“Neka nam životni put doktorice Bosanac, njezina ustrajnost i odanost budu trajna inspiracija. Ta ustrajnost pobjeđuje i bol i strah, u konačnici i smrt. Ta vjernost i dosljednost donosi pobjede,” rekao je opraštajući se od doktorice Vesne Bosanac potpredsjednik Vlade i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved

Doktorica Vesna Bosanac preminula je 21. ožujka 2022. u svojem gradu, u Vukovaru.

Rođena je 9. ožujka 1949., a biti liječnik, pomagati, tješiti i spašavati živote nije bilo samo njezino zvanje već, pokazalo se početkom Domovinskog rata, i njezina životna misija. Specijalistica pedijatrije odlukom tadašnjeg ministra zdravstva Andrije Hebranga od 24. srpnja 1991. postaje ravnateljica Medicinskog centra Vukovar i Ratne bolnice Vukovar. Tijekom 86 dana teških borbi, do 18. studenog 1991. kad je iz vukovarske bolnice poslala svoje zadnje izvješće, doktorica Vesna Bosanac je obraćajući se hrvatskoj i svjetskoj javnosti, europskoj misiji i promatračima Crvenog križa postala simbol patnje Vukovaraca, glas koji zaziva pomoć u ime svih ranjenih i bespomoćnih vukovarskih branitelja. “Nosila je sve naše rane,” reći će o Vesni Bosanac jedan od vukovarskih branitelja i ranjenika u vukovarskoj bolnici – i tim će riječima reći sve po čemu Vesnu Bosanac treba zauvijek pamtiti.

Radila je to do zadnjeg dana, zadnjeg sata, a nakon sloma obrane Vukovara zatočena je i u zarobljeništvu provela tri tjedna. Nakon izlaska iz zarobljeništva postaje ravnateljicom vukovarske bolnice u progonstvu, a nakon mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, 1997., vraća se u Vukovar i pokreće okupljanje medicinskog osoblja i obnovu same bolnice. U više je navrata svjedočila u postupcima protiv srpsko-četničkih agresora pred Međunarodnim sudom u Den Haagu, a 2002. godine odlikovana je Redom Danice hrvatske s likom Katarine Zrinske.

Vesna Bosanac pokopana je 24. ožujka, na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata. Njezinu ispraćaju, komemoraciji u Hrvatskom domu Vukovar te misi zadušnici služenoj u crkvi sv. Filipa i Jakova nazočili su članovi obitelji, kolege, hrvatski branitelji i predstavnici udruga proisteklih iz Domovinskog rata pristigli iz cijele Hrvatske te brojna izaslanstva. Potpredsjednik Vlade i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved bio je izaslanik predsjednika Vlade, a u izaslanstvu Vlade počast doktorici Bosanac odali su ministar obrane Mario Banožić i ministar zdravstva Vili Beroš.

Tomo Medved u emotivnom je govoru, opraštajući se od doktorice Bosanac rekao: “Vesna Bosanac istinska je heroina Domovinskog rata. Svoje je biće utkala u ovaj grad. Svijetom se proširio njezin vapaj i njezina borba za čovjeka – za život, za slobodu. Nevjerojatnu snagu i upornost pokazala je žena blagoga, umirujućeg glasa. Brižna i suosjećajna, a istodobno snažna i odlučna. U najtežim trenucima pokazala je najveću hrabrost, čemu smo svakodnevno svjedočili slušajući ratna izvješća iz opkoljenog Vukovara.

Preživjela je najteže dane okupacije i zatočeništva vjerujući u život, slobodu, u ovaj grad i domovinu, u hrvatske branitelje, a nadasve u Boga i Čovjeka. Postala je simbol junaštva, humanosti i etičnosti. Njezina motivacija bili su ljudi – ranjeni, bolesni, rodilje, tek rođena djeca kojima je bila nada i spas u najtežim danima opkoljenoga grada.”

Potpredsjednik Vlade i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved:

“Neka nam životni put doktorice Bosanac, njezina ustrajnost i odanost budu trajna inspiracija. Ta ustrajnost pobjeđuje i bol i strah, u konačnici i smrt. Ta vjernost i dosljednost donosi pobjede – donijela je svima nama, od ranjenog Vukovara i njegove razorene bolnice, preko svih hrvatskih ratišta svjetlo koje je jače od tame i zla – slobodu o kojoj smo vjekovima sanjali.”

Prisjećajući se najtežih ratnih dana, opsade i borbi za Vukovar, doktorica Vesna Bosanac je pokušavajući objasniti teret odgovornosti koji je kao ravnateljica Ratne bolnice Vukovar nosila, krajem 2017. godine za Hrvatski vojnik izjavila:

“Razina odgovornosti bila je takva da si za sve odgovoran. Moraš biti odgovoran i za pacijente, i za liječenje, i za doktore, i za medicinske sestre, i za tehničku službu, i za sva skloništa okolo bolnice, za cijeli grad. Ali niti ja, niti medicinske sestre, svi mi duž prve crte, nitko nije imao napisano što je tvoja odgovornost. Imaš odgovornost prema svojoj savjesti, prema svojem znanju i snalaženju. To je tako. Koliko si uzmeš, toliko si odgovoran. A to je bilo nenabrojivo. Ja sam zaista bila odgovorna za puno toga, i trudila sam se da u danim uvjetima odgovorim na sve moguće probleme. Nisam dopuštala da itko izlazi van. Određivala sam kad liječnik i tehničar kao hitna trebaju ići van po ranjenike – i to je bilo ono što me najviše mučilo zato što sam znala da ih šaljem u granate, znala sam kamo ih šaljem ali to sam morala, ne možeš ostaviti ranjenike. I uvijek mi je bilo olakšanje kad su se vratili. A kad su donosili mrtvu djecu, ili baku bez ruke, mrtvu, s djetetom… e, onda su sestre plakale. One su plakale, a ja sam im govorila da plakanja nema. Nemaš kad plakati. Plakanje ostavi za poslije.

Meni osobno je emotivno bilo teško zato što mi je i sin bio na prvoj crti. Kad su dovozili ranjenike s njegova punkta, onda bi mi se stisnuo grč u želucu – ali ti dečki, kad bi došli, samo bi mi odmah rekli: ’Teta Vesna, ne bojte se, nije Damir’.” (Hrvatski vojnik, broj 540, 1. 12. 2017.)

Tekst: Lada Puljizević

Foto: Josip Kopi