Gustav II. ugovorio je 1625. gradnju novog broda, koji će biti najveći i najjači na svijetu, kako bi svima pokazao ne samo vojnu već i tehničku dominaciju svoje kraljevine

Baltik je u XVII. stoljeću izgledao ponešto drukčije nego danas, barem što se tiče političkog zemljovida. Tim su područjem dominirale dvije tamošnje sile. Prva je bila švedsko kraljevstvo u širenju, a druga poljsko-litavska unija, koja se širila od Baltika do Crnog mora. Švedski kralj Gustav II. Adolf (1594. – 1632.) odlučio je nastaviti politiku širenja kraljevstva ratom. Pritom mu je glavni protivnik bila poljsko-litavska unija. Između Švedske sa zapadne te Poljske i Litve s istočne strane, onda se, kao i danas, nalazio Baltik. Ona strana koja je dominirala Baltikom napravila bi pola posla. Švedska je stoga 1620-ih osmislila opsežan plan gradnje velikih ratnih brodova kako bi formirala dominantnu ratnu mornaricu. Na njezinu žalost, gotovo ništa nije išlo po planu. Švedsku eskadru, koja je bila zadužena za zaštitu Riškog zaljeva, pogodilo je 1625. godine veliko nevrijeme. Posljedica je nasukavanje i uništenje čak deset brodova.
Do broda koji je glavni lik ove priče švedska mornarica uglavnom se oslanjala na manje ratne brodove s jednom topovskom palubom, koji su po pomorstvenim odlikama bili primjereniji Baltiku. Međutim, kralj Gustav II., kao veliki zagovornik topništva, želio je velike brodove s dvije topovske palube sposobne nanijeti protivniku razorne napade. Pritom nije razmišljao samo o pomorskim bitkama. Osim što je ratovao protiv poljsko-litavske unije pokušavajući pomaknuti granice Švedske na istok, Gustav II. cijelo je vrijeme planirao rat protiv Kristijana IV. (1577. –1648.), kralja Danske i Norveške. Švedska i Danska više su od sto godina bile ili u otvorenom ratu ili na rubu rata. No postojala je još veća opasnost – da katolici zauzmu Kopenhagen i otok Sjæland, na kojem se grad nalazi. To, doduše, ne bi potpuno odsjeklo Švedsku od Atlantika, ali odsjeklo bi Baltik. Švedskoj bi ostala samo jedna velika luka s izlazom na Sjeverno more i Atlantik – Göteborg.

Velike ambicije

Zbog komplicirane situacije u kojoj se našao, Gustav II. Adolf želio je novi brod, koji neće biti samo zamjena za brodove uništene u Riškom zaljevu nego puno više od toga. Bit će najveći i najjači na svijetu (pritom se svijet svodio isključivo na Europu), kako bi svima pokazao ne samo vojnu već i tehničku dominaciju Švedske. Brod je nazvan Vasa, po dinastiji kojoj je pripadao i Gustav II. Trebao je biti prvi u seriji brodova s dvije topničke palube, koji će ne samo dominirati Baltikom već osigurati Švedskoj siguran izlaz na Sjeverno more i Atlantik. Prema kraljevim planovima, ti su brodovi trebali biti dostatno moćni da razore ne samo obalne utvrde već i gradove. Velika zainteresiranost Gustava II. za brodove značila je i preveliko uplitanje u planove i projekte, što je ne samo oduljilo gradnju i jako povećalo troškove nego je i jedan od glavnih uzroka katastrofe. Gradnja je ugovorena 16. siječnja 1625., s majstorom brodograditeljem nizozemskog podrijetla Hendrikom Hubertsenom (Henrik Hybertsson) i njegovim sunarodnjakom te poslovnim partnerom Arendtom de Grooteom. Ugovor je obuhvaćao gradnju dvaju brodova duljine kobilice 41 metar i dvaju brodova duljine kobilice 33 metra. Treća je važna osoba u projektu viceadmiral Klas Fleming (1592. – 1644.), koji je bio izravna veza između brodograditelja i kralja. Kobilica Vase položena je u veljači ili ožujku 1626. U međuvremenu se Hubertsen razbolio te je u ljeto te godine morao prepustiti vođenje gradnje Henriku Jacobssonu. Naknadno će se utvrditi da je to bio jedan od razloga tragedije. Gradnja je dobro napredovala i trup je porinut u ožujku 1627. U to vrijeme porinuća su se obavljala s polovično dovršenim trupom. Tek toliko da novogradnje plutaju. Pravi bi posao na dovršetku tek tad započinjao. Brodograditelji su morali dovršiti nadgrađa te postaviti jarbole. Švedska tad nije imala razvijenu tekstilnu industriju, tako da se tkaninu za jedra moralo naručiti izvana. U XVII. stoljeću najkvalitetniji materijali dolazili su iz Francuske. No vjerojatno zbog smanjenja troškova, ili iz političkih razloga, tkanina za jedra kupljena je u Nizozemskoj. Izrađena je bila pretežno od industrijske konoplje s manjim udjelom lana.

Problemi s topovima

Zabilježeno je da je kralj Gustav II. posjetio brodogradilište (Skeppsgården) kraj Stockholma u siječnju 1628. Nije zabilježeno da ga je posjećivao prije ili poslije, iako postoje indicije da jest. U ljeto te godine predstavnik švedske mornarice zadužen za nadzor Söfring Hansson organizirao je demonstraciju stabilnosti broda, i to u nazočnosti viceadmirala Fleminga. Tridesetak radnika trčalo je po glavnoj palubi s jednog boka na drugi kako bi zanjihali brod. Viceadmiral Fleming zaustavio je test nakon samo tri pretrčavanja jer se brod Vasa već tad počeo ozbiljno njihati te je postojala opasnost od prevrtanja na bok. Bila je to posljedica stalnih izmjena projekta. Većina njih obavljena je nakon polaganja kobilice. Nakon tragedije proširile su se priče kako je brod naknadno produljivan, te da je naknadno dodana još jedna paluba s topovima. Međutim, pregledom olupine mnogo desetljeća poslije za to nisu nađeni dokazi.
Kralj Gustav II. zapovjedio je 5. kolovoza 1626. da Vasa mora nositi čak 72 topa od 24 funte (znači da su ispaljivali kugle mase 10,9 kg). Ta se zapovijed mogla izvršiti jedino s dvije palube za topove. Međutim, projektanti su sasvim sigurno znali za tu kraljevu odluku i prije nego što je zapovijed formalno potpisana, pa su po svemu sudeći otpočetka gradili brod s dvije palube za topove. Kao uzor uzeli su francuski brod Galion de Guise, koji je također imao dvije palube za topove. Kako je bio nešto kraći, nosio ih je 52. Laserska premjeravanja trupa obavljena od 2007. do 2011. pokazala su da nije bilo znatnijih izmjena u trupu tijekom gradnje. Međutim, to ne znači da nije bilo znatnijih izmjena projekta. Zbog tih je izmjena težište bilo previsoko te je došlo do poremećaja stabilnosti. Tijekom gradnje pojavio se još jedan problem – mornarica nije mogla osigurati 72 topa od 24 funte, što je zahtijevao kralj. Umjesto toga predloženo je da se Vasa naoruža sa 56 topova jednake mase te da ostali budu znatno manji – od 12 funti. U XVII. stoljeću proizvodnja topova još uvijek je bila skupa i neizvjesna. Željezo je uglavnom istisnulo broncu, no složenost postupka lijevanja zbog toga nije bila ništa manja. Tijekom tog stoljeća razvoj brodskog topništva nije bio spektakularan. Naglasak je prije svega bio na kvalitativnom i kvantitativnom poboljšanju, a manje na uvođenju novih tehničkih rješenja. Od majstora ljevača prije svega se tražilo da povećaju pouzdanost topova kako ne bi bili opasnost za topnike. Kako je potražnja za vatrenim oružjem bila sve veća (lukove i strijele te tamo neke katapulte više nitko nije ni spominjao, a kamoli koristio), prioritet je stavljen na kvalitetu izrade, koja se ne bi smanjivala s povećanjem broja proizvedenih primjeraka. U to vrijeme topovi bi u pravilu nadživjeli brod. Većina ratnih brodova XVII. stoljeća ostala bi u uporabi 15, najviše 20 godina. Topovi bi ostali u uporabi više od sto godina. Stoga ne čudi često pravilo po kojem su se brodski topovi prebacivali s broda na brod. Na žalost topnika, to je u pravilu značilo da je brod naoružan topovima različite starosti, različitih proizvođača i vrlo često različitih kalibara. Švedska ratna mornarica imala je dodatni problem jer je 1525. u Riškom zaljevu izgubila deset brodova. Veći dio topova spašen je, no mnogi nisu. Zbog toga je nastao manjak, koji se nije mogao brzo nadomjestiti. Zbog svega toga brod Vasa na prvoj je plovidbi tek djelomično popunjen topovima. U trenutku isplovljavanja na njemu je nedostajalo osam topova od 24 funte. Nije poznato na kojim su pozicijama nedostajali topovi. Jesu li sve pozicije na gornjoj palubi bile popunjene, dok su prazne ostale na donjoj? To bi povećalo nestabilnost broda.

Tko je krivac? Nema ga!

Pod zapovjedništvom kapetana Söfringa Hanssona, brod Vasa napustio je 10. kolovoza 1628. brodogradilište i krenuo na prvu vožnju. Odredište je bilo otok Älvsnabben, južno od Stockholma, na kojem se nalazila pomorska baza. Vjetar je bio preslab da bi se brod pokretao jedrima, pa su ga iz brodogradilišta morali izvući u teglju. Puhao je vrlo lagan jugozapadnjak, idealan za prvu plovidbu. Kako bi uhvatili što više vjetra, kapetan Hansson zapovjedio je spuštanje svih jedara. To bi ionako morao učiniti s obzirom na to da je brod praktički bio na probnoj vožnji. Međutim, iznenadni udar vjetra s juga nagnuo je brod na lijevi bok, ali je prošao i brod se stabilizirao. Kako je kod jedrenjaka naginjanje na bokove uobičajeno, kapetan nije poduzimao ništa. Potom je uslijedio još jedan udar vjetra iz smjera juga. Brod se taj put previše nagnuo na lijevi bok te se donja topnička paluba našla ispod vodne linije. Problem je bio u tome što je tijekom isplovljavanja brod salvama iz glavnih topova pozdravljao okupljene građane Stockholma. Zbog toga su otvori s poklopcima na njegovim bokovima koji su sprečavali prodor mora na topničke palube (tj. ambrazure, franc. embrasure) bili otvoreni. Ambrazure bi se inače tijekom bitke otvarale neposredno prije opaljenja topa, a nakon toga u pravilu bi se zatvarale. Osim što su štitili od prodora mora, masivni drveni poklopci štitili su tijekom bitke (donekle) i od protivničkih kugli jer su, dok je posada punila top, bili spušteni. Nakon počasne paljbe, ambrazure na Vasi ostale su otvorene jer je more bilo mirno, a vjetar slab. Nagli prodor vode dodatno je destabilizirao ionako nestabilan brod, koji se potpuno izvrnuo na lijevi bok i potonuo za samo nekoliko minuta. Pritom nije uspio preploviti niti prvu nautičku milju – prešao je oko 1300 metara. S brodom je potonulo 30 članova posade i ukrcanih posjetitelja. Sve se to dogodilo pred očima tisuća stanovnika Stockholma, uključujući veleposlanike savezničkih i ne baš savezničkih država. Kako je ratovao u Poljskoj, kralj Gustav II. Adolf za katastrofu je doznao nakon više od dva tjedna. Odmah je zatražio istragu i najstrože kažnjavanje krivaca. Prvi krivac bio je kapetan Hansson, koji je zatvoren. On se branio govoreći da je posada bila trijezna, a topovi propisno osigurani. Budući da je brod bio na prvoj plovidbi, te je potonuo nakon 1300 metara, posada baš i nije mogla biti kriva. Stoga se istraga okomila na projektante i graditelje. I tu postaje jako zanimljivo. Naime, istraga je okončana bez pronalaska krivca ili krivaca. Projektanti, na čelu s Jacobssonom, navodno su uspjeli dokazati da su tijekom gradnje pratili smjernice koje su preko viceadmirala Fleminga dolazile izravno od kralja. Krivnja je svaljena na Henrika Hybertssona, koji je u trenutku prve plovidbe već bio preminuo od bolesti. Kralj, naravno, nije mogao biti kriv. Nakon Vase izgrađeni su i sestrinski brodovi Äpplet, Kronan, Scepter i Göta Ark. Daljnja gradnja tih velikih i iznimno skupih brodova zaustavljena je neposredno nakon kraljeve smrti 1632. godine. Äpplet je bio u poodmakloj fazi gradnje kad je brod Vasa potonuo, te se na njemu nisu mogle izvesti veće preinake. Stoga ne čudi da se švedska mornarica nije posebno pouzdala u njega te je uglavnom rabljen kao ploveća utvrda za obranu luka. Zato su Kronan i Scepter dovršeni bitno izmijenjeni te su se pokazali odličnim u borbama. Bili su zapovjedni brodovi švedske mornarice i 1660-ih. Brod Vasa bio je zaboravljen više od tri stoljeća, sve do 1961., kad je u izvanrednom stanju izvađen s dna. Danas je izložak u svojem vlastitom muzeju u Stockholmu i još uvijek dragocjen povijesni izvor za najrazličitija istraživanja.

Tekst: Mario Galić