Tenkovi sve teže preživljavaju u sukobima. To je nepobitna istina. Međutim, sama činjenica da postoje oružja kojima se može uništiti ili onesposobiti neko borbeno sredstvo ne znači da je ono koncepcijski zastarjelo ili nepotrebno

Raspad Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika 1991. godine imao je velike političke, ekonomske i vojne posljedice. Jedna od njih bio je globalni trend obustave razvoja novih tenkova. Broj noviteta od početka 1990-ih godina do danas doslovno se može nabrojiti na prste. No, o njima ćete moći pročitati u jednom od idućih nastavaka podlistka, pa ih nećemo ovdje nabrajati. Krajem 1990-ih čak su se pojavili zagovornici teorije da su tenkovi zastarjelo oružje, preskupo, preteško i nepotrebno. U osnovi, ponovno su oživjeli stari stavovi koji su između dva svjetska rata vladali Europom, kad su kolonijalne sile Ujedinjena Kraljevina i Francuska ulagali u mornarice, ponešto u zrakoplovstvo, te potpuno zanemarivali razvoj kopnenih snaga. Ili bolje rečeno, tek toliko da održe nadzor nad kolonijama.

Ovaj put jedina je razlika bila u tome da Sjedinjene Američke Države i najveće zemlje Europe više nemaju kolonije koje će kontrolirati. Umjesto toga, vojske su se posvetile mnogobrojnim operacijama uspostave (peacemaking) i održavanja mira (peacekeeping), nekad kao misije Ujedinjenih naroda, a nekad i ne. Zadnja uporaba velikih oklopnih snaga dogodila se 2003. godine kad su Sjedinjene Države sa saveznicima okupirale Irak. Kako novog velikog rata nije bilo na vidiku, pobornici otpisa tenkova bili su sve glasniji.

Najbolji, iako ne i jedini primjer, Ujedinjena je Kraljevina. U zemlji koja je izumila tenk, oružane snage donedavno su se zalagale da se njihovi Challengeri 2 povuku iz operativne uporabe bez odgovarajuće zamjene. Ista sudbina spremala se borbenim vozilima pješaštva Warrior. Britanska kopnena vojska time bi se zapravo sasvim odrekla oklopnih snaga. Prema iznesenim idejama, ušteđeni novac mogao bi se, među ostalim, trošiti na dodatne jurišne helikoptere AH-64 Apache i bolju opremu za nadzor bojišta. Velike i (pre)teške Challengere Britanska vojska nikad nije prevezla u Afganistan. Ondje se kombinacija Apachea i transportnih helikoptera CH-47 Chinook pokazala više nego dobra.

Britansko ukidanje oklopa?

Zagovaratelji koncepcije vojske bez teških oklopnih snaga isticali su da suvremeno bojište vrvi od protuoklopnih sustava, i vođenih i nevođenih. Da postoje deseci protuoklopnih sustava koji mogu uništiti i najzaštićenije tenkove. Iz toga zaključuju da tenkovi sve teže preživljavaju u sukobima. To je nepobitna istina. Međutim, sama činjenica da postoje oružja kojima se može uništiti ili onesposobiti neko borbeno sredstvo ne znači da je ono koncepcijski zastarjelo ili nepotrebno. U slučaju zapadnih tenkova, problem je u tome što je njihov opći razvoj početkom 1990-ih praktički obustavljen, a razvoj protuoklopnih oružja itekako nastavljen. Stoga ne čudi da su borbene mogućnosti protuoklopnih sustava nadmašile mogućnosti zaštite tenkovskih oklopa. Najbolji primjer razvoja tenkova od raspada SSSR-a do danas je njemački Leopard 2. Razvoj je dovršen još davne 1977. godine te je ministarstvo obrane tadašnje Zapadne Njemačke naručilo prvih 380 Leoparda 2A0. Planirali su kupiti ukupno 1800 primjeraka u pet serija, pri čemu bi svaka serija, baš kao i u slučaju Leoparda 1, donijela neka poboljšanja. Tako je Leopard 2A1 dobio termoviziju u sustavu upravljanja paljbe. Inačica Leopard 2A2 zapravo su bili svi tenkovi A0 i rani A1 koji su dovedeni na završni standard inačice A1. Inačica A3 donijela je tek ugradnju digitalnog radiouređaja SEM80/90. Prva inačica na kojoj su obavljena značajna poboljšanja bila je A4 koja se proizvodila od 1985. do 1992. godine. Modernizacija je prije svega bila usmjerena na sustav za upravljanje paljbom, koji je potpuno digitaliziran, te je dobio mogućnost automatskog praćenja cilja što je znatno povećalo preciznost one najkompliciranije paljbe, iz pokreta na pokretne ciljeve. Digitalizacija je omogućila i uporabu znatno šireg asortimana granata. Poboljšana je razina oklopne zaštite, posebno čeonog dijela tijela i kupole (uporabom višeslojnog oklopa s titanijem). Međutim, ta razina zaštite danas više nije dostatna. Zbog toga velik broj korisnika provodi modernizaciju inačice A4, prije svega postavljanjem dodatnog oklopa.

Tako poljska vojska modernizira svoje A4 na standard Leopard 2PL. Zahvat se prije svega odnosi na povećanje razine oklopne zaštite postavljanjem dodatnog kompozitnog oklopa AMAP (Advanced Modular Armor Protection) koji je originalno razvila njemačka tvrtka IBD Deisenroth Engineering (u međuvremenu je postala dio Rheinmetalla). Oklop se sastoji od pancirnog čelika povećane čvrstoće, keramike i titanija. Procjenjuje se da je postignuta razina zaštite bolja nego kod izvorne inačice A5, ali slabija nego kod A6 i A7. Zadržan je top 120 mm L/44, ali omogućena je uporaba potkalibarnih granata DM53 i DM63.

Popularni višak

Inačica A4 najprodavanija je te se nalazi u sastavu najviše vojski. Najveći je razlog što je njemačko ministarstvo obrane tijekom 1990-ih godina odlučilo da im više nisu potrebni toliki tenkovi te su sve viškove prodali po vrlo povoljnim cijenama. A višak su bili tenkovi A4 jer je njemački Bundeswehr 1995. godine počeo dobivati najnovije A5. Ta je inačica dobila prepoznatljiv zašiljen oblik čeonog dijela kupole. Posljedica je to ugradnje oklopa MEXAS (Modular Expandable Armor System), još jednog proizvoda nekadašnje tvrtke IBD Deisenroth Engineering. Na A5 uporabljen je MEXAS-H namijenjen zaštiti teških borbenih vozila. Za postavljanje na Leoparde 2 napravljen je od jedanaest sekcija. Najviše ih se postavlja na kupolu, jer su iskustva iz suvremenih ratova pokazala da najveći broj pogodaka dolazi upravo u nju. Zanimljivo je da su stručnjaci tvrtke IBD Deisenroth Engineering razvili kompozitni pasivni oklop jer su procijenili da eksplozivno reaktivni oklopi neće moći držati korak s razvojem suvremenog protuoklopnog oružja.

Svrha zakošenosti ploča na čeonoj strani kupole jest u dodatnom povećanju zaštite jer se očekuje da bi penetratori i projektili s kumulativnim bojnim glavama koji pogode u taj dio trebali imati znatnu tendenciju odskakanja (rikošeta). Otkad je razvoj oklopa završen, proizvođač je provodio promotivnu kampanju, pa je isticao da MEXAS-H štiti od višestrukih pogodaka potkalibarnih penetratora ispaljenih iz topova kalibra 125 mm. U svakom slučaju, s oklopom MEXAS-H razina oklopne zaštite Leoparda 2A5 podjednaka je razini oklopne zaštite britanskog Challengera 2, ali i slabija nego kod američkog Abramsa M1A2 s pločama od osiromašenog uranija (opširnije v. prethodni nastavak, Američka potraga za savršenim tenkom, HV br. 689). Barem prema nazivu, najambiciozniji korak za Leopard trebao je biti Leopard 3. Nijemci su taj projekt počeli u ožujku 1983., nakon što je godinu dana prije propao projekt razvoja zajedničkog francusko-njemačkog tenka. Serijska isporuka Leoparda 3 trebala je početi najkasnije 1996. godine. No, to je bio samo još jedan projekt koji je prekinut nakon propasti Sovjetskog Saveza. Kad se definitivno odustalo od Leoparda 3, njemačko ministarstvo obrane zaključilo je da će nastaviti s razvojem Leoparda 2. I tako je došao red na Leopard 2A6. 

Novi top za inačicu A6

Sve do inačice A6, razvoj Leoparda 2 uglavnom je bio ograničen na povećanje razine oklopne zaštite i poboljšanje sustava za usmjeravanje paljbe. No, taj se smjer promijenio. Izvorna je priča malo starija: još 1989. godine, za potrebe razvoja Leoparda 2 do dolaska prvih trojki, napravljen je projekt Leopard 2 KVT (Komponenet enver-suchstrarager – vozilo za testiranje komponenti). Inženjeri su, među ostalim, postavili dodatan oklop na čeonu i prednje bočne strane kupole. Ojačan je i krov kupole i to dodatnim pasivnim i aktivnim oklopom.
Sustav za usmjeravanje paljbe EMES-15 morao je biti podignut na krov kupole, a zanimljivo je da će to rješenje dobiti svoje mjesto na inačici A5. Dakle, A5 bio je Leopard koji je konačno dosegnuo zadovoljavajuću razinu oklopne zaštite, pa je preostali daljnji korak za A6 bio poboljšanje paljbene moći. Logično, tvrtka Rheinmetall oslonila se na top 120 mm L/44, koji je postavio novi standard za tenkovske topove u svijetu i postao je osnovni top većine tenkova u NATO savezu. Na njegovoj osnovi razvijen je novi top L55 istog kalibra. Kako bi se postigla veća učinkovitost topa bez povećanja kalibra u Rheinmetallu su odlučili produžiti cijev za 11 kalibara i na 6600 mm duljine. Time je stvorena mogućnost veće iskoristivosti energije barutnih plinova, prije nego što projektil izleti iz cijevi. Ukupan je rezultat povećanje početne brzine projektila na ustima cijevi za 5 posto. Novi top L55 opremili su termalnom oblogom za bolje hlađenje cijevi, ekstratorom plinova i senzorom zakrivljenosti cijevi. lz topa se može ispaljivati sve standardno streljivo predviđeno i za starije topove te novorazvijeno streljivo DM 53 veće probojne moći. Procjene su da potkalibarni penetrator te granate bez problema probija oklope najsuvremenijih tenkova ruske proizvodnje na udaljenosti većoj od 2000 metara.  Osim novog i znatno boljeg topa, A6 dobio je pomoćni motor dostatan za osiguranje električne energije kad je glavni motor isključen. Radi olakšanja rada posade i podizanja njihove učinkovitosti ugrađen je klimatizacijski uređaj. Dodan je i oklop na krov kupole te poboljšana zaštita od mina. Sve su te promjene dovele do povećanja mase vozila na više od 60 tona. S obzirom na to da je podvozje Leoparda 2 izvorno namijenjeno najvećoj masi od 60 tona, povećanje mase na 62,4 tone zahtijevalo je i njegovu modernizaciju.

Osiguranje izvoza

Nakon pada željezne zavjese i nestanka SSSR-a, gotovo sve europske zemlje počele su jako smanjivati izdvajanja za oružane snage. Iako je Njemačka bila svojevrsni predvodnik tog trenda, u tim okolnostima imala je jedan nemali problem – vrlo snažnu vojnu industriju značajno orijentiranu na izvoz. A jedan od najboljih izvoznih proizvoda bio je upravo Leopard 2. Stoga je tvrtka Krauss-Maffei Wegmann (KMW) od sredine 1990-ih pa nadalje nastavila s razvojem tog tenka isključivo kako bi zadržala izvozni potencijal. Među ostalim, 2006. godine prikazali su izvedenicu Leopard 2 PSO (Peace Support Operations) prilagođenu borbenom djelovanju u urbanom okruženju. PSO nije našao kupce, no usmjerio je daljnji razvoj. Izvedenica A7 razvijena je više kao opcija za modernizaciju već postojećih Leoparda A5 i A6 nego za proizvodnju. U odnosu na A6, najveća poboljšanja kod A7 su na oklopu. Inačicu A7+ karakterizira još veća razina zaštite. Međutim, sve te oznake u zadnje vrijeme treba uzeti s rezervom. Naime, inačice Leoparda sve se više prilagođavaju posebnim zahtjevima kupaca, što znači da postaju sve brojnije. Oznake često sadrže kraticu imena zemlje-naručitelja (PL, NOR…), a odnedavno se spominje i Leopard 2A8, i to u kontekstu nabava iz Njemačke, Italije, Norveške, Nizozemske, Češke…Njegova je glavna odlika opremljenost aktivnim sustavom oklopne zaštite Trophy. U kontekstu rata u Ukrajini, koji je opet stavio tenkove u prvi plan, sad već stari Leopard 2 preživio je sve krize i potražnja za njim opet je velika.

TEKST  Mario Galić