Budući da još uvijek nije poznato odakle su Hrvati stigli na današnje prostore, ne iznenađuje da se u našoj historiografiji javlja nekoliko različitih teorija

Prva je u nizu teorija o podrijetlu Hrvata proiranska. Nastala je na osnovi sličnosti imena Hrvat s onim perzijske pokrajine Harahvatije, oko grada Herata u današnjem Afganistanu, kao i na osnovi tzv. Tanaiske ploče s ušća Dona, gdje je u II. stoljeću poslije Krista ime Hrvat (Horvathoi) bilo zabilježeno kao osobno ime. Tvorci proiranske teorije smatraju Hrvate iranskim plemenom koje je, zahvaćeno velikim valovima seobe, krenulo preko južnih ruskih stepa prema Europi. Ondje se slaveniziralo, zadržavši tek ime i ponešto tradicije poput narodnih pjesama i elemenata vjerovanja. Premda pobornici te teorije svoje navode i danas pokušavaju potkrijepiti novim argumentima, neistomišljenici smatraju da je puna “rupa”. Potonjima je nedvojbeno da su iranski elementi dio hrvatske etnogeneze, međutim, smatraju da govore samo o dodirnim točkama sveslavenskog i iranskog svijeta na rubnom euroazijskom području. Natpis iz Tanaisa danas se čuva u Moskvi, a filolozi su ga preveli kao Put sunca, tj. put kojim su se kretali svi barbarski narodi.

Teorija bizantskog cara

Bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet (905. – 959.) u svojem djelu “O upravljanju Carstvom” (“De administrando imperio”) spominje oblik riječi Horvatoi (Chrobatos) izvodeći ga iz grčke riječi “chora” što znači zemlja, pa se može interpretirati kao “ljudi s puno zemlje”. Careva teorija navodi da je bogatiji sloj došao u doticaj s iranskom kulturom, ali ne i teritorijem. Smatra da su iranska plemena došla na Kavkaz i donijela to nasljeđe, koje su prihvatili tamošnji narodi. Porfirogenet usto navodi da su Hrvate prema današnjoj domovini predvodila petorica braće: Kluk, Lobel, Kosjenac, Muhlo, Hrvat te sestre Tuga i Buga. Takva se simbolika često javljala kod nomadskih naroda, a navedeni predvodnici bili su predstavnici najistaknutijih plemena koja su se formirala u toj seobi. Porfirogenetova teorija temelji se na zaključku da su Hrvati isprva došli na područje Karpata, gdje su se naselili te bavili stočarstvom i ratarstvom.

Svećenici i Goti

Progotska teorija razvila se pod utjecajem poljskog sociologa Ludwika Gumplowicza (1838. – 1909.). Njegova se teza temeljila na navodnoj nesposobnosti Slavena da sami formiraju države, koje onda nastaju djelovanjem drugih naroda. Tako se u dijelu historiografije javilo mišljenje da su Hrvati gotskog podrijetla, tj. Germani koji su se nametnuli zatečenim Slavenima. Autori te teze, poput povjesničara i filologa Kerubina Šegvića (1867. – 1945.), pozivali su se na splitskog kroničara Tomu Arhiđakona (1200./1. – 1268.) i povijesnog pisca popa Dukljanina (oko 1100. – druga pol. XII. st.), jer obojica u svojim djelima spominju Gote, pri čemu ih prvi čak izjednačava s Hrvatima. Protivnici te teorije smatraju da je riječ o pogrešnoj interpretaciji i da je Toma Arhiđakon u svojem djelu “Povijest salonitanskih i splitskih nadbiskupa” (skraćeno: “Historia Salonitana”) Hrvate nazvao Gotima iz dvaju gotovo prozaičnih razloga. Prvi je taj što tijekom života nije mogao posjedovati relevantne dokumente pa je to nadopunjavao pretpostavkama i domišljanjima. Znao je da su Goti boravili na ovim područjima u VII. stoljeću, ali o Slavenima nije znao gotovo ništa. Slično se, smatraju protivnici teorije, dogodilo i popu Dukljaninu. Drugi je razlog poistovjećivanja Hrvata s Gotima taj da je Toma Arhiđakon kao Splićanin pokazivao nesnošljivost prema stanovnicima zaleđa. Smatrao ih je potomcima Gota koji su u VII. stoljeću uništili Salonu.

Kneževi i kneginje

Istaknuti hrvatski medievalist XIX. stoljeća Franjo Rački (1828. – 1894.), zaslužan je za slavensku teoriju o podrijetlu Hrvata. Smatrao je da su Hrvati slavenskog podrijetla i da su pod pritiskom azijskih osvajača (Avari, Mongoli) naselili današnje prostore zajedno s drugim južnim Slavenima. Potporu je imao u filologu Vatroslavu Jagiću (1838. – 1923.), koji je smatrao da je upravo jezična sličnost s ostalim slavenskim narodima jedan od glavnih dokaza da je podrijetlo Hrvata slavensko. Povjesničar Vjekoslav Klaić (1849. – 1928.), u svojoj knjizi “Povijest Hrvata od najstarijih vremena do svršetka XIX. stoljeća” također tvrdi (kao i Konstantin Porfirogenet) da je Hrvate na današnje prostore pozvao bizantski car Heraklije I. (575. – 641.), i to s područja Bijele Hrvatske, odnosno Zakarpatja. Smatra da je otamo krenulo sedam ili osam plemena na Balkanski poluotok. Svako od tih plemena imalo je kneza ili kneginju, a naselila su se najprije na području Panonije, a zatim i Dalmacije. Ta je teorija danas najprihvaćenija u modernim hrvatskim historiografskim i znanstvenim krugovima.

Postoje i neke teorije kojima znanstvenici nisu pridavali veću važnost. Jedna od njih je ona ruskog kroničara Nestora iz XI. i XII. stoljeća, koji u svojem ljetopisu navodi da su Hrvati ruskog podrijetla. Slab odjek u znanstvenim krugovima imala je i teorija da su Hrvati bugarskog podrijetla i da su ime dobili po riječi “kurbas”, što znači plemenski vođa. Ilirski pokret navodio je tezu o ilirskom podrijetlu Hrvata, ali i ona je u historiografiji vrlo brzo odbačena.

Josip BULJAN