RAZGOVOR: Satnica Ivana Selak, časnica za vojnu psihologiju Odjela za personalne poslove Zapovjedništva ZzP-a

“Vojna psihologija grana je psihologije koja istražuje psihologijske probleme u vojsci i ratovanju te se bavi primjenom raznih psihologijskih spoznaja, metoda i tehnika u tim područjima. Rad vojnih psihologa vrlo je izazovan jer pokriva različita područja psihologije kao znanosti. Radimo kao savjetnici zapovjednika, pratimo i procjenjujemo stanje postrojbi, ali tu smo i za pojedince koji trebaju našu pomoć,“ istaknula je satnica Ivana Selak

U vojarni “1. gardijske brigade Tigrovi – Croatia“ u Zagrebu, za pripadnike Ministarstva obrane i Oružanih snaga provedena su stručna predavanja vojnih psihologa u organizaciji Zapovjedništva za potporu. Predavanja su održana pod geslom Čuvajmo (mentalno) zdravlje u okviru 16. tjedna psihologije koje je organiziralo Hrvatsko psihološko društvo. U spomenutu manifestaciju svojim stručnim doprinosom uključili su se vojni psiholozi Zapovjedništva za potporu i Pukovnije Vojne policije OSRH koji su proveli tri radionice na teme: Ja upravljam svojim brodom, Zašto baš ja? Uvijek sve moram ja!, Dobra ali na lošem glasu: ljutnja. Tim povodom razgovarali smo sa satnicom Ivanom Selak, časnicom za vojnu psihologiju Odjela za personalne poslove Zapovjedništva ZzP-a, koja se dotaknula brojnih zanimljivih pitanja vezanih uz rad vojnih psihologa.

Potkraj veljače održan je 16. tjedan psihologije u Hrvatskoj u kojem su i hrvatski vojni psiholozi dali svoj doprinos. Na koji su se način vojni psiholozi uključili u ovu inicijativu?

Tjedan psihologije u Hrvatskoj održava se od 2008. godine s ciljem približavanja struke zajednici te kako bi psiholozi poslali poruku kako život pojedinca i zajednice može biti bolji, ugodniji i kvalitetniji. Hrvatski vojni psiholozi već su nekoliko godina uključeni u ovu inicijativu putem predavanja i radionica namijenjenih svim zaposlenicima MORH-a i OSRH. Naime, vojni psiholozi često se percipiraju kao netko tko procjenjuje ljude, ispituje ili je tu da razgovara s nekim tko je problematičan. Ovakvim predavanjima pokušavamo približiti vojne psihologe pripadnicima Oružanih snaga te poslati poruku da smo tu za sve, za zapovjednike, i za one s problemima ili one koji su dobro, ali bi dodatno poradili na kvaliteti svojih života. Tako smo se ove godine u organizaciji Zapovjedništva za potporu u vojarni “1. gardijske brigade Tigrovi – Croatia“ Zagreb bavili temama ljutnje i njezine kontrole, samoodgovornosti za vlastito mentalno zdravlje i samospoznajom.

Što je vojna psihologija? Bavi li se ona samo vojnim osobljem ili i članovima njihove obitelji? Koji su najčešći problemi i izazovi s kojima se u radu susrećete?

Vojna psihologija grana je psihologije koja istražuje psihologijske probleme u vojsci i ratovanju te se bavi primjenom raznih psihologijskih spoznaja, metoda i tehnika u tim područjima. Ono što vojni psiholozi najčešće i najviše rade jesu proučavanje i praćenje čimbenika psihičke bojne spremnosti, selekcija i klasifikacija vojnog osoblja, vojnopsihologijska izobrazba i psihološka priprema vojnih osoba, psihološka prevencija i potpora, individualni savjetodavni rad i dr. S obzirom na navedena područja rada vojni psiholozi bave se isključivo vojnim osobama, no uvijek možemo pružiti savjet gdje i kome se mogu obratiti njihove obitelji ako imaju potrebu za nekom vrstom psihološke potpore. Rad vojnih psihologa vrlo je izazovan jer pokriva različita područja psihologije kao znanosti. Radimo kao savjetnici zapovjednika, pratimo i procjenjujemo stanje postrojba, ali tu smo i za pojedince koji trebaju našu pomoć. Ovo znači da moramo biti vrlo dobro educirani i znati koristiti različita znanja: od istraživačkih metoda preko tema kao što su percepcija, vođenje, komunikacija i stres do savjetodavnog rada vezanog za neprilagođeno ponašanje, traume, gubitke i smrti. Svaki dan donosi nešto novo i koliko god to bilo izazovno pridonosi i zanimljivosti naše profesije.

Sudjelujete li i u mirovnim misijama u kojima vojnici mogu doći iz brojnih razloga do različitih psihičkih problema koji utječu na njihovu borbenu spremnost?

Vojni psiholozi u prošlosti su sudjelovali u misijama, ali trenutačno takva mjesta ne postoje. Međutim, sudionicima OPM-a dostupni smo prije, tijekom i nakon misija. Prije polaska u misiju sa svim kandidatima za misiju provodimo psihološku pripremu; tijekom misija zapovjednici mogu zatražiti kontakt sa psihologom ako smatraju da za tim ima potrebe; te je po povratku iz misija omogućena psihološka potpora svim sudionicima u misiji putem nadležnog časnika za vojnu psihologiju. S obzirom na to da nismo fizički s našim pripadnicima u misijama u svrhu bolje psihološke pripreme zapovjednika tiskan je priručnik Psihološki vodič za zapovjednike tijekom operacijskog ciklusa osmišljen tako da osigura zapovjednicima alate za pomoć u upravljanju posljedicama psihički zahtjevnih iskustava koja se mogu dogoditi tijekom vojne operacije i narušiti individualnu i postrojbenu učinkovitost. No, stalno radimo na individualnoj psihičkoj spremnosti vojske putem raznih psihoedukacija, od kojih je trenutačno najdugovječnija Antistres radionica koja se provodi u postrojbama već 11 godina.

Postoji li razlika u odgovoru na stresne situacije kod muških i ženskih vojnika ili je to vrlo osobno?

Kako će osoba reagirati na stresnu situaciju vrlo je osobno. Ovisi o osobnosti (osobne osjetljivosti na stres), prijašnjim iskustvima, istreniranosti, trenutačnom fizičkom i emocionalnom stanju osobe i mnogim drugim faktorima. Sam stres očituje se na našem tijelu (umor, veći kardiovaskularni rizik, poremećaji spavanja…), mišljenju (nedostatak koncentracije, rastresenost, otežano odlučivanje i pamćenje…), ponašanju (kratak fitilj, socijalna izolacija, promjene u apetitu…) i emocijama (tjeskoba, nervoza, ljutnja, depresija…). Protiv ovih negativnih utjecaja stresa općenito se borimo zdravim životnim stilom, izbjegavanjem manjih stresora, traženjem pomoći i poznavanjem osobnih granica, tehnikama relaksacije, pozitivnim razmišljanjem, uvođenjem rutine i sličnim.

Svi smo se susreli s pojmom PTSP-a koji smo vezali uz ratna događanja?  Kako prepoznati osobu s PTSP-om?

Posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) često se veže uz ratna događanja, ali on se ne javlja samo tada. Može se (ali i ne mora) javiti nakon bilo kojeg traumatskog događaja, a to su svi oni događaji gdje osoba doživljava stvarnu ili percipiranu prijetnju za svoj život, život bliske osobe ili općenito osobe u svojoj okolini. Osobe koje pate od PTSP-a često imaju nametnuta i uznemiravajuća sjećanja na traumatski događaj, uznemiravajuće snove povezane s tim događajem, flashbackove, psihološku patnju i fiziološku reakciju na podražaje koji ih podsjećaju na traumatski događaj, promjene raspoloženja i druge simptome. Ako primijetimo na sebi ili na nekom nama bliskom navedene simptome, bilo bi dobro da ta osoba posjeti stručnjaka za mentalno zdravlje. No kao što sam napomenula ne mora svako traumatsko iskustvo dovesti do PTSP-a. Ovisno o našoj psihičkoj otpornosti i o pomoći koju imamo nakon takvih događaja, sam PTSP ne mora se pojaviti. U OSRH nakon traumatskih iskustava vojni psiholozi provode psihološke krizne intervencije. Razgovorom o traumatskom iskustvu, spoznajom da nismo sami i da sve što osjećamo jest normalno i u redu pridonosi bržem oporavku i sprečavanju pojave PTSP-a.

Kako recentna događanja u Hrvatskoj poput pandemije koronavirusa i potresa, ali i bilo koji drugi iznimno stresan događaj utječe na stabilnost pojedinca? Na koji se način može pomoći?

Ove iznimno stresne situacije zadnje gotovo tri godine, a koje su uključivale globalnu, gospodarsku i zdravstvenu krizu, utječu na mentalno zdravlje svih ljudi. Proživjeli smo situacije u kojima nam je bilo ugroženo tjelesno i psihičko zdravlje te socijalno funkcioniranje. Socijalna distanca, potresi, bolesti, ekonomska kriza, rat u susjedstvu, sve ovo može dovesti do niza stresnih reakcija. Tako da se neki možda osjećaju usamljeno, anksiozno, depresivno, imaju smanjen osjećaj sigurnosti, probleme sa spavanjem ili pak bježe u zdravstveno rizična ponašanja (pojačana konzumacija duhana, alkohola, droge i drugih sredstava ovisnosti). Ovakva stanja mogu dovesti do različitih mentalnih poremećaja ili postojeće mentalne poremećaje poput depresije, anksioznosti ili PTSP-a dodatno pogoršati. Važno je znati da je određena razina straha korisna. Ona nas usmjerava na moguće prijetnje i na našu brigu sami o sebi. No prevelik strah više nam šteti nego pomaže. Osjećaj straha i neizvjesnosti do neke mjere možemo smanjiti dobrom obaviještenošću. Pod time ne mislim stalno pratiti sve vijesti, nego pratiti samo provjerene i vjerodostojne izvore informacija. Također pomoći nam mogu i različite strategije smanjenja stresa kao što su duboko disanje, meditacija, dobra higijena spavanja, tjelovježba i zdrava prehrana, progresivna mišićna relaksacija i mnoge druge tehnike za smanjenje stresa. Važno je također imati potporu i povezati se s drugim ljudima, bilo putem telefonskih ili videopoziva, poruka ili direktnim druženjem, socijalna potpora vrlo je važna u stresnim situacijama. Ako netko vidi da se jednostavno ne može samostalno nositi sa stresom koji mu trenutačno stanje u Hrvatskoj i svijetu donosi, uvijek je dobro javiti se stručnjaku za mentalno zdravlje (psihologu/psihoterapeutu/psihijatru) koji će mu pomoći lakše prebroditi to teško razdoblje.

Zašto je percepcija javnosti takva da se smatra negativnim odlazak psiholozima po pomoć, a odlazak drugim liječnicima nešto je razumljivo?

Kao prvo smatram da je tu problem naše kulture. Naime od malena nam se u vrtićima i školama prijeti da će nas se poslati na razgovor kod psihologa ako nismo “dobri“. Samim time učimo našu djecu da je psiholog kazna i da odlazak na razgovor kod stručnjaka mentalnog zdravlja nije u redu. A zašto su nam liječnici ok, a psiholozi ne? Fizičku bol ili bolest lako nam je opisati. Ona se vidi na nalazima krvi, rendgenskoj snimci, promjeni boje organa i slično. A duševnu bol ne možemo lako dokazati. Ona je tu jer je mi osjećamo, ali sam fizički dokaz o njoj teško možemo producirati. Čak se ponekad i pitamo izgleda li život tako da je duševna/emocionalna bol normalna i da se svatko mora nositi s njom sam. Pitamo se kakvu korist možemo imati od “samog razgovora“. U takvim situacijama onda ne tražimo pomoć. Neki podaci pokazuju kako se osobe javljaju stručnjacima za mentalno zdravlje tek osam godina nakon što se pojavljuju prve poteškoće. Na kraju krajeva, i to je bolje nego da se uopće ne jave, ali oporavak je u takvoj situaciji puno duži i teži nego što bi bio da se osoba javila odmah nakon pojave poteškoća. Što se našeg vojnog sustava tiče htjela bih naglasiti ulogu zapovjednika. Ako zapovjednik primijeti da je došlo do promjena u ponašanju njegovih podređenih, trebao bi ih pozvati na prijateljski razgovor. Pitati – Kako si? Muči li te nešto? Vidim da se nešto promijenilo i zanima me mogu li ti nekako pomoći. Želiš li možda porazgovarati o svojem problemu sa psihologom? Trebamo sa strane autoriteta (bilo to roditeljskog ili zapovjednog) normalizirati traženje i pružanje psihološke pomoći.

RAZGOVARAO  Željko Stipanović; FOTO  ZzP/Josip Cebić