Što je bilo pogrešno na američkoj klasi podmornica koja je od planiranih 29 došla tek do tri operativna plovila? Ništa, apsolutno ništa. Moglo bi se reći da su bile savršene. Jedini je problem u tome što savršenstvo ima cijenu. U njihovu slučaju golemu…

Do početka 1980-ih sovjetska brodogradnja postala je dovoljno napredna da počne graditi vrlo dobre podmornice na nuklearni pogon. Zapadne admirale i analitičare posebno su zabrinjavala dva projekta – Projekt 941 Akula (na zapadu poznat kao klasa Typhoon) i Projekt 971 Šuka-B (zapadnog naziva klasa Akula). Do kraja 1970-ih već je bilo jasno da je Projekt 705 Lira (zapadnog naziva klasa Alfa) s nuklearnim reaktorom hlađenim metalom propao. Zbog toga je i on dobio mjesto u podlistku (opširnije v. tekst Teške plovidbe (XV. dio): Projekt 705 Lira, HV br. 730). Glavna prijetnja koju su izazivale sovjetske podmornice, posebno one naoružane balističkim projektilima s nuklearnim bojnim glavama, imala je ključni preduvjet, a to je bila nečujna plovidba u zaronu. Ona je trebala omogućiti da se neopazice približe istočnoj odnosno zapadnoj obali SAD-a. Gotovo svi veliki američki gradovi, a zasigurno oni najveći i najvažniji, nalaze se na obali. To je sovjetskim admiralima omogućilo razvoj doktrine s posebnom vrstom napada iz neposredne blizine.

Kad se govori o balističkim projektilima, u pravilu se uvijek navodi krajnji domet. On je iznimno važan, no kod balističkih projektila stacioniranih na podmornicama nije baš uvijek presudan. Ako bi sovjetska podmornica s balističkim projektilima neprimijećeno došla na stotinjak kilometara od američke obale, bila bi u prilici napraviti napad sa skraćenom (niskom) putanjom. Pritom balistički projektil ne bi trebao izići iz atmosfere, već postići dostatnu brzinu da se povratni moduli s nuklearnim bojnim glavama odvoje i onda usmjere na ciljeve. Umjesto da leti dvadeset ili više minuta, sve bi bilo obavljeno za manje od deset. Nedovoljno da napadnuti adekvatno odgovori.

Zabrinutost u Washingtonu

Najbolja je strana te strategije to što Sjedinjene Američke Države, Ujedinjena Kraljevina i Francuska nisu mogle odgovoriti istom mjerom. Moskva se nalazi duboko u Rusiji, kao i većina velikih gradova. Jedine pozicije s kojih bi zapadne podmornice s balističkim projektilima mogle napasti SSSR i pritom postići sličan učinak skraćene putanje jesu Baltik i Crno more. SSSR je, međutim, do početka 1990-ih i raspada imao potpunu dominaciju i nadzor nad tim morima.

Washington je dodatno zabrinuo tragičan događaj od 3. listopada 1986. Tog je dana na sovjetskoj podmornici K-219 klase Navaga u jednom od lansirnih silosa za balističke projektile s nuklearnim bojnim glavama R-27 izbio požar prouzročen eksplozijom. Do nesreće je došlo na dubini od 85 metara. Podmornica je zbog nastalih oštećenja morala izroniti oko 950 km istočno od Bermuda. Na kraju je potonula sa svih 16 balističkih projektila. U nesreći su poginula četvorica podmorničara. No ono što je jako zabrinulo Washington činjenica je da do trenutka izrona Američka ratna mornarica nije imala pojma da se podmornica nalazi na toj lokaciji i dubini. Da stvar bude gora, za te je podatke onda saznala i američka javnost. K-219 do trenutka nesreće vršila je dulje od dva mjeseca ophodnje duž istočne obale Amerike.

Iako su tehnološki zaostajale za američkim, sovjetske strateške podmornice ipak su bile dostatno napredne da se u tihom načinu plovidbe neopazice približe Sjedinjenim Državama. To je značilo da, koliko god napredne, tadašnje američke jurišne podmornice na nuklearni pogon klase Los Angeles više nisu bile dorasle izazovima. Tu se prije svega mislilo na otkrivanje sovjetskih podmornica.

Odgovor na problem pronađen je u završetku razvoja podmornica klase Seawolf. Taj je projekt započeo još 1983. pod oznakom SSN-21. Trebao je objediniti sve najbolje tehnologije uz mogućnost lake modernizacije. Kako bi se sačuvala prednost pred sve naprednijim sovjetskim podmornicama, nova je klasa trebala u svakom pogledu biti bolja od klase Los Angeles. Američka ratna mornarica prvotno je tražila čak 29 plovila. Sve je bilo usmjereno na to da mogu neotkrivene djelovati blizu američkih obala i ispod ledenog pokrivača Arktika. Tako su dobile ojačanu konstrukciju zapovjednog tornja. Podmornice Seawolf trebale su otkrivati sovjetske strateške podmornice vrlo rano, još dok isplovljavaju iz pomorskih baza duboko u sovjetskim teritorijalnim vodama.

Linoleum na palubama

Što se tiče tehničkih podataka o klasi Seawolf, prvo upada u oči trup izgrađen od legure čelika HY-100 zbog kojeg službeno mogu zaroniti sve do 600 metara (neslužbeno do 1000). Još jedno područje na kojem je trebalo napraviti velik napredak u odnosu na klasu Los Angeles jest vršna brzina. S obzirom na to da su sovjetske podmornice klase Akula mogle potegnuti do 35 čvorova u zaronu, podmornice SSN-21 morale su biti još brže. Službena im je vršna brzina 25+ čvorova, no procjene analitičara spominju do 39 čvorova.

Sve bi to bilo kontraproduktivno kad bi se istodobno povećao akustički potpis. Međutim, u odnosu na izvornu seriju podmornica klase Los Angeles, akustični je potpis Seawolfa smanjen 70 puta. Pritom su poduzete mnoge mjere: od ugradnje hidromlaznog (pump-jet) pogona; elastičnog temeljenja za sve turbine, pumpe i reduktore; do poboljšane (anechic) oplate, koja ne samo da smanjuje buku koja izlazi iz podmornice već ima svojstva upijanja sonarnih valova. Mjere za smanjenje buke išle su toliko daleko da su podovi svih paluba prekriveni debelim i mekanim linoleumom. Pri brzini krstarenja od 25 čvorova podmornice klase Seawolf tiše su od podmornica klase Los Angeles u mirovanju! Sve im to omogućava tihu vožnju do brzine od 20 čvorova.

Da bi se to postiglo, ugrađeno je nuklearno postrojenje S6W izlazne snage 38,77 MW, proizvod tvrtke General Electric. Ono pokreće dvije parne turbine, od kojih jedna služi za pokretanje podmornice, a druga za proizvodnju električne energije. Za vrlo male brzine tijekom plovidbe unutar luke ili za vrlo tihu vožnju, na pogonsku je osovinu ugrađen pomoćni elektromotor. Njegova uporaba omogućava isključivanje reduktora kojim se prenosi snaga s parne turbine na pogonsku osovinu, čime se dodatno smanjuje izvor vibracija i buke.

Što se tiče naoružanja, podmornice klase Seawolf dobile su čak osam torpednih cijevi promjera 660 mm kako bi se iz njih mogli lansirati protubrodski vođeni projektili UGM-109B Tomahawk. Te rakete bile su namijenjene potapanju brodova na vrlo velikim udaljenostima, do 460 kilometara. Iz operativne uporabe povučene su još 1990-ih, nakon što je zaključeno da brodovi ruske mornarice više nisu velika prijetnja. Prvotno planiran borbeni komplet trebali su činiti, uz UGM-109B, i protubrodski vođeni projektili UGM-84D Harpoon (Sub Harpoon), te teški vođeni torpedi MK 48 ADCAP i krstareći projektili s konvencionalnom bojnom glavom UGM-109E Tomahawk. Na kraju su u naoružanju ostala samo potonja dva sustava.

Tajanstveni Jimmy

Prvi segment trupa prve podmornice – USS-a Seawolf (SSN-21), položen je na navoz 25. listopada 1989., u trenutku kad je SSSR još uvijek djelovao čvrst. No, porinuće je slijedilo 24. lipnja 1995., kad je SSSR već četiri godine bio bivši. Druga podmornica iz klase, USS Connecticut (SSN-22), porinuta je 1. rujna 1997. Tad je trošak gradnje po podmornici iznosio već tri milijarde dolara, uz tendenciju rasta. Podmornice klase Seawolf postale su najskuplje jurišne podmornice na zapadu, a jedine skuplje bile su spomenute sovjetske klase Lira, koje su uz nuklearni reaktor hlađen metalom imale i trup od skupog titanija. Zbog toga ne čudi da je projekt Seawolf otkazan nakon izgrađenih prvih dviju podmornica te je zamijenjen projektom gradnje znatno jeftinijih podmornica klase Virginia. Unatoč otkazivanju, SAD je trebao dovršiti treću, ujedno zadnju podmornicu klase Seawolf – USS Jimmy Carter (SSN 23). Bila je znatno izmijenjena u odnosu na dvije prethodne, prije svega zbog velikog povećanja duljine trupa od 30,47 m – na ukupnih 138,07 m. Porinuta je 13. svibnja 2004., a mornarici je predana u veljači 2005. Dodatni prostor, nazvan Multi-Mission Platform (MMP), prvotno je iskorišten za ugradnju podmorničkih sustava koje je trebalo testirati te za prostor za smještaj inženjera i tehničara.

MMP opremljen je zasebnim otvorima kroz koje se u more mogu spuštati daljinski upravljive ili besposadne ronilice. Ima i vlastito zapovjedno sjedište te veliko spremište za ronilice ili drugu opremu. Uz oko 130 članova posade, u podmornicu se može ukrcati još 50 ljudi, koji mogu biti inženjeri, ali i pripadnici specijalnih snaga. Možda je u početku USS Jimmy Carter služio kao platforma za testiranje novih sustava, no već je dugo njegovo djelovanje velika nepoznanica. Mnogi analitičari smatraju da danas služi za najtajnije misije, kao što je obavještajno djelovanje u blizini ruskih, kineskih i drugih teritorijalnih voda. Mogućnost prijevoza 50 pripadnika specijalnih snaga s opremom i ronilicama omogućava podmornici izvršavanje operacija ubacivanja i izvlačenja specijalnih snaga. Jedna od vrsta zadaća o kojoj se najmanje zna jest priključivanje uređaja za nadzor komunikacijskih kabela koji se pružaju po oceanskom dnu, a koje provodi američka Nacionalna sigurnosna agencija (National Security Agency – NSA). Budući da se ti kabeli često nalaze na vrlo velikim dubinama, jedino USS Jimmy Carter može zaroniti dovoljno duboko i pritom do mjesta djelovanja prenijeti daljinski upravljive ronilice potrebne za tu vrstu operacija. Velika dubina zarona omogućuje usto USS-u Carter da na oceanskom dnu pronalazi predmete koje su druge ratne mornarice izgubile. Za kraj, tek da spomenemo, trošak gradnje USS-a Vermont (SSN-792), 19. podmornice klase Virginia, koja je porinuta 29. rujna 2019., dosegnuo je 2,8 milijardi dolara. Trošak gradnje USS-a Oklahoma (SSN-802), najnovije podmornice klase Virginia, neće biti manji od 4,3 milijarde dolara.

Kvalitetni sonari

Sve odlike klase Seawolf ne bi imale nikakvu vrijednost bez senzora za otkrivanje podmornica. Za otkrivanje i praćenje podmornica rabi se IBM-ov aktivno-pasivni sonar AN/BQQ-5D. Osim sferne antene na pramcu, na svakom se boku nalaze po tri niza pasivnih hidrofona koji mogu otkrivati podmornice i brodove na velikim udaljenostima. Za otkrivanje i praćenje plovila na još većim udaljenostima služe dva tegljena sonara. Prvi je od njih TB-16 TASS (Towed Array Sonar System), koji je još krajem 1970-ih razvila tvrtka Martin Marietta. Glavni je dio sustava tegljeni niz u kojem se nalaze hidrofoni. Promjer niza je 82,5 mm, a duljina oko 75 m. S podmornicom je spojen preko čelične sajle promjera 9,5 mm i duljine 800 m. Hidrofonima se tako omogućava što veće udaljavanje od podmornice kako bi se smanjio utjecaj buke pump-jet pogona. Najveća udaljenost otkrivanja procijenjena je na 130 kilometara. Znatno je moderniji tegljeni sonar TB-29, također proizvod tvrtke Martin Marietta (danas dio L3Harrisa). Nastao je kao poboljšana izvedenica tegljenog sonara TB-23. Za razliku od TB-16, čije je vitlo unutar čvrstog trupa, vitlo TB-29 smješta se unutar balastnog tanka. Procjenjuje se da ciljeve može otkrivati na udaljenosti do 185 kilometara. Za otkrivanje mina i podvodnu navigaciju služi aktivni sonar male snage AN/BQS-24.

Tekst Mario Galić