Bit terorizma najvjerojatnije je najjasnije izražena u staroj kineskoj uzrečici “ubiti jednoga – uplašiti stotine”, samo što bi danas to moglo glasiti “ubiti tisuće – uplašiti milijarde”

Iako Ujedinjeni narodi još nisu postigli dogovor o jedinstvenoj definiciji terorizma, može poslužiti definicija Jonathan Instituta u Jeruzalemu na konferenciji 1979. godine: “Terorizam je namjerno i sustavno ubijanje, sakaćenje i ugrožavanje nevinih, kako bi se u njih utjerao strah radi neke političke svrhe”(Christopher C. Harmon, “Terorizam danas”, 2002., str. 19). Danas se čini potpunijom definicija američkog ministarstva vanjskih poslova (State Department), koja terorizmom smatra bilo kakvu primjenu nasilja u političke svrhe od subnacionalnih grupa ili tajnih državnih agenata, često usmjerena na neborbene ciljeve, s namjerom djelovanja prema publici. (Philip B. Heymann, Terrorism and America, 2000. str. 3). U posljednjoj definiciji vidljiv je trend isticanja informativne komponente nad nasilnom komponentom terorizma.

Terorizam kao pošast protiv ljudske sigurnosti nije od jučer, te se tijekom povijesti manifestirao u sljedećim oblicima: politički atentati, podmetanje eksplozivnih naprava. U novije vrijeme i kroz uzimanje talaca, a najčešće kao otimanje zrakoplova. Današnje očekivane ugroze dolaze i od moguće terorističke upotrebe oružja za masovno uništenje (biološko, kemijsko i nuklearno oružje).

Neke od značajki terorizma današnjice jesu njegova raspršenost i nedržavnost, (smanjuje se ovisnost terorističkih organizacija i tzv. zemalja sponzora) te vodoravna struktura modernih globalnih terorističkih organizacija. Teroristi više ne dolaze niotkuda, oni su često uklopljeni u društvo zemlje domaćina-žrtve te se koriste njegovim vrijednostima koje nisu prihvatili na osobnoj razini ili ih mrze. Često nam izgleda da je današnje postindustrijsko i postmoderno društvo pogodno tlo za mogućnost terorističkih akcija, ali i za razvoj civilnog društva, zaštita pojedinca kroz zaštitu njegovih ljudskih prava, otvorenost medijskih sustava i dr. Tako dolazimo do ne manje razornog sekundarnog strategijskog učinka terorističkih akcija kao njihov učinak na demokratsku praksu i razvoj društva i to skupinom sredstava i postupaka kojim se društvo smanjuje rizike od napada. Primjetna je i sve veća obrazovna razina organizatora i izvođača terorističkih napada, neovisno tome da li je ona tehničke tj. izvršnije prirode ili iz područje društvenih znanosti sa sposobnostima političke eksploatacije napada. Terorizmu sadašnjice mogu se još pridodati osobine kao efikasnost (kao omjer sredstava i učinaka), teroristi koriste vjerske osjećaje sunarodnjaka, do vjerskog fanatizam koji se ogleda i u samoubilačkim akcijama, beskompromisnost i brutalnošću, te na kraju korištenje modernih tehnologija za izvršenje terorističkih akcija.

Bit terorizma najvjerojatnije je najjasnije izražena u staroj kineskoj uzrečici “ubiti jednoga – uplašiti stotine”, samo što bi danas to moglo glasiti “ubiti tisuće-uplašiti milijarde”. Klasičnu trijada terorizma “teroristi-žrtve-vlast”, danas zamjenjuje kvartet “teroristi-žrtve-vlast-masovni mediji” (Viktor Ciganov, Media-terrorizm, 2004. str.20). Taj međuodnos pritiska i uvjetovanja teče otprilike ovako: teroristi prijetnjom ili terorističkim činom žele vlast prisiliti na neke odluke i činjenja, no da bi to ostvarili teroriziraju javnost, kako bi javnost vršila pritisak na vlast. Osnovno sredstvo terorizma i je teroriziranje. Žrtva najčešće nije bitna i nasilje nad žrtvama samoj je sredstvo za postizanje kolektivnog straha odnosno terora. Tako se terorizam može definirati kao “metode kojima određena organizirana skupina ili stranka pokušava ostvariti svoje ciljeve sustavnom primjenom nasilja” (P.Kalinić, Teror i terorizam, 2003., str 33). Ova definicija razlučuje terorizam kako ga definira od državnog terorizma ili terora države i masovnog nasilja kod npr. masovne pobune.

Vodeći američki stručnjaci iz područja terorizma Douglas B. Johnson i John. P. Martin tvrde da se u približno 95% slučajeva terorističke organizacije same obraćaju medijima kako bi preuzele odgovornost za pojedini teroristički napad. (Ciganov, Media-terrorizm, 2004. str str.20). To je osnovna strategija od 60-ih godina 20. stoljeća baskijske terorističkih organizacije ETA, koja redovito najavljuje pokretanje akcija i preuzima odgovornost pošto su izvršene. Česta je pojava kada manje i neafirmirane terorističke organizacije ili politički pokreti lažno preuzimaju odgovornost za pojedini napad kako bi ih se primalo ozbiljnije. Mediji i terorizam u povijesti su bili u različitim odnosima kao: (Michael Wievorka, The Making of Terrorism, 1993, str 44.)
• Potpuna indiferentnost, iako je nemoguće zamisliti terorizam bez kanala ili bez medija za komuniciranje svojih prijetnji. U ovom obliku odnosa karakterističan je izostanak zastrašivanja bilo koga osim ciljano žrtava.
• Relativna indiferentnost, se odnosi na masovne medije, kada teroristi već imaju komunikacijske kanale te stoga nemaju posebnog interesa, za publicitetom. Naime postoje mnogi neformalni i sekundarni komunikacijski kanali kao sveučilišta, vjerski objekti i dr.
• Medijski orijentirana strategija, ovdje spadaju terorističke strategije, kada se ili medije potiče na akciju ili kada se medijima povećava učinak terorističkih akcija. Planeri terorističkih akcija pokazuju sve veće znanje o medijima.
• Potpuni raskid, je ustvari potpuni prestanak korištenja medija uz koji idu i napadi na djelatnike u medijima, bilo da ih se “kazni” za njihov rad ili unaprijed zaplaši, što samo po sebi nije izostanak utjecaja na medije.
Možemo reći da se terorizam oslanjao na medije već od 19. stoljeća, ali tek razvojem masovnih medija npr. uvođenjem parnog stroja u tiskare i pojavom telegrafa, tj. sve većim utjecajem medija na društveni i privatni život, medijsko oružje djeluje punom snagom. (Marat Geljman, Russkij sposob-Terrorism i mass-media v tretjem tysjachiletiyi), 2004., str. 17-18).
Terorizam kao pojava od početka razvoja masovnih medija umnožava svoje učinke upravo medijima. Točnije terorističke organizacije koriste medije za više različitih ciljeva. I to novinari i urednici i vlasnici medija trebaju jasno raspoznavati. Terorističke organizacije posredstvom masovnih medija dosežući globalnu javnost, pokušavaju uvećati svoje sposobnosti i to publicitetom i teže dobivanju legitimiteta, kako bi dobili javnu potporu. Sam terorizam sve više djeluje komunikacijom svojih učinaka nego svojim razornim sadržajima. Terorističke organizacije uz pomoć medija uspijevaju javnosti posredovati svoje ciljeve i pokušati opravdati ubijanja i razaranja. Mediji posreduju javnosti strah od terorizma, prenose i prijetnje terorističkih organizacija, kao i eventualne njihove zahtjeve ili ultimatume. Posredstvom medija poglavito televizije javnost prima užas stradanja kao posljedice terorističkog djelovanja. Mediji i terorizam imaju jednu “vražju” privlačnost. Naime terorizmu odnosno terorističkim organizacijama potreban je publicitet, to se najjasnije vidi u preuzimanju odgovornosti za terorističke akte, česta je pojava i lažno preuzimanje odgovornosti za pojedino (ne)djelo, jer terorističkim organizacijama potreban je publicitet kakav god on bio pozitivni ili negativni. S druge strane mediji “vape” za događajima kakvi god oni bili. Što strašniji ili jezoviti oni bili medijima je veći izazov i prođa. Ne možemo reći da mediji potiču terorizam jer medija za prenošenje terora bilo je i prije masovnih medija, ali terorizmu i masovnim medijima mora se pripisati komplementaran i simbiotski odnos.Teroristički napadi jednostavno imaju mnoge čimbenike vijesti i kriterija da postanu ekskluzivna vijest. Tako terorizam svojom informativnom sastavnicom prikazuje svoju nasilnu sastavnicu, aplicirajući teror. Svaki veći teroristički napad dobiva potencijal ekskluzivnosti globalnim multipliciranjem kroz “top news” ili “breaking news”, kojoj ne može odoljeti medij koji drži do sebe. Medijsko posredovanje terorističkog napada nikako ne smije biti ruka terora, odnosno ne bi smjeli umjesto terorista jer to oni i ne mogu posredovati teror tj. sijanje straha i očaja. Informativni kao i informacijski prostor postaju sve više ratnim teritorijem. Danas vlade kao jednu od sastavnica antiterorističke borbe moraju imati sposobnosti upravljanja tj. prepoznavanja sigurnosnih očekivanja javnosti, dakle trebaju uzeti u obzir sam osjećaj sigurnosti građana, a ne se samo zadovoljiti eventualnim uspjesima kakve prikazuju statistički podaci.

Terorističke organizacije ne moraju se oslanjati samo na masovne medije, koji za njih ipak nekontrolirani mediji, već njihova propagandna tijela mogu izdavati razne publikacije vanjskog i internog karaktera, što može biti vrlo efikasno za komuniciranje s članovima i simpatizerima organizacije, kao i za privlačenje potencijalnih pripadnika iz bliskih društvenih skupina. Čelni ljudi terorističke organizacije ili politički krila te organizacija mogu organizirati u drugim zemljama publikacijsku infrastrukturu za izdavanje časopisa i sl. publikacija. Terorističke organizacije mogu se koristiti medijskim kućama i ako nemaju nikakvog utjecaja na njih ni u vlasničkom ni u osnivačkom pogledu na za emitiranje i tiskanje njihovih pisanih i video uradaka.

Informatizacijom društva i razvojem novih medija terorizam zalazi i u Cyberspace. Internet kao individualiziran medij često je poprište “samoističućih” pojedinačnih ispada, tako je od strane turskih hakera navijača, napadnuta Web stranica MVP RH, za vrijeme nedavne nogometne utakmice između Turske i Hrvatske, na “Europskom prvenstvu u nogometu” Ovaj napad ne može se okarakterizirati kao teroristički, ali se spomenuti site ne može smatrati primjereno zaštićenim.

No ozbiljne terorističke organizacije mogu internetom još značajnije širiti strah, ali i djelovati protiv interneta kao slobodnog i otvorenog medija, onesposobljavajući mrežna mjesta, baze podataka i dr. Osim toga terorističke organizacije se predstavljaju se putem interneta, a njihov vođe najavljuju svoje prijetnje i medijske terorističke akcije.

Općenito informacijski terorizam možemo podijeliti na: informacijsko psihološki terorizam (koji podrazumijeva kontrolu nad masovnim medijima u svrhu širenja dezinformacija i glasina, kao i demonstracija moći terorističke organizacije) i informacijsko tehnički-terorizam (koji se ogleda u nanošenju štete dijelovima ili onemogućavanje cijele infrastrukture informacijskog sustava, kao veze ili baze podataka). Prof. Viktor Ciganov ukrajinsko stručnjak za nacionalnu sigurnost medijski terorizam smješta u dio informacijsko – psihološkog terorizma. Za medijski terorizam on tvrdi da se može pojavljivati u otvorenom obliku kao propaganda, agitacija ili priopćenje i u zatvorenom obliku kao audiosugestija, video sugestija ili bilo kakvo utjecaj koji ne možemo kontrolirati. (Ciganov, Media-terrorizm, 2004. str 25). Mnogi su činioci vijesti, odnosno kriteriji da bi neki događaj postao vijest.

U korištenju medija teroristi imaju četiri glavna cilja (Paul Wilkinson, Terorizam protiv demokracije, 2002., str. 192.):
1. promicati djelo i stvoriti snažan strah u ciljanim grupama;
2. mobilizirati širu podršku za svoj cilj među stanovništvom i međunarodnim javnim mnijenjem, naglašavajući pravednost i svoju pobjedu;
3. frustrirati i omesti reakciju vlasti snagama sigurnosti, dajući ocjene za praktične antiterorističke mjere da su neproduktivne i nedemokratske;
4. mobilizirati i pokrenuti što veći broj svojih pristaša, te prikupiti nova sredstva za svoju rabotu i ciljeve.

Osim navedenog terorističke organizacije mogu djelovati na javnost i na način da uzimanjem talaca i uvjetima koje daju vlastima priskrbe i saveznike. To je i sama bit kalkulacije u pregovaranju s vlastima u talačkim krizama. Pripadnici terorističke organizacije otmu taoce i njima ucjenjuju vlast kako bi ova popustila u njihovim zahtjevima. Teroristi posredstvom medija senzibiliziraju javnost za patnje talaca, te je vlasti sve teže objasniti politiku ne surađivanja s teroristima, i nepodnošljiv pritisak mogu riješiti samo u akcijama oslobađanja taoca.

Danas imamo jednu pojavu gotovo benigno “poduzetničkog uzimanja talaca” u Africi gdje se traže otkupnine koje su umjerene, s taocima se ponaša uljudno nekad se puštaju i bez otkupnine, a trome vlasti tome ne mogu stati na kraj. Tako medijsko pokrivanje talačke krize može utjecati na odluke vlasti. Tako npr.u natjecanju za gledanost TV kuće mogu dati veliki publicitet taocima što dovodi do toga da se velika većina gledaoca poistovjeti s taocima, što samo po sebi može stvoriti pritisak javnosti na vlast da udovolji zahtjevima otmičara, što opet npr. potkopava strategiju o ne pregovaranju s otmičarima. U vrijeme otmice leta 847 TWA, Kairo-Rim taoci su dobili deset puta više vremena od terorista, što se čini i normalnim i etičnim. Ali taj publicitet učinio je 39 taoca “vrednijom robom”, ali i otežalo pregovaranje američkih i izraelskih vlasti s teroristima. Više nije dolazila u obzir deklarirana politika američke administracije “bez ustupaka teroristima”. Ovi taoci bili su spašeni, ali i ohrabruje druge terorističkih skupina i stavlja u potencijalnu opasnost sve putnike zračnog prijevoza te otežava postupak pregovaranja i oslobađanja budućih talaca. Na kraju, rezultat ove otmice, pregovaranja i medijskog praćenja bilo je oslobađanje 756 šijita zatvorenih u Izraelu za 39 talaca, zatočenih u zrakoplovu.

Danas se postavlja pitanje kako izvještavati o terorističkim akcijama, tako da bi ono ispunilo sve društvene zahtjeve. Kako neutralno uravnotežene i pošteno izvještavati, a ne dati potporu teroristima i njihovim napadima na nedužne ljude? Kako se odrediti spram izvještavanja o političkim idejama koje stoje iza terorističkih napada? Je li bezrezervna osuda terorističkih napada svrstavanje samo na jednu stranu? Dali su upravo mediji ti koji trebaju dići glas u obrani prava nevinih žrtava? Da li danas vrijedi tvrdnja, kako novinari ne trebaju preuzimati prevelike zadaće, jer nisu ni misionari ni dobrotvori, ni humanitarni djelatnici već se držati svoje osnovne zadaće, pravovremenog, točnog i objektivnog izvještavanja?

Današnje medije možemo nazvati i “pojilima terorizma” jer im osiguravaju hranu, a to je publicitet. Treba spomenuti da su i u prošlosti kada masovni mediji tj. tisak nisu dopirali do najudaljenijih kutaka svijeta i društva, teroristi su širili strah, neformalnim kanalima prepričavanjima po raznim okupljalištima kao npr. tržnicama i sl. Sigurno je pretjerano reći da su mediji i terorizam u simbiotskom odnosu, makar ne dijele iste vrijednosti. Ali mediji su u trci za konkurentnošću i financijskim opstankom upućeni na “top vijesti” a to su teroristički napadi, što su veći i krvaviji to su još bolja vijest u pravom smislu riječi. Napad na izraelske športaše u na olimpijadi u Münchenu 1972. od terorističke organizacije “Crni rujan”, posredstvom televizije procijenjeno je da je gledalo 500 milijuna ljudi diljem svijeta. (Paul Wilkinson, Terorizam protiv demokracije, 2002., str. 187.) Dok za vrijeme tzv. teheranske talačke krize 1979. godine kada su zarobljeni taoci u američkom veleposlanstvu, u prva tri tjedna te krize velike TV mreže osiguravaju pozamašan prihod i izražen kao 30 milijuna funti za svaki postotak povećanja gledanosti. S druge točke gledanja medijsko praćenje nije osiguralo oslobađanje talaca, što je pokazalo nemoć američke administracije poslije neuspjele akcije oslobađanja i dovelo kao jedan od argumenata protiv predsjednika Cartera. (Paul Wilkinson, Terorizam protiv demokracije, 2002., str. 193).

Novinari svojom masovnom prisutnošću mogu biti i fizička zapreka izvođenju antiterorističke akcije oslobađanja talaca, a mogu je i ugroziti ako je ona u tijeku, kao npr. u SAS-ovoj akciji upada u iransko veleposlanstvo u Londonu snimateljska ekipa ITN-a zanemaruje policijske naputke i skoro ugrožava samu akciju snimanjem, na sreću televizija nije emitirala u izravnom prijenosu. Ili kada u tijeku otmice kuvajtskog zrakoplova od Hezbollaha 1988. na Cipru u Larnaki nije iskorištena prilika za akciju oslobađanja talaca jer je oko zrakoplova napravljen “medijski sanitarni kordon”, tako specijalci nisu mogli započeti akciju spašavanja talaca jer su novinari tako osujećivali faktor iznenađenja koji je u takvim akcijama presudan. U stvari u demokratskom društvu teško je zajamčiti da mediji neće negativno utjecati na mogućnost oslobađanja ili djelovanja snaga za protuterorističku borbu. Ciljevi medija i službi zaduženih za sigurnost izgledaju sasvim različiti oni jednostavno zastupaju odnosno štite dva javna interesa, mediji pravo javnosti da zna, a službe sigurnosti javni interes za sigurnošću. Ovdje je potreban jedan oblik među-profesionalne suradnje ili ekspertna veza s medijima kako bi dobili sigurnosnu učinkovitost i pravo javnosti da zna.

Poslije 11. rujna 2001. radi učinkovitog suprotstavljanja globalnom terorizmu doneseno je niz antiterorističkih mjera koje države članice antiterorističke koalicije, svaka za sebe te multilateralno i bilateralno, moraju provesti. Te su mjere svrstane u osam kategorija: političke i upravljačke mjere; gospodarske i socijalne; psihološko-komunikacijsko-edukacijske; vojne; sudbene i zakonske; policijske i zatvorske; obavještajne te mjere tajnih službi i ostale mjere. Psihološko-komunikološko-obrazovno antiterorističkim mjerama nastoji se uspostaviti zajednički sustav vrijednosti radi ostvarivanja dijaloga s političkim protivnicima te osigurati forum za izražavanje mišljenja. Ova mjere odnose se na uporabu medija u uvjetima antiterorističke kampanje kao: zabrana intervjuiranja terorista ili objavljivanja terorističkih manifesta i programa, osiguranje publiciteta teroristima samo koliko je to potrebno za kratkoročne ciljeva, npr. radi oslobađanja talaca, osiguranje izobrazbe novinara za izvješćivanje o terorističkim napadima, uporaba medija radi upoznavanja javnosti o mjerama samopomoći koje treba poduzeti u slučaju terorističkog napada i sl. (Božo Vukasović, Protuteroristička suradnja u sklopu EU, Hrvatski vojnik br. 171., siječanj 2008.)

Mediji ne moraju bezuvjetno postati instrument terorista. Teroristi često pretjerano vjeruju u paralizirajući učinak grozota koju mediji mogu posredovati. Pod određenim uvjetima može se postići da dođe i do “očvrsnuća” zajednice kod koje tada može doći obrambeni refleks u obliku podizanja sigurnosne kulture, npr. da se više pažnje posveti “napuštenim stvarima”, olupinama automobila i sl. Mediji mogu pobuditi vlast da uvede i efikasnije pripremi određene protumjere i postupke.

Darko MARINAC