Godinu dana nakon što je argentinska ratna mornarica objavila njezin nestanak, 17. studenog, svijet je obišla vijest da su na dnu južnog Atlantika pronađeni ostaci podmornice ARA ”San Juan“. No, istraga koja treba dokazati uzroke tragedije još ni izbliza nije gotova

 

Vijest o pronalasku ARA ”San Juan“ prije svega je tužna: obitelji, prijatelji i kolege 44 člana posade dobili su konačnu potvrdu o njihovoj pogibiji. S druge strane, tema koja je brzo zamrla, tj. činjenica da vojno plovilo može nestati bez traga i u XXI. stoljeću i koji su uzroci tome, opet se raširila ne samo među stručnom nego i širom javnošću.

Nestanak se dogodio na ruti povratka podmornice iz mornaričke baze ”Ushuaia“, u istoimenom argentinskom gradu na otoku Tierra del Fuego, najjužnijem gradu na svijetu. U akvatoriju otoka bila je provedena mornarička vježba i ”San Juan“ je krenuo prema sjeveru,  prema matičnoj bazi ”Mar del Plata“, južno od Buenos Airesa. Zapovjednik podmornice kapetan fregate Pedro Martín Fernández u jednom je trenutku javio da je u dio konstrukcije podmornice kod cijevi za opskrbu atmosferskim zrakom (tzv. šnorkel) ušla morska voda što je izazvalo kratki spoj kod akumulatora i izbijanje vatre. Javio je i da je problem riješen, no zapovjeđeno mu je da što prije krene prema Mar del Plati. Posljednji kontakt bio je uspostavljen 15. studenog 2017. u 7:30.

Otkaz zapovjedniku

Opsežna akcija traganja i spašavanja (SAR) trajala je dva tjedna i u nju su bila uključena plovila i avioni iz oružanih snaga desetak zemalja. U fokusu je bilo područje koje je započinjalo 200 nautičkih milja (370 km) jugoistočno od zaljeva San Jorge. Medijske kuće prenosile su različite vijesti i nagađanja o tragovima koje je ostavila podmornica, no svi osim jednog pokazali su se lažnim. Južni Atlantik nije nimalo ljubazno područje, u prvom dijelu potrage valovi su dosezali i deset metara, pa su kasniji trometarski ocijenjeni ”povoljnim za pretragu“. Do 22. studenog pretraženo je područje od 482 507 četvornih kilometara. Konačno, 30. studenog, argentinska ratna mornarica proglasila je završetak SAR akcije i svela je isključivo na traganje. To je značilo da se svi članovi posade smatraju preminulim i da se napori usredotočuju na potragu za plovilom. Pronalazak San Juana jedini je način da se utvrde razlozi tragedije, isticali su državni dužnosnici i visoki časnici. Međutim, odluka nije prošla bez kontroverzi, s njom se nikako nisu mogli pomiriti članovi obitelji podmorničara koji nisu gubili nadu da ipak ima preživjelih. Naravno, u javnosti su se pojavile i njihove te stručne kritike, tj. navodio se niz uzroka, i realnih i nerealnih, koji su doveli do izgledne tragedije i nestanka. Ceh je prvi platio zapovjednik mornarice admiral Marcelo Srur, sredinom prosinca uručen mu je otkaz.

Oceanov rizik

Tjedni su prolazili i s vremenom je potraga prestala biti međunarodna te ostala na argentinskoj ratnoj mornarici, a slučaj San Juana ostao je aktualan samo u Argentini. Međutim, rijetko koja ratna mornarica posjeduje odgovarajuću opremu i tehnologiju za detaljno pretraživanje morskog dna. Onom najmodernijom raspolažu privatne tvrtke, posebno one koje su u potrazi za podmorskim nalazištima energenata poput nafte i plina. Argentina je stoga morala angažirati američku tvrtku Ocean Infinity, koja je na brod ”Seabed Constructor“ ukrcala 60-ak ljudi i pet autonomnih podvodnih plovila (AUV). Ta plovila nisu vezana uz matični brod, a opremljena su sonarima s bočnim motrenjem (side scan sonar), HD kamerama s višesnopnim dubinomjerima (Multibeam Echo Sounder System) te sonarima sa sintetiziranom slikom (Synthetic Aperture Sonar). Onima koji su pažljivo pratili cijeli slučaj iznenađujuće je djelovao podatak da se Ocean Infinity odrekao isplate dogovorenog iznosa od 7,5 milijuna dolara ako ne pronađe podmornicu. Uz navedenu tehnologiju toliko samopouzdanje ima smisla, no rizik je ipak velik. ”Sigurno je da nisu potpisali ugovor da bi bili u gubitku, no takva istraživanja traže velika ulaganja, počevši od goriva, najvećeg troška na svakom brodu, ” kaže za Hrvatski vojnik hrvatski geofizičar Goran Šutej, stručnjak koji već godinama za naftne kompanije pretražuje oceanska dna kao voditelj geofizičkog tima na brodu za seizmička istraživanja ”Oceanic Sirius“. ”Teško je reći da su bili toliko sigurni da će pronaći podmornicu, koliko komplicirane znaju biti takve potrage pokazao je slučaj leta 370 Malaysia Airlinesa u kojem je Ocean Infinity također sudjelovao, avion nije pronađen. Isto tako, u slučaju da nisu našli podmornicu, teško da su prikupljene podatke o morskom dnu svejedno mogli prodati u neku drugu, komercijalnu svrhu. Iako se i to moglo definirati nekakvim ugovorom, to nije uobičajena praksa.” 

U zadnji čas

Koliko je potraga bila zamršena? ”Morsko dno danas se može mapirati i iz satelita i to vrlo precizno,” nastavlja Šutej, ”konkretni pronalazak potonulog objekta drugi je slučaj, a potragu mogu otežavati i kratkoročne tektonske promjene, podmorska klizišta koja bi mogla zatrpati podmornicu te druge promjene dna, iako su te promjene rjeđe što je lokacija udaljenija od obale. ” Dubina na kojoj je nađena podmornica je 900 metara, no ona nije bila prepreka njezinu pronalasku. ”S dubinom se preciznost pretraživanja s površine ne smanjuje, ta dubina nije velika. Uostalom, roboti koje koristi Ocean Infinity idu do 6000 metara.”

Kako je izvijestio Ocean Infinity, velik problem u pretraživanju bili su podmorski klanci koji su česti u području pretrage. ”Pri snimanju visokofrekventnim akustičnim sonarima, akustični val odbija se od stijenki klanca tako da ne daje njegovu pravu sliku, potrebna je posebna obrada slike, barem se tako radi u naftnim kompanijama,” ističe Šutej. Ipak, tvrtka se kockala i uspjela, i to ujutro 17. studenog 2018., posljednjeg dana planirane pretrage! Ostaci ARA ”San Juan“ pronađeni su na dnu, na točki 45°56′59″S 59°46′22″W, 600 kilometara istočno od argentinskog lučkog grada Comodoro Rivadavia.  Zanimljivo, ta je točka već više puta bila pretražena, pa i od samog Seabed Constructora. Naime, nekoliko sati nakon posljednjeg kontakta s podmornicom u studenom 2017., na točki 20 kilometara sjeverozapadno od one pronalaska podmornice, senzori neovisne međunarodne organizacije za zabranu testiranja nuklearnog naoružanja CBTO zabilježili su veliku hidroakustičku anomaliju. Taj je podatak CBTO objavila sedam dana poslije, a argentinska ratna mornarica bila je potvrdila da bi uzrok anomalije mogla biti implozija podmornice. 

 

(Ne)izdrživ tlak

Jezivi ostaci na morskom dnu, razbacani u trima osnovnim dijelovima u krugu od 70 metara, potvrđuju imploziju tijekom nekontroliranog zarona. Objavljene fotografije pokazuju da je implozija bila toliko nagla i silovita da je izbacila iz ležišta pogonsku osovinu s brodskim vijkom, kaže Mario Galić, vojni analitičar i suradnik Hrvatskog vojnika. S obzirom na dubinu na kojoj se nalaze ostaci podmornice,  činjenica da je uništena implozijom ne čudi. Radna dubina zarona podmornica TR-1700 ili klase Santa Cruz je 300 metara, a granična 370 m. Kritična dubina zarona je oko 450 metara, a proračunata dubina kolapsa trupa je na oko 600 m. Ostaci podmornice nalaze se 300 metara dublje.

”Činjenica da je podmornica implodirala pokazuje da vatra koju je zapovjednik prijavio 15. studenog 2017. nije oštetila čvrsti trup, jer da jest podmornica bi na dnu mora ležala u jednom komadu. Tijekom zarona podmornice unutar čvrstog trupa, a kako bi posada mogla izdržati duge zarone, održava se tlak zraka nešto veći od jedne atmosfere. Istodobno je tlak vodenog stupa na čvrsti trup podmornice, ovisno o dubini zarona, nekoliko puta veći. Već na dubini zarona od 30 m tlak na čvrsti trup podmornice je 2,97 atmosfera. Na dubini od 50 m raste na 4,96 atmosfere, a na 100 m 9,91 atmosfere. Sa svakim dodatnim metrom zarona raste i tlak, dok tlak unutar podmornice ostaje isti. Baš zbog toga podmornice nemaju neograničenu dubinu zarona jer u nekom trenutku čvrsti trup napravljen od čelika ili titana te varovi kojim su ploče spojene više ne mogu izdržati razliku u tlakovima i počinju se uvijati te pucati (implozija).

U takvim uvjetima svako najmanje oštećenje čvrstog trupa dovodi do znatnog slabljenja i popuštanja te prodora vode. Velika razlika u tlakovima i kroz vrlo malu pukotinu tjera velike količine vode u unutrašnjost trupa. S prodorom vode zrak koji se nalazi unutar čvrstog trupa počinje se gomilati u njezinu gornjem dijelu. Sve veća količina vode sve snažnije pritišće zrak te se stvara nadtlak. On djeluje na poklopce grotla (ulasci u podmornicu). Ti su poklopci projektirani da izdrže tlak vode prema unutrašnjosti podmornice, no sad na njih djeluje tlak s ”krive“ strane. Naposljetku, s povećanjem količine vode unutar čvrstog trupa tlak zraka postaje prevelik i poklopci popuštaju. Zrak izlazi iz podmornice i voda potpuno ispunjava unutrašnjost.

U trenutku kad more potpuno ispuni unutrašnjost podmornice, dolazi do izjednačavanja vanjskog i unutarnjeg tlaka te bi trup podmornice ostao čitav bez obzira na dubinu na koju podmornica potone. Stoga činjenica da je ”San Juan“ implodirao dokazuje da požar nije oštetio čvrsti trup nego je došlo do fatalnog kvara unutar podmornice zbog čega je posada izgubila nadzor nad zaronom što je, na kraju, dovelo do implozije i raspada trupa,” zaključuje Galić.

Podizanje s dna?

Naravno, postoje i druge teorije o uzrocima tragičnog događaja. Službeni rezultati istrage još nisu poznati, morat će proći još dosta vremena. ”Seabed Constructor“ je do 19. studenog opskrbio argentinsku ratnu mornaricu sa 67 000 fotografija olupine. Trenutačno je na remontu u južnoafričkom Cape Townu nakon kojeg će se vratiti iznad fatalne točke i skupljati nove podatke koji će pomoći istrazi. Tvrtka raspolaže i radnim podvodnim robotima koji mogu skupljati manje materijalne dokaze, kao i opremu za podizanje teških tereta, pa i do onih mase 45 tona s dubine od 6000 metara. Prema argentinskim medijima, dio rodbine podmorničara vrši pritisak na vladu da podigne ostatke s morskog dna, no zasad je to malo vjerojatno. Pronalazak olupine kraj je samo jednog poglavlja tužne priče o tragediji podmornice ARA ”San Juan“. A ta priča mora biti završena i to najviše zbog 44 hrabra života koji su okončani na dnu južnog Atlantika.

---

Klasa Santa Cruz

ARA ”San Juan“ bila je dizelsko-električna podmornica klase TR-1700 (Santa Cruz), duljine 67,3 metra i istisnine nešto veće od 2000 tona, maksimalne brzine 25 čvorova pod vodom. Argentina je krajem 1977. naručila od njemačkog brodogradilišta Thyssen Nordseewerke šest podmornica: četiri TR-1700 od kojih su dvije trebale biti izgrađene u Argentini, kao i dvije manje TR-1400. U veljači 1982. plan je promijenjen, svih šest podmornica trebale su biti klase TR-1700, od kojih bi dvije bile izgrađene u Njemačkoj, a ostale u Argentini. No, potpuno su dovršene samo dvije i to one u Njemačkoj, ARA ”Santa Cruz“  i  ARA ”San Juan“, a gradnja preostalih prekinuta je u različitim fazama. ”Santa Cruz” je ušla u operativnu uporabu 14. prosinca 1984., a ”San Juan“ godinu dana poslije. Obje su podmornice u novom stoljeću prošle velik remont, ”San Juan“ je u domaćem brodogradilištu Astillero Domecq Garcia bio od 2007. do 2013. godine, kad je trup prepolovljen i iz njega su izvađeni gotovo svi sustavi. Neki su remontirani a neki, uključujući akumulatore, i zamijenjeni.

Domagoj VLAHOVIĆ ; Foto Armada Argentina, Ocean Infinity