Grad je najveći izazov bilo kakvoj vojnoj sili. U gradovima ”crvena zona” je granica razdvajanja-prostor koji odjeljuje prijateljske o neprijateljskih snaga. Priroda ”urbane džungle” fragmentira vojnu silu jer kratke linije vidika ograničavaju učinkoviti doseg oružja, lansiranog s različitih platformi

Urbani uvjeti smanjuju prednosti superiorne elektroničko-komunikacijske dominacije. Bliske borbe su uvijek bile intenzivne s obzirom na ljudsku snagu. Tehnologija može posao učiniti sigurnijim i učinkovitijim, ali borba i neprijatelj daju realnu gustoću na bojnom polju. Kao pravilo, što je kompleksniji teren, potreban je veći broj vojnika. Zato su gradovi teška zadaća zbog “upijanja” velikih broja vojnika. Upadi u zgrade su vrlo opasni. Kad se upada eksplozijom onda se vojnik mora odmaknuti na potreban razmak. To usporava operaciju i daje protivniku unutra da se pripremi i još bolje “ukopa”. Očito, eksplozija je također opasna za bilo koga unutar zgrade. Potrebne su tehnologije koje mogu probiti strukture bez nefokusiranog prevelikog pritiska konvencionalnih eksploziva. Zahtijeva se razvoj novih tehnologija koje će vojnicima omogućiti da uđu unutra na siguran način, i kad su unutra, da brzo dođu do ljudi i oružja koje je tamo.

Trodimenzionalna borba

U urbanim uvjetima borbe, jedan zahtjev koji treba vojnik je znanje o tome čeka li protivnik iza ugla u zasjedi. Strateški sustavi kao što su sateliti, izvidničke bespilotne letjelice i zrakoplovi mogu ponekad prikupiti informaciju i prisutnost takve prijetnje ali nemaju sredstva za slanje te informacije do vojnika i da dovoljno brzo reagira. Vojnik mora pronaći neprijatelja na stari način – izlaganjem samoga sebe, pucati i natjerati protivnika da izađe van. Vojnici su dugo tražili uređaj koji pokazuje u realnom vremenu sve prijetnje u njihovom području – informaciju iz svih izvora, od strateških do taktičkih, filtriranih tako da dobiju samo informaciju koja se odnosi na trenutačnu situaciju. U dvodimenzionalnom urbanom ratovanju protivnik ima prednost informacije zbog svog osobnog znanja terena i pomoći koje dobiva od civila. Budući vojnici će zadobiti prednost informacije samo ako usvoje trodimenzionalnu borbu. Iz bespilotnih letjelica se može dati vojniku informacija da vidi iza uličnih uglova i unutar zgrada. Neprijatelj se može sakriti unutar urbanih infrastruktura, ali zračna dominacija mu ne dopušta da se kreće slobodno ili u masi. Puno prije su astronomi shvatili vrijednost povezivanja radioteleskopa u kohezivni lanac za dobivanje veće rezolucije (razlučivosti) objekata nego što se ostvaruje individualnim teleskopima. Ta tehnika se također može primijeniti za taktičko ratovanje. Dostupna tehnologija može povezati vojnike tako da je svaki senzor u polju senzora koje kolektivno postaje skupi senzorski lanac. Takav detaljni pogled borbenog polja dati će rezoluciju i definiciju protivnika još neviđenu u modernom ratovanju.

Časnici se uzdaju u sofisticirane upravljačke i zapovjedne sustave, ali vojnici na terenu i dalje zahtijevaju neki sustav da im pomogne održati međusobni kontakt i s nadređenima. Urbano bojno polje je samotno i zastrašujuće. Protivnik se pojavljuju svugdje, često u nepredviđenim situacijama, i kolege iz istog tima su često izvan kontakta jedan s drugim. Pješački timovi moraju se pouzdati na očni kontakt, ručne signale i zapovjedi uzvicima. Ti vojnici bi trebali imati sustav virtualnog dodira da dobiju samouvjerenost za učinkovitu borbu bez okupljanja u ranjive grupe. Zapovjednici bi također morali vidjeti virtualno svoje vojnike. Individualni monitori prispojeni na svakog vojnika bi stalno davali informacije o poziciji svakog svog vojnika. Poligrafi u borbi koji daju bioslikovnu informaciju mogli bi osigurati informaciju o vojnikovom fizičkom i emocionalnom stanju i pomoći vođi tima da odluči koji vojnici su najbolje pripremljeni emocionalno da obave specifične borbene zadaće. Kolektivno, podaci bi govorili višim zapovjednicima kad je mala postrojba dosegla vrhunac emocionalnog, fizičkog i psihološkog umora. U budućnosti, vojnici bi trebali moći pročitati zapovjednikovu taktičku namjeru/zamisao. Ako se očekuje da odlučuju o strategiji kad su sami, trebalo bi im se dati prikaz zapovjednikovih procesa odlučivanja. Bit indirektnog vodstva je mogućnost nižim činovima da razmotre i postanu dio procesa odlučivanja dok se planovi razvijaju i mijenjaju. Uređaj koji dopušta vojnicima da slušaju i ulaze u diskusiju dalo bi im mogućnost uvida razmišljanja vođe i pomoglo shvatiti namjeru i logiku naredbi.

Tijekom rata u Perzijskom zaljevu (Zaljevskog rata), vojnici su uspjeli u bliskim borbama jer su tehnički mogli svladati noć. Svjetlosna intenzifikacija i infracrvena noćna vidljivost dopuštala im je da konzistentno napadaju protivnika, a da pritom ne budu viđeni. Nedavna iskustva u Afganistanu i Iraku upozoravaju da je američka prednost noću slabija, poglavito u urbanoj borbi. Bliskoistočni gradovi su gusti i natrpani. Ulice i prolazi su često jako osvijetljeni, onemogućavajući prednosti noćnog gledanja. U budućnosti treba imati prednost ne samo noću. Male postrojbe bi trebale imati spektralnu prednost preko mnogo šireg područja senzorskog spektra iz vidljive svjetlosti do infracrvene, i moraju potpuno ovladati tom tehnologijom – čak u urbanoj buci, svjetlu, i bliskosti protivnika koji smanjuju te prednosti.

Neutralizacija bliskih vojnih ciljeva

Oružja na tenkovima i ostalim oklopnim vozilima su učinkovita od 50 do 2000m – dosezi koji će se najvjerojatnije susresti u urbanoj borbi. Izazov je dati tu učinkovitost vojnicima, onima koje će se najvjerojatnije angažirati. Zato vojska treba nova laka oružja koja su vrlo razorna i laka za korištenje unutar urbanih prostora. Vojnici trebaju imati mogućnost da pucaju prvi u nenadanim situacijama koristeći se nekim oblikom reflektivnog motrenja. Vojnici moraju imati sustav koji će neutralizirati neprijatelja iza zidova ili uglova, kao i oružje koje može djelovati unutar urbanih prostora. Previše vojnika stradava nepotrebno jer ulaze u taktičke borbe bez dovoljne zaštite. Što im najviše prijeti? Od kraja II. svjetskog rata, najveći ubojice vojnika u bliskoj borbi su bili minobacači i pješačko oružje. U globalnom ratu protiv terorizma (Global War on Terrorism-GWOT), oružje od kojeg se najviše strahuje su IED/mine uzduž ceste, RPG-ovi i bombe. RPG je jednostavno oružje koje su Nijemci razvili tijekom II. svjetskog rata i koje su Sovjeti prilagodili da daju pješaštvu šansu protiv neprijateljskih oklopnjaka. Vojnici se najviše boje jednostavnih mina uz ceste zbog njihove nepredvidljivosti i učinka na tijelo čovjeka.

Nedavno iskustvo u Iraku pojačava teoriju da su u ograničenom ratovanju znatno manji izgledi za stradavanjem vojnika na vozilu u bliskoj borbi od onog koji se kreće i bori pješice. Oklopna vozila su djelomično korisna kod borbi u gradovima. Sloj relativno neprobojnog čelika sprječava sve osim nekih najjačih eksploziva od nanošenja štete. Brzina kretanja i mogućnost prenošenja komunikacijske opreme i oružja daje vojnicima u vozilima dominaciju u sukobu.
Okolnosti zahtijevaju da se dio borbe odradi izvan vozila. Stoga, izloženi vojnici moraju biti bolje zaštićeni, a najbolja zaštita je štit znanja. Ako vojnik zna sa relativnom sigurnošću što ili tko je iza sljedeće zgrade, ne treba puno dodatne pomoći. Sada taj vojnik treba bolju osobnu zaštitu da se obrani od lakih vatrenih oružja iz blizine. Kad je došao u kontakt, zahtijevat će dodatna sredstva za ograničavanje protivnikove mogućnosti manevra oko njega. Treba biti u mogućnosti da napadne protivnika bez vlastitog izlaganja.
Stupanj preživljavanja vojnika ozlijeđenih u borbi danas je vrlo velik, ali se mora i dalje tehnički unaprjeđivati. Evakuacija ozlijeđenih na vrijeme je najveći izazov u urbanoj borbi. Treba odmaknuti ranjenog vojnika što dalje od vatrenog dosega i kroz uske ulice. Vojnici koji se bore u gradovima će se često naći bespomoćni (bez sredstava). Treba pronaći bolje načine stabilizacije ozlijeđenog nemoćnog vojnika na liniji vatre. Možda bi se mogla razviti “prenosiva zaštitna vreća” koja će usporiti vojnikove otkucaje srca i usporiti metabolizam na nekoliko sati bez stvaranja težih ozljeda.

Ukupna vojna spremnost
Vojnici mogu biti bolje psihološki pripremljeni da izdrže stresove bliske borbe. Pisani testovi, vježbe s ulogama i pažljivo ispitivanje smanjuje postotak vojnika koji pate od stresnih poremećaja nakon povratka s vatrene linije. Biološke znanosti upućuju na to da su stariji i zreliji vojnici kadri izdržati psihičke stresove bliske borbe u dužem vremenu, odnosno da su stariji muškarci bolji vojnici u urbanim uvjetima preživljavanja i borbe. Stabilniji su u kriznim trenucima, manja je vjerojatnost da budu ubijeni ili ranjeni i učinkovitiji su u izvođenju bitnih zadaća. Stariji američki časnici koji se vraćaju iz Iraka i Afganistana zaključili su da je bolje misaono nadmudriti protivnika nego ga tehnički nadmašiti. Ipak se povećava trend da vojskovođe ne cijene toliko tu mogućnost naspram zahtjevima rutinskih operacija iz dana u dan s većim pritiscima. Današnja vojska je postala prenapeta i prezaposlena, vrijednost učenja nikad nije bila tako velika.  Traži se od vojnika da stvaraju sudove i odluke koje su u prošlim ratovima bile rezervirane za starije časnike. Dočasnik koji stoji na straži u Bagdadu može donijeti odluku koja će utjecati na strateški rezultat. U Afganistanu, narednici su odlučivali gdje će se djelovati preciznim streljivom. Njihove odluke imaju goleme posljedice na stratešku zadaću. Kreativnost tih vojnika, inovativnost i inicijativa prevladavaju nad njihovim nedostatkom formalne intelektualne pripreme. Čak i tako, čini se jasnim da bi mogli raditi i bolje da ih je institucija službe educirala ranije s većom rigoroznošću. Današnji vojnici trebaju više vremena da razviju vrhunsku borbenu učinkovitost nego što su njihovi prethodnici trebali. Godine, ne mjeseci, trebaju da se dobije vojnik s vještinama i atributima da izvode sve teže i opasnije zadaće koje čekaju u budućnosti. Najmanje je jedna godina potrebna da male postrojbe razviju kolektivne vještine nužne za timsku borbu.
Nažalost, jaz između Zapada i Istoka nikada nije bio veći nego što je između američkih vojnika i Iračana. Barijera američkog i islamskog društva blokira američkim vojnicima sklonost da se povežu sa stranim društvom. Vrlo malo vojnika govori arapski ili je provelo neko vrijeme u arapskim zemljama ili čak u prisutnosti ljudi koji potječu s Bliskog istoka. Svaki američki vojnik bi trebao primiti kulturne i jezične instrukcije, da bude koliko može diplomat u odori, koji ima senzitivnost i lingvističke vještine da razumije i razgovara s domaćim narodom na ulicama. Kulturno informiranje vojnika previše je važno da bi se o tome govorilo zadnju minutu prije iskrcavanja. Vojska troši milijune da stvori urbane poligone za treniranje vojnika. Poligoni koji su optimizirani da nauče male postrojbe kako koegzistirati i kultivirati povjerenje među domaćim stanovništvom, mogli bi biti jednako korisni. Takva središta bi mogla izložiti mlade vojnike simuliranoj bliskoistočnoj urbanoj kriznoj situaciji, možda blizu džamije ili pune tržnice.

Nitko ne sumnja u kvalitetu rigoroznih treninga, i nitko ne cijeni prvoklasan trening više nego sami vojnici. Znaju da je dobar trening bolji nego plaće i beneficije jer oni, bolje nego itko, razumiju da je prvoklasna priprema za rat najbolje životno osiguranje koje mogu steći. Međutim, prijašnje performanse u borbi ne daju jamstva za budućnost. Neoprostiva priroda današnjih urbanih polja zahtijeva novi set blisko-borilačkih vještina. Urbane bitke su izolirane i bunkerizirane gdje male postrojbe moraju biti suzdržljive, autonomne grupe koje izvode teške zadaće bez vanjske pomoći. U budućnosti, male postrojbe moraju proći mnogo rigorozniju predborbenu izobrazbu. Nijedna postrojba ne bi trebala ući u borbu dok vođa, kao i dio skupine, nisu iskusili prvu urbanu borbu. Vojnici će se također morati preoblikovati od specijalista za bliske borbe do pružanja humanitarne pripomoći. Izazov budućnosti je razviti doktrinu i tehnologiju koja će dopuštati malim postrojbama da dobiju prednost u bliskoj borbi i pobijede protivnika koji je u prednosti zbog poznavanja domaćeg terena. Da bi bile uspješne, male postrojbe moraju stvoriti vezu jedna s drugom unutar urbanih prolaza, nadvladati izolaciju i što je više moguće skupiti i koncentrirati silu. Male postrojbe moraju naći načina da prošire crvenu zonu da bi se stvorila prednost nad neprijateljem izvan dosega njegovog oružja.

Paradoksalno je da je način ratovanja postao tehnološki sve kompliciraniji, netehnološki stresovi borbenih postrojbi su pojačani. Pješaštvo i vojnici specijalnih postrojbi u Afganistanu i Iraku nose puno veće terete na svojim leđima nego što su ih imali vojnici u II. svjetskom ratu. Vojnik danas nosi do 27 kg opreme na bojišnicu. Taj teret mu daje manje od 24 sati održivosti. Same baterije su teške 9 kg. Vojnik mora postati neopterećen ako se hoće boriti učinkovito. Njegove potrebe se moraju ostvariti baš kako to oni žele i to u pravim proporcijama. Zračna tehnika mora osigurati pješaštvu u gradovima osnovnu opremu bliske borbe bacajući iz zraka te potrepštine. Vojnik mora imati dopuštenje da potroši sve što je potrebno kako bi porazio protivnika i da zna da mu neprijatelj neće ometati njegovu dobavu opreme. Samo tada će se vojnici rasteretiti nepotrebnog tereta i koncentrirati se na borbu radije nego na terete koji im ne dopuštaju da se uspješno bore.  Brzi i čisti manevar u otvorenom polju se najbolje može ostvariti prijevozom vojnika u laganim, brzo-okretnim, oklopljenim vozilima. No, izazov manevra se mijenja kada počne statično urbano ratovanje. Manevar ‘vojnika u vozilima’ dopušta oklopnim vozilima da brzo stvore kordon oko grada bez izlaganja vojnika neprijateljskoj zasjedi. Brzina kretanja vozila dopušta malim postrojbama da uđu duboko u urbanu infrastrukturu i unište kritične mete i vrate se neoštećeni. Najveća briga vojnika kada se nalazi u vozilu je njegova dezorijentacija i izolacija koju osjeća kada izađe iz vozila. Da bi se to smanjilo, novija kotačna oklopna borbena vozila BOV se opremaju videouređajima za praćenje stanja u okružju vozila.
________________________________________
Literatura
1. John Barry, Michael Hastings and Evan Thomas: Iraq’s Real WMD, Newsweek International Edition, March 27, 2006 issue.
2. Robert H. Scales: Urban Warfare, A Soldier’s View, Military technology, MILTECH 3/2006.
3. C. Wilson: IED in Iraq, Effects and Countermeasures, Congressional Research Service, The Library of Congress, Navy Department Library, Washington, February 10, 2006.
4. P. Chisholm: Clearing the Roads, Special Operations Technology, online edition, www.special-operations-technology.com/31.05.2006.
5. Wayne A. Bryden: Assured Urban Operations, Military technology, MILTECH 3/2006.
6. www.dok-ing.hr, 02.06.2006.
7. www.foster-miller.com, 02.06.2006.
8. www.nomadics.com, 02.06.2006.

Dinko MIKULIĆ

Foto: US DoD