Proliferacija klasičnih podmornica potaknula je i buđenje tržišta protupodmorničkih torpeda, što je pak dovelo do snažnog razvoja novih ili modernizaciju već postojećih

Iako je zanimanje za protupodmorničko djelovanje (ASW) naglo opalo nakon završena Hladnog rata i propasti Sovjetskog Saveza, u zadnjih desetak godina ponovno se javila tendencija intenzivnog razvoja protupodmorničkog oružja. Glavni razlog za to je nagla proliferacija klasičnih podmornica, koje su u odnosu na podmornice s nuklearnim pogonom znatno tiše, ali i manje te su pogodnije za uporabu u priobalnim vodama. Dodatni poticaj razvoju protupodmorničkog oružja bio je i incident s kraja 2006. godine, kad je kineska klasična podmornica klase Song iznenada izronila neposredno pokraj američkog nosača zrakoplova Kitty Hawk, koji je bio na vojnoj vježbi između Japana i Tajvana. Osim toga suvremene klasične podmornice nabavile su i mnoge druge države, kao što su Iran, Sjeverna Koreja i Venezuela, što dodatno povećava opasnost od podmorničkih napada. Podmornice su u naoružanju i mnogih država koje već duže balansiraju na rubu lokalnog rata (primjerice Pakistan i Indija), što dodatno povećava mogućnosti izvoza protupodmorničkog oružja. Laka i teška torpeda, kao i podvodni projektili koje nude ruski proizvođači, koji su nekad bili prilagođeni uništavanju relativno bučnih nuklearnih podmornica u dubokim vodama oceana, sad se prilagođavaju bitno drukčijim ciljevima, koje je teže otkriti, ali zato (zbog manjih dimenzija) lakše uništiti. Novim uvjetima djelovanja ubrzano se prilagođavaju i sonari ugrađeni na podmornice, brodove i helikoptere, ali i sonarne plutače koje rabe protupodmornički avioni.

Europska ponuda
U taj novi trend spremno se uključio konzorcij Eurotorp koji na tržištu nudi lako vođeno torpedo MU90/Impact. Eurotorp tvrdi da je MU90 jedini laki torpedo treće generacije dostupan na tržištu. Prvi kupci bile su talijanska i francuska ratna mornarica. Zanimljivo je da su i jedna i druga mornarica svoju narudžbu obavile još u prosincu 1997. preko francuske agencije Délégation Générale pour l’Armement. Treći kupac, početkom 1998., postala je njemačka ratna mornarica koja je za 620 milijuna američkih dolara kupila 300 MU90/Impacta. Velika prednost MU90 je pogonski sustav kojemu je osnova elektromotor tvrtke Atlas Elektronik snage 120 kW s promjenjivom brzinom vrtnje. Električna snaga se dobiva iz SAFT baterija koje rade na slanu (morsku) vodu. Zahvaljujući električnom pogonu MU90 može postići širok raspon brzina. Iako mu je vršna brzina 50 čvorova, najčešće rabi brzinu od oko 29 čvorova koja je optimalna za traganje i uočavanje cilja.

Suvremeni “pametni” sustav samonavođenja može tijekom plovidbe sam određivati najbolju brzinu u razmaku od jednog čvora. Kako manja brzina znači povećanje dometa, pri brzini od 50 čvorova MU90 može pogoditi cilj na “skromnoj” udaljenosti od 12 000 metara. Pri brzini manjoj od 30 čvorova maksimalni domet povećava se na zadovoljavajućih 25 000 metara. Kako je MU90/Impact projektiran za uništavanje konvencionalnih podmornica u plitkim vodama, posebna je pozornost tijekom razvoja pridana njegovu sustavu za samonavođenje. Aktivno/pasivni sonar ima mogućnost rada u 47 unaprijed određenih aktivnih modova i 33 pasivna. Vodoravno pokriva 120 a okomito 70 stupnjeva. Prosječna udaljenost otkrivanja cilja je 2,5 kilometra, a istodobno može pratiti do deset različitih ciljeva. Proizvođač tvrdi da sustav ima visoku otpornost na ometanje. Zahvaljujući sinergiji najsuvremenijih sustava za samonavođenje i pogonskog sustava, MU90 (bar prema tvrdnjama proizvođača) može pogađati ciljeve na udaljenostima znatno većim od 15 000 metara, uz vjerojatnost pogotka veću od 74 posto. Osim toga uporabljiv je protiv ciljeva koji su na periskopskoj dubini (oko 25 metara) pa sve do dubina većih od 1000 metara. Bojna glava rabi 120 kg V350 eksploziva i projektirana je za uništavanje podmornica s dvostrukim trupom.

Talijanska tvrtka Whitehead Alenia Sistemi Subacquei uspješno prodaje teško torpedo Black Shark. Njegov je razvoj počeo 1997. kako bi se zadovoljila potreba talijanske ratne mornarice za teškim torpedom nove generacije, koji će se rabiti s najnovijih podmornica U212A. U početku poznat pod oznakom A184 Advanced – što upućuje na to da je razvijen na osnovi teškog torpeda A184 Mod 3 – dano mu je novo ime kako bi se istaknulo da je riječ o potpuno novom torpedu čije su mogućnosti mnogo bolje od torpeda iz serije A184. Torpedo Black Shark ujedinjuje novi Advanced Sonar Transmitting and Receiving Architecture (ASTRA), aktivno/pasivni akustični sustav navođenja, poboljšani sustav za navođenje i kontrolu putanje, optički kabel za prenošenje podataka između torpeda i podmornice, novi elektromotor i zakrivljene kontrarotirajuće propelere. ASTRA, koja je originalno razvijena unutar posebnog nacionalnog programa, višefrekventni je sonar s digitalnom kompresijom signala u svim modovima zračenja. Sposobna je za rad u više frekvencija u aktivnom (moduliranje frekvencija i kontinuirani rad) i pasivnom modu, s mogućnošću nezavisne obrade svake frekvencije (aktivne i pasivne). ASTRA djeluje u 15 kHz (samo u pasivnom srednjofrekventnom modu rada) i 30 kHz (aktivni i pasivni visokofrekventni mod rada). Tražilo može istodobno raditi u obje frekvencije u pasivnom modu, što torpedu Black Shark omogućava da razluči zvučni odraz cilja i buku koju stvaraju aktustički sustavi za ometanje. Veza ostvarena preko optičkog kabela zamijenila je klasični sustav na starijim torpedima koji je rabio običnu žicu. Ugradnja optičkog kabela omogućila je da se istodobno ostvari dvosmjerna veza između podmornice i torpeda. To je, pak, omogućilo da se s torpeda prema podmornici šalju podaci prikupljeni pomoću sustava ASTRA. Tako torpedo Black Shark za vrijeme kretanja prema cilju istodobno može služiti i kao istureni senzor podmornice. Uporaba optičkog kabela omogućila je bržu izmjenu podataka između podmornice i torpeda, povećavajući maksimalni domet vođenja za 100 posto. Za pokretanje torpeda Black Shark rabi se najsuvremeniji aksijalni elektromotor koji potrebnu električnu energiju dobiva od novih AlAgO baterija, opremljenih sustavom za upravljanje elektrolitima. Kako je ta vrsta baterije još jako skupa, za potrebe vježbovnih gađanja razvijena je litijska baterija koja se može puniti. Snaga elektromotora prenosi se na dva kontrarotirajuća propelera s 13 i 10 lopatica napravljenih od kompozita. Maksimalna brzina torpeda je 52 čvora. Prvo operativno lansiranje obavljeno je u studenom 2004. s podmornice O’Higgins, prve od dvije podmornice klase Scorpene koje je kupila čileanska ratna mornarica. Lansiranje je obavljeno unutar programa testiranja podmornice prije primopredaje, te su ga obavili stručnjaci tvrtke DCN Internationa u međunarodnim vodama u blizini francuske i španjolske obale.

Čileanska ratna mornarica planira svojim teškim torpedima Black Shark naoružati i dvije podmornice Type 209/1300 (Thompson i Simpson). U objema će se podmornicama modernizirati zapovjedni sustav i sustav nadzora paljbe, a to će obaviti tvrtka UDS International. Modernizacija će približiti čileanske podmornice Type 209/1300 standardu koji imaju podmornice klase Scorpenes te omogućiti istodobnu uporabu teških torpeda Black Shark zajedno s već postojećim naoružanjem. Talijanska će ratna mornarica teškim torpedima Black Shark naoružati svoje dvije najnovije podmornice U212A (Salvatore Todaro i Sciré). U planu je i naoružavanje podmornica klase Sauro, koje su trenutačno naoružane teškim torpedima A184 Mod 3. Uz to što je prodan Čileu, teški torpedo Black Shark ostvario je i druge izvozne uspjehe. Tako će se naći u naoružanju dviju novih malezijskih podmornica klase Scorpene (isporučit će ih tvrtka Armaris), te na dvije nove podmornice 209/1500PN koje je naručila portugalska ratna mornarica od tvrtke Howaldtswerke-Deutsche Werf (dio ThyssenKrupp Marine Systems).

Podjednako uspješan proizvođač torpeda je i njemačka tvrtka Atlas Elektronik. Njezin trenutačni tržišni adut je teško torpedo DM2A4 Seehecht (Sea Hawk) Mod 4. Razvoj DM2A4 započeo je 1996. godine. Teški torpedo DM2A4 pokreće najsuvremeniji visokofrekventni električni motor snage 300 kW koji, prema tvrdnjama Atlas Elektronika, ima iskoristivost od čak 90 posto. Potrebnu električnu energiju za pokretanje motora i elektroničkih sustava osiguravaju modularne srebro-cink baterije. Modularna gradnja torpeda omogućava njegovo opremanje s jednom, dvije, tri ili četiri baterije, koje još nazivaju i energetskim paketima. Inačica s najboljim mogućnostima torpeda DM2A4 opremljena je sa čak četiri baterije koje joj osiguravaju maksimalnu brzinu veću od 50 čvorova (90 km/h) i domet veći od 90 kilometara. Pri uobičajenom scenariju kada torpedo do cilja ide srednjom brzinom i napada najvećom mogućom, maksimalni se domet smanjuje na 50 kilometara. U scenariju kad se DM2A4 lansira čeono protiv cilja (fregate) udaljenog 20 kilometara, pri kojem se cilj odmah okrene za 180 stupnjeva i pojuri brzinom od 30 čvorova (da bi izašao izvan dometa torpeda), torpedo će dostići i pogoditi cilj za pola sata – barem tako tvrdi njemačka ratna mornarica. Sustav za vođenje torpeda DM2A4 uključuje optički kabel debljine 300 nm koji se proizvodi u Njemačkoj. Prema tvrdnjama Atlas Elektronika taj optički kabel omogućava prijenos podataka od 10 Mbs. Sonarni sustav za navođenje, koji se nalazi u vrhu torpeda, djeluje s 40 unaprijed određenih frekvencija čije impulse može slati u rasponu od +/- 110 stupnjeva. Njemačka ratna mornarica naručit će 70 torpeda DM2A4 tijekom ove godine. To će biti druga isporuka, jer je tvrtka Atlas Elektronik još prije tri godine isporučila 10 predserijskih torpeda istog tipa. Njemačka narudžba očuvat će proizvodnju torpeda DM2A4 za još dvije do tri godine. Za torpedo DM2A4 odlučila se i španjolska ratna mornarica koja je 3. studenoga 2005. naručila oko 40 torpeda namijenjenih uporabi sa svojih podmornica S 80. Predstavnici tvrtke Atlas Elektronik su posebice istaknuli da će tamošnja industrija u većem opsegu sudjelovati u proizvodnji “španjolskih” torpeda. Još jedan potencijalni kupac je Grčka, koja ima potrebu za oko 50 suvremenih teških torpeda. U slučaju Grčke, narudžba DM2A4 ima konkurenciju u torpedu Black Shark tvrtke WASS. Atlas Elektronik se nada da će ipak dobiti i tu narudžbu, jer se njihov DM2A4 može rabiti na grčkim podmornicama Type 209 i Type 214 bez potrebe dodatnih zahvata na brodskom borbenom sustavu. Što i nije čudno, jer je upravo Atlas Elektronik isporučitelj zapovjednih, sonarnih i sustava za kontrolu paljbe (ISUS 90) za sve grčke podmornice. Njemačka će svoja torpeda DM2A4 rabiti na četiri najnovije podmornice Type 212A koje se trenutačno uvode u operativnu uporabu. Turska će ratna mornarica svojim torpedima naoružati najnovije podmornice Type 209. Proizvodni kapaciteti Atlas Elektronika omogućavaju godišnju proizvodnju između 40 i 100 teških torpeda, iako je optimalna iskoristivost jedan torpedo tjedno. Kako bi osigurao daljnji opstanak proizvodnje teških torpeda, DM2A4 Atlas Elektronik je pokrenuo potragu za novim izvoznim poslovima, koju čelni ljudi tvrtke opisuju kao “vrlo agresivnu” marketinšku ofenzivu. Pritom su upravo WASS (koja pri proizvodnji torpeda Black Shark usko surađuje s francuskim DCN International) ocijenili kao najvećeg konkurenta ne samo na europskom tržištu nego i svjetskom. Zbog toga je Atlas Elektronik razvio posebnu izvoznu (non-NATO) inačicu torpeda DM2A4 koju su nazvali Seahake Mod 4. Taj torpedo ima drukčiji sustav navođenja i izmijenjene kontrolne algoritme kako bi se prilagodio potrebama potencijalnih kupaca diljem svijeta.

Još jedan važan europski proizvođač je BAE Systems, koji pak nudi teško torpedo Spearfish. Ovaj je torpedo namjenski razvijen za uništavanje velikih podmornica s dvostrukim trupom, te je opremljen posebnom probojnom bojnom glavom. Međutim, projektiran je za djelovanje u dubokim vodama i uništavanje podmornica na nuklearni pogon te je preskup za većinu potencijalnih kupaca, posebno nakon što je prije tri godine zaustavljena serijska proizvodnja. To znači da bi novi kupac morao podmiriti i troškove obnavljanja proizvodnje. Spearfish pokreće kombinacija plinske turbine Sundstrand 21TP01 (koja rabi gorivo HAP-Otto) i kanaliziranog vodomlaznog propulzora, što mu omogućava postizanje vršne brzine od čak 80 čvorova. No, pri toj brzini domet mu je samo 12,5 NM. Ako se brzina bitno smanji, onda se domet povećava na prihvatljivih 30 NM. Spearfishov sustav za navođenje sadrži oko 200 000 linija operativnog koda i sposoban je za izvedbu napada pomoću podataka dobivenih iz podmornice, preko kabela za vođenje i za potpuno samostalno navođenje na cilj. Spearfish britanskim podmornicama omogućava napade i na podmornice i na površinske brodove (ASW/ASuW sposobnosti).

Američka ponuda
Iako je u operativnu uporabu ušao još 1965. godine, Raytheonov Mk 46 laki torpedo i dalje se “dobro drži”. Prema sadašnjim planovima američka ratna mornarica će inačice Mk 46 Mod 5A(S) i Mk 46 Mod 5A(SW) rabiti sve do 2015. godine. Razlog takve dugovječnosti je velika pouzdanost Mk 46, koja nije bila narušena ni stalnim poboljšanjima i modernizacijama. Zbog toga ne čudi da je upravo Mk 46 (s njegovim “potomcima”), najrasprostranjiji laki torpedo na svijetu jer su ga Amerikanci prodavali svim saveznicima (bivšim, sadašnjim i budućim). Unatoč svojim godinama i danas se jako dobro prodaje iako više nije u samom tehnološkom vrhu. Pokreće ga petocilindrični motor, a svaka nova inačica dobila je još suvremenije sustave vođenja, sonare. Zadnja inačica Mk 46 Mod 5A(SW) proizvedena je 1996. kao posljednji stupanj u razvoju ovog torpeda. Dodatno su smanjene potrebe održavanja, ali je istodobno povećana i otpornost na ometanja. Poboljšane su i mogućnosti otkrivanja ciljeva te njihovo praćenje tijekom približavanja. Vršna brzina torpeda Mk 46 je 45 čvorova, a maksimalni domet 7300 m. Ratna mornarica je u međuvremenu prešla na znatno suvremeniji laki torpedo Mk 50 (s parnom turbinom) i Mk 54 koji je zadržao pogonski sustav Mk 46. Kako je Mk 50 projektiran za potrebe Hladnog rata, prava zamjena za Mk 46 je Mk 54. Mk 54 je svojevrsna mješavina tehnologija s Mk 46 i Mk 50, uz Mk 58 Adcap elektroniku. Mk 50 ima vršnu brzinu od 40 čvorova dok je podatak o dometu vojna tajna.
Američka ratna mornarica još uvijek rabi i teški torpedo Raytheon Mk 48, čija je proizvodnja kontinuirano traje još od 1972. godine. Osnovna mu je namjena borba protiv nuklearnih podmornica. Američka ratna mornarica za svoje potrebe, a uz pomoć svog Naval Undersea Warfare Center (NUWC) i tvrtke Raytheon Integrared Defense Systems (Portsmouth u državi Rhode Island), kontinuirano razvija svoj teški torpedo Mk 48 ADCAP (ADvanced CAPability).

Razvoj se odvija paralelno, kroz unaprijeđenje komponenti i računalnih programa. Razvijen na osnovi teškog torpeda Mk 48 Mod 4, originalni Mod 5 ADCAP ušao je u operativnu uporabu početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća. Mod 5 ADCAP je donio digitalni sonar, automatsku obradu podataka, te unapređeno navođenje i upravljanje uz zadržavanje svih dobrih odlika prijašnjih torpeda iz serije Mk 48, kao što je uporaba pogonskog sustava Otto Fuel II. Daljnja unapređenja uvedena na Mod 6 inačici donijela su poboljšani sustav traganja i navođenja, tiši pogonski sustav, povećanje pouzdanosti, smanjenje troškova održavanja i otvorila su mogućnost lakše integracije novih unapređenja. Na inačici Mod 6 već je primijenjena otvorena arhitektura sustava za navođenje koja se temelji na, doduše, najsuvremenijoj, ali ipak standardnoj (commercial off-the-shelf – COTS) komercijalnoj tehnologiji obrade signala i podataka, te na uporabi industrijskog Ethernet prijenosa podataka (databus). Kontinuirano istraživanje, razvoj, testiranje i vrednovanje fokusirani su na cilj daljnjeg unapređenja mogućnosti oružja. Poseban je naglasak na dva područja. Prvi je nazvan Advanced Processor Builds (APB), a drugi Common Broadband Advanced Sonar System (CBASS). CBASS je namijenjen ugradnji u inačicu Mod 7 koja se zajednički razvija s Australijom, unutar desetogodišnjeg sporazuma Armaments Cooperative Project (ACP), koji je potpisan još u ožujku 2003. Australska ratna mornarica namjerava teškim torpedima Mk 48 Mod 7 naoružati šest svojih podmornica klase Collins. Daljnja planirana poboljšanja za Mk 48 ADCAP obuhvaćaju zamjenu obične žice za vođenje suvremenijim optičkim kabelom čije se uvođenje očekuje do kraja ovog desetljeća. Trenutačni korisnici starije inačice teškog torpeda Mk 48 Mod 4 su Australija, Kanada i Nizozemska. Uz već osiguranu isporuku torpeda Mk 48 ADCAP Mod 7 australskoj ratnoj mornarici, američka ratna mornarica intenzivno traga za novim kupcima unutar NATO saveza i drugih savezničkih država, kako bi dodatno proširila obitelj korisnika ADCAP teških torpeda.

Švedski Torpedo 2000

Žično vođeni teški torpedo Torpedo 2000 (oznaka švedske ratne mornarice je Tp62) proizvod je tvrtke Saab Underwater Systems. Razvoj torpeda započeo je 1988. Rabi pogonski sustav na biogorivo (mješavina od 85 posto HTP-a i 15 posto petroleja). Maksimalna brzina tog teškog torpeda je oko 50 čvorova, a maksimalni domet 50 000 metara (procijenjeno). Unatoč velikim nadama, Torpedo 2000 nije najbolje prošao na svjetskom tržištu. Dosad jedina prodaja stranom naručitelju bila je ona brazilskoj ratnoj mornarici 1999. vrijedna 64,5 milijuna američkih dolara (500 milijuna švedskih kruna), ali je i ta narudžba opozvana 2004. Brazilska je ratna mornarica namjeravala Torpedom 2000 naoružati svoju novu poboljšanu podmornicu Tikuna klase Tupi. Međutim, ugovor je poništen 2004., a Saab Underwater Systems je takav razvoj događaja objasnio višom silom ili preciznije, “uglavnom zbog posljedice problema s integracijom, koji su nastali zbog prava treće strane”. Saab je objavio da bi ukupni troškovi tvrtke zbog otkazivanja brazilskog ugovora mogli dosegnuti čak 160 milijuna švedskih kruna.

Saab razvija i lako torpedo Tp-45 (izvozne oznake Tp-43X2). Torpedo se razvija kako bi tamošnjoj ratnoj mornarici i obalnoj obrani dao mogućnost djelovanja u plitkim priobalnim vodama. Zbog toga je prilagođen za uporabu s podmnornica i brodova, ali i helikoptera. Zanimljivo je da se s helikoptera može ispustiti pri brzini leta od čak 129 km/h.

Južnokorejski Cheongsangeo

Južnokorejska Agency for Defense Development (ADD) odgovorna je za koordinaciju razvoja prvog domaćeg lakog torpeda, poznatog kao Cheongsangeo ili Blue Shark. Razvoj torpeda započeo je 1995. a završna testiranja i uspješno okončanje razvoja obavljeni su u rujnu 2004. Iako još nema službene potvrde, vjeruje se da je tijekom 2006. Cheongsangeo uveden u naoružanje ratnih brodova, helikoptera i mornaričkih patrolnih aviona južnokorejske ratne mornarice. Kako Cheongsangeo nije ponuđen za izvoz, o njemu se još uvijek zna vrlo malo. Navodno mu je vršna brzina veća od 45 čvorova, a najveći domet veći od 9000 metara. Optimiziran je za uništavanje tihih ciljeva u plitkim vodama, a opremljen probojnom bojnom glavom. Neki izvori navode da je Cheongsangeo kombinacija provjerenih tehnologija s torpeda Mk 46 i naprednih izvora električne energije i pogonskog sustava kupljenih u Europi.

Igor KAUCKI