Na planini Medvednici iznad hrvatskog glavnog grada podignut je u srednjem vijeku niz utvrda. Jedna od njih, nekad vrlo bitna, nalazila se na zapadnim obroncima, ali danas su od nje ostale samo ruševine

Utvrda Susedgrad podignuta je na strateški vrlo važnom položaju. Naime, s nje se mogla nadzirati prometnica uz zapadne obronke Medvednice te mjesto gdje se Krapina ulijeva u Savu i prijelaz preko Save. U pisanim se izvorima prvi put spominje u XIV. st. pa mnogi povjesničari smatraju da je upravo tad i izgrađena. Prema njima, gradnju je 1316. godine pokrenuo tadašnji hrvatsko-ugarski kralj iz dinastije Anžuvinaca – Karlo I. Robert (1288. – 1342.). Odabrano je mjesto gdje je vjerojatno još od XI. st. postojala neka vrsta manje srednjovjekovne gradine, štoviše, područje je bilo naseljeno još od rimskog doba. Od XIV. stoljeća Susedgrad je središte susedgradsko-stubičkog vlastelinstva. Kao i većina plemićkih feudalnih gradova, služio je u obrambene svrhe i bio okružen opkopom ispunjenim vodom. U utvrdu se moglo ući samo preko pokretnog drvenog mosta koji se otvarao i zatvarao zahvaljujući lančanom sustavu.

Unosna maltarina

Kako je izgrađen na uzvisini od oko dvije stotine metara, spadao je u kategoriju visinskih feudalnih gradova. Kompleks se sastojao od dva dijela. Prvi je bio obrambeni zid koji je okruživao cijeli grad, a drugi je jezgra samog grada, u kojoj se odvijao život gospodara i njihovih vojnika te slugu. Upravo je ta jezgra dobrim dijelom sačuvana, no neuređena je i obrasla, a stradala je i u zagrebačkom potresu 2020. godine. U doba izgradnje zemljište je pripadalo crkvenom redu cistercita, čiji su se posjedi nalazili na otoku Sveti Jakov na Savi. Na zapadnom dijelu Medvednice postojali su još od antičkog doba kamenolomi, a na dijelovima gdje su se potoci s Medvednice ulijevali u Savu danas se mogu pronaći ostaci mlinova. Područje Susedgrada od antičkog je doba bilo središte trgovačkih putova.

Premda je u početku utvrda bila u vlasništvu kralja, s vremenom je Susedgrad darivanjima došao u posjed feudalnog plemstva. Pretpostavka je da se to dogodilo već sredinom XIV. stoljeća. Utvrda je zbog svoje strateški važne lokacije bila iznimno atraktivna. Vlasnik ne samo da je vrlo lako nadzirao riječne i kopnene putove nego je od trgovaca koji su ih koristili uzimao pristojbu zvanu maltarina. Nju su feudalni gospodari, gradovi i samostani ubirali za robu i vozila u prolazu koja su stupala na njihovo zemljište. Vlasnik Susedgrada imao je povlasticu da na rijeci Savi ispod grada ima čamac koji je povezivao utvrdu s prekosavskim krajevima. Također, na rijeci se u vlasništvu feudalaca nalazila i skela. Kao prvi poznati feudalni vlasnik od 1345. godine spominje se Nikola Gornjostubički iz obitelji Toth, da bi od 1439. ženidbenim vezama utvrda kao i cijelo susedgradsko-stubičko vlastelinstvo prešli u ruke plemićke obitelji njemačkog podrijetla Henning. Kad je 1507. umro Andrija Henning, posljednji muški potomak obitelji, utvrda i vlastelinstvo promijenili su mnoge vlasnike.

Početak Seljačke bune

Nakon katastrofe na Mohaču 1526. i kraja Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva kulminirala je osmanlijska opasnost pa je Susedgrad 1530. dodatno utvrđen i opremljen za obranu. Jedan od njegovih najpoznatijih vlasnika u drugoj polovini XVI. st. bio je ugarski plemić Franjo Tahi (1526. – 1573.). Utvrdu i vlastelinstvo stekao je 1560-ih, nakon dosta imovinsko-pravnih, ali i oružanih sukoba s drugim aspirantima, nasljednicima obitelji Henning. No, nakon što su kmetovi već neko vrijeme izražavali nezadovoljstvo Tahijevim upravljanjem, upravo podno zidina Susedgrada izbila je 1573. znamenita Seljačka buna. Jedan je od njezinih uzroka bilo Tahijevo ugnjetavanje kmetova. Prilikom bijega od seljačke vojske, u rijeci Savi utopio se Gabrijel Tahi, sin Franje i Jelene Zrinske, koji je također imao udjela u izazivanju seljačkog nezadovoljstva. Seljačka buna nemilosrdno je ugušena, a Franjo Tahi nedugo nakon toga umire. Susedgrad ponovno, ali nakratko, dolazi u posjed nasljednika obitelji Henning. Međutim, zbog promjene načina ratovanja početkom XVII. stoljeća gubi svoju obrambenu funkciju. Premda su ranija istraživanja dovela do zaključka da je grad samo izgorio i zato više nije bio pogodan za stanovanje, novija govore da je napušten, zbog čega je počeo propadati. Moguće je da su jedni od njegovih posljednjih vlasnika bili iz obitelji Sermage, a zna se da je u posjedu bio i ban Josip Jelačić (1801. – 1859.). Tijekom XIX. stoljeća pobudio je interes ljubitelja povijesti i arheologije, a prvi je na lokalitetu počeo istraživati Ivan Kukuljević Sakcinski (1816. – 1889.). U XX. st. tajne Susedgrada otkrivali su i neki drugi konzervatori. Zadnja istraživanja na lokalitetu vodila su se 1945., no nisu nastavljena. Lokalitet je danas u potpunosti zapušten, a njegovi su ostaci još samo spomen jednog vremena.

Tekst: Josip BULJAN

Foto: Domagoj VLAHOVIĆ