Sve počinje od binoma

Svaka uspješna vojnička zadaća koju polaznici sedmog naraštaja u Središtu za razvoj vođa “Marko Babić” izvrše zajednički, kao tim, izaziva zadovoljstvo i ponos njih, ali i instruktora. Svatko svojoj skupini može pridonijeti specifičnom vještinom koju je donio iz postrojbe

Kompleks u vojarni “Josip Jović” na Udbini u kojem je smješteno Središte za razvoj vođa “Marko Babić” nije velik. Ono što se vidi na prvi pogled, a i nakon detaljnijeg obilaska, jest da je jako uredan. Besprijekorno održavanje tog kutka sastavni je dio vojničke svakodnevice polaznika, pa i onih iz sedmog naraštaja, koje smo posjetili sredinom srpnja. U jednom uobičajenom danu obuke, koja je započela 20. lipnja, ustaju u 5:30, a aktivnosti ne završavaju prije 22:30. Kao što samo ime Središta govori, temeljna je zadaća njegovih djelatnika da u mladom dočasniku ili časniku probude vođu. Početak obuke uvijek je najteži, neki su i odustali, no uglavnom zbog ozljeda. Polaznik desetnik Matija Mataušić iz bojne Gromovi GMBR-a sjeća se: “Kad stignete ovamo, u prva dva-tri dana ste šokirani. No, s vremenom se naviknete na 24 sata s oružjem i na sve ostalo. Od nas se traži da razmišljamo kao vođe, prije svega koristimo razum i logiku, ali ponekad i improvizaciju.” Skupnica Ozana Ivančan iz bojne Tigrovi Gardijske mehanizirane brigade govori nam da je obuka teška koliko je i očekivala, no ponekad je i teža: “Naporna je fizički, a kad ste od toga umorni, onda je naporna i psihički. No, usmjerenost instruktora prema tome da od vas naprave vođu vidljiva je od prvog dana. Najbolje je što sam se susrela s mnogim novitetima koje ću moći primijeniti odmah po povratku u postrojbu.”

Žuti mravi i Pustinjski štakori

Unatoč individualnom pristupu koji instruktori imaju prema svakom polazniku, vođa se ne može razviti sam. Talenti, vještine i autoritet moraju proizići iz skladnog djelovanja u skupini. Iako je Središte poznato po drilanju fizičkih, psihičkih i vojničkih sposobnosti polaznika, velik se dio obuke i uvježbavanja odnosi upravo na rad u skupinama. Sve počinje od binoma, a tu je zanimljivo primijetiti činjenicu da se polaznici po kompleksu smiju kretati minimalno u binomu i to trčeći. Slijede skupine koje odgovaraju timovima, desetinama i vodovima. Ustvari, pedesetak polaznika i formalno je podijeljeno u dva voda koji se zovu Žuti mravi i Pustinjski štakori, u spomen na dva istoimena odreda vukovarskih branitelja iz Domovinskog rata. Međutim, sve te skupine nisu fiksne, organske, obuka često traži preustroje koji se obavljaju u hodu, bolje rečeno u trku. Cijela ekipa instruktora ponavlja nam da je obučna skupina heterogena, polaznici imaju različite činove i dolaze iz gotovo svih grana i rodova OSRH. No, na obuci su svi jednaki i za njezin uspjeh neobično je bitna kohezija. Ako, primjerice, mornarički pješak, kopneni inženjerac i gardistica iz mehaniziranog pješaštva imaju zajedničku zadaću, za njezino svladavanje moraju imati određene zajedničke vojničke vještine. Ali svatko svojoj skupini može pridonijeti i svojom specifičnom vještinom koju je donio iz postrojbe. Još jedna zanimljiva crtica koju smo vidjeli bilo je uvježbavanje svečanog postroja svih polaznika i to s oružjem. Naravno, u toj su prilici do izražaja došle sposobnosti polaznika iz Počasno-zaštitne bojne. Ne samo da su pokazali što znaju nego i kako prenose svoje znanje, što je jako bitna odlika vođe. A instruktori su neprestano tu, promatraju i bilježe baš svaku sitnicu i o njoj raspravljaju.

Kako se individualni rad odražava na skupinu, vidjeli smo na jednoj vježbi koju je provela skupina na razini voda: taktičko kretanje i obrana područja u punom krugu. Detalja je bezbroj, već od početnog maskiranja, pa sve do preciznog raspoređivanja i prikrivanja u šumarku stabala crnogorice. Dakle, gledate li šumarak izvana, pa i s udaljenosti od desetak metara,
praktički nema šanse da primijetite da se u njemu krije dvadesetak vojnikinja i vojnika. Osim što su zamaskirani na sve moguće načine – i bojama i opremom, polaznici su sposobni dugo vremena biti u fiksnom stojećem, sjedećem ili ležećem položaju, s uperenim oružjem. Instruktor narednik Slaven Zlomislić ističe da je od početka obuke prošlo već dvadesetak dana i da su polaznici na vrlo visokoj razini fizičke spremnosti.

“Težimo savršenstvu”

Skupnik Mladen Sušak iz Satnije mornaričko-desantnog pješaštva HRM-a smatra da su se dobro snašli na teškoj obuci i slaže se da su podigli svoju spremnost: “Mi smo mlada postrojba i ovaj mi tip obuke u Središtu odgovara zbog stjecanja novih iskustava.” Vrlo česta situacijska, ali i fiksna gađanja vatrenim oružjem podigla su i preciznost te uvježbanost. Taktičke radnje jedan su velik, bitan dodatak. I ona počinju od pojedinačnih uvježbavanja, npr. u traženju i zauzimanju prirodnog paljbenog položaja. Tek kad ih svladaju, slijedi usklađivanje s binomom, timom, desetinom… A onda reakcije na izravni i neizravni kontakt, na topničku paljbu, NBKO napad… Najuzbudljivije su i najsloženije vježbe prepada i napada na objekt, gdje u scenariju dio polaznika bude suprotna strana. A budući vođe moraju sami planirati operacije te ih onda i predvoditi. “Težimo savršenstvu i ponavljamo dok mu se potpuno ne približimo,” ističe Zlomislić. Naravno, skupine koje se formiraju na obuci na Udbini ne mogu se uspoređivati s uredno ustrojenim i dugo uvježbavanim organskim skupinama u postrojbama OSRH. Ipak, svaka uspješna vojnička (borbena) zadaća koju polaznici zajednički izvrše izaziva zadovoljstvo i ponos njih, ali i instruktora. A najbolji rezultat je – zajedništvo. I onda iz tog zajedništva izranjaju vođe. Rad s većim skupinama zahtjevniji je za instruktore jer se istodobno treba pratiti više ljudi.
No, kod uvježbavanja borbene zadaće raspoređuju se i oni, tako da uspješno prate obuku iz više kutova. I onda slijedi zajednička analiza onoga što su primijetili, sve dok ne dobiju detaljnu sliku o tome kako je neka zadaća provedena – što na razini pojedinaca, što na razini skupina. Tu sliku ne drže za sebe, nego je dijele s polaznicima, ukazujući im na dobre i loše stvari. “Drago nam je kad se rezultati obuke brzo vide jer to znači i da mi dobro radimo. Zato i jesmo ovdje. Posao je naporan, ali ponosan sam na svoje kolege. Vjerujem da zahvaljujući naučenim lekcijama razina obuke raste kroz svaki naraštaj. I mi moramo raditi kao usklađena ekipa,” zaključuje narednik Zlomislić.

TEKST Domagoj Vlahović

Foto Tomislav Brandt