Suppresion of Unlawful Acts of Violence at Airports Serving International Civil Aviation), Protokol UN-a iz 1988. Protokol za suzbijanje nezakonitih akata protiv sigurnosti fiksnih platformi (Protocol for the Suppression pf Unlawful Acts against the Safety of Fixed Platforms Located on the Continental Shelf), Protokol UN-a iz 1988. godine.

Konvencija o suzbijanju nezakonitih postupaka protiv sigurnosti pomorske plovidbe (Convention for the Supression of Unlawful Acts Against the Safety of Maritime Navigation), konvencija iz 1988. koja uspostavlja kaznenopravnu odgovornost za zabranjene postupke ugrožavanja međunarodne pomorske plovidbe po uzoru na model odgovornosti ustanovljen za ugrožavanja međunarodne zračne plovidbe. Inkriminira se svako nezakonito i namjerno uspostavljanje kontrole nad brodom sredstvima prisile, prijetnje ili drugih oblika zastraživanja radi izvođenja akata nasilja protiv putnika ili članova posade broda, a kojima se ugrožava sigurnost pomorske plovidbe.

Konvencija o označavanju plastičnog eksploziva radi otkrivanja (Convention on the Marking of Plastic Explosives for the Purpose of Identification), konvencija iz 1991. koja obvezuje države stranke da unutar vlastitog područja zabrane i sprečavaju izradu, posjedovanje i transport neoznačenog plastičnog eksploziva.

U bližoj prošlosti UN je poduzeo inicijativu da se potpišu dvije nove konvencije o terorizmu, Međunarodna konvencija za sprečavanje terorističkih bombaških napada (International Convention for the Suppression of Terrorist Bombing) iz 1997., koja propisuje režim univerzalne jurisdikcije za nezakonitu i namjernu uporabu eksploziva i drugih smrtonosnih tvari na javnim mjestima radi ubijanja ili tjelesnog ozljeđivanja ljudi ili prouzročenja velike materijalne štete na takvim mjestima. Kažnjiv je i pokušaj, sudioništvo, organiziranje ili upućivanje drugih da počine takvo kazneno djelo.

Primjena načela univerzalne jurisdikcije prema čl. 3. isključena je ako djelo počinjeno na području samo jedne države, ako su počinitelj i oštećenik državljani te države, te ako je počinitelj uhićen na području te države, a ni jedna druga država nema interesa za poduzimanje kaznenoga progona, i druga, namijenjena borbi protiv terorističke financijske infrastrukture, Međunarodna konvencija za sprečavanje financiranja terorizma (International Convention for Suppression of the Financing of Terrorism) iz 1999., koja od država stranaka zahtijeva poduzimanje mjera sprečavanja i suzbijanja izravnog i neizravnog nezakonitog financiranja terorističkih djelatnosti od skupina koje se deklariraju karitativnima, kao i one koje su i same uključene u nezakonite aktivnosti kao što je trgovina drogom i oružjem. Za podupiratelje terorističkih organizacija države stranke obvezuju se u svojim zakonodavstvima predvidjeti učinkovite mjere kaznenoga, građanskog ili upravnog prava. Konvencija osigurava i mehanizme identifikacije, zamrzavanja i oduzimanja sredstava iz nezakonitih fondova i njihovu raspodjelu među državama čiji se kriteriji određuju prema okolnostima slučaja. Određeno je da bankarska tajna ne može predstavljati osnovu odbijanja suradnje među državama.

Konvencija koja se bavi financiranjem terorista posebice je dobrodošla, jer većina terorističkih grupa uključenih u dugotrajne kampanje nasilja stvaraju infrastrukturu za pribavljanje sredstava od pristaša i sponzora u inozemstvu, kako bi se oprao novac pribavljen organiziranim kriminalom i kupilo oružje.

Određene države, prema stavu vlade SAD-a, još uvijek daju znatnu pomoć terorističkim grupama. Važno je zamijetiti da države idu mnogo dalje od pružanja puke ideološke i diplomatske potpore: one su, zapravo, bitan dio problema. One su osigurale znatne svote novca i modernog naoružanja za svoje protežirane terorističke bande. Na primjer, Gaddafijeve pošiljke oružja koje su sadržavale semtex sredinom osamdesetih od IRE su učinile najbolje opremljenu terorističku skupinu u Europi. Te države usto i pružaju mogućnost za uvježbavanje terorista, utočište za teroriste u bijegu, korištenje veleposlanstava kao skrovišta i izvore oružja i lažnih dokumenata, kao i diplomatske pošte za krijumčarenje oružja i eksploziva i kada je potrebno, vlastitu radijsku komunikacijsku mrežu.

Ubrzo nakon donošenja Konvencija za sprječavanje terorističkih bombaških napada, Opća skupština UN-a povjerila je posebnom ad hoc odboru, osnovanom 1996. godine, pripremu elaborata međunarodne konvencije za suzbijanje akata nuklearnog terorizma. Radi popunjavanja praznina ostalih od donošenja Konvencije o fizičkoj zaštiti od nuklearnog materijala (1980), Ruska Federacija predložila je nacrt konvencije o suzbijanju akata nuklearnog terorizma. Tim je nacrtom proširen pojam “nuklearnog materijala” iz Konvencije 1980. i na objekte i materijal za vojnu uporabu, jasnije je određeno kazneno djelo nezakonitog pribavljanja nezakonitog materijala za terorističke svrhe, inkriminirana je uporaba atomskih nuklearnih uređaja, a predloženom je konvencijom predviđeno jasnije razgraničenje akata nuklearnog terorizma od ostalih kaznenih djela u vezi s nuklearnim materijalom kod kojih ne postoji posebna teroristička namjera. Ostale odredbe predložene konvencije uglavnom su usuglašene s Konvencijom o terorističkim bombaškim napadima iz 1997. godine. Razlog zbog kojega je revidirani nacrt ove konvencije još nije podnesen na usvajanje Općoj skupštini UN-a različita su shvaćanja država o nekim odredbama, posebno onima o području primjene. Od brojnih pitanja posebno se žustra rasprava vodi oko eventualnog izdvajanja iz konvencijskog kataloga inkriminacija kod država uporabi oružanu silu (tzv. državni terorizam) te oko nepostojanja odredaba o postupku s radioaktivnim otpadom. Nakon brojnih pokušaja zainteresiranih izaslanstva za pronalaženje kompromisnih rješenja, rezolucijom 54/110 Opća je skupština ponovno povjerila ad hoc odboru pokušaj dovršenja nacrta i njegovog podnošenja Općoj skupštini na usvajanje. Tom je rezolucijom Opća skupština spomenutom odboru povjerila i analizu nacrta integralne konvencije protiv međunarodnog terorizma koji je pripremila Indija, no o čijem sadržaju postoje brojni prijepori i kako se zasad čini, teško premostive suprotnosti između stajališta država koje sudjeluju u raspravi.

Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda 28. rujna 2001. jednoglasno je usvojilo rezoluciju 1373 prema kojoj sve zemlje moraju uskratiti vojnu, financijsku ili svaku drugu pomoć, uključujući i boravak na svom teritoriju teroristima ili njihovim pomagačima. Razmjena informacija članica UN-a proširila se i na borbu protiv međunarodnog terorizma. Vijeće sigurnosti UN-a uspostavilo je mehanizme za kontinuiranu kontrolu provedbe novousvojene rezolucije.

Ujedinjeni narodi rade na više konvencija koje bi trebale izmijeniti opću percepciju antiterorizma i anticipirati buduće pojavne oblike suvremenog međunarodnog terorizma. Jedna od tih je i Konvencija o suzbijanju akata nuklearnog terorizma. (Vidi http//www.undcp.org/terrorism conventions.html.)

Novi teroristički napadi?
Još otkad je bila napadnuta londonska gradska željeznica i ubijeno više od 50 ljudi, Velika Britanija je u stanju visoke napetosti. Napad u Londonu bio je prvi veći napad islamskih terorista u Europi, a jedan od rezultata bila je znatno pojačana sigurnost, pa su mnogi napadi bili spriječeni. No danas je stanje pojačane sigurnosti u Britaniji ponovno uvedeno, jer obavještajne službe smatraju da će teroristi uskoro pokušati stotine razornih napada, a velika je vjerojatnost da će bar nekoliko biti uspješnih.

Početkom ožujka poznati dnevnik Daily Telegraph je izvijestio da su prijetnje napadima danas veće nego ikad. Šef odjela londonske policije za borbu protiv terorizma Peter Clarke najavio je petotjednu kampanju upoznavanja javnosti s opasnostima od terorizma. Kampanja se provodi u medijima i zamišljena je tako da javnosti objasni što teroristi rade i što im je potrebno za izvođenje napada. On je objasnio da se kampanja ne provodi kao odgovor na neku specifičnu prijetnju, iako priznaje da je opasnost od napada vrlo stvarna.

“Želimo da ljudi obrate pozornost na sve neobično Đ aktivnosti ili ponašanje koje im se ne čini normalnim i nije u skladu sa svakodnevnim životom u određenoj zajednici”, rekao je Clarke, koji želi da svi stanovnici Londona ili posjetioci toga grada prijave svako takvo neobično ponašanje koje primijete.

Clarke kaže da teroristi žive unutar zajednice dok planiraju svoje napade i nastoje se uklopiti u nju da ničim ne izazovu sumnju u svoje namjere. Njima je potreban novac, pa će posegnuti za prevarom lažnim čekovima, kreditnim karticama i svojim identitetom. Trebaju i prijevoz, a kad nekamo putuju nastojat će izbjeći reći kamo su se uputili.

Potkraj veljače britanska obavještajna služba je upozorila da zemlji prijeti najveća opasnost od terorističkih napada. Više od 2000 operativaca Al-Qaide, rođenih u Britaniji, živi u zemlji. Dokument koji je pripremila obavještajna služba MI5 kaže da stotine agenata Al-Qaide u Britaniji planira napade. “Mi smo uvjereni da će Al-Qaida nastaviti tražiti prilike za izvođenje terorističkih napada koji će izazvati velik broj žrtava u mekim ciljevima na ključnim infrastrukturnim objektima”, kaže vladin dokument. Prema dokumentu s naslovom “Međunarodni terorizam u Ujedinjenom Kraljevstvu”, broj napada će se ove godine umnožiti, a samoubilački napadi se planiraju protiv “važnih objekata infrastrukture”.

U izvještaju se kaže i da su “sumnjive osobe identificirane”, a visoki dužnosnik MI5 je potvrdio da su “tisuće identificiranih pojedinaca” umiješane u te planove. Prema pisanju Sunday Telegrapha, teroristi planiraju napade na takozvane meke ciljeve. Citirajući izvore u obavještajnoj zajednici list upozorava da je ambicija Al-Qaide izvođenje masovnih napada u Velikoj Britaniji, a broj domaćih ekstremista koji su spremni sudjelovati u tim napadima veći je nego što se ranije procjenjivalo.

U studenome prošle godine generalna direktorica MI5 Eliza Manningham Buller upozorila je antiterorističku postrojbu Scotland Yarda, Ministarstvo unutrašnjih poslova, Vladu i Ministarstvo obrane da je 200 poznatih terorističkih ćelija umiješano u planiranje najmanje 30 različitih napada. Broj britanskih državljana koji su umiješani u te planove procjenjuje se na više od 2000. Ciljevi koji su najviše ugroženi su transportni sustav i ekonomske zone kao što je središte Londona i Canary Wharf, novi poslovni centar na mjestu nekadašnjih dokova.
Mladi britanski muslimani danas se uvježbavaju kako bi postali bombaši-samoubojice, a MI5 ih pokušava pronaći. Mnogi sumnjivci su rođeni u Britaniji i povezani su sa Al-Qaidom u Pakistanu, izjavila je Manningham Buller. Prema izjavi visokog izvora u vladi “situacija je loša i nema izgleda da će se popraviti sljedećih nekoliko godina”. Izvor predviđa nove, brojne terorističke napade.

Manningham Buller kaže da videosnimke terorističkih obračuna u Iraku, na televiziji i na internetu koriste terorističkim grupama radikalizirati mlade Britance. “Ovdje vidimo rezultate: tinejdžeri su odgajani da postanu bombaši samoubojice. Prijetnja je ozbiljna, ona raste i, sigurna sam, ostat će s nama cijelu generaciju”, zaključila je šefica MI5.

I statistike potvrđuju rast opasnosti. Poslije 2003. u cijelom svijetu dramatično raste broj terorističkih napada. Neke analize govore o tome da su se napadi džihadista od 2003. do 2006. povećali deseterostruko. Nakon što je 2007. centralizirala svoje vodstvo i oživjela financijsku potporu, Al-Qaida će znatno povećati globalne operacije. To nije procjena stručnjaka, nego izjava člana Al-Qaide koji je dao intervju internetskom izdanju lista Asia Times. On je potvrdio i da je Al-Qaida razvila tehnologiju projektila i raketa koje mogu nositi kemijske, biološke i nuklearne bojne glave. Al-Qaida će nastaviti djelovati u Afganistanu i Iraku, ali će proširiti svoju globalnu nazočnost na Europu i muslimanske zemlje koje smatra neprijateljskima. Prvi put poslije napada na Sjedinjene Države 11. rujna 2001., Al-Qaida će 2007. godine pokrenuti ofenzivu. U intervjuu član Al-Qaide je rekao: “Došlo je vrijeme da Europa dobije poruku!” Možda ovu izjavu ne treba shvatiti doslovce, jer se organizacija često služi propagandnim porukama sračunatim na promociju među muslimanima, ali kada se uzme zajedno s procjenama obavještajnih služi, opasnost od novih terorističkih napada ipak ne treba podcijeniti.

Božo VUKASOVIĆ